Dječje priče i stihovi za laku noć VIII.

Drago djeco, od ove ste subote na ljetnim, školskim praznicima. Počinje plivanje u moru, rijeci ili jezeru, putovanja sa roditeljima, odlasci bakama i djedovima na selo ili tek u susjedni kvart, započinju dječje igre i avanture. Navečer, od sviju dogodovština koje su vam se zbile tog dana, past ćete od umora ravno u krevet, pa nećete niti tražiti priču za laku noć. Ali, nemojte nas zaboraviti. Mi ćemo tu za vas biti cijelo ljeto. Svake subote ili nedjelje navečer sa novim pričama za laku noć. A dotle, uživajte u suncu, mirisu pokošenog sijena, u moru, igranju, trčanju, čitanju stripova, igranju igrica ili jednostavno – ljenčarenju. Bezbrižne ljetne praznike žele vam ZMUSK-ovci i stričeki i tete, “poetese i poete”!

Na pravom mjestu

Maja Cvek

Svibanjsko subotnje prijepodne izmamilo je većinu stanovnika malog ali lijepog zagrebačkog kvarta do novog dječjeg igrališta. Nema tome dugo kako je uređeno, a već je postalo najpopularnije mjesto za igru, druženja i neizbježnu kavicu. Jer uz igralište, sve je tu, «pred nosom»; popularni Konzum sa dodatnim sadržajima, kafići sa ljetnim terasama i mali dućan sa puno krpica za velike i male.

Stoga nije čudo da ovo mjesto, donedavno pusta livada iliti carstvo kućnih ljubimaca, sada podsjeća na ljudski mravinjak. Jedni, sa punim vrećicama u rukama žure iz samoposluge kući, dok su drugi već zauzeli svoje mjesto u jednom od kafića. Mlade mamice smjestile su svoje bebice u kolicima pod velike suncobrane i udobno se zavalile u stolice. Druge pak budnim okom gledaju svoje prinčeve i princeze kako u žaru igre jure igralištem.

Vode se susjedski razgovori, komentiraju rezultati izbora, klađenja …

Popločenom stazom jurcaju mali biciklisti, a eto, prošvercao se i jedan veliki mopedist, kojemu je okolni put ulicom, valjda predug. Bez obzira što se vozi polako, izazvao je ljutite komentare dvojice umirovljenika koji su sjedeći na klupi uživali na suncu:

– Ti bokca, vidiš fakina bezobraznog. Od tih na motorima, nigdi nemaš mira. Nekad to ni bilo tak’.

– Pa kak je moglo biti? Dragi susedi, sigurno niste imali ni romobil a kamoli moped! – izazvala ih je, očito tolerantnija bakica, koja je tog trena prošla pred njih.

Dvojica starih mrguda zapanjeno su zašutjeli.

Na vratima svojeg malog dućana stajala je vlasnica i pričala s prijateljicom. Trenutno nije bilo mušterija, pa je uzela par minuta odmora. Obje su se zabavljale analizirajući djecu na igralištu;

– Gle, već sada možeš pretpostaviti kakvi će biti kada odrastu. Eto, jedni zauzmu tobogan, ljuljačku ili vrtuljak i ne idu dalje. Ti će biti dosadnjakovići, bez želje za promjenama: jedan posao, jedna žena, jedno dijete… sa logikom – “meni je tako baš dobro”…;

Oni drugi izgubljeno stoje među spravama i ne znaju koju odabrati. Mamica ih mora nutkati i predlagati kako će se igrati. Oni će biti još dosadniji. Cijeli će život trebati vodiča i za sve što naprave ili ne naprave, biti će im kriv netko drugi.

A treći jurcaju od jednog do drugog mjesta, malo ovdje, malo ondje. Ako treba potjeraju slabijeg sa “svoje” sprave, a kad se svega zasite, pokušavaju sami iskreirati svoju igru – nizala je vlasnica dućana svoje zaključke.

– Prema tome, ovi treći su onda budući poduzetnici, biznismeni, političari, lopovi i slično. Čuj stara, pa nas dvije jutros imamo sat psihologije – nasmijala se prijateljica.

– A što ćeš, kad radiš ovakav posao, moraš ljude promatrati. A zaključci nailaze sami po sebi – objasnila je vlasnica dućana.

Uto se do dućana nekako čudno dogega dobrodržeća gospođa, gurajući i držeći ispred sebe zbunjenog i zajapurenog prvačića;

– Od sve djece na ovom igralištu, to se baš njemu mora dogoditi! Spuštal’ se niz tobogan i pukle su mu hlače i gaće. Nije on za pravu igru. Najsigurniji je s kompjuterskim igricama. To su ta naša moderna djeca. Ja sam se zajedno sa svojom braćom penjala po drveću i ne sjećam se da sam pala, a kamoli nešto

poderala. I zamislite, sad ja moram hodati iza mladog gospodina i pridržavati

mu hlače. Kak’ bi to bilo da se vidi gola guza! Sačuvaj Bože da ga vidi netko iz razreda ili možda kakva curica iz susjedstva – ispričala je žena sve u jednom dahu, usput zadirkujući unuka.

