Dječje priče i stihovi za laku noć VII.

Što to čujemo? Da već godinama imate jako ozbiljna lica ili još gore da vam je “cerek” unakazio obraz ili što gorega od toga još može biti, nego da imate klaunovsku masku punu smijeha iza koje se kriju suze… Vrijeme je da skinete maske i potražite “dječje lice” tako ćete ponovno zajedno sa svojom djecom ići u susret jednom, vjerujte nam na riječ –  ljepšem životu…
Zato smo vam i za ovu subotu pripremili priče koja se svakoga tiče, bio velik ili mali glavno da mu iskrenosti i mašte ne fali. Pa se ti sad u fotelju zavali, uhvati mamu za ručicu njenu il obraz mek, pa kreni na put neznan i dalek… Uživajte draga djeco, mame i tate, djedovi sijedi i sijede vam bake, uz priče ove za – ljepše snove!

 

NEISPUNJENA ŽELJA

Maja Cvek

POŽELJEH TE POVESTI U PARK S
PJEŠČANIKOM.
BUDIMO DJECA U CARSTVU IGRE!
TAMO NEMA KREDITA, MINUSA, VIRUSA,
PODSMIJEHA NI OTKAZA.
NI BRIGE.

TAMO SU ABONENTI RADOSTI, SMIJEHA I
MAŠTE.
SRDACA SLOBODNIH KAO PTICA.

POŽELJEH TE POVESTI, A NE MOGU.
NE PRISTAJU TAMO, NAŠA OZBILJNA
LICA.

 

POŽAR NA MLIJEČNOJ STAZI

Mira Šincek

Draga djeco, volite li prije spavanja gledati u zvjezdano nebo? Tražite li tamo neku poznatu ili svoju zvijezdu? Možda mnogima znadete imena ili ih prepoznajete po treptaju dalekog svjetla. A možda samo volite gledati i zamišljati kako je biti tamo visoko, daleko među mnogobrojnim zvijezdama.

Sigurna sam, kako ovo nebo što se noću naviruje kroz vaš prozor dobro poznajete, ali isto sam tako sigurna da ne znate kako je to isto nebo izgledalo nekad, davno prije vašeg rođenja, čak prije rođenja vaših roditelja, djedova, baka i još puno, puno prije. I zato evo još jedne priče:

# # #

U početku noćno je nebo izgledalo posve drugačije nego li sada. Zvijezde bijahu vrckaste i nemirne k’o djeca, samo im igra i neozbiljnost bijahu na pameti. Samo zafrkancija i razigranost, nikad obveze i ozbiljnost. Stoga se nije znalo na kojoj će strani nebeske svile koja od njih zasjati i kamo će već idućeg trenutka nestati. Ni svjetlost im ne bijaše ista kao danas. Svijetlile su različitim bojama i žmirkale poput raznobojnih žaruljica na Božićnom drvcetu. Sigurno je tada noć bila prekrasna, neponovljiva i svaki put drugačija. Ipak, postojalo je jedno veliko, iz dana u dan sve veće ALI! No, krenimo redom:

***

Noću, nebo je postajalo velika pozornica na kojoj su zvijezde izvodile svoju igru i ples. Viđeno bijaše neponovljivo i lijepo, uzbudljivo i zanosno, čarobano i prpošno. Prštile su zvijezde i zvjezdice baršunom neba stvarajući vodopade boja i slapove svjetla. I mora da su sa zemlje uzvici divljenja i pljeskanje bezbrojnih ruku dopirali u visine, jer su se one iz noći u noć nadmetale u paradi neslućenih boja i iskričave svjetlosti, tvoreći veličanstveni praskavi vatromet. Svaki im je put igra bila drugačija, noćna predstava čudesnija. Dah bi zastao gledateljima kad bi se s neba strmoglavio roj zvijezda vrtoglavo padajući prema zemlji, rasprsnuvši se u milijune novih malih, sičušnih zvjezdica. Iako upozoravane od Stvoritelja da nisu na nebu samo radi igre već da svaka od njih ima i svoju dužnost, zvijezde su na to zatvarale svoje zlaćane uši i nastavljale smišljati nove i nove igre.

