Dječje priče i stihovi za laku noć IV.

Evo nas, opet pored – vas. Baš kao i svake subote do sad. I nadamo se da vam nismo dosadili već da ste se na našim pričama za laku noć i “osladili”. Da vam prijaju i gode, pa poslije njih sanjate neke nove i ljepše snove.

Stoga, hitro u krilo majke se smjestite oko vrata kojem tati ili baki “objesite” malo se primirite, a malo zažmirite i u svijet priče dječje zavirite. Uživajte na krevetiću mekom, na jastuku od svile i poplunu od kadife, jer takvih priča za laku noć nema niti kod cara Sulejmana niti kod kaife.

Samo kod nas priče su tople i meke za čitati na glas ispod tople deke. U krilu majke il bake i kod tate svojega ko od šale. Pa, neka počne napokon čarolija ta, koja grije dušu prije svakog sna. Krenite, ajde, ajde, što se sramite i ustručavate…

 

KAD NISI VELIKI NI MALI

Adam Rajzl

Najgore je kad nisi
ni veliki ni mali.
Kao što vjetar uhvati granu
drže te za ruku
i nikad ne znaš
na koju ćeš stranu.
Poput broda što iščekuje luku
čekaš da odrasteš
da ne budeš više
klinac i mali,
da ti ne treba društvo starijeg brata
kad se mrak uvuče
kroz dvorišna vrata.
Najteže je kad nisi
ni veliki ni mali.
U svemu si
ili na repu
ili nekom
strogom početku.

 

MEDVJEĐA USLUGA

Mira Šincek

Dragi moji mali prijatelji, sigurno ste čuli za mnoge godišnje plesove i balove što ih ljudi organiziraju: svadbeni ples, novogodišnji bal, ples pod maskama, maturalni ples … no jeste li znali da i životinje jednom godišnje organiziraju svoj veliki ples. Niste? E, onda je zaista red da i o tome čujete.

* * *

Godišnji ples veliki je događaj. Čitava planina, čitava šuma, s jednog kraja na drugi temeljito se priprema za taj jedinstveni događaj i u njemu nastoji sudjelovati svaka odrasla životinja. Nekad, istina dosta davno, i ljudi su pozivani na tu svečanost. Ali, ljudi ko ljudi, oholi i umišljeni zbog svoje pameti i znanja, ubrzo su zaboravili na pravila uljudnog ponašanja te su stanovnicima šume nametali svoju volju. Zaboraviše tko im je domaćin, tko ih je ljubazno pozvao i iskazao im gostoprimstvo i počeše se ponašati poput gospodara, raskalašeno i bahato, namećući svoja pravila, odredbe i zakone. Životinje se više nisu, u svojoj vlastitoj planini, u svojoj vlastitoj šumi, osjećale sigurno i odlučiše ne pozivati ljude. A kako ovi ipak ne bi došli, iako nepozvani, dogovoriše se da dan velikog plesa ostane tajna. I zato se veliki ples svake godine održava u drugo vrijeme i na drugom mjestu.

A kako ja o tome znam? I to je tajna. No nešto vam ipak smijem ispričati. Evo počujte:

Životinje nikad ne znaju točno kad će biti ples. No, osjeti se nešto u zraku i one ponesene time započinju pripreme. Uređuje se i četka krzno, oštre nokti, dotjeruje perje i lašte rogovi. Svatko nastoji doći u svom najboljem izdanju. Često puta je upravo godišnji ples mjesto sklapanja novih veza, rađanja novih ljubavi ili bar zaboravljanja starih neprijateljstava i svađa. Ipak postoji jedan strogo propisani uvjet kojeg se svi moraju pridržavati: svatko mora doći sit. Ples započinje u svitanje, a završava točno jedan sat prije nego li plesači osjete glad. I svi se toga točno pridržavaju. Zato nije neobično u plesnom zagrljaju vidjeti zečicu i vuka, lisicu i tetrijeba, plahu košutu i pjegavog risa. Dobrom se plesaču ne odbija poziv. I tako svi žive u iščekivanju plesa. A onda u samo jednom danu ptice svima dojave: “Sutra u zoru započinje veliki ples! Dođite tu i tu!”

“Jedva čekam godišnji ples!” – mazno je pričala mala crvena lisica četkajući svoj raskošni riđi rep. “Već mjesec dana jedem svježa jaja i pogledaj kako mi je krzno sjajno i lijepo! Nadam se da će nas uskoro pozvati. A, ti, što ti poduzimaš?”