– Ma daj baka, prestani. Nikad više neću ići s tobom. To je tak’ glupo. Deset puta mi je bolje doma – bunio se mali nespretnjaković.

– Evo, čuli ste. I daj sad ugodi unucima! – srdila se baka i pritom razgledavala dućan.

– No, ovaj vaš dućan zbilja je na pravom mjestu. Baš ko’ naručen za ovakve nezgode. Ali vidim, ima tu ponešto i za mene – probudila se u njoj vječita ženska potreba za obnavljanjem garderobe.

– Pa da baka, ti bi sebe mogla nagraditi zato što nisi pala – zaključio je unučić.

Svi su se nasmijali toj izjavi, a raznježena baka je dodala;

– Sad bumo prvo tebe uredili. Ja se fala Bogu ne trebam skrivati ko’ ti. Moja bu nova obleka malo pričekala. Sreća je da sam sa sobom ponijela novčanik.

– Ma nema problema. Nije prvi put da se mojim malim susjedima događaju takve nezgode. Ova je doduše nešto veća, ali i to ćemo riješiti. Evo dečko, prvo probaj ove bokserice. Te, sa slikom Alana Forda baš su za tebe. Svi tvoji dečki ih kupuju. A imam i prave hlače sa velikim džepovima – odmah je prodavačica stupila u akciju.

– Joj baka, pogle, super su i ove bokse sa slikom crva koji klopa jabuku! Kupiš mi i te, please, bakiii…

– Molim te ne cendraj nego hajde u kabinu i presvuci se, a poderotine ćemo staviti u vrećicu, za uspomenu na tvoju nespretnost. Ove druge gaće, teta prodavačica će spremiti do moje iduće penzije, dodala je nešto tiše i blago kvrcnula svojeg ljubimca po nosu.

ČAROBNJAK ZELENOG SRCA

Ivana Kranželić

Bio jednom jedan Čarobnjak. On još nije postao pravim čarobnjakom. Neko je vrijeme marljivo čitao knjige i skupljao naputke za lijekove i balzame. Imao je žarku želju ozdraviti Prirodu. To je mogao učiniti samo čovjek zelena srca. Naš čarobnjak to nije znao, pa su otuda proizlazili svi njegovi problemi. Osim toga, bio je sam. Nije imao učitelja, koji bi mu pokazao put čarolija. Bilo je dana kad bi se obeshrabrio. Možda čarobnjaštvo uopće nije njegova sudbina? Ljeto je bilo sunčano, djevojke lijepe, a ljudi opušteni. Šumsko voće slatko je mirisalo. Zato je čarobnjak izašao iz svoje kolibe. Odlučio se proveseliti,postati kao drugi i zaboraviti na čarolije.

U šumskoj lugarnici okupilo se veselo kartaško društvo. Čarobnjak im se pridružio. Uskoro je na kartama dobio malog vražićka. Njegov vlasnik bijaše čudan stvor tamnih očiju i kozje bradice. Upravo je bio odlučio otputovati, i ustvari je tražio nekoga kome će pokloniti Vraška, svoga pomoćnika. Tajanstveni putnik čak je malo i varao na kartama, s nakanom da izgubi igru, ali nemojte to reći čarobnjaku. Njega je veselilo pobjeđivati. Kad je pobjednik preuzimao nagradu, neznančeve oči su lukavo bljesnule. Pogleda Vraška, pa čarobnjaka, i reče naglas:

    – Bit će tvoj! Samo pazi-pridoda malo tiše- nemoj nikada biti grub prema njemu. Nemoj mu zapovijedati i nikad ga ne kažnjavaj za nestašluke, jer će te snaći zlo!

Čarobnjak se počeška po glavi. Hmmm…Čemu tako tajanstvene riječi? Ne pristaju uz zabavu. No, zabava započne, neznanac ode, a čarobnjak zaboravi na opomenu. Isplesao se da su ga noge boljele, no to bijaše ugodno. Kod kuće odmah nastavi s ozbiljnim poslom. Vrati se svojim flašicama i povećalima, biljkama i mudrim spisima. No, Vraško ga je stalno zvao na igru i kvario mu posao. Štoviše, priređivao mu je razne neugodnosti i ludosti, kvario red, a zatim se silno smijao, koprcajući nožicama i brišući oči suzne od smijeha.

 – Zeleni Petarrrr! Gdje ti je metarrr? – zadirkivao je čarobnjaka, pokazujući prstićem na njegove zelene ruke i lice zeleno od ljutnje. Trenutak zatim, pokazivao  mu je jezik iza razbijena zrcala.

