Dječje priče i stihovi za laku noć VI.

Draga djeco, znamo mi da vi odbrojavate sate do završetka svih školskih problema i dilema, a i onih vrtićke dobi, ali nije još vrijeme da sunce jako grane, pa da vas potjera na bazene, na more ili kod koje bake, kojeg djeda, koje none ili nane. Ne, nije vrijeme za rastanak naš ljetni i susret naš kad grožđe zamiriši, a lišće se pospe sa tisuću boja i više nitko ne zna “ćija škola je koja”, jer sve to su praznici izbrisali i nove avanture djeci donijeli. Ali, kako smo rekli. Do tada ima vremena, pa po sistemu istom: hitro u krilo mame, može i kojeg tate ili sijede bake, pa na kom bili mjestu, zauzmite poziciju svoju, za početak priča koje vas zovu…

 

CVIJEĆE IZ MOG SRCA

Mira Šincek

U mome srcu pjevaju ptice
i sunce ima dječje lice
u mome srcu livada cvjeta
šarenim cvijećem za djecu Svijeta.
Za svako dijete po jedan cvijet
za sretno djetinjstvo i ljepši Svijet.

 

KUĆA PUNA TAJNI

Božica Jelušić

U velikoj kući od tople crvene opeke na gradskoj obodnici živjela mala djevojčica. Doduše, izvana se sve činilo obratno: kuća nije imala spratove ni visok krov, a djevojčica je izgledala kao odrasla žena, koja vozi automobil i ide u velike kupovine, kad gosti dolaze u kuću. No, stvari su uvijek složenije nego što ih oko vidi. Kuća se širila iznutra, ako bi se otvorila prava vrata u njene brojne sobe, a i njihov se broj mijenjao, ovisno o danima i raspoloženjima. Djevojčica pak, imala je kožu bijelu kao alabaster, prošaranu nježnim žilicama, i oceanski plave oči, kosu pepeljastu, a ruke spretne i meke, ugodne biljkama, psima, glini, igračkama i ljudima. Često je bila sama,što joj se izuzetno sviđalo, jer bi tada mogla obilaziti kuću do mile volje. Po boji vrata- ružičastoj, plavoj, travnatozelenoj, narančastoj, golubinjoj i tirkiznoj- znala je što je čeka u odabranoj sobi, i radovala se tome, baš kao pravo dijete.

A kako i ne bi, jer kuća je bila čarobna: posjedovala je moć čuvanja uspomena. U ružičastoj sobi u prizemlju bila je velika kolijevka s baldahinom, plišani medvjedići, zvečke, dječje cipelice,drvena hodalica, bočice s mirisom mlijeka i zvukovi prvih riječi: kolokolo, gluglu, brmp, jenge, dajdaj, mama,neće-hoće, hop, pec. Tu je djevojčica dolazila kad bi bila potištena, i vraćala se s osmijehom nacrtanim pekmezom od jagoda. Plava je soba čuvala dječje igralište, pješčanik, tobogan, ljuljačke, bakin štagalj s puno sijena i kokošjim gnijezdima, te livadu na kojoj se na laganoj izletničkoj vatrici pekla kobasica i cvrčala tanka šarena slanina, kad bi obitelj odlazila na blagdane u prirodi. Bile su tu i prugaste hlačice za igru s džepom kao našivkom, a u džepu bijahu slatke i zabranjene šibice,zbog kojih je mamina ruka često potezala malo, rumeno, školjkici slično uho. Bilo je krasno pustiti se graji dječjih glasova, kao što je vrapcu divno u jatu na glogovu grmu u punom cvatu, i  ne želi baš nikamo poletjeti. Dugo je djevojčica vrtložila tim prostorom, a po povratku istresala bi pijesak iz cipela i brižljivo ga spremala u tuljce od staniola, skrivene na dnu noćnog ormarića. Naravno, i taj je pijesak bio čaroban, kao i sve u kući.

No ipak, travnatozelena je soba snažno mamila njen radoznali um i brze nožice. Bilo je u njoj knjiga sa slikama i slovima, zemljovida, globusa,zelena školska ploča, spužva bijela od krede, izgrebeni školski parket, smušeni ali dragi učitelj crtanja s razbarušenom kosom, mali ruksak s užinom, plivaći kostim, tenisice, kajdanka s notama za ženski zbor, lopte, konopac za preskakanje, špangice i špekule, išarani spomenar pun mudrih pouka poput: «Ne vjeruj dječaku koji mnogo laska, njegova je ljubav hrapava ko daska»,i još bezbroj sitnica, koje razumije samo onaj tko posjeduje mnogo ključeva za jednu bravu. U toj je sobi, osim toga, uvijek šumilo more, ne samo za dane ferija, već za svaku malu oporost, koju je valjalo isprati, za svaku ogrebotinu koja je sporo zacjeljivala ili naprosto- za svako dugo, šumovito, prostrano sanjarenje, koje čisti dušu od naslaga umora, srdžbe i tuge. Mokri tragovi stopa na uglačanom podu, svjedoče da je djevojčica gotovo svakodnevno iskušavala čari travnatozelene odaje.