“Nisam sigurna hoću li moći ove godine na ples. Djeca su mala i ne mogu ih ostaviti same. Tako mi se ide! Željna sam zabave i provoda. A sviđa mi se onaj mladi lisac. Bila bi to prilika da mu zavrtim glavom i repom i svojoj djeci pribavim hranitelja.” – odvratila je smeđodlaka lisica.

“Cure, ima li štogod novog o plesu?” – začulo se pitanje iz grmlja, a potom i promolila njuška sive vučice.

“Ideš i ti?!” – u jedan glas će lisice.

“Bojim se da je i moj problem isti kao i susjede smeđodlake lisice. Pun brlog male nestašne dječice. A muž je negdje s čoporom i ne znam hoće li se do plesa uopće vratiti.”

“Moramo nešto učiniti…” – reče crvena lisica, ” Ne brinite, nešto ću već smisliti!”

Na drugom kraju, u trnju divljih malina medo je sjedio i ručao svoj slasni objed. “Kako je život lijep, kako je život lijep!” – brundao je puneći usta slatkim plodovima. “Ovdje maline, tamo kupine, malo dalje jagode i medene košnice! Baš je ovaj život lijep, a još malo će i ples. Ići ću na ples! Ići ću na ples!”

Kad se dobro najeo, popio gutljaj vode s izvora, zavalio se pod stoljetni hrast i zahrkao. Medvjed je najveća životinja u šumi i ne boji se zaspati bilo gdje. Ta, od samog njegovog hrkanja mnogi bježe netragom, a tek kad budan podvikne, čitava šuma ko gromom zagrmi. Ipak, za vrijeme plesa taj isti zastrašujući medo postaje mekan i mazan ko mače. Da vam je samo vidjeti kako nezgrapno skakuće sad lijevo sad desno u potrazi za slobodnim plesačicama. Kako se tromo i smiješno vrti i okreće nastojeći slijediti ritam što ga diktiraju ptičji zborovi. Ovaj medo strašno voli godišnji ples. Kad bi ga netko pitao spremno bi se odrekao najslađih malina za samo jedan ples.

Ali jadnik gotovo uvijek ima ozbiljnih problema – plesačice ga vješto izbjegavaju, prečesto čuje onaj umilni, ali nepokolebivi: “Već sam zauzeta! Sve sam plesove obećala onom tamo vitkom plesaču!” I tako dalje i tako dalje. Čak i plesačice njegove vrste radije svoju šapu pružaju žgoljavim vukovima ili slatkorječivim liscima nego li njemu, mrkom medvjedu. No, to ga nimalo ne smeta, on s jednakim žarom svake godine odlazi na ples.

“O, mediću, dragi prijatelju, probudi se! Probudi!” – prela je mala crvena lisica, na pristojnoj udaljenosti obilazeći zaspalog medu.

“Brnnn, brnn! Što hoćeš? Zašto me budiš?” – dremljivo je šapama s očiju otirao san i začuđeno gledao u lisicu.

“O, dragi susjede, došla sam te zamoliti za uslugu. Tako nam je potrebna tvoja pomoć. O, obećaj, obećaj dragi medvjediću da ćeš nam učiniti uslugu!” – medenim je glasom zborila i crvenim repom vijorila lisica.

“Daj, skrati. O čemu je riječ?” – dobročudno je brundao medo.

“U srijedu, moje prijateljice smeđodlaka lisica, siva vučica i ja imamo neizostavan posao, a djecu nema tko čuvati. Molimo te, možeš li ih ti preuzeti samo taj dan. Bit ćemo ti vječiti dužnici. O, molim, molim te dragi medvjediću, reci da!” – samo što nije zaplakala umilno ga moleći.

“A što je to u srijedu?” – bio je sumnjičav medo.

“Ma ništa osobito, tek idemo potražiti vuka, već ga predugo nema pa vučica prije velikog plesa želi znati je li slobodna ili još uvijek u braku. Ima ona neke planove. A mi prijateljice, mi ćemo joj pomoći u potrazi. No, možemo li računati na tebe?” – nije odustajala lisica.

“Pa, dobro, samo taj dan.” – živnuo je medo.

“Hi, hi, … može! Djecu ćemo dovesti prije svitanja! Ne zaboravi, obećao si, dao medvjeđu riječ! Odužit ćemo ti se plesom. Baj, baj!” – i otišla je. Činilo se da za njom šuma zvoni smijehom. Ali medo se okrenuo na drugu stranu i zaspao.

* * *

“Živ, živ, probudi se! Sutra u svitanje počinje veliki ples, na prolanku sedam hrastova. Živ, živ. Očekujemo te! Živ. Živ!” – zacvrkutao je vrapčić u uho medvjedu i odlepršao dalje. Mnogi su još čekali tu radosnu vijest.