Čarobnjak je mijenjao boje u licu, nemoćan da išta izusti. U njemu je kuhalo kao u vještičjem loncu. I taman kad je htio viknuti grubu i prostu riječ, sjeti se neznančeve opomene, a lice mu se smekša i razvuče u osmijeh. Ah, to je prava mjera, pomisli on, to je moj metar koji sam bio izgubio! Okrene se Vrašku i reče nježno:

-Dođi! Idemo se igrati!

A vražićak na to veselo cupne, i ozeleni mu srce.

ZAČARANO ZRCALO

Adam Rajzl 

O začaranom zrcalu i njegovoj tajanstvenoj moći često je pričao Marin Gajski, zvan Vilenjak.

„Kad ga u ponoć, u sredini šume, metneš na panj i zapališ sviću, u njemu ćeš vidit ono što nikada i nigdi nisi vidio!“ – ponavljao je Marin u zimska predvečerja.

„Oko tebe igrat će vile i vilenjaci, letit će vještice na metlama, svirat će tamburaši… skakat će neka čudna bića…vidit ćeš svakakva čudovišta. Al treba imat hrabrosti to napraviti. Ja sam jednom, kad sam bio mlad, po nagovoru pokojnog Šime Kovača, to pokušo.

I pobjego glavom bez obzira…Ogledalo još čuvam. Ako neko želi iskušati njegovu moć, može ga uzeti. Eno, stoji pod mojom šupom. Objesio sam ga na zid i više ga ne diram.“

Dečkima iz naše družine pokus sa začaranim zrcalom bio je pravi izazov. Uvijek smo bili spremni na iznenađenja i pustolovine. Ništa nas u tome nije moglo spriječiti, ni noć, ni strah, ni bapske zimske priče o duhovima.

„Iskušajmo moć začaranog zrcala! U ponoć ga treba uzeti i sa zapaljenom svijećom sam odnijeti u sredinu Lipovačke šume! Pokazat će se tako tko je od nas najhrabriji!“-predložio sam.

„To će biti nešto neponovljivo!“ – zapljeskali su dečki.

No, trebalo ga je najprije od Marina uzeti. Taj zadatak, kao predlagač ove neobične akcije, dobio sam upravo ja. Čekao sam pravu priliku kad Marin ne bude u kući. Strpljivo sam ga pratio danima. Konačno sam uspio kada je Marin jutrom otišao konjima i kolima na sajam. Polako sam otvorio ulazna vrata njegova dvorišta. Došao sam do šupe i štaglja pod kojim je držao svoja kola. U uglovima i na starim drvenim prašnjavim natrulim gredama visjela je paučina, a sa svih strana bile su obješene metle sačinjene od šiblja, čudni osušeni komadi tankih i debljih grana različitih oblika. Bile su to grane što ih je Marin našao u šumi, neke u obliku kuke za čupanje sijena ili slame, neke u obliku slova, a neke su sličili čaplji, rodi, zmiji ili su podsjećali na rogove jelena kapitalca. Pod strehom bile su obješene drvene grablje za skupljanje sijena, držalice za sjekire, motike i lopate.

Na prašnjavu zidu užetom je bilo privezano nekoliko starih košara sa slamom u koje su dolazile kokoši i nesle jaja.

Upravo pored jedne košare ugledah zrcalo. Bijaše posrebreno, ukrašenog okvira. Bio sam siguran da je to začarano zrcalo što ga tražimo. Zgrabio sam ga i izjurio iz Marinova dvorišta. Tek tada sam pobjedonosno otrčao Marku Kriviću. „Marko, ja sam prvi zadatak izvršio. Donio sam ogledalo. Na vama je da se sada dokažete tko je najhrabriji! Neka s njim i zapaljenom svijećom dočeka ponoć u sredini Lipovačke šume i potvrdi ili razbije njegovu moć!“

Akcija“ Začarano zrcalo“mogla je početi.

„Njegovu ću moć ja iskušati! Dokazat ću svima da se ničeg ne bojim i da sam najhrabriji!“- samouvjereno je govorio Tuna Filin. I do sada se više puta dokazao. Nije se plašio noću sam proći pored dragotinskog groblja, sova u zvoniku ili najopasnijeg psa. Jedino se bojao zmija, što nikada i nije skrivao. Prije večeri, uoči ponoćne akcije “Začarano zrcalo“ Marko Krivić, Stipa Stanin i ja otišli smo do sredine Lipovačke šume. Tuni ćemo pripremiti zamku u koju se mora uhvatiti. Njegova će se hrabrost, bili smo uvjereni, istopiti kao posljednja krpa snijega na proljetnom suncu. Sve smo pomno pripremili. Varka je morala uspjeti. Trebao je samo zapuhati vjetar. Bit će dovoljan i lahor samo da se zanjišu najlon vrećice, crvene i žute vrpce što smo ih razvukli po granama i krošnjama. Tuna ih mora ugledati u zrcalu. Pod svjetlom svijeće učinit će mu se da oko njega ne skače jedno, nego stotinu čudovišta, vilenjaka i vještica.“

„Samo da nam vjetar pomogne… Samo da nam vjetar pomogne“-ponavljali smo u sebi.

