Dječje priče i stihovi za laku noć V.

I opet, evo nas s vama, s mamama i bakama, te pokojim djedom ili tatom. Nema vam druge, nego posegnuti za kompićem svojim i skutriti se u krilu majke ili bake, na sebe povuči dekice meke ili tanke i pretvoriti se u uho. Pa, čuti tamo neke priče daleke, a opet dječjoj duši bliske, tople i meke… Zato, hajde, hajde, zavirite samo među stranice ove, što nekom čudnom “kompjutorskom dječjom knjigom se zove”.

 

Davorove igračke

Crvene, plave, žute i bijele,
tek neke ranjene, a ostale cijele,
kockice lijepo poredane stoje
jer Davor čuva igračke svoje.

Baka ga uvijek uči
da reda bude u njenoj kući,
a unuk sluša bakicu svoju
i tako igračke sve su na broju.

Ujutro iz kreveta čim se diže,
on svoju baku zove bliže
i ručice malene spremno pruži
a oko za igračkama po sobi kruži.

U jednom kutu sjedi medo
malog Davora mirno gleda
i zna, on će doći do njega
tek kad se zasiti svega.

Uz medu kutija lijepa stoji
a u njoj Davor red već kroji.
Ovdje su autići, njemu najdraži,
parkirani kao u – pravoj garaži.

Voli Davor igračke svoje
a one se njega ne boje,
jer kako mi njegova baka kaže,
on ih pazi, mazi i slaže.

Tek slučajno, dogodi se koji puta
da igračku zadesi sudbina kruta.
Davor iz obijesti vrisne
i ručicom igračku jače stisne.

Igračka pukne, više je nema.
Što li se tada malenom sprema?
Baka mu sasvim jasno kaže
da se s takvom igrom ne slaže.

Tad žalostan on slikovnicu prima,
a baka sretna, glavom klima
i posao mirno nastavlja već,
jer unuk sluša njenu riječ.

Zato djeco, taj Davor mali
kojeg svatko voli i hvali,
neka vam kao primjer posluži
ako se baka na vas potuži.

MAJA CVEK

 

PAUK UMJETNIK

Kad je mali pauk Pauško dovoljno porastao, odlučiše njegovi roditelji, mama Paulka i tata Pauko poslati svog sinčića u školu. Polagali su velike nade u svog mališana. Htjeli su da nauči izrađivati najbolje i najljepše mreže. Mreže kojima će zadiviti ne samo njih već i čitav svijet. Sanjali su da njihov Pauško bude poseban, nadaleko poznat po svojem umijeću. Željeli su se ponositi njime.

Mogao je on, istina, i od njih naučiti plesti mrežu, kao što to većina djece pauka  nauči od svojih roditelja, ali roditelji se nisu htjeli zadovoljiti time da njihov sinčić nauči ono što oni znaju, ma bilo to i hvale vrijedno znanje, već su željeli da bude poseban, drugačiji, bolji od drugih. Da jednog dana postane velik, poznat i slavan.

Kako to obično biva, želje roditelja nisu se baš u svemu poklapale sa željama sina. Ipak, mali je Pauško šutljivo prihvatio volju roditelja i krenuo u školu. Sjeo je u zadnju klupu i odlučio slušati i pamtiti što će mu govoriti i pokazivati u školi. Nije bilo baš tako strašno. Učitelji, a posebno učiteljice bijahu smireni i strpljivi i po bezbroj bi puta objašnjavali nestašnim đacima paucima pravila geometrije, simetrije, predenja, pletenja i tkanja. Pauško se svim silama trudio naučiti viđeno, ali to je bilo već teže. Ne, nije bio glupav, ni lijen, naprotiv, zdušno je nastojao svladati gradivo, ali nije htio kopirati pokazano, htio je stvarati novo, svoje, drugačije. Jednostavno, ovo viđeno u školi nije ga baš previše očaravalo niti izazivalo, nije ga zanimalo. Činilo mu se običnim, gotovo istim kao i mreže njegovih roditelja i susjeda. „Pa zar za to moram u školu?“ – nemalo puta u sebi se pitao.