Razigrane su zvijezde djelovale i na ljude. Činile su od, do tad radišnih i ozbiljnih ljudi zanesenjake koji su danju uglavnom drijemali, sve manje radili, sporo, otegnuto i preko volje obavljali nužne dnevne poslove i s nestrpljenjem i dječjom razdraganošću očekivali prvi mrak, jer dolaskom noći započinjala je luda zabava, započinjao je život!

Zvijezde su, ponesene divljenjem Zemljana smišljale nove i nove igre. Izvodile još neviđene i neizvedene vratolomije svjetla, boja i plamena. Da bi to uvijek bilo novo, napuštale su svoja mjesta i jurile nebom poput poludjelih krijesnica. I noćno je nebo postalo prava zbrka.

Vjerujte, kako god lijepo bilo, nisu baš svi uživali u toj neobuzdanoj igri zvijezda. Pomorcima je ona pričinjala velike glavobolje i ozbiljne probleme. Danima su se vrtili u krugu po nepreglednim morima, uplovljavali u pogrešne luke, pristajali uz nepoznate obale. Nerijetko bili izloženi opasnostima, pogibeljima i strahovima. Tražeći svoj dom stizali u krive gradove. A sve stoga što je zvijezda vodilja svake večeri bila negdje drugdje, igrala se i ludo zabavljala. I sad ti plovi!

Putnici, hodočasnici, skitnice tumarali su svijetom izgubljeni, mnogo puta sasvim slučajno pronašavši mjesto kojem su krenuli. Neki su i čitav život proveli lutajući prašnjavim cestama i blatnim stazama nikad ne stigavši na cilj. Nije pomagalo gledanje u zvjezdano nebo, jer ono je uvijek bilo drugačije i nije pokazivalo pravi put. I njima je ova igra zvijezda bila sve manje zabava, a sve više strah.

Astrolozima nitko nije vjerovao. Nisu mogli predvidjeti nikakav veliki događaj, čak ni nacrtati kartu neba iznad vlastitog krova. Astronomima su se smijali, jer su iz dana u dan mijenjali naučavanje. Tako su, malo pomalo, sa Zemlje do Neba stizali prigovori, gunđanje, čak i ljutnja svih onih koji su od zvijezda očekivali sigurnost, put, smjer, onih koji su od zvijezda očekivali ozbiljnost i odgovornost.

 

I onda se jedne noći dogodilo:
Zvijezde su smislile novu ludu igru. Gotovo ih se moglo čuti kako ciče od radosti pršteći na sve strane vatrenom svjetlošću. Najprije su, kao po dogovoru sjale ružičastim, pa narančastim i odjednom crvenim sjajem. Činilo se da nebo gori tisućama, milijunima užarenih velikih i malih točkica, a onda su se skupile u jednu ogromnu buktinju vatre i žara. Uskomešale se, zavrtile, uzvrele ko u kotlu i stvorile užarenu kuglu što je prskala i bljeskala. Pojurila je ta gorostasna i goruća zvijezda s kraja na kraj neba. Obrušavala se prema zemlji. Rasipala na nju varnice i plamen. Nebo je bljeskalo, komešalo se, podrhtavalo. Zvijezde su praskale. Iskre plamena razlijetale se uokolo. I odjednom je buknulo. Eksplodiralo. Zapalilo se! Na zemlji je zavladao tajac. Strah je oduzeo riječ, sledio osmijeh, zaustavio dah. Potom se prolomio krik užasa. Nebo je gorjelo sve jače i jače, prijeteći da se taj plamen izlije s njega i sruči na zemlju.

“Sad je stvarno dosta!” – rekao je strpljivi Stvoritelj. “Anđeli, na posao!”

Silna je vojska anđela pojurila u predjele Raja. Najbliži im bijahu izvori iz kojih teče med i mlijeko. Zato žurno napuniše nebeske posude mlijekom i  još ih žurnije izliše na pogubni plamen, koji je, zapalivši Nebo sve više prijetio da proguta i Zemlju. U dodiru mlijeka i vatre nastade urnebesni prasak, bijela magla i odjednom – tišina. Sve – i Nebo i Zemlju obavi gusti, neprozirni, bijeli plašt. Zastrašujuća tišina i zasljepljujuća bjelina progutaše sve. Ljudi su drhtali, zbijeni jedan uz drugog zaslijepljeni i prestrašeni.

