Dječje priče i stihovi za laku noć I.

 DJEČJE PRIČE I STIHOVI ZA LAKU NOĆ!

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/6/69/Sova.svg/312px-Sova.svg.pngDraga djeco, mame, tate, djedovi i bake, stričevi i strine, ujne i ujaci, poneki stariji braco ili starija seka i svi oni koji će s radoznalošću i veseljem prihvatiti se laptopa ili kompića prije spavanja:

Ovim pismom javlja vam se svima, onim malima, malo većima i onima koji uvijek djeca ostaju u duši, urednica portala ZMUSK “teta Goga” koju su svi od milja dok je bila mala zvali Gogica, a neki je još i danas tako zovu.

Je ste li djeco možda znali da u Japanu postoji kompić koji je nalik na naliv-pero ili kemijsku olovku i da uskoro neće postojati niti tipkovnica za kompić nego će to neke “pametne glave” sve drugačije složiti. Već sad postoji e- knjiga, ali ne znam da li postoje i e-priče?

Dok sam ja bila mala mame i bake su nam pričale priče iz svojih glava ili ih čitale iz knjige 1 000 bajki ovoga svijeta. Danas ste se svi navikli na kompiće, pa zašto vam tate i mame ne prije odlaska na spavanje čitali dječje priče s kompiča ili laptopa? Na isto vam ga dođe.

Na vama je samo, draga djeco, da se ušuškate ispod meke i tople dekica na krevetiću, stisnete uz mamu ili tatu ili već nekog od odraslih koji  vas čuva i koji će vam pročitati priču “za laku noć” i da pažljivo slušate sve što čujete. http://www.abrasmedia.info/sites/default/files/styles/250x200/public/field/image/baka-djeca-citanje.jpg?itok=Dfhpv_L2Smijete i priču prekidati da nešto pitate, da pohvalite junaka priče ili ako vas je strah, da vas mama  ili tata poljupcem u kosicu primire i ohrabre. A poslije pročitanog, nakon što su zubići oprani i lišce bijelo umiveno, a i ručice su čiste ko snijeg, slobodno se protegnite na svojim krevetićima i u svojim pidžamica usnijte naljepčše snove za laku noćicu. Lijepo snivajte poput anđelčića. To vam želi “teta Gogica”, princ Šime, “teta Antonija”, kraljević Darko i svih Gogičinih ostalih sedam ZMUSK-ovaca! A sad načulite uši, umirite se, pa neka priče počnu…

 

Odlazak

jedno je djetinjstvo
nekoć u zoru
stavilo zavežljaj
na nejaka pleća i
nečujno
preko rasklimanog
mosta
zakoračilo u nepoznatu
zemlju varki.

Nada Rukav Bogojević

 

Al’ tata ti me voliš!

Čim osvane dan, ti već juriš kroz stan.
Al’ tata, ti me voliš.
Zbog pranja i sad, uvijek vodimo rat.
Al’ tata, ti me voliš.
Kad se igraš po svom, uvijek buka i lom.
Al’ tata, ti me voliš.
A jedeš bombone, baš kad ja kažem ne.
Pa ti kažeš sam da bi dao mi sve.
Što god ja želim reć’, imaš ti zadnju riječ.
Al’ tata, ti me voliš.
Moj prekidaš san, a još nije ni dan.
Al’ tata, ti me voliš.
Kad sam pospan i snen, ne daš mira ni tren.
Al’ tata, ti me voliš.
Kaput tvoj svjetlopav, začas je prljav sav.
l’ tata, ti me voliš.
Sva pitanja tvoja nisu pametna baš.
Al’ ti kažeš sam da sve uvijek znaš.
Da, teško je, znaj, s tobom izić’ na kraj.
Al’ tata, ti me voliš.

Pjevali su pjesmu:
Al’ tata, ti me voliš, prije više od 40 godina,
Miro i njegov sin Alan Ungar.

 

Strašna Crvenkapica

Ephraim Kishon iz knjige obiteljskih priča, Kod kuće je najgore

Vrijeme: 9 sati navečer. Roditelji su otišli u kino. Rafi, povjeren nenadmašivom baka-servisu u obliku gospođe Regine Popper, leži u krevetiću širom otvorenih očiju i ne može zaspati. Ulična rasvjeta baca sablasne sjenke po kutovima sobe. Vani je oluja. Pustinski vjetar povremeno donosi zavijanje šakala. Gdjekad se čuje žalobni huk sove.

http://www.os-zagvozd.skole.hr/upload/os-zagvozd/images/multistatic/27/Image/crvenkapica.jpgGđa. Popper: Spavaj, Rafiću! Hajde zaspi već jednom.

