Dječje priče i stihovi za laku noć III.

Drage djevojčice i dječaci, a posebno ovaj put, drage mame. Nadamo se da večeras niste same. Da su uz vas, djeca vaša i supruzi, ali i djedovi i bake. Da je kuća puna svakojakih čuda. Stoga u ove sitne sate, izvadite laptope i sva tehnička čuda iz našega doba, pa zajedno prolistajte ova dječja slova.

Najljepše je u krilu majke biti, uz nju se stisnuti i priviti i uz dječju priču usnuti. Zato mame drage koje danas slavite Majčin dan, lako s djecom svojom u krilu utonite u san. Čitajući ove stihove i priče mile, koje su za vas i vašu djecu napisale – dobre vile. Jedan striček i tri tete, sve same poetese i poete. I ako vam je knjiga ili slikovnica koja još i draža, nema veze. Mi ne beremo brigu. I da vam iskreno priznamo i mi vam rado – čitamo knjigu! Ali ništa zato. Laptot na krevet, dijete u zagrljaj mio, pa s tatom i sa bakom ili kojim djedom sijedim, upustite se u avanturu dječju, koja upravo slijedi! Sretno!

 

MAJKA

Kada me pitaju za najdražu bajku
prvo pomislim na svoju majku
i šapnem njeno ime…
Znam da nisu dovoljne rime,
ni pjesme, ni bajka.
Da zaživiš sretan treba djetinjstvo
u kojemu najnježnija vila je – majka.

 

ZAŠTO SE SUNCE SMIJE?

„Volim te, sunce! usklikne dječak,
jer svoju toplinu daješ nama.
Kada zasjajiš baš sve je ljepše,
a mene u šetnju vodi mama.

„I ja te volim – pomisli leptir.
Tvoja toplina meni ne smeta.
Mom kratkom životu daješ slobodu
pa veselo letim od cvijeta do cvijeta.“

„Sunašce zlatno, baš si mi drago“
malena lasta cvrkutom veli.
Sretna što dosadna zima je prošla
iz dalekih krajeva kući se seli.

„Volim te sunce“ – šapuće jaglac,
mirisna ljubica i zumbul plavi.
Taj tihi šapat proljetnog cvijeća
lahor raznese po zelenoj travi.

A sunca sluša poruke ove
i zrakama svojim miluje, grije.
Sve što je živo za njime čezne,
zato se ono radosno smije.

 Maja Cvek

POSUĐENI ANĐEO (ZA MOJU MAMICU I ANĐELE)

Zagledana u sliku iznad svog malog krevetića, ručica sklopljenih žustro je šaputala večernju molitvicu:

“Anđele čuvaru mili,
svojom snagom me zakrili,
prema Božjem obećanju,
čuvaj mene noću, danju,
osobito pak me brani,
da mi dušu grijeh ne rani,
a kad s ovog svijeta pođem,
sretno da u Nebo dođem,
da se ondje vjekom mogu
s tobom klanjat dragom Bogu!”

 

Ali tu molitvica nije završavala već je postajala žustrija i nestrpljivija a šapat sve glasniji i razgovjetniji:

“Anđele, ja ne želim čekati da s ovog svijeta pođem i vidim te, hoću te vidjeti već sada. Daj, dođi pokaži se! Daj, daj, čuješ li hoću te vidjeti i dodirnuti sada!”

Mala svjetiljka uz krevet blagim je svjetlom dodirivala sliku s koje se smiješio anđeo krilima i rukama brižno nadvit nad dvoje prestrašene djece zastale nasred brvi iznad divljih valova gorske rječice. Djevojčica je nepomično gledala anđela, pazeći hoće li se možda ipak nešto dogoditi, ali ništa se nije dogodilo. Anđeo je i dalje gledao ono dvoje djece, ni jednim percem nije zatitrao, niti vjeđom trepnuo.

“Mamice, idem spavati!” – viknula je kroz odškrinuta vrata i u tren mama je bila tu, zajedno su kleknule i izmolile Oče naš, a onda ju je mamica nježno ušuškala u pokrivač i poljubila. “Mamice, želim vidjeti svog Anđela čuvara!” – prošaptala je ljubeći mamin obraz.

“Zamoli Isusa, on to može ispuniti! A sad slatko spavaj, moj anđele!” – reče joj mama blagoslovivši je napravivši znak križa na njenu čelu.

“Isusek, daj reci mom Anđelu da ga želim vidjeti. Tebe će poslušati. Molim Te i hvala. Čuvaj mamu i tatu, sve ljude i djecu. Volim Te. Laku noć, Isusek!”

Netko je u taj tren na nebu izgovorio Amen!

Sjedila je u mislima leđima oslonjena na staru trešnju u dvorištu svog djetinjstva. Sunce je meko padalo na obraze, ruke i poigravalo se bojama njezine haljinice. Visoko u granama pjevale su ptice i vjeđe su se same sklapale.

“U podne se ne spava!” – nečiji je glas dolazio izvana razgrćući laganu koprenu sna, “Hajde sa mnom.”