Prvi zvuk i pokret stvorio je vjetar. Parajući bijelo tkanje pomalo je otkrivao pogledu Zemljana baršun noćnog Neba. I prvo što ljudi ugledaše bijaše zbijeno mnoštvo sićušnih točkica koje su nalikovale bijelom mlazu koji se raspršuje prema Zemlji, ali ne pada i ne nestaje. Tada vidješe i ostale zvijezde, različitih veličina, jasnoće i snage svjetlosti. Sve su one bile nepomične, blijede i mirne i jako, jako ozbiljne. Samo im je sjaj treperio nekako čeznutljivo.

***

Od tog događaja zvijezde su shvatile ozbiljnost života i odgovorno preuzele svoju ulogu. Svaka je svjetlila sa svog, Stvoriteljevim planom određenog mjesta i ljudi su se bez bojazni mogli pouzdati da će, hodeći zemljom u mraku noći, vođeni zvijezdama naći pravi put i stići na željeni cilj.

Pomorci, putnici, lutalice, znanstvenici svi su se sa sigurnošću pouzdavali u zvjezdano Nebo. Ono je postalo i ostalo provjeren i siguran smjerokaz. Minuli se događaj još dugo prepričavao. Prepričavanjem pomalo rasipao, rasipanjem pomalo gubio i zaboravljao. Za ova naša vremena, ostade tek zapamćeno da su ljudi još one noći, nakon ugašenog požara, čudesni bijeli trag zvijezda na Nebu prozvali Mliječna staza i da ih je dugo, dugo poslije svaka magla, što se tiho spuštala na Zemlju, podsjećala na noć kad su anđeli mlijekom ugasili nebeski požar i spasili Nebo i Zemlju od vatrene propasti.

Ipak, time što više ne izvode ludorije noćnim nebom i ne jure s kraja na kraj, zvijezde nisu trajno zarobljene, niti im je zauvijek oduzeta igra. Ponekad, ako se koja silno zaželi igre ili tko zna s kojeg razloga, može otići. I sve izgleda gotovo kao nekad – zvijezda se pokrene, poleti i sunovrati prema Zemlji, nestajući u tmini noći. Prije nego li dosegne rub što Nebo i Zemlju dijeli, rasprsne se u bezbroj svjetlucavih iskrica i vukući za sobom plašt svjetlosti podsjeti ljude i Nebo na davni vatromet. Kud odlazi, to samo Stvoritelj zna, ali sigurno joj je tamo još ljepše. I još nešto, padajući više ne donosi zemlji strah, već onome tko je ugleda – radost. Sigurna sam da ste čuli, ljudi još i danas kažu, kad padne zvijezda i raspe se u bezbroj iskrica valja žurno poželjeti nešto dobro – ispuni se!

Evo, maleni moji, zvjezdano nebo krije mnoge priče i tajne. Nikad ih sve neće otkriti, no ipak, one ponajljepše zvijezde ispričaju djeci usred najdubljeg sna. Zato požurite. Zatvorite oči i otvorite srce. S nekom novom pričom san želi ući. Laka vam noć, maleni.

 

VATRENJACI

Adam Rajzl

O vatrenjacima,vatrenim kuglama, fenjerašima ili svjetlonoćkama, kako su ih još zvali, tog se ljeta na diljskim brdima uporno pričalo. Janja Filina uvjeravala je kako svake noći iz lapovačkog groblja vatrenjaci izlaze iz grobova, dolaze na žitne njive, hodaju, potrčavaju, zastaju, a kad prođe ponoć i približi se jutro ponovo se vraćaju u groblje. Iza njih nema nikakvih tragova osim polegnutog žita i trave u livadama.

„To su sigurno neki mjernici koji su za života krivo mjerili i premjeravali,pa sada
trpe i moraju svake noći hodati poljima i ponovo mjeriti.“ – govorila je Reza Pinter.