Rafi: Neću.

Gđa Popper: Sva dobra djeca već spavaju.

Rafi: Ti si ružna.

Gđa. Popper: Hoćeš li nešto popiti?

Rafi: Hoću sladoled.

Gđa. Popper: Ako budeš dobar i ako zaspiš, dobit ćeš sladoled. Hoćeš li da ti, kao i jučer, ispričam jednu lijepu priču?

Rafi: Neću! Neću!

Gđa. Popper: Ali vrlo lijepu priču. Priču o Crvenkapici i strašnom vuku.

Rafi: (braneći se očajno) Neću Crvenkapicu! Neću strašnog vuka!

Gđa. Popper (hvata ga): Tako. Sad ćeš biti dobar i mirno slušati. Bila jednom jedna djevojčica i zvala se Crvenkapica.

Rafi: Zašto?

Gđa. Popper: Zato što je na glavi uvijek nosila crvenu kapicu.

Rafi: Slodoled!

Gđa. Popper: Sutra. I što radi mala Crvenkapica? Ide posjetiti baku koja živi u kolibici duboko u šumi. Šuma je tako velika da, kad bi jednom u nju zašao, ne bi više mogao naći izlaza. Stabla su se uspinjala do neba. U šumi je bio mrkli mrak.

Rafi: Neću slušati.

Gđa. Popper: Svi mali dječaci znaju priču o Crvenkapici. Što će reći Rafijevi prijatelji kad saznaju da Rafi još ne zna tu priču?

Rafi: Ne znam.

Gđa. Popper: Eto, vidiš Crvenkapica tako ide kroz šumu, kroz ogromnu mračnu šumu. Posve je sama i tako ju je strah da drhti cijelim tijelom.

Rafi: Dobro, zaspat ću.

Gđa. Popper: Ne smiješ prekidati tetu Reginu. Crvenkapica ide sve dalje, sasvim sama, sve dalje i dalje, sasvim sama. Srce joj tako lupa da i ne primjećuje veliku sjenu koja se skriva iza drveta. To je vuk.

Rafi: Koji vuk? Zašto vuk? Neću vuka!

Gđa. Popper: Pa to je samo bajka, ludice mala! A u vuka su tako velike oči i tako žuti zubi(pokazuje) – grr,grr!

Rafi: Kad će doći mama?

Gđa Popper: I veliki strašni vuk brzo brzo dođe u kolibu u kojoj je spavala baka-tiho otvori vrata-prišulja se krevetu-i-ham,ham-proždere baku!

Rafi (vrisne, skoči  s kreveta i pokuša bježati)

Gđa Popper (utrkuje se s Rafijem oko stola): Rafi! Rafale! Smjesta da si se vratio u krevet, inače ti neću dalje pričati! Dođi, ljubavi, dođi…Znaš li što će Crvenkapica kad ugleda vuka u bakinoj postelji? Pita: “Bako, zašto su u tebe tako velike oči? I zašto imaš tako velike uši? I zašto imaš tako strašne pandže na rukama? I…”

Rafi (priskoči prozoru i otvori ga): U pomoć! U pomoć!

Gđa Popper (povuče ga natrag, udari po stražnjici i zatvori prozor). A vuk najednaput skoči iz postelje i ham, ham..

Rafi: Mama! Mama!

Gđa Popper: …poždere Crvenkapicu zajedno s kožom, kosom i kapicom. Ham, ham, grr, grr!

Rafi (zavuče se pod krevet i priljubi uza zid)

Gđa. Popper (legne pred krevet): Grr, ham, ham…Ali odnekud iznenada naiđe lovac,  s puškom i-paf,paf-ubije strašnog vuka,  a baka  i Crvenkapica veselo izađu iz njegiva trbuha.

Rafi (promoli glavu ispod kreveta): Je li već gotovo?

Gđa. Popper: Još nije gotovo. Potom vuku napune trbuh kamenjem, strašno velikim kamenjem i-plomp, plomb-bace ga u bunar.

Rafi (s ormara): Je li gotovo?