„Pauško“, reče mu jednog dana ozbiljnim glasom učiteljica, „neka sutra netko od roditelja dođe u školu. Važno je! Ne zaboravi im prenijeti poruku!“

Kad je Pauško nakon objeda roditeljima rekao učiteljičinu poruku, nakon kraće tišine, majka je zabrinuto upitala: „Što si uradio, sine moj? Zašto moramo u školu?“

„Ništa, baš ništa nisam uradio!“ – promrmljao je Pauško i nastavio jesti.

„Pa da baš nisi ništa uradio ne bi nas zvali u školu! Mora da nešto ipak jesi.“ – zaključio je otac, „Sutra će mama otići i saznati!“

Idućeg je dana mama stigla u školu. Odmah s vrata, tek što je izrekla pozdrav, nervozno je prozborila: „Moj mi sinčić kaže da baš ništa nije uradio, a da ste mi poručili da moram doći!“

„Da, da, istinu kaže, baš ništa nije uradio!“ – reče učiteljica, spremna nadovezati ali mama Paulka bijaše bržeg jezika – „Pa zašto ste me onda pozvali kad dijete nije ništa napravilo?“

„Baš zbog tog ništa, draga gospođo, baš zbog toga vas zovem!“ – reče učiteljica i nastavi, „Vaš je sinčić dobar, pristojan i miran, ali očito škola nije za njega. Evo, pogledajte, samo pogledajte!“ – Reče učiteljica i pred majku rasprostre Pauškove radove. Mama je širom rastvorenih usta zurila u papire, premećući ih svojim mnogim nožicama. „Što je to, gospođo učiteljice? Kakve su to škrabotine?“

„To su ra-do-vi vašeg sinčića! To su njegove skice mreža! To je ništa, nula čista ništica!“ – rekla je vidno uzrujana učiteljica lupkajući po prošaranim stranicama. „Mi ovdje poučavamo vrhunska znanja, učimo male pauke izradi prekrasnih geometrijski čistih, simetričnih i skladnih mreža, a vaš sin od toga ništa nije naučio.“

„I, … i što mi predlažete?“ – zamuckivala je shrvana majka.

„Ispišite dijete iz škole, dajte ga negdje u zanat, da nauči izradu običnih, jednostavnih mreža. Možda je sve ovo za njega preteško.“ – rekla je odrješito učiteljica, skupila Pauškove radove i zajedno s njegovim dokumentima predala ih zapanjenoj majci.

Kad je mali Pauško saznao da više ne mora u školu, silno se obradovao, no radost je trajala tek dan-dva, dok roditelji nisu dogovorili njegovo naukovanje kod starog pauka Mrežara. Bio je on vrstan majstor te su roditelji očekivali da će malog Pauška poučiti izradi, istina jednostavnijih, ali svejedno dobrih i kvalitetnih mreža. Ali ni ovo naukovanje ne bijaše dugog vijeka. Stari je Mrežar s puno takta i obzirnosti objasnio roditeljima da njihov sin nikad neće naučiti raditi čak ni najjednostavnije mreže. „Dijete jednostavno nema dara za to!“ – kratko je rekao i sve troje ih otpravio kući.

„Kakvo smo to dijete dali na svijet?“ – pitahu se zabrinuti roditelji. Pauško se nije previše brinuo. Iskoristio je nastalu situaciju i roditeljsku zbunjenost da se posveti igri od koje je školom grubo odvojen. Bio je radostan i razigran. Zajapuren bi došao na objed, za tren bi se najeo i žvačući zadnji zalogaj odjurio igrati se.

„Ako ništa drugo“, rekao je jednog dana otac Pauko mami Paulki, „čini se da je naš sin sretan!“

„Sretan! Sretan! Kako može biti sretan kad ne umije raditi mreže. Od čega će živjeti kad nas jednog dana ne bude? Tko će ga hraniti, kad sam nije u stanju napraviti mrežu i loviti mušice? Kako možeš sve to mirno gledati?“ – ljutila se mama Paulka. „Učini nešto! Učini!“

„Porazgovarat ću s njim!“ – odluči otac.