I najhrabriji susjedi vatrenjake su izbjegavali. Doduše,bilo je nekoliko lovaca koji su se ohrabrili i krenuli za svjetlima što su se u obliku kugle ili plamenih jezika skakali ili šetali pred njima. Najuporniji je bio lovac Pišta Madar. Prošao je dva rata i ničega se nije plašio. Na sve priče o fenjerašima što lutaju poljima samo je odmahnuo rukom i povikao:“Gluposti!“

Uporno je i dalje,kao što je to činio godinama,išao na čekanje,nadajući se da će uloviti
srndaća velikih rogova ili lisca širokog repa. Kad bi na polju ugledao svjetla što se pomiču,
ostavio se lova i čekanja. Krenuo je hrabro u lov na vatrene kugle. Želio je otkriti o čemu se
zapravo radi. Bili su mu,doduše,čudni krugovi u nabujalom tek rasklasalom žitu i pravilne
kružnice u livadi. Babe su govorile da su to tragovi vila koje u ponoć izlaze iz vrbovih
krošanja i plešu sve do predjutarja. No,odjednom je prestao ići u lov na noćno čekanje. Zašto je odustao? Jednom, u povjerenju ispričao je mom ocu Martinu Tišljeru, kad se približio jednoj vatrenoj kugli, izdigao pušku i naciljao, puška nije htjela opaliti. Ruka mu se, od straha, ili zbog čudne sile što su je širili vatrenjaci, ukočila. Od tada, preplašen doživljenim, izbjegavao je odlazak u noć na čekanje.

„Svaka noć ima svoju moć!“ – složio se s mišljenjem prijatelja Martina. Samo je njemu priznao da se plaši novog susreta s vatrenjacima.

Priče o vatrenjacima dečki iz naše družine smatrali su izmišljenim, plodom mašte naših
susjeda i baba. Tuna Filin bio je najglasniji.

 

„Dođi,Tišljeru, sa mnom na naš strnjak,gdje noću čuvam ovce u toru. Spavat ćemo u pastir-
skoj kućici na dva kotača, što ju otac, po potrebi prevlači s jedne strane na drugu stranu njive. Ne moraš se ničega plašiti. Imam tri psa hrvatska ovčara, oni će zalajati i na svaki let ptice. Naši se psi ničega ne boje, čak ni najlukavijeg lijača…Gledat ćemo zvjezdano nebo,izlazak mjese ca iznad Lipovačke šume,pad meteorita na nebu…Najljepše su vedre ljetne noći,uvjerit ćeš se… A, ja sam tamo danima, pa ništa nisam vidio. Katkad sretnem Jozu Uzelca što se uvečer vraća kolima iz šume…opet je negdje krišom nasjekao drva.“

Ohrabrio sam se i uz očevu dozvolu prespavao s Tunom u pastirskoj kućici. Gledali smo uvečer zvjezdano nebo, sitne i krupne zvijezde, meteorite što su poput ogromnih krijesnica prelijetali nebeskim svodom. Psi su mirovali. Nije ih uzbudilo ništa, čak ni let i huk sove, ni lavež lisca u Lipovačkoj šumi.

Druge večeri sve se promijenilo. Tri psa, hrvatska ovčara crne kovrčave dlake i toplih očiju, koji na svaki mig svoga gospodara, pokret prstom ili rukom, otrče i kilometar daleko da vrate zalutalu ovcu ili krmaču i za nagradu dobiju komad kruha premazan masti, u početku su snažno i hrabro lajali. Tuna je pogledao kroz prozor kućice i uzdahnuo.

 

„Stigli su vatrenjaci,ipak postoje!“ – prošaptao je prestrašeno.
U blizini šume i ja ugledah vatrene kugle kako poskakuju, zastaju, potrčavaju, umire se, a onda opet krenu. Preskaču jedna drugu, zalete se i vrte u krug. Prestrašeni psi odjednom su poletjeli prema našoj pastirskoj kućici ispred koje smo Tuna Filin i ja,još desetak minuta
ranije, zadivljeno gledali vedro zvjezdano nebo,puno sitnih i krupnih zvijezda.

I mi smo se za svaki slučaj sklonili u kućicu. Tu smo se osjećali sigurniji. Psi nakostrušenih dlaka i zatamnjenih očiju, drhtali su poput šibe u nabujaloj rijeci. Svim su se silama pokušavali uvući kroz vrata kućice, tražeći našu zaštitu.