Pružila je ruku mladiću čija je kosa blistala zlatom, a lice tako nalikovalo onom dobro poznatom licu anđela čuvara sa stare slike iznad dječjeg krevetića.

“Je li moguće da si ipak došao, nakon toliko uzaludnih molitava, nakon toliko vremena ? Jesi li ti moj Anđeo čuvar?”

Šutio je, blago je vukući za sobom prema vrhuncima pod snijegom i oblacima. Slijedila ga je, zagledavajući: – da lik je isti, kosa, pogled, ali krila nema i odjeća mu nije kao u anđela već kao i njezina, planinarska. Što se to zbiva? Visinska bolest, san, java? Koračala je, ne ispitujući naglas, stazom sve strmijom, kroz sve čudesnije vidike, nebu sve bliže.

“Sjedni!” – pokaza joj kamen nad bezdanom.

I učini tako. Njegova joj sjena bijaše za leđima, pod nogama provalija pred očima nebo veliko kao naveće platno u kinu.

“Htjela si vidjeti svog Anđela čuvara, pa evo, Nebo je odlučilo da to bude prije nego što je uobičajeno. Dobro gledaj!”

* * *

* U sobi osvijetljenoj petrolejkom žena je rađala. Ustrčala se primalja, seoske žene i rodice: “Neće preživjeti, izgubit ćemo je! O, Bože smiluj se!” S druge strane kreveta stajao je Mladić u bijeloj halji, svjetlom obasjan, malenim anđelima okružen. Činilo se da Ga nitko ne primjećuje osim trudnice koja je k Njemu pružala ruke želeći za Njim, ali anđeli joj zapriječiše put, prošaptavši: “Ostani!”

* “Djevojčica je teško bolesna, nikad neće govoriti!” – zlokobno je zvonio glas iz neke ordinacije. Mati je zaplakana hitala do prve crkve. Pred Marijinim kipom suze i molitve palile su svijeće uzdanja: “Sjeti se svog susreta sa izranjenim Sinom na putu za Golgotu. O, što bi sve učinila da si mogla ti ponijeti Njegov križ. Sad možeš sve, sad si Kraljica, izmoli da ja ponesem križ svoga djeteta.”

* Pred vratima studenti, prelistavaju skripte, nervozno koračaju hodnikom gore-dolje, cigaretu pale jednu za drugom, svi s nadom gledajući u svakog idućeg koji izlazi, ali čuje se samo: “Nisam!” “I mene je srušio!” Za štednjakom mati objed spravlja, sa usana od svanuća ne silazi joj molitva, nitko ni ne sluti da već tri dana uz molitvu i strogi post prikazuje, od ukućana vješto ga skrivajući. Na vratima kćer ozarenih obraza: “Jesam, jedina sam položila!”

* Budilica zvoni. Mrak. Još svanulo nije. “Bože kako sam umorna, da mi je još malo spavati!” Valja ustati, autobus ne čeka, posao još manje. Mnogi ga nemaju. Pa nek je i daleko, nek se svaki dan satima putuje, Božji je dar imati posao. U kuhinji je već toplo, miriše doručak, čaj rashlađen baš kako treba, da se u brzini grlo ne opeće. Majka vedra, kao da nije na počinak pošla nakon ponoći, radosno s blagoslovom kćer svakog jutra na posao otpravlja.

I nižu se prizori iz života majke i njezine jedinice. Svaki kao zlatni kamenčić popunjava mozaik na ogromnom platnu neba i slika nastaje, slika velika, sjajna i potpuna, slika Anđela čuvara.

O, Bože, a ja sam godinama željela upoznati svog Anđela čuvara, a bijaše uz mene od prvog trenutka – moja majčica. Sad mnogo toga bolje razumijem. Sad znam – ona nije bila samo obdarena Božjim darom biti dobra majka, ona je bila više, mnogo više od običnog ljudskog bića, bila je pravi Anđeo čuvar svom djetetu, Anđeo što ga je Nebo posudilo Zemlji.

Sad znam zašto je bila tako čudesno dobra, neizmjerno strpljiva, puna razumijevanja za sve i svakog, nevjerojatno sposobna u svako srce, u svako vrijeme i trenutak unijeti nadu, svjetlo, ljubav i vjeru. Sad znam i zašto je jače od svih vjerovala u Vječnost i voljela Nebo i zašto joj nije bilo preteško otići – ta vraćala se u Domovinu, k Bogu koji nam ju je posudio. Tamo, mamica – naš posuđeni Anđeo čeka na nas i moli za nas – za tatu i mene, za sve ljude.