Gđa. Popper: Čiča miča, gotova priča. Zar nije lijepo?

Mama (upravo stiže u kuću, ulazi): Rafi, odmah da si sišao! Što se to događa gđo. Popper?

http://fenserka.com/wp-content/uploads/2012/01/praznici-logo.pngGđa Popper: Ah, ništa naročito! Mali je danas malo nemiran, pa sam mu da bih ga umirila, ispričala jednu priču.

Mama (gladi Rafija po kosi sljepljenoj od znoja): Hvala vam gđo. Popper. Što bismo mi bez vas?

Eto, takve su nama priče za laku noć pričale tete koju su nas čuvale ili bake, pa čak i mame. Ili, one priče o Ivici i Marici i zloj vještici… Zato vi, draga djeco uživajte u manje “stlašnim” pričama od nas!

 

Pauk i muha

Pozvao muhu pauk
na nauk…

O draga, o mila,http://www.zvrk.rs/Zanimljivosti/Priroda/pmreza/Spider.jpg
daj sleti na granu
uz šareni list,
na moju stranu.
Izvoli draga
do mene sjesti,
naučit ću tebe
mrežice plesti…

Muha ko muha
zuji, vrluda,
ne misli luda
što će se zbiti.
Ka grani poleti
i sleti… na ljeplive
niti, sviježe
satkane mreže.

http://www.dubrovacki.hr/datastore/imagestore/original/1250337928Muha.jpgU tom se trenu
pauk prenu,
uvijek strpljiv,
i nikada lijen:
Zunzaro moja,
to ti je nauk!
Svi brzopleti
uvijek su – plijen.

 

Veliki i mali

Kad’ pohlepa umom vlada,
svaka sila svoj kraj ima…

http://doznajemo.com/wp-content/uploads/2013/11/Golubovi.jpgGolub lijevo, golub desno,
komad kruha u sredini.
Oh veliki, sve bi htjeli,
misli vrapčić u blizini.

Komad kruha a dva kljuna.
U vrapčiću, glad ko plima.
Golubovi kruh razvlače,
dok mrvice vrapčić sniva.

http://s2.pticica.com/foto/0001417025_s_0_jexdss.jpgGladan, uzdrhtali vrapčić
sav u strepnji jagmu gleda.
Hej veliki, sjetite se
da i mali jesti treba!

Tad poleti poput strijele
i razdvoji kljuna dva.
Svađajte se vi i dalje
ali kruh ću uzet’ ja!

Maja Cvek

 

POSTELJA MEKANA KAO DUŠA

Postojao je u davno doba majstor stolar, veliki umjetnik. Sve stvari koje su izlazile iz njegovih ruku, imale su neko čarobno svojstvo. Ipak, ljudi su se rijetko okoristili tom posebnošću, jer su stvari shvaćali samo na koristan način: kroz prozor bi gledali na ulicu, vrata zaključavali, za stolom jeli i sređivali račune, gredama podupirali krovište, u postelji spavali. http://phenomenonsofhistory.com/site/wp-content/uploads/2010/07/pinokio_1024x768.jpgStolar je odgovarao na njihove narudžbe, izrađujući samo ono, što su od njega htjeli kupiti. Ipak, pred kraj života, zatvori se on u svoju radionicu, i godinu je dana pilio, mjerio, blanjao, rezbario, bojao i preslagivao najljepšu postelju u tom dijelu svijeta. Bila je to postelja od naročita drva, s divnim šarama, rezbarenim stranicama, elastičnim oprugama, ručnim prošivom, pomičnim podnožjem i svilenim jastucima. Jednom riječju: postelja mekana kao duša, kakva se nađe jednom u ljudskom životu. Bijaše ju naručio vrlo bogat čovjek, za svoju kćer, razmaženu udavaču. Kad stigoše po majstorovo djelo, on im reče:

– Pazite, kad u nju liježete! Tu može počinuti samo stvorenje čista srca!

