Dječje priče i stihovi za laku noć IX.

Drage djevojčice i dječaci, đaci i vrtićarci. Znamo mi dobro da su praznici započeli i da ste vi svoje mjesto pod suncem konačno pronašli. Počeli su dani bezbrižni, bez navijanja sata, skrojeni od bezbrižnosti, smijeha igre i bez školskog alata. Ali, kad stigne subota i padne mrkli mrak, nek’ uhvati tada, laptop svak.

Ili sjedne sa bakom kod kompića kakva kojeg voli i njegova baka, pa neka čuje što to govore stričeki i tete sve same “poetese i poete”. Uz priče ove za laku noć i pjesmice “meke”, bit će lakše usnut ispod tople deke i neba plava, vedra što zvijezdicama putniku noću put obasjava. A vas nek ne boli glava. Već ako vam se prispava, vi slobodno zijevnite, u krilu bake ili mame se protegnite, pa na počinak lak. Jer, priznat će te, to vam voli sva’k…

 

LEOPARD, MJESEC I PLANINA

Božica Jelušić

Leopard je živio u prašumi. Bio je mlad, snažan, moćnih kandži i neustrašiva srca. Male su životinje drhtale od straha kad bi noću krenuo u lov, krečući se na mekim šapama, dok su mu oštre oči prodirale u svaki kut gustiša. Ipak, veliki je lovac bio nezadovoljan i praznina mu je razjedala srce. Dok su padale teške tropske kiše, razmišljao je u svom brlogu:

– Što će mi tako prizeman život, bez tragova i velikih djela? Ja lovim slabije od sebe, a čovjek lovi mene, zbog divne kože i blistavih zubi! Bit ću nečiji trofej na zidu i skupljati kućnu prašinu! A vidi Planinu: ogromna, mrka, samo stoji, nikome se ne predaje, a vrh joj je točno u nebu!Moram, moram učiniti nešto veliko, vrijedno slave…

Uto prestade kiša, a nad drvećem se pokaže Mjesec, zlatan, okrugao, nalik licu kakva božanstva. Leopardu zasjaše oči:

– Uhvatit ću Mjesec, to je prava stvar! Donijet ću ga dolje, da mi svijetli i služi! Samo čekaj, stara Planino, evo me, stižem gore!

Takav je bio leopard: što naumi, to učini. Počne se smjesta penjati na planinu, najveću u tom dijelu svijeta, a zvala se Kilimanjaro. Bio je to težak put: na usponu je otupio kandže, omršavio je od gladi i napora, tako da mu je koža visjela kao stari kaput na vješalici. Snažni su zubi otupjeli, dok je nadizao kamenje u potrazi za zmijom, glodavcem, sitnim zalogajom. Čak je i korijenje grizao da preživi, dok je glad u želucu urlala svoj pobjednički zov. Uspon je trajao dugo. Činilo se da se tek sjena leoparda vuče prema vrhu. I stvarno, jedne vedre noći leopard stiže na željenu zaravan pod oblacima.

Hroptao je od umora, a oči su mu se sklapale, mutile i suzile. Posljednjom snagom baci pogled dolje, osjetivši ogromno uzbuđenje. Cijela je prašuma blistala kao na dlanu, vidio se svaki kutak, vriježa i grančica. Sve je vrvjelo bujnošću i životom, sve drhtalo kao na vrhu vala. Bila je to noć punog Mjeseca, što je odozgo sjao, velik,božanstven, ljepši nego ikada. Leopard digne glavu i uzdahne, shvativši da nikad neće imati nešto tako veliko, sveto, što živi u hladnim visinama. Spusti umornu glavu i položi je na šape. Mjesec se, međutim, nježno nagne, pomiluje ga po leđima, i od toga koža postade napeta, sjajna kao srebro. Dugo ga je mazila nevidljiva ruka, a leopard postajaše nježna i krotka srca, puna zahvalnosti. Spoznao je da umire, no to je bilo nešto lijepo, lagano, nalik plesu sa sjenama, koje su ga nosile u visinu. Kad se tijelo posve umirilo i predalo, pade po njemu led, stvorivši sjajni oklop. Dolje, led ga zatvori u svoju staklenu vitrinu, a na licu Mjeseca pokaže se sjena , nalik kraljevskoj životinji u trku.

Da, leopard je i danas tamo: na vrhu Kilimanjara, cijeli, neraspadnut, neobičan i divan. Pravo čudo za naš prizemni svijet.

 

 

Vode kupačice

Sonja Zubović

Nije mi jasno kako to
vode stajaćice stoje,
a noge nemaju,
ne čudim se
što ne sjede,
kad zapravo
cijelo vrijeme
samo leže,
kao da su
vode ljenčine.