Znao sam da nešto nije u redu. Tunini psi nikada se ničega nisu plašili,ni zmija otrovnica, ni zalutalih podivljalih pasa, čak ni grmljavine koja je ostalim psima unosila strah u kosti.„Nisam vjerovo u bapske priče. Od sad ću vjerovati. Sada vidimo svjetleće kugle, vatrenjake ili fenjeraše! Zovi ih kako hoćeš. Ali oni su nas došli posjetiti!“ – drhteći je ponavljao Tuna

Filin. Ja sam prestrašen šutio.
„Bože,oslobodi nas napasti!Bože,oslobodi nas napasti!“križao se Tuna.

Trajalo je to nekoliko desetaka sekundi, a meni se činilo dugo, vrlo dugo. Učinilo mi se da se naša pastirska kućica s dva kotača drma, trese, da se naginje i da će se prevrnuti. Ili su je gurali vatrenjaci ili su je svojim tijelima pomicali psi ovčari?!“- nikada nismo našli pravi odgovor.

Iznenada, psi su se ohrabrili,dlaka im se spustila, poletjeli su za svjetlima što su odmicala i odlazila prema šumi. Vatrene kugle ponovo su poskakivale, vukle se po strnjaku, prevrtale se poput nogometne lopte ili kolskih kotača. Psi su lajali sve dok se svjetla nisu izgubila u Lipovačkoj šumi. Od tada više nikada nisam kročio u pastirsku kućicu. I danas često sanjam vatrenjake. Vidim krugove što ih ucrtavaju ili pak grade neobične oblike u žitu i livadama.

Svake ljetne tople zvjezdane noći stalno mi se čini da će se ponovo pojaviti. Godinama ih nema ili su nestali zajedno s danima djetinjstva?

 

 

LJUBAV VJETRA I LISTA

Božica Jelušić

Gospodar Vjetrova imao je mnogo djece. Njegova su djeca bili vjetrovi, naravno, a zvali su se Jugo, Bura, Maestral, Široko, Pampas, Chinook, i još mnogo manjih, s ljupkim nadimcima:Vrući, Vlažni, Šuškavi, Vrtložni, Oštrokosi, Brzonogi. Ovaj posljednji bio je ljubimac svog Gospodara. I kad im je dijelio posjede i imanja, Brzonogom je dao najljepše livade i šume, priljubljene u jednom zelenom kutku zemlje, uz Veliku rijeku. Tu se taj neobuzdani vrtoglavac igrao i divljao do mile volje: njihao trave, kuštrao krošnje, milovao žita i lopoče, tresao na tlo zrele šljive i jabuke, a ponekad treskao prozorima i vratima osamljenih kućica, ili dizao u zrak stogove sijena i crijep s krovova. Ali to bi bilo samo kad bi bio mrzovoljan, dakle, rijetko. Volio je on prirodu više od svega, i nikako ne bi naškodio njenoj ljepoti.

Dogodilo se tako da se zaljubio u jedan list. Sasvim običan, zelen, gladak, prošaran žilicama i nazubljen po rubu, ali Brzonogom je on bio nešto dragocjeno i posebno. Činio mu se ljepšim od dragulja, blistavijim od princezina oka, nježnijim od satena, zelenijim od fazanova pera i krhkijim od stranice iz starog molitvenika, koji je jednom našao i prolistao na putu prema kapelici. Vjetar se toliko zaljubio i izgubio, da je po cijeli dan obilazio stablo kome je list pripadao, i samo mu je bilo na pameti kako da očara svoga ljubimca. Šaputao mu je, svirao melodije na tankim grančicama, umivao ga rosom, donosio mu čestice pijeska i peluda na dar, pisao ptičjim perom poruke na zemlji, travi i kori, i čak naučio govoriti ptičjim jezicima, da bi mu mogao žvrgoljiti uspavanke. Cijela je šuma bila ljubomorna na njihovu igru, no nisu se na to obazirali. Naprosto, imali su oči samo jedno za drugo, ništa oko sebe i nisu vidjeli. Tako to biva u ljubavi. Makar, bila je to zapravo ludost, ali takva, od koje se nitko na svijetu ne želi opametiti.