Naručitelji odmahnu rukom i odvezu postelju. Bili su to ozbiljni ljudi, mrki, užurbani, bez smisla za jalova mudrovanja. Poštovali su samo skupe stvari, ljepota im se činila previše zamršenom za život i za poslove. Osim toga, znamo da u toj razvikanoj ljepoti nema ni trunke praktičnoga. Uvečer legne razmažena djevojka među svilene jastuke, a prethodno za večerom, izvuče uši maloj sobarici, koja joj zaboravi ostaviti pred vratima najdraže krznene papuče. Zlovoljna i crvena od bijesa, zavali se da će spavati. Ali postelja bijaše tvrda, kvrgava, neudobna, i cijele joj se noći činilo da se penje po hrapavoj planini i propada u klance. http://www.oglasi.rs/images/oglas/201301/578177/1.jpgJedva dočeka jutro, požali se ocu i reče da neće očima vidjeti čudovišnu ležaljku u svojoj spavaonici. Izniješe je stoga na trijem i ponudiše na prodaju. Najveći svežanj novčanica ponudi debeli gostioničar. Podbradak mu se sjajio od masti, očice lukavo žmirkale, a trbuh nalik bačvici klatio se ispred njega, stegnut opasačem od bivolje kože. Naredi da mu postelju odmah natresu i pripreme za spavanje, jer ga je svaki novi posao vrlo iscrpljivao. Dok su radnici prenosili postelju po zavojitim stubama, stajaše on poduprijet o štap i neprestano im dobacivaše:

 – Lakše s tim, marvo rogata! Nespretni volovi, znate li koliko košta takva majstorija? Pazite da je ne ogrebete, odbit ću vam od nadnice!

Kad se izvikao na oznojene mladiće, naruči samo za sebe golemi odrezak i zdjelu pečena krumpira, te ispije bocu crnoga vina, i pođe na spavanje. Velika li jada, kakva je to noć bila! Postelja škripala, micala se, dno se otvaralo, stranice rastavljale, a debeljko padao na pod i penjao se pod pokrivač, deset puta do zore. Diže se bolne glave, s podočnjacima modrim kao šljiva, bez riječi natovari postelju na kola i odveze je svojoj tetki usidjelici, kojoj je dugovao neki novac od obiteljskog nasljedstva. Svađali se do podneva oko duga, a potom tetka pristade uzeti postelju, jer joj nećak bijaše prijeke naravi, i težak za vraćanje. Gledajući ga kako odlazi, klateći se na kratkim nožicama, mrmljala je sebi u bradu:

 – S vragom došao, s burom otišao! Trag ti se zameo, ime ti se zatrlo, nesrećo jedna nevoljna!

I ne pogledavši prelijepo djelo stolarskoga umijeća, pođe stara u vrt, gdje je vrebala divljega zeca, kivna zbog dvije glavice kupusa, što ih je dugouško načeo prošle noći. I gladna i žedna čekala ga do mjeseca, željna zečje kožice i ukusne pečenke, pa kad ga ne dočeka, samo se isprska hladnom vodom, udrobi žemlju u pola šalice mlijeka i baci se u novu postelju, razmišljajući kako će isprobati i to čudo, preveliko i preraskošno za njeno mršavo tijelo. No, postelja se našušuri, pokrivač stade lebdjeti, jastuci opernatli i digli se kao razvijorena krila, pa digoše u zrak sve četiri noge i rezbarene stranice, i stara gospođa, premrla od straha, provede noć ni na nebu ni na zemlji, dok joj kroz okno zlurado namigivaše Mjesec s otisnutom sjenom zeca na blijedozlatnoj podlozi. Čim pijetao zakukuriče, pozove ona čistače gradskih ulica, i postelja završi na rubu šume, s krupnim otpadom, na mjestu gdje je stajala izgrebena ploča s natpisom: ZABRANJENO ODLAGANJE SMEĆA.

Cijeloga dana skupljali se oblaci, pa je i sitno kišilo, no zdravo se drvo ne namoči, niti fini jastuci primiše miris vlage. U sumrak, naiđe tim putem djevojčica, rumena kao cvijetak, lijepa stasa i žustra koraka. Žurila je kući nakon naporna dana, jer bijaše to baš ona mala, tiha, ispljuskana sobarica, koja je služila razmaženu udavaču u bogatoj kući. Teško se tamo radilo, a zahvala bijaše rijetka kao snijeg u kolovozu. Čim spazi postelju, oči joj se raširiše od divljenja, a ruke pohrliše pomilovati njene fine obrise i meku posteljinu. Sva uzbuđena, tepala je i šaputala:

 – Kako si lijepa, i meka kao duša! Ah, da mi je u tebe leći, bila bih poput kraljice! Ne mogu te ponijeti jer si teška, ni imati jer si tuđa! Ali kad bi bila moja, imala bih puno srce blaga!