Iz bare, jezera i močvare
nisu se pomakle
kako bi
svijeta vidjele.

Što se mene tiče
nije mi uopće bitno
jel su neke vode
stajaćice ili tekućice.

Ja bih vode podijelio
na vode za prirodu i
na vode za društvo.

Ako vode nisu dobre
za kupanje već samo
za pokazivanje ljepote
neka budu – vode za prirodu

A, one druge za koje čovjeku
trebaju kupaće gaćice,
to su vode prijateljice,
vode kupačice,
vode za društvo.
Vode – dušu
dale za ferje

 

ZAČARANO ZRCALO

Adam Rajzl

O začaranom zrcalu i njegovoj tajanstvenoj moći često je pričao Marin Gajski, zvan Vilenjak. „Kad ga u ponoć, u sredini šume, metneš na panj i zapališ sviću, u njemu ćeš vidit ono što nikada i nigdi nisi vidio!“ – ponavljao je Marin u zimska predvečerja.

„Oko tebe igrat će vile i vilenjaci, letit će vještice na metlama, svirat će tamburaši… skakat će neka čudna bića… vidit ćeš svakakva čudovišta. Al treba imat hrabrosti to napraviti. Ja sam jednom, kad sam bio mlad, po nagovoru pokojnog Šime Kovača, to pokušo. I pobjego glavom bez obzira…Ogledalo još čuvam. Ako neko želi iskušati njegovu moć, može ga uzeti. Eno, stoji pod mojom šupom. Objesio sam ga na zid i više ga ne diram.“

Dečkima iz naše družine pokus sa začaranim zrcalom bio je pravi izazov. Uvijek smo bili spremni na iznenađenja i pustolovine. Ništa nas u tome nije moglo spriječiti, ni noć, ni strah, ni bapske zimske priče o duhovima. „Iskušajmo moć začaranog zrcala! U ponoć ga treba uzeti i sa  zapaljenom svijećom sam odnijeti u sredinu Lipovačke šume! Pokazat će se tako tko je od nas najhrabriji!“ – predložio sam.

„To će biti nešto neponovljivo!“ – zapljeskali su dečki. No, trebalo ga je najprije od Marina uzeti. Taj zadatak, kao predlagač ove neobične akcije, dobio sam upravo ja. Čekao sam pravu priliku kad Marin ne bude u kući. Strpljivo sam ga pratio danima. Konačno sam uspio kada je Marin jutrom otišao konjima i kolima na sajam. Polako sam otvorio ulazna vrata njegova dvorišta. Došao sam do šupe i štaglja pod kojim je držao svoja kola. U uglovima i na starim drvenim prašnjavim natrulim gredama visjela je paučina, a sa svih strana bile su obješene metle sačinjene od šiblja, čudni osušeni komadi tankih i debljih grana različitih oblika. Bile su to grane što ih je Marin našao u šumi, neke u obliku kuke za čupanje sijena ili slame, neke u obliku slova, a neke su sličili čaplji, rodi, zmiji ili su podsjećali na rogove jelena kapitalca. Pod strehom bile su obješene drvene grablje za skupljanje sijena, držalice za sjekire, motike i lopate.

Na prašnjavu zidu užetom je bilo privezano nekoliko starih košara sa slamom u koje su dolazile kokoši i nesle jaja. Upravo pored jedne košare ugledah zrcalo. Bijaše posrebreno, ukrašenog okvira. Bio sam siguran da je to začarano zrcalo što ga tražimo. Zgrabio sam ga i izjurio iz Marinova dvorišta. Tek tada sam pobjedonosno otrčao Marku Kriviću. „Marko, ja sam prvi zadatak izvršio. Donio sam ogledalo. Na vama je da se sada dokažete tko je najhrabriji! Neka s njim i zapaljenom svijećom dočeka ponoć u sredini Lipovačke šume i potvrdi ili razbije njegovu moć!“

Akcija“ Začarano zrcalo“mogla je početi. „Njegovu ću moć ja iskušati! Dokazat ću svima da se ničeg ne bojim i da sam najhrabriji!“ – samouvjereno je govorio Tuna Filin. I do sada se više puta dokazao. Nije se plašio noću sam proći pored dragotinskog groblja, sova u zvoniku ili najopasnijeg psa. Jedino se bojao zmija, što nikada i nije skrivao.