Uputi se pauk Pauko potražiti svog sina, no nije ga bilo jednostavno naći. „Gdje li se skriva taj mali?“ – pitao se otac. Pretražio je svaki kutak tavana na kojem su živjeli. Otišao do napuštene susjedove šupe, onda i do staklenika u vrtu. Ni tu ga nije bilo. Pronašao ga je pod strehom trošne sjenice u trećoj ulici. Zapravo, prije ga je čuo nego vidio. Njegov je sin na sav glas pjevao. Zamislite – pje–va-o!

„A joj!“, zavapi zdvojan otac, „Ne samo da nije za školu, ne zna raditi mreže, već pjeva, što ni jedan pauk ne bi radio! Što smo mi to skrivili da imamo takvo dijete?“

„Hej, tata!“ – obradova se Pauško ugledavši oca i ponosno ga pozva „Dođi, vidi moje mreže!“

Kad je otac zakoračio u polumračni prostor strehe skameniše mu se svih šest pari nogu i razrogačiše svih osam očiju. Imao je što i vidjeti. Posvuda su visjele mreže. On to nikad ne bi nazvao mrežama. Bijahu to niti, samo niti. Niti vijugave, kovrčave, razgranate, zvjezdaste, zrakaste, smotane poput zamršenog klupka … sve samo ne dobre, stare, uobičajene paukove mreže.

„Što, što je to, sine moj?“ – promucao je zapanjeni otac.

„Mreže tata, moje mreže!“ – ponosno se isprsio sinčić Pauško.

„Ali dijete, takvo nešto ne postoji. U to nikad nećeš uhvatiti ni najluđu mušicu. Kraj takvih ćeš mreža ostati gladan, dijete moje.“

„Tata, te mreže i nisu za lov, nisu za pribavljanje hrane. Te mreže su umjetnost!“

Dugo je otac šutio o čudnim mrežama svog sina, ali nekako se saznalo. Možda su mušice, noćni leptiri ili kukci pronijeli vijest o čudnim mrežama kojima su vješto umakli, ili ih je netko od paukova vidio, tek naskoro svi su se smijali i izrugivali Pauškovim umjetničkim tvorevinama.

Dani su prolazili, a onda su roditelji skupili hrabrost i otvoreno porazgovarali sa svojim sinom. „Svi nam se smiju, Pauško, zovu nas umjetnička obitelj. Ne možemo to više podnijeti. Stidimo se izaći među druge pauke. Urazumi se sine, daj napravi barem jednu jedinu pravu mrežu i pokaži svima da su ovo bile djetinjarije, da si odrastao pauk i skini nam sramotu s vrata.“ – molili su roditelji.

Pauško je bio zapanjen. Zar ga ni vlastiti roditelji ne razumiju. Oduvijek su željeli da bude drugačiji od ostalih paukova, da bude poseban, velik, važan, ta zato su ga i slali u školu i naukovanje, a sada ne prepoznaju veličinu i istinsku umjetnost u njegovim radovima. Ništa nije rekao, samo je tužno pognuo glavu i odjednom odrastavši, bez riječi otišao iz svog malenog doma.

* * *

Dugo je lutao velikim, stranim i često opasnim svijetom. Tu i tamo bi pod nekom strehom ili u napuštenim prostorijama prenoćio, proveo neko vrijeme i ostavio po koju svoju čudnu mrežu. Bivao je sve tužniji. Osjećao prazninu u dubini srca, jer njegova je umjetnost ostajala neprepoznata, neshvaćena, odbačena. Jedva je preživljavao. Skrhan sumnjama u vrijednost vlastitih tkanja, jednog se dana zaustavio i odlučio nastaniti u osamljenoj kući na kraju grada. Danima je spavao, a kad se odmoran probudio u njemu je bujala nova snaga. Zaboravio je gorka iskustva i neshvaćenost iz vlastitog doma, mukotrpno putovanje i lutanje i ispunjen nekom novom nadom dane i noći preo je, tkao i pun poleta stvarao svoje čudesne, umjetničke mreže.