Okrene se i pođe prema domu, i tada se dogodi jedno od stolarovih čuda: četiri se nožice pokrenuše, zatapkaše, i drvena ljepotica pođe za djevojčicom, sve do praga njezina doma. Stisne se i smanji, vješto progura kroz vrata i lijepo smjesti uza zid, baš na mjestu koje je ponajbolje za dobar san. Djevojčica obriše mekanim ubrusom njene šare, pogladi rezbarije, obuče čistu spavaćicu, porazgovori sa svojim anđelom i utone u san. http://www.ljepota.ba/img/w/300x300//slike/skolska%20djeca%20ne%20spavaju%20dovoljno.jpgSpavala je udobno kao na pravom oblaku, sanjala mnogo i premnogo, vilovito i bajkovito, kako to umiju samo ljudi čista srca i žive mašte. Naravno, to nije i ne može biti sve: takva je to priča i takva postelja, u kojoj se sanjano ostvaruje, pa se i njoj tako posrećilo, kako je stari majstor, do kraja posvećen svom radu i zanatu, želio i planirao, naumio i podario, dobrima na radost, lošima na pouku.

Božica Jelušić

 

LASTAVICA

Moja je draga mama bila najbolja na svijetu. Znam, mnogi će od vas to reći i za svoju mamu. Ja vam vjerujem i što više, veselim se kad čujem da ima puno najboljih mama na svijetu.

Dakle, moja me mamica uz mnoge izraze dobrote, ljubavi, nježnosti i brige svakog dana darivala i nekom novom, čudesnom pričom. Mnoge su od njih pomogle da pojedem ne baš omiljeni obrok. Jedne su služile da lakše prebolim neku bol, druge opet da otjeraju strah, treće donesu lijepe snove, a sve zapravo da mi djetinjstvo i odrastanje učine sretnim i bajkovitim.

Sada i ja pišem priče za djecu. Često puta to su baš one, mamine priče, kao i ova što vam je želim danas ispričati.

* * *

Ovo je priča o jednoj maloj lastavici koja je prvi put iz toplih stizala u ove naše krajeve.

– Zašto su sve ptice tako uzbuđene? Zašto žele na put? Čak se tome i raduju. Reci, zašto moramo otići i kuda to zapravo idemo? – mala je lastavica tražila odgovore od starog i mudrog lastana.

– To je u našoj prirodi, malena. Mi smo ptice selice. Ovo ovdje nije naš dom, tu samo prezimimo i zato jedva čekamo da se vratimo svom pravom domu. – strpljivo je objašnjavao stari lastan.

http://vijestigorila.jutarnji.hr/var/mojportal/storage/images/moj_portal/slavonija/crna_kronika/osijek_lastavice_zbog_hladnoce_nesposobne_za_seobu/423781-1-cro-HR/osijek_lastavice_zbog_hladnoce_nesposobne_za_seobu_news_pic.jpg

– Što je to dom? – zapjevušila je novo pitanje.

– To je mjesto na kojem izgradiš gnijezdo i tu podižeš svoje ptiće, tu živiš i stanuješ. Jednom izgrađeno gnijezdo ostaje tvoje za sva vremena. I kad se budeš vraćala ovamo kako bi prezimjela, tvoje će srce čeznuti za proljećem i povratkom domu. – lastan je strpljivo odgovarao.

– Kako ću znati letim li u pravom smjeru? – pitanja nije nedostajalo.

– Krenut ćeš s ostalim pticama, one znaju put. Sunce će vam biti za leđima, a nepregledne modrine svuda oko vas. Morat ćeš preletjeti beskrajno more plavije od neba, snijegom i ledom ukrašene visoke vrhove bijelih planina, zmijolike srebrne rijeke … Dug je to put, mala moja! – lastan je bio jako ozbiljan dok joj je odgovarao.

– Kako ću prepoznati mjesto koje zoveš dom? – zabrinuto je upitala lastavica.

– Najprije moraš dugo, dugo, danima letjeti kroz tu beskrajnu modrinu. Valja ti strpljivo mahati krilima i po suncu, kiši, vjetru, pa makar strašno boljela. Nastaviti letjeti i kad ogladniš i ožedniš. I kad ti se učini kako nemaš više snage i onda treba nastaviti letjeti, samo letjeti. Tek kad jednog dana umjesto jednoličnog plavetnila ugledaš zelene šume, šarene livade i crvene krovove kuća tek tada blizu si cilja. No, mjesto gdje ćeš saviti svoje gnijezdo, mjesto koje će biti samo tvoj dom, odabireš sama. A sad pođi. Sretan ti put!  – nježno je zagrli i otpravi stari lastan.