Trajaše njihova priča cijelo proljeće i ljeto, sve do početka jeseni. Zlobne su svrake, kukci i gmizava stvorenja izmišljali nadimke i rugali se zaljubljenima: Ah, što radi listonogi, koga to čeka vjetroglavi, i slične ubodljive nepristojnosti. No, ujesen takve šale svima prisjednu: tada se traži sklonište za zimu, zavjetrina, kutak, spas, način da se preživi. To čine sva stvorenja, dok vjetrovi imaju mnogo posla. Po naredbi Gospodara, moraju rasuti šume, odnijeti lišće nekamo ili ga rasuti i poput saga položiti na tlo, da istrune do proljeća i dade hranu za novi život. Brzonogi je znao što mu je činiti, i to ga je ispunjavalo očajem. Sve je staze pomeo, svu slamu i sijeno stjerao u kut, sve maslačke obezglavio i gajeve ogolio, samo je stablo s njegovim ljubimcem ostalo pošteđeno. Žuto, usamljeno, čudno kao klaun na sprovodu,stajalo je uz rub i čekalo izvršitelja presude.

Čudno, samo se listić nije bojao. Blijedo-žućkast po rubu, bijaše još uvijek lijep za volju svoga prijatelja. Požudno je hvatao zadnje zrake sunca, održavajući svoje divno zelenilo. Činilo mu se da se ništa ne može dogoditi u velikoj toplini povjerenja, kojom ga je vjetar obasipao. Za to vrijeme, Brzonogi je donio najtežu odluku svoga života. Otići će u zabranjeno područje, Zemlju vječne mladosti, i tamo odnijeti svoje blago. Treba li reći da se odatle još ni jedan vjetar nije vratio? Ona je pripadala drugom gospodaru, nesklonom vladaru vjetrova. Sunčevi čuvari na granicama carstva hvatali su neposlušnike i zatvarali ih u šuplje tikve i glinene ćupove, za kaznu, da ne remete bezbrižnost mlade dobi. Jer tamo, gdje bijaše mladost, nije smjelo biti opasnosti, tuge, ružnoće niti smrti.

I tako…naumljeno, učinjeno. Zadnjega dana jeseni, Brzonogi u snu otkine peteljku lista, i najsporijim korakom odnese ga do granice Zemlje vječne mladosti. Poljubi ga svojim hladnim, od straha pomodrjelim usnama, i hitro prebaci na pozlaćenu travu, punu medeno žute svjetlosti. Listić se probudi, htjede nešto doviknuti, no rasrđeni Čuvar uhvati Brzonogog u divovsku zmijsku košuljicu i brzo ga strpa u crni zemljani ćup, zalivši poklopac voskom. Brzonogi se dvaput trzne, uzdahne, i potpuno smiri u mračnoj rupi. A listić htjede zaplakati, no kako su u Zemlji vječne mladosti suze nepoznate, on se obazre uokolo, i spazi blistavog leptira Admirala, koji se meko spuštao na vlat trave u njegovoj blizini. Zašuška zbunjeno, pa se pribere, i počne s ljepotanom dugačak, zamršen razgovor o tajnama srca. Ali to je već sasvim druga priča, i ima drugačiji, sretniji završetak.

 

DVA MIŠA

Sonja Zubović

Bila jednom dva mala miša
Jedan je bio pepeljasto siv
I jako izbirljiv, jeo je samo sir
Imao je neki svoj đir, a
Najviše je volio svoj mir.

Drugi je miš izgledao više smeđe
Imao je i brkove malo rjeđe
Volio je društvo, pjesmu i muziku,
Bio je vješt i u plesanju
Nije mu bilo toliko do mira,
Nije mu bilo samo do sira
Njemu je bilo do plesa i pira.

Nije se plašio opasnih mačora:
–      Već će biti – što bit mora!

 

Laaakuuu noooć djeco, već nam se drijema, na počinak već nam se sprema. Laakuu nooć svima, žele vam stričeki i tete sve same “poetese i poete”, a i ZMUSK-ovci vaši već pidžame oblače, samo da bluzu odlože i nogavice meke, za laku noć da dohvate. Laakuuu noooć!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s