“Sutra, sutra idem na ples!” – radosno je pjevušio medo.

A u svitanje sutrašnjeg dana, dok je grubim potezima dotjerivao krzno pred brlogom mu osvanuše dvije lisice, vučica i čopor čupave mladunčadi.

“Što je sad to?” – mrgodio se medo.

“O, zar si zaboravio, prijatelju naš. Obećao si učiniti nam uslugu i danas pričuvati djecu. Dao si svoju medvjeđu riječ. I mi ti bez bojazni ostavljamo svoju dječicu, sigurne da ćeš ih čuvati bolje od nas samih. Hvala ti. Hi, hi, hi!” – i dok je tako stajao nijemo otvorenih usta, lisice i vučica već su nestale putem prema proplanku sedam hrastova.

“Crvenorepa, ovo si super izvela.” – pohvalila ju je vučica, – “Možemo se bezbrižno prepustiti plesu, djeca su zbrinuta.”

“A ne moramo strahovati da će nam trapasti medo dosađivati pozivima na ples i izgaziti noge! Hi, hi, hi!” – zadovoljno se smijuljila smeđodlaka lisica. “Dvije si nam brige skinula s vrata. Baš si mudrica!”

Jadni medo još se nije pravo ni snašao, a već ga odasvud okružiše čupava i dlakava derišta, vukući ga svako na svoju stranu i zaglušujući vikom i cikom: “Striček medo, igraj se!” – “Daj, stari zapleši nam!” – “Ulovi me, medo, ulovi!”

I dok su lisice i vučica plesale, vrtile se, vijorile repovima i vatrenim se pogledima razbacivale, medo je muku mučio s razmaženim derištima. Što je dalje odmicao dan postajalo mu je jasnije da ga je crvenorepa nadmudrila i da je tražena usluga bila vješto smišljena. Ipak on je dao svoju medvjeđu riječ i odlučio ju je i održati, na svoj medvjeđi način. Zabavljao je djecu kako je znao i umio, a ona su svejednako cvilila, derala se, bježala, činila zabranjeno i opasno. Nije pomoglo ni lijepo ni grubo kazivanje. A onda su ogladili i medo u tome vidje svoj spas.

“Medvjediću, prijatelju, evo, nas. Gdje su dječica? Jesu li te slušala?” – već iz daleka javljale su se umorne plesačice.

“Evo, vam ih. Tu su. Dođite po njih!” – zabrundao je medo, ne mičući se iz svog brloga.

“Hej, što je to?” – zacvilila je siva vučica. “Moja dječica tako mirna?”

“Jao, vidi moje mališane! Leže kao mrtvi. Djeco, što je? Medoooo, medo što si im učinio? – prestrašeno je vikala smeđorepa lisica.

“Smirite se, cure. Sve je u redu, djeca su se prejela malina, jagoda i meda, a malo su ih i pčele izbole, ali nije to ništa. Barem su sad konačno mirni. A kad ostare neće imati reumu. Hi, hi, hi.” – smijao se medo. “Evo, prijateljice, učinio sam vam uslugu, medvjeđu uslugu. A sad vodite ta derišta kući! I ne zaboravite, dugujete mi iduće godine svaka po jedan ples! Baj, baj!”

Jesu li iduće godine lisice i vučica plesale s mrkim medom ili ne, ne znam, ali nikad ga više nisu pokušale nadmudriti niti od njega zatražiti medvjeđu uslugu.

PUTOVANJE VILINIH KONJICA

Božica Jelušić

Nekada davno, na Zemlji su živjeli barski konjici. Bili su krupni kao dječja šaka, dugih nogu i velikih, raznobojnih krila. Spavali su na cvijeću i po cijeli se dan ogledali u barskoj vodi. Povremeno bi tromo kružili oko svoga doma, ili ogovarali leptire na susjednoj livadi. Kao i sva lijepa i lijena stvorenja, bijahu posve bezbrižni. Sve je njihove brige brinula Velika Majka, krupnooka, pepeljasta, s ljubičastim krilima i sitnom krunom na glavi. Svu je svoju djecu znala po imenu i učila ih je što se radi svakoga dana u godini, sve do prvoga mraza, kada se odlazi spavati u čahurice, a svijet gubi boje, ljepotu i smisao. Dugo je to trajalo, a potom su došle rode. Bile su dugonoge i oštrokljune, i neprestano gladne. Strpljivo bi stajale u bari loveći gliste, puževe golaće,bjelouške i konjice. Nosile su ih svojoj djeci na dimnjacima i visokim tornjevima. Onda su djeca okrilatila, ohrabrila se, pa i sama krenuše u lov u zelenu baru.