Tako je mala lastavica krenula s ostalima na put. Sve je bilo kako je opisao stari sjedoglavi lastan. Isto, ali njoj još i teže. Bezglasno je mahala krilima, stiskala kljunić od bola i nastavljala s pticama dalje i dalje. I gle, jednog dana kad joj se činilo da već malaksa i gubi brzinu, umjesto plavetnila od kojeg je zabolješe oči, ugledala je najprije zelenilo šuma, onda šarenilo livada i polja i u toj slici raznolikih boja mnoštvo razbacanih krovova.

– To je dakle to! Konačno, već umirem od umora. – šaptala je ne mogavši prozboriti glasno.

Naskoro su se ptice međusobno pozdravile i ubrzo nestale svaka u svom smjeru.  Mala lastavica ostade na nebu sama. Uzalud se osvrtala lijevo i desno, želeći još nešto upitati. Bijaše posve sama. Tada odluči pronaći to mjesto što se zove dom. Pogled joj privukoše šarene krošnje stabala i spusti se umorna na granu jednog od njih.

http://s16.postimg.org/fxaghc5w5/proljece_u_gradu.jpg

– O, ooo, ! Tko si ti? – upita stablo zagrlivši malu pticu nježnim mladicama.

– Ja sam lastavica i tražim mjesto gdje ću sagraditi dom. Mislim da bi tu bilo dobro. – odgovori malena ogledavši se oko sebe. – Izgledate mi sasvim zgodna družina.

– Dobro došla! Evo, na mojim granama sagradi gnijezdo. Kod mene će ti biti najljepše. Otmjeno kao u dvoru! Moja je krošnja kao stvorena za tvoj dom. – nudila se ptici rascvjetala bijela magnolija.

– Da, baš kod tebe! – ljutito se uključio i stari kesten – Pa da pticu zaboli glava od tvog svakodnevnog hvalisanja kako si najljepša i najraskošnija u parku. Dođi mala, ja sam pravo mjesto za siguran dom. Pogledaj kako su moje grane velike, jake, čvrste i sigurne.

 

– Gospodin misli da je sve u snazi! Koješta! – uvrijeđeno se granama razmahala vječno zelena tisa. – Što joj ti možeš ponuditi osim tih krvgavih grana i sladunjava mirisa cvjetova? Još bi joj mogle nauditi i te silne pčele što te oblijeću. Nego, mala sagradi ti svoj dom u mojoj krošnji i bit ćeš zadovoljna. Ove moje crvene kuglice slasne su sjemenke pa ćeš uz dom imati kod mene i stalnu hranu.

– I to otrovnu! – umješa se u razgovor grm šimšira.

– Kako se usuđuješ klevetati, – rasrdila se tisa, – samo je jedan dio sjemenki otrovan, ali ne i za ptice. Znam ja tebe mali, govoriš iz čiste zlobe jer u tvojim bodljikavim granama ni jedna ptica ne želi sagraditi dom.

 

Mala je lastavica u nedoumici skakutala s grane jednog stabla na granu drugog i u čudu mislila: – Da je barem tu sijedi lastan, on bi mi savjetom pomogao. Ovako moram sama odlučiti.

I dok je tako u svojoj maloj crnoj glavici zbrajala prednosti i oduzimala nedostatke što su ih u svojim ponudama isticala i prikrivala stabla, dolje sa staze dopirao je radostan žamor, razgovor i smijeh. Sletje lastavica bliže. To se djeca vraćahu iz škole što je bila s druge strane parka. Ugledavši je djeca u tren ušute, zastanu i zagledaju se u majušnu glavicu što se između mladog lišća nakrivljivala prema njima.

 

– Hej, – nježno povuče dječak za rukav djevojčicu i tiho prošapta – pa to je lastavica. Sad vjerujem učiteljici da je proljeće tu.

– A da je pozdravimo pjesmom što smo je danas naučili? – upita djevojčica svoje prijatelje, te u tren napraviše kolo oko malog stabla, zaplesaše i zapjevaše:

– Došlo je došlo proljeće,
lasta nam s juga dolijeće! –

Mala ih je ptica očarano motrila, no oni već idućeg trenutka potrčaše parkom i nestadoše među zelenim žbunjem.