Prije večeri,uoči ponoćne akcije “Začarano zrcalo“ Marko Krivić, Stipa Stanin i ja otišli smo do sredine Lipovačke šume. Tuni ćemo pripremiti zamku u koju se mora uhvatiti. Njegova će se hrabrost, bili smo uvjereni, istopiti kao posljednja krpa snijega na proljetnom suncu. Sve smo pomno pripremili. Varka je morala uspjeti. Trebao je samo zapuhati vjetar. Bit će dovoljan i lahor samo da se zanjišu najlon vrećice, crvene i žute vrpce što smo ih razvukli po granama i krošnjama. Tuna ih mora ugledati u zrcalu. Pod svjetlom svijeće učinit će mu se da oko njega ne skače jedno, nego stotinu čudovišta, vilenjaka i vještica.“

„Samo da nam vjetar pomogne… Samo da nam vjetar pomogne“ – ponavljali smo u sebi. Jedva smo iščekivali ponoć. Zajedno s Tunom, koji je u ruci držao zrcalo, veliku marijansku svijeću i kutiju šibica, ispred zvonika krenuli smo pola sata ranije, dovoljno da do ponoći ,uz našu pratnju, Tuna stigne do sredine Lipovačke šume i iskuša moć začaranog zrcala.

Sve je mogao pokvariti mjesec što se iznenada provukao između crnih oblaka. Njega nismo očekivali. Razlijevao je plavičastu svjetlost. Polja pokrivena rosom izgledala su čudesno. No, kad smo prosjekom ušli u šumu, mjesec se odjednom izgubio. Kao da nam je želio pomoći da naša varka uspije. „Ja idem,a vi čekajte!“ – rekao je Tuna Filin samouvjereno i krenuo prema sredini šume. Udaljeni stotinjak metara dalje nestrpljivo smo čekali. Srca su nam uzbuđeno kucala zbog zlokobnog mraka, a još više  zbog iščekivanja ponoći i pokusa sa začaranim zrcalom.

S jedne i druge strane prosjeka bijaše mračno. Čuo se svaki kliktaj ptica u dubini šume. Tuna je hrabro u ruke uzeo zrcalo,veliku svijeću i šibice. Polako je koračao do tri velika hrasta i mjesta gdje se prosjeci križaju pod pravim kutom. Točno se vidjelo kako zrcalo stavlja na panj i pali svijeću čija mu je svjetlost obasjala lice. A onda?U cijelu akciju, kako smo se i nadali, umiješao se vjetar. Prijateljski nam je pomogao. Iznenada se probudio u krošnjama. Najlon vrećice i vrpce su zatitrale. Začuo se Tunin panični krik.

„Upomoć!!!“

„Upomoć!!!“- odjekivalo je šumom.

Tuna je prestrašeno skočio. Zrcalo se srušilo, svijeća pala s panja. Dotrčao je do nas. „Dečki, bježimo!To ogledalo privlači duhove, zove vile i vilenjake. Ne možete ni zamisliti kakva sam čudovišta u njemu vidio?!“-vikao je prestrašeno.

Počeli smo se potiho zadovoljno smijati.

„Sutra ćemo ti pokazati kako izgledaju te vile i vilenjaci.“-rekli smo mu tajanstveno i važno na izlazu iz šume. Kad je Tuna, još uvijek blijed i prestrašen, uletio u kuću, skakali smo oduševljeno i pljeskali. „Al smo ga nasamarili.“

„Danas ćemo mu pokazati čega se uplašio!“ – prepričavali smo sutradan zadovoljno. Jedva smo čekali poslije podne da ponovo krenemo u šumu. Tuni ćemo otkriti varku i pokazati čega se, zapravo, preplašio.

No, kad smo samouvjereni stigli do sredine šume, zastali smo iznenađeni i razočarani. Ničega nije bilo, ni najlon vrećica, ni vrpci što smo ih razvukli po krošnjama i granama, ni zrcala, ni svijeće.

„Šta sam vam reko?!“ – dobacio je Tuna ozbiljno i pogledao nas u oči.“Jeste li se sada sami uvjerili? Je l sad vjerujete u ono što sam vam ispričo?!“-nastavljao je.

Zašutjeli smo postiđeni.

I danas mi nije jasno tko je uzeo zrcalo i svijeću, pokupio najlon vrećice i vrpce što smo ih razvukli po granama. Je li to učinio dosjetljivi i lukavi Tuna i tako nas nasamario? Nikada to nismo uspjeli saznati, a on se nije pohvalio.

 .

Laaakuuu noooć, djeco. Već nam se drijema, na počinak već nam se sprema. Laaaku nooć mame, tate, djedovi i bake. Uz priču djeca brzo vrijeme prikrate. Pa, pod poplunčić meki kao svila “ščućurit se” i skutrit da te noću čuje samo “dobra vila”. Svoje snove slatke nek sniva svako dijete cijele ove okrugle Zemlje, planete. Laaku noooć, žele vam ZMUSK-ovci i stričeki i tete, sve same “poetese i poete”.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s