Kad je nakon dugo, dugo vremena u prostoriju ušao čovjek u čudu je zastao na vratima. Po čitavoj sobi vijorile su se neobične, do tad neviđene paučine. Pauško je shvatio da je otkriven. Jauknuo je prestravljen onim što će, bio je siguran, sada uslijediti. Znao je da će čovjek dograbiti metlu i za tili časak zbrisati sa svjetla dana sva njegova umjetnička djela. Očajan, stisnuo se u najdalji kutak, čvrsto zatvorio svih osam očiju, a nožicama začepio uši da ne vidi i ne čuje ono što slijedi. Odlučio je umrijeti.

„Ovo je dar! Ovo sam čitav život čekao!“ – kliktao je čovjek stojeći na vratima. „Sad će svijet vidjeti što je umjetnost. Sad će vidjeti tko je umjetnik!“ Za trenutak se udaljio. Naskoro je opet stajao na vratima odjeven u umrljanu kutu. Iz džepova su mu virile limenke sprejeva. Odjednom je počeo prskati paučine. One su, oprašene finim sićušnim kapljicama raznovrsnih boja i obasjane sunce što je provirivalo kroz prozor, zablistale novim sjajem i čudesnom, gotovo bezvremenskom ljepotom.

Pauško je otvorio oči i zadivljeno promatrao svoju umjetničku paučinu u novom sjaju. „Prekrasno! Prekrasno!“ – oduševljeno je uzdisao.

* * *

U poznatoj najvećoj svjetskoj galeriji otvorena je izložba. S velikih plakata, kojima bijaše oblijepljen čitav grad, smiješio se zaboravljeni i do tada prezreni umjetnik držeći na dlanu sićušnog pauka. Ispod slike je velikim slovima pisalo: Vrhunska izložba zajedničkih radova svjetskih umjetnika Bojana i Pauška.

Sa svih su se strana sjatili mnogi obožavatelji, umjetnici, znalci i radoznalci kako bi razgledali izložene čudesne, bajkovite, nevjerojatne i do tada neviđene obojene paučine. Divljenju i pohvalama nije bilo kraja.

A tamo daleko, u malenom gradu, na tavanu jedne kuće ponosni su pauci Paulka i Pauko, na skromnoj gozbi, nazdravljali i s ponosom govorili uzvanicima, paucima iz čitavog kvarta – „To je naš sin, naš Pauško!“

MIRA ŠINCEK

 

LEPTIRI HVALISAVCI

Laki kao perje,
žuti,crveni,
modri,zeleni,
crni,šareni,
vitki,nježni,
kao pahulje snježni.

Lete ,skaču,
suncu se vesele
i osmjehe dijele.

Livadom potrčavaju
i s vjetrom se poigravaju.

“Najljepši sam ja LASTIN REP!*
Krila su mi žuta,
a rub modar i lijep.
Sve moje je za pet!”

“Uvijek si pun hvale!”
-javio se ADMIRAL iz visoke trave.
“Moja su krila
kao baršun meka i crna!”
-viknuo je važno s glogovog trna.

Uzletjela je još i BIJELA ZORICA
a za njom DJETELINSKA ZLATNA OSMICA.
“Tko za ljepotana ADMIRALA nije čuo?!”
-čudio se BIJELI ŠUMSKI VRATAR.
“Svi leptiri imaju divna lica,
prepuna šara i točkica!”
-smijala se LIVADNA IVANJSKA PTIČICA.

“Prestanite se prepirati,
idemo cvjetni sok sisati!”
Krila nježnih kao snijeg cijelac
sve je umirio KUPUSOV BIJELAC.