Jedva smo iščekivali ponoć. Zajedno s Tunom, koji je u ruci držao zrcalo,veliku marijansku svijeću i kutiju šibica, ispred zvonika krenuli smo pola sata ranije, dovoljno da do ponoći, uz našu pratnju,Tuna stigne do sredine Lipovačke šume i iskuša moć začaranog zrcala.

Sve je mogao pokvariti mjesec što se iznenada provukao između crnih oblaka. Njega nismo očekivali. Razlijevao je plavičastu svjetlost. Polja pokrivena rosom izgledala su čudesno. No, kad smo prosjekom ušli u šumu, mjesec se odjednom izgubio. Kao da nam je želio pomoći da naša varka uspije.

„Ja idem,a vi čekajte!“ – rekao je Tuna Filin samouvjereno i krenuo prema sredini šume. Udaljeni stotinjak metara dalje nestrpljivo smo čekali. Srca su nam uzbuđeno kucala zbog zlokobnog mraka, a još više zbog iščekivanja ponoći i pokusa sa začaranim zrcalom. S jedne i druge strane prosjeka bijaše mračno. Čuo se svaki kliktaj ptica u dubini šume. Tuna je hrabro u ruke uzeo zrcalo, veliku svijeću i šibice. Polako je koračao do tri velika hrasta i mjesta gdje se prosjeci križaju pod pravim kutom. Točno se vidjelo kako zrcalo stavlja na panj i pali svijeću čija mu je svjetlost obasjala lice. A onda?U cijelu akciju, kako smo se i nadali, umiješao se vjetar. Prijateljski nam je pomogao. Iznenada se probudio u krošnjama. Najlon vrećice i vrpce su zatitrale. Začuo se Tunin panični krik.

„Upomoć!!!“

 „Upomoć!!!“ – odjekivalo je šumom.

Tuna je prestrašeno skočio. Zrcalo se srušilo, svijeća pala s panja. Dotrčao je do nas. „Dečki, bježimo!To ogledalo privlači duhove, zove vile i vilenjake. Ne možete ni zamisliti kakva sam čudovišta u njemu vidio?!“-vikao je prestrašeno. Počeli smo se potiho zadovoljno smijati. „Sutra ćemo ti pokazati kako izgledaju te vile i vilenjaci.“-rekli smo mu tajanstveno i važno na izlazu iz šume.

Kad je Tuna, još uvijek blijed i prestrašen, uletio u kuću, skakali smo oduševljeno i pljeskali. „Al smo ga nasamarili.“ „Danas ćemo mu pokazati čega se uplašio!“-prepričavali smo sutradan zadovoljno. Jedva smo čekali poslije podne da ponovo krenemo u šumu. Tuni ćemo otkriti varku i pokazati čega se, zapravo, preplašio.

No, kad smo samouvjereni stigli do sredine šume, zastali smo iznenađeni i razočarani. Ničega nije bilo, ni najlon vrećica, ni vrpci što smo ih razvukli po krošnjama i granama, ni zrcala, ni svijeće.

„Šta sam vam reko?!“-dobacio je Tuna ozbiljno i pogledao nas u oči. “Jeste li se sada sami uvjerili? Je l sad vjerujete u ono što sam vam ispričo?!“-nastavljao je.

Zašutjeli smo postiđeni.

I danas mi nije jasno tko je uzeo zrcalo i svijeću, pokupio najlon vrećice i vrpce što smo ih razvukli po granama. Je li to učinio dosjetljivi i lukavi Tuna i tako nas nasamario? Nikada to nismo uspjeli saznati, a on se nije pohvalio.

Sonja Zubović

Sanjala bih, mama
nebo sunčano,
raspjevane ptičice
šuškave krošnje
pune cvjetova.

Sanjala bih, mama
prijatelje, zagrljaje.

Sreću bih sanjala, mama,
mekane snove
kao jastučiće
jer ujutro
sve se nastavlja
sunce i trava,
cvrkut ptica,
igra prijatelja
radost proljeća, mama.

Laaakuuu noooć, djeco. Već nam se drijema, na počinak već nam se sprema. Laaku noć djeco, cijeloga svijeta, na počinak ide cijela Zemlja planeta. I vaše poetese i poete, “stričeki i tete”, a  ZMUK-ovci već se lijeno rastežu i klone im glava, jer i njima se – spava. Laaaku noooć.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s