Velika Majka vidjela je kako se broj njenih konjica smanjuje. Bila je veoma žalosna. Po krilima joj izbile crne pjege, znakovi duboke tuge. Jedne noći sakupi svoje potomke i reče:

– Djeco, moramo putovati! Ovdje za nas više nema opstanka! Ne odemo li, svi ćemo uskoro nestati. Zato se spremite za dugo, dugo putovanje! Krećemo već noćas, prije zore!

I oni krenuše. Letjeli su preko šuma i livada, jezera i gorskih klanaca, pitomih vinograda i nazrnanih sela. Čudili im se šišmiši i ptice, ne prepoznajući ih kao rođake. Čudio se Mjesec i Sunce se čudilo, jer je izlazilo i zalazilo, a oni neprestance bijahu na putu, kao šarena zavojnica, ili k nebu odbačen dječji zvrk, koji se ne zna zaustaviti. No jedne večeri, rumene kao otvorena lubenica, spusti se jato u pustinju. Umorni, prašnjavi i izgladnjeli, izgledahu kao poderane svilene podstave s gospodske odjeće. Neki su od umora jedva micali nožicama, te zaspahu na golom pijesku. Drugi, priljubljeni jedan uz drugoga, dodirivali su se ticalima, nijemo se tješeći u toj ogromnoj, naboranoj pustoši, bez tračka života. Samo se tišina širila na sve četiri strane, bez kreketa, bez lahora, bez ijednoga šušnja. I čovjek i kukac ovdje su bili jednako maleni u svojoj bespomoćnoj samoći. I Velika Majka spustila se na grmičak oštre, suhe trave i prošaptala:

– Djeco, ja ne mogu dalje! Pogriješila sam što sam vas odvela iz zavičaja. Stvorenja žive i od ljepote, a nigdje nema toliko zelenila i takve blagosti, kao u našoj bari. Bilje bi vas obranilo i othranilo! Zato vas molim, vratite se tamo, ali prije toga bdijte sa mnom još ovu noć! Čekajmo dolazak Pustinjskih vila, naših sestrica. Kad dođu, izmolite prozirna krila i iglasta tijela, kako biste postali nevidljivi za sve lovce, osim zadivljena oka. Ja ću biti s vama još samo noćas,a zatim morate sami u široki svijet….

Konjici se jako uplašiše majčinih riječi. Natisnuše se oko nje i plačući su je zapitkivali:

  • Majčice, što će biti s tobom? Kamo ideš? Zašto nas napuštaš?
  • Idem s druge strane oblaka-reče Majka- gdje također postoji jedna zemlja, ali u nju ne mogu ponijeti tijelo. Dočekat će me naša druga braća, jer to je carstvo nevidljivih i krilatih. Gledat ću vas izdaleka i  zauvijek vam pomagati, no nećete me više moći vidjeti.

Majka sklopi krila, zavuče se pod crne mrlje i ne progovori više. Konjici su bdjeli i molili, sve dok ne dođoše sićušne, vjetruljaste pustinjske vile, brze kao vihor i ubodljive kao iglice. Zamoliše ih konjici za pomoć, i vile pristanu. Svaka izabere po jedno «kumče», zavrtloži ga, ispere boje, istanji tijela poput končića i dade par prozirnih krila, tanjih od stakla, leda ili muslina. Pretvoreni u Vilinske konjice, veliki se putnici vrate u svoj zavičaj, gdje i danas sretno žive. Vretenasti su kao igla, a krila im plavkasta, kao zgusnuti zrak. Pritaje se na cvijetu, listu, vodi ili vrhu trske, i nitko ih ne može uhvatiti. Čak ih je i opaziti teško, ako nemate u sebi nešto bestežinsko, da im se uspijete približiti na okogled. Samo ih Majčica, daleko iza oblaka, budno prati i vidi sve odjednom, to svoje modrikasto sazviježđe, rasuto na obrnutom nebu, odraženom u bistrom vodenom zrcalu.

Laaaku noooć, djeco. Laaaku noooć… Već nam se drijema, na počinak nam se sprema. Svi su umorni. I mame i tate i stričeki i tete, sve same poetese i poete. A i vi draga djeco, spremno uskočite u pidžamu, pa zagrlite dragu mamu i u krpe brzo, hitro, jer za spavanje to jako je bitno. Sutra  novo je jutro i što niste pročitati stigli danas navečer, neka vas čeka za sutrašnje veče. Laaaku noooć…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s