– Šteta, a tako su bili dragi! – prošapta lastavica.

– I mala, jesi li odabrala gdje ćeš graditi gnijezdo? – s visoka joj se obratila magnolija. – Požuri jer moja ponuda sutra više ne vrijedi!

– Hvala, ali ipak ću prespavati i odluku donijeti sutra. Stari je lastan govorio da je jutro pametnije od večeri! Hvala svima na ponudi, sutra ću odlučiti. Laku noć, drveće i grmlje! – reče mala, šćućuri se na grani kestena i zaspa.

http://www.hrvatskiglas-berlin.com/wp-content/uploads/noooc1-300x187.jpg

Mora da je put bio pretežak za malu lastavicu jer je prespavala i jutro i podne i tek je iz sna probudi žamor djece što su se vraćala iz škole. Ptičica sletje na isto ono stablo kako bi bolje vidjela. No danas djeca prođoše ne primijetivši je. Baš kad je tužno uzdahnula i htjela vratiti se kestenu zaću šapat: – Ptičice, lastavice, dođi donijela sam ti mrvice!

I gle, a to ona djevojčica od jučer malim ručicama drobi mrvice od peciva što su ga imali za užinu u školi i sve žmirkajući zaviruje u krošnju tražeći i dozivajući lastavicu:

– Dođi, dođi ptičice. Tvoje mjesto nije u parku. Danas smo učili da lastavice grade gnijezda pod strehama kuća. Pođi sa mnom i pod strehom moje kuće sagradi svoj dom! Dođi!

– Da ja ipak pođem s njom? – upita ptičica stari kesten.

– Pođi ptičice. Znaš, volio bih ja da ti na mojim granama sagradiš dom, ali istina je što kaže mala. Dugo sam ti ja u ovom parku pred školom i puno sam puta čuo da lastavice grade gnijezda pod strehama kuća. Zato slobodno idi. Možda će jednom neka ptica i u mojim granama sagraditi gnijezdo. Doviđenja i sretno mala! – mašući za njom dugo je gledao kesten.

– Ne zaboravi nas, malena! – dovikivala su i mahala stabla.

– Hvala za sve! Neću vas zaboraviti! – pjevušila je lastavica laganim letom prateći u stopu djevojčicu.

 

I uistinu naša je mala lastavica u dvorištu ove djevojčice pod strehom nad njezinim prozorom sagradila prekrasno gnijezdo. U susjedstvu je naskoro upoznala mladog lastana sjajnog crnog oka i ubrzo iz novog gnijezda pod strehom začuo se cvrkut malih lastavica.

Godinama su ptice tu sretno živjele. S jeseni odlazile prezimiti na topli jug, a na proljeće vraćale se svom domu. Svaki put prije odlaska lastavice bi pozdravile stabla u parku, a kad bi se vratile prvo bi se odmorile na granama starog kestena i od stabla čule novosti, a onda sretno pjevajući otišle pod strehu u svoj voljeni dom.

Mira Šincek

 

https://zmusk.files.wordpress.com/2014/04/71791-zijevanje.jpgOve stihove za djecu i dječju priču napisale su naše “četiri gracije” četiri književnice: Božica Jelušić, Maja Cvek, Nada Rukav Bogojević i Mira Šincek. Njima će se uskoro sa svojim pričama pridružiti i književnik Damir Pilko, a i mnogi drugi književnici iz Zagreba, a potom i iz cijele Hrvatske, a moguće i iz cijelog svijeta, jer ZMUSK se čita po čitavom svijetu. O našim književnicima čije priče i stihove su vam mame ili tate, bake ili djedovi čitali za laku noć, više ćemo reći, odnosno, napisati sljedeći puta. Da znate gdje oni žive, čime se sve u životu bave osim pisanja za djecu i sve ostalo o “velikima, a malima poput vas”. Nadamo se da ste uživali, da ste nešto naučili, a sada “brzo u krpe”. Laku noooć, laku noooć… mi već zijevaaamooo!

Kockica vedrine od vaših ZMUSK-ovaca i književnica za laku noć!

http://www.yumama.com/files/2013/10/znacaj_citanja_prica_za_laku_noc_aps_428260084.jpg

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s