Sredina kuće pripadala je dakle, narančastoj, golubinjoj i tirkiznoj sobi, i u njima  se ponekad čula tutnjava motora, promicali su krajolici meko omotani oko kristalne kugle, slavili se rođendani s velikim tortama, s malo svjećica ali puno šlaga i voća, šuškala pisma, kuhali mirisni čajevi, rasparene cipele tražile svaka svoj par, poljsko cvijeće u vazama molilo da mu se promijeni voda, jezerca njihala labudove i lopoče, a u ljetnom su kinu stalno igrali probrani filmovi, od kojih se čovjeku plače ili želi otići u svijet i spašavati siromašne i tješiti nesretne. Svakoga dana, jednoj od njih pripadala je čast da se u njoj prespava, ili bi mlada gospodarica pozdravljala dan, ležeći u širokoj postelji, i promatrajući nemirne vrhove četinara u dvorištu, iznad kojih bi u sivkasto oblačje uzlijetali golubovi, nalik na poludragulje, kojima su iznenada narasla krila. Čovjek bi pomislio kako u njenim atlantskim očima vidi tugu što i sama ne može poletjeti za milim, slobodnim prikazama u nebeskoj crtanki. No, bilo je tu i pastelnih muških košulja, mirisnih i izglačanih,toplih papuča s velikim brojem, odijela i svježih vodica poslije brijanja, koje su odavale da uz djevojčicu živi netko tako blizak, da ga ne može razlikovati od sebe, i tako lagan, da ga ni u jednom prostoru nema previše. Po zidovima, visjele su ceduljice koje su govorile da se ON vraća brzo, misli na nju, čezne za njenom blizinom i puno je voli, što su, uostalom, znale i sve biljke u sobnim kutovima, srećom vrlo šutljive i prave gospođe, koje čeznu samo za Suncem, nikako ne za tuđim tajnama.

Da, svaka priča ima kraj, ali to ne vrijedi uvijek i za kuće. Tamo, u potkrovlju, iza bijelih vrata, postojala je jedna prazna soba, obložena ogledalima. Samo ponekad, i to vrlo plaho, djevojčica bi odškrinula vrata, no ulazila nije nikada do kraja. Znala je da je riječ o sobi odabrane slike, kojoj pristajemo na vlastitu sudbinu. Srasti sa jednom slikom, gledati se u zrcalo , ponavljajući sudbinu Narcisa, značilo je odustati od mnogih mogućih duša, pristajući na svijet u kome je sve zadano, iskazivo i izvagano vagom vrijednosti. Tamo, gdje samo jedan ključ otvara jednu bravu, a jutro je pametnije od večeri,gdje ti jači uzimaju mjeru i stvari se kupuju jednom za cijeli život, ne može se više biti malen i odrastao u isti čas. Tamo se tajnovite kuće pretvaraju u stalne adrese,po  njima hodaju majstori, jer se neprestano nešto kvari, prokišnjava i propada,i zavjesa na prozoru jedina je zaštita od radoznala oka, koje svrdla rupu na nježnoj koži.  Umjesto glazbe susjedi čuju buku,jer i  zidovi imaju uši, a prošaptana riječ udara jače od groma. Stoga djevojčica oklijeva, na prstima se vraća u prizemlje, uzima plišanu kornjaču u naručje, pjevuši joj brojalicu-uspavanku, računajući koliko vremena još preostaje do izlaska iz kuće,pa zatim do novog povratka. Djevojčica zna najveću tajnu kuće: odlazimo da bismo se vraćali, od čežnje rastemo, od ostvarenja zrijemo. Kuća mjeri naše vrijeme i čuva snove, malena kao srce, velika kao svijet.

 

PTIČJA TUŽALJKA

Adam Rajzl

Vrana u šumi
uporno gače:
„Zašto kos po grmlju skače?“
I još pita :
„Zašto
od jutra do večeri
stalno skita?“

“Bolje, susjedo, šuti! „
Kos joj se smije i ljuti:
„Pjesma ti je uvijek ista,
„Kva, kva, od pet- do dva!”

Na to se s graba javi svraka:
“U pravu si kume,
u tome i jest kvaka!“

Kukavica šumom kuka:
„Šumska hrana vrlo je skupa.!“

Šojka zakriješti jako:
„Ni nama nije nimalo lako!
„Evo, u čemu je stvar:
I slavuj naš pjevački car
rijetko se veseli.
Katkad zabigliše,
nikada glasno nego sve tiše.!“

Na starom krovu
roda klepeće:
“U livade donose samo smeće!
Žablji zbor zbog toga
sve rjeđe krekeće!”

I vrabac se s rodama slaže:
“Živ, živ,
čovjek za sve je kriv!”

Iznad polja
prepelice tuguju:
„Ni za naša gnijezda
više nema mjesta.
Davno otišli kosci i kose.
Sada kombajni nose
bisere rose.

 

Čupko i zvrk

Maja Cvek

Micek Čupko gleda zvrk
koj se vrti kao lud.
Lovi okom tu brzinu
od čuda mu drhti brk.

Zvrk se vrti brzo, brže,
Čupko svojom capom mahne,
zvrk se njiše, hoće-neće
i na kraju ipak padne.

Prepun raznih pitalica,
misleć da je neki miš,
skoči micek đipalica
i dohvati čudan lik.

Baš si neki čudan tip!
Nisi hrčak a ni miš,
al’ zato si jako tvrd.
S tobom, neću mastit brk.

 

Laaaakuuu nooć djeco, laaaku nooć. Već nam se drijema, na počinak, već nam se sprema. Laakuu nooć, mašu vam “stričeki i tete” sve same poetese i poete. A i ZMUSK-ovci vaši već dobrano zijevaju i “ovčice broje” samo da zadrijemaju. Slatke snove, želi vam, draga djeco, vaš: ZMUSK!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s