 Mira Šincek

NAJLJEPŠA ZAVJESA

Evo kako je to bilo: u jednom je razredu bila bogata djevojčica, odmah do nje siromašna, i među njima mnogo obične djece-ni bogate, ni siromašne. Bogata je živjela u velikoj kući s blistavim prozorima, balkonima, crvenim krovom i ukrašenim pročeljem, a siromašna u kolibici s dva malena okanca bez zavjesa, iako su stakla uvijek bila čista, blistava kao dječji pogled. Rugala se bogata djevojčica siromašnoj, da ni zavjesa nema, a krov da bi joj vjetar mogao odnijeti, samo da mu se prohtije. Malena je patila, no kako bijaše dobra srca, mogla je puno podnijeti i još više oprostiti.

Jednoga dana, na povratku iz škole, opazi siromašno dijete komad fine, prozirne bijele tkanine, zakvačen o kupinov grm. Pažljivo ga oslobodi, donese kući i zamoli majku da za onaj žmirkavi plavi prozorčić sašije zavjesu. Majka to radosno učini. Kako tkanine bijaše podosta, zavjesa je padala u bogatim naborima, stvarajući u kući meko, varljivo svjetlo, puno tajanstvenih šara i likova. Potom se pojavi Sunce, te se odmah požurilo iskazati: protkalo je tkaninu tankim zlatnim nitima, tako finim, da ih ni jedan razboj ne bi mogao ponoviti! I pauk se pridružio, dodajući malo drhtavog srebra, u vidu prepletenih krugova. Ne htijući zaostati, proljetni je vjetrić smjesta protresao livadu, ponijevši pregršt ljubičastih i plavih cvjetova, koje razbaca od vrha do dna zavjese, kao po slikarskom platnu!Bio je to divan sklad i neviđena ljepota. Cijela je skromna kućica sjala poput kapelice.

Na putu do škole, djeca su prošla pored kućice, opazivši čudesnu promjenu. Pobjegoše im usklici divljenja. Žamorili su kao vrapčje jato. Jedino je mala bogatašica neprekidno pričala o svom vrtu, punom skupih meksičkih ruža, no nitko nije slušao. I kad je toga dana učiteljica zadala temu MOJ NAJLJEPŠI PROLJETNI DOŽIVLJAJ, sva su djeca pisala samo o zavjesi, osim vlasnice ružičnjaka, no njen je opis bio blijed, jedva za klimavu trojku. Siromašna je djevojčica pak bila sretna, kao nikada u životu.

Zapravo, neka čuda traju duže od trenutka. Boje na onoj zavjesi nikada ne izbljediše:bijaše bijela kao padani snijeg, sunčana kao zlato, paučja poput srebra, samo se cvjetići osušili i otpali, ostavivši otiske kao poljupce, gdje ih je razbacao nestašni lahor. I kad je djevojčica uzrasla do udaje, isprosi je vrijedan mladi zidar. Sagradiše kuću, najljepšu u selu. I kad je majka djevojčice Cvijete (jer tako se ona zvala) pošla s njima, poniješe iz kuće Cvijetin najdragocjeniji miraz: zavjesu poklonjenu od prirode, zasluženu zbog dobra srca, koje se i pronađenoj krpici radovalo bez oholosti, kao velikom daru.

 Božica Jelušić

KAD BI LJUBAV U KUTIJU MOGLA STATI

Najjednostavnije bi bilo
kad bi ljubav
u kutiju mogla stati.
Otvorim je kad sam sam
i žalostan
Ona me tješi
ili mi se smiješi.
I s njom se družim
pod svakim satom
kao s bratom.
Nikome ne bi bilo sumnjivo
što običnu kutiju
nosim u prednjem džepu
odmah do srca.
Nitko naravno ne bi znao
za tu kutiju
što bih sve dao.

 Adam Rajzl

SLAK I MAK

Na žitno se klasje uzverao slak
ljubomoran na procvjetali mak.
„Tvoje su latice nježne, crvene,
u vaze te stavljaju djevojke i žene.
Sunce ti miluje lice,
dive ti se čak oblaci i ptice.
I Mjesec uvečer ti se smije
sjajan i pun
dok čučiš uz trnje
i glogov žbun.
Jutrom ti se dive
i ljudi što prolaze
stazom uz put.
I slikari te obožavaju.
Mene prolaznici
svi čudno gledaju
i ljutito govore:
„Gle, što se raširio dosadni slak!“
Kažu da mi cvijet
nimalo nije lijep.
Zato u proljeće otrove prave
za me,
korove i sve trave.
Al ja snažan i čvrst
i dalje rastem
i cvijet mi
nježan i bijel.
Moj, prijatelju, zvani Mak
i tvoja slava uskoro će prestati!
Ljeto se bliži
i prvi vjetar
razbacat će ti latice.
Neće ti se više diviti slikari,
dječaci
i djevojčice.
Ja ću se i dalje
na šikare verati
i tebi se sretan smijati!“

 Adam Rajzl

Lakuuu nooć, laakuuu nooć, već nam se drijema. Na spavanje se svako dijete sprema. Neka mu je lagan san, a i vama drage mame, sretan vam – Majčin dan!

Vaši ZMUS-ovci! Princ Šime, kraljević Darko, teta Goga i princeza Antonija. Laakuuu nooć!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s