ADAM RAJZL

 

                                                       PERGICA I  KUKUREŠKO

Kao što mu ime kazuje, Kukureško je bio najumišljeniji pijetao na dugo i na široko. Mlad, kočeperan, blistava perja i pravi gospodar u svom dvorištu. Koke su mu bile odane do ludila, patkama je prevrtao posude s vodom, puranima otimao kukuruz, a gazdi uzimao kruh sa stola, čim bi časkom okrenuo glavu. Ipak, nisu ga kažnjavali, jer su koke iz njegova jata legle najkrupnija jaja, a jutarnji kukuriku iz dvorišta gazde Jure čuo se do pola sela. I tako je to trajalo, dok se ne pojavi Pergica, donesena iz Holandije. Bila je prava ljepotica, kupljena s velikim planovima da poboljša jato, premda je Kukureško umišljao da je ona upravo njegova nagrada.

Stoga izleti pred nju, napne prsa, našušuri krila i hrapavim glasom zagrgolji:

– Kužiš, mala, ja sam ti otrov za zgodne mlade komade!

Pergica ga odmjeri,okrene glavu i reče zabezeknutim kokama:

– Sklonite ovu punjenu mješinu, moram si urediti gnijezdo!

Kukureško ostade bez glasa i daha. Povuče se u sjenu velikog plasta, i tu dočeka noć.Bilo je hladno, no nije mu se nikako išlo u kokošinjac. Omamljen kao boksač nakon udarca u glavu, žmireći na jedno oko, dočeka bijelo jutro. No, kad je trebalo s krova kukuriknuti, iz grla mu izađe hrapavo krkljanje. Gazda zakasni na oranje, dohvati veliki klip kukuruza, te ga baci na pokisla gizdelina. Srećom promaši, no koke su se podsmjehivale i gurkale, što je boljelo više no precizan pogodak. Žutim je okom vrebao na Pergicu, koja na njegovo čuđenje raširi krila i sleti na staru trešnju pokraj kokošinjca. I pijetao uze zalet pa pokuša, no u času se stušti na zemlju kao kamen. Krijesta mu se spljioštila, a krilo vuklo po zemlji kao u ratnika nakon bitke. Bilo ga je tužno i pogledati, pa se on, znajući da svijet ne voli gubitnike, još dublje povuče u suhi zaklon sjenika.

Nestrpljiv, izgladnio, vrlo bijesan na Pergicu, ujutro pokuša oteti puranima zrnje. Budući da ih je bilo više, složno ga iskljucaše po glavi i tijelu, da je bridio do posljednjeg pera. A kad se očajan ustremi na gazdin kruh, doleti kvrgava lula i pogodi ga u zdravo krilo uz oštar uzvik:

– Lopove, u nedjelju ćeš završiti u loncu! Strašilo beskorisno, pogledaj se kako izgledaš!

Bijaše to u srijedu, a u četvrtak ujutro, prije izlaska sunca, ode gazda s Pergicom na izložbu malih životinja i zbog njene ljepote osvojiše zlatnu medalju. Cijelo je dvorište slavilo,bogato nagrađeno zrnjem. Kad je Kukureško pristupio hranilici, ponovo ga osvetnički pogleda i reče:

-A tebe ću ja, da znaš…

I ne dovrši, jer Pegica stade pred pijetla i strogo kokodakne:

-Kako-ko? Kako-ko?

Gazda digne obrve i napola kroz osmijeh prozbori:

-A taaako! Pa, kad ga baš hoćeš, neka ti bude, ljepotice! Baš ti je čudan ukus!

Da, što se tu ima dodati? Pergica je Kukureška naučila pameti.Kad je osjetio poraz i bol, poniženje i strah, i došao na sam rub lonca, zaslužio je da joj bude dragan. Bili su najskladniji par u kokošjem svijetu,uzdignuti visoko na trešnji, okruženi jatom žutih pilića,lijepih kao Pergica i hrabrih kao Kukureško.

BOŽICA JELUŠIĆ

 

Laaakuuu noooć, djeco, već nam se drijema. Na počinak već nam se sprema. Laaku noooć djeco, cijeloga svijeta na počinak kreće cijela Zemlja planeta…

Vaši ZMUSK-ovci

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s