Dječje priče i stihovi za laku noć XII.

Draga djeco, pozdrav. Ako ste nas se uželjeli, evo, tu smo. Na istome mjestu i u isto vrijeme. Vaše je samo da postrani ostavite sve vaše dječje dileme koje ste kroz dane pokupili, a navečer ih u glavicama svojim prikupili. Da sjednete u krilo majčino meko ili kod tate, djeda sijeda ili dobre bake i da se tako ušuškani u ruke dječjih snova i priča – predate. Ovdje smo radi vas, ali i radi vaših mama i tata i svih ostalih starijih što o vama brinu, jer i oni, makar na glas priznati to ne žele, svakoj dječjoj priči, se vesele.

Lijepo je biti sretno dijete uz djedove, bake, mame, tate i pokoje tete. Znamo mi, da vam je danas “kompića” dosta, jer igrice stalno su u ruci, ali ovaj je “kompić” dobar i skrojen baš po vašoj mjeri, jer priča priču za laku noć, kakvo svatko poželi. Ako su priče vaših djedova i baka još i ljepše, neka. Mi i to znamo, jer danas oni možda ne htjeli biti djeca sa teškom torbom i puno obaveza i posla u svijetu gdje mašte premalo osta. Ali, zato su tu naši stričeki i tete, poetese i poete, da vas uljujkaju u lijepi san, zažele laku noć i kažu: sutra je novi dan! Nove avanture, nova prijateljstva i igre, školsko ferije, bez ijedne brige…

 

PRATITI  LET  LEPTIRA

Damir Pilko

Danas ne bih htio biti dijete
jer djetinjstva ne bih imao.

Možda čak ne bih bio onaj
plavokosi mršavko, vječito nasmijan
i na svaku nepodopštinu uvijek spreman.

Ustajao bih u pet u jutro
da me na vrijeme odvedu u vrtić
u kojemu bih,
hraneći se zdravom hranom,
svakim danom sve više sličio
špekuli koju sam kao plavokosi mršavko
danima s vršnjacima, na prašnjavom putu,
u jamicu tjerao.
Danas kao i ostala djeca
ne bih znao da ta igra postoji
i da se igra vani, na dvorištu pokraj kuće,
na ulici bez asfalta ili puteljku
koji presijeca livadu koje isto više nema.

Danas ne bih htio biti dijete
jer bezbrižno djetinjstvo kao moje,
više ne postoji.

Morao bih znati gotovo sve što odrasli znaju!
U mojoj glavi bile bi ozbiljne stvari,
a ja bih samo htio
maštati,
sam sliku o životu
stvarati!

Laganim korakom
let leptira pratiti.

 

POD KRILOM MAGLE

Božica Jelušić

U jednom kraju na sjeveru živjeli su mladić i djevojka, vrlo zaljubljeni jedno u drugo. Bili su skromni i siromašni i k tome vrlo poslušni svojim roditeljima. A roditelji im ne dopuštahu česte sastanke, jer su običaji toga kraja nalagali da mladi ljudi moraju mnogo skrbiti, kako bi započeli zajednički život. Zbog toga se oboje pouzdavahu u maglu. Magla je padala često,obavijala čestar i pustopoljinu, zakrivala selo svojim velovima, plesala nad vodom svoj ples tajni i očaravanja. Na grmovima i granama zadržavali bi se okrajci i pramičci njenih skupocjenih oprava, a ponekad bi ih dim rubio plavkastom čipkom i opšivao svilenim trakama. Sunce bijaše skriveno za oblakom, rubovi bi se žarili crvenkastim sjajem i maslinastim prelijevima, a dolje na zemlji svijet bi primao nove razmjere i posve drugačije oblike. Sve istaknuto, veliko, stremeće prema nebu, izgubilo bi se u magli. Vidjele bi se kupole imele na drveću, plaminjave geranije na prozoru, crni rasteri grana, šumski bršljani na hrastu, pješčane dine obrasle oštrom travom, rašlje drveća i visoki nasip rijeke, odakle izlijetahu smeđe bregunice u potrazi za hranom. Jedino bi se ruže žarile na stapkama kao velike voštanice, a sve drugo dobivalo bi boju sivila i tonulo u bezglasje. Čak se i zvuk zvona doimao prigušenim, kao da zvono miruje omotano bakinim širokim podsuknjama obješenim u ormaru. O magli su se pjevale pjesme i širile nevjerojatne priče i legende. Čovjek bi gotovo povjerovao da je u pitanju kakvo prerušeno živo stvorenje, obdareno magijskim moćima.

Tako, čim bi magla krenula, spominjali se zalutali putnici koji se nikad ne vratiše kućama, ukradeno tele iz štale, obrano polje kukuruza, vinograd što su ga čvorci pod krilom magle odnijeli u nebo, ne ostavivši ni jedne jedincate bobe, ili pak cijela sela, u kojima su kuće opustjele u nekoliko sati, dok je magla zemljom hodila i u crkvi stolovala. Bojali su se ljudi magle, kao što se svega nepoznatoga i neuhvatljivog boje od postanka svijeta. No, toga dana, o kome vam želim pričati, magla bijaše posebno gusta, kao štirka, skoro kao nabujak od riže, te se činilo da ništa osim nje i ne postoji u tom velikom, sivom, tišinom prožetom kotaru. Cvijeće je na livadi poleglo,trska kraj rijeke pognula perjanice, voluharice pobjegle u rupe, pas se uvukao u kućicu, a škanjac mišar, sjedeći na najtanjoj brijestovoj grani, zavukao glavu pod krilo. Sve zastalo na pola daha i koraka, barjaci pali na pola koplja, čekajući da magla prođe. Jedino se dvije lelujave pojave-mladić i djevojka-pojaviše na rubu toga nagrušanog mora, i krenuše prema žalosnoj vrbi na rubu suhoga plandišta. Sakriveni njenim granama, tu su se dugo grlili, a potom mladić napravi dva žuta prstena od vrbine grane, i obeća svojoj dragoj vjernost do kraja života. Nećemo se više skrivati ni razdvajati-reče on-jer je život jedan, a samo jedno drugo u njemu imamo! Djevojka se složi s tim, jer bijaše i zaljubljena i razumna, što se zaista rijetko sreće u svakodnevici.

A magla? Da, magla…čudna je to pojava, vjerujte mi. Magla pronađe staru, napuštenu kuću kraj potoka, i onakva široka, krakata i bokata, posve se u nju uvuče. Zalegne na rasklimanu, crvotočnu postelju,i stade sanjariti o svoja dva udvarača, gospodi Vjetriću i Šunčeviću. Obojica joj bijahu dragi i mili, te nikako nije znala kojoj će se prikloniti strani. Vjetrić je bio bolji plesač i zavrtio bi joj glavom u tren oka, pokazujući plesne korake s davnih dvorskih balova, na koje su svi ljudi modernog doba posve zaboravili. Sunčević pak, imao je blistavu kožu, tanke zlataste vlasi, duge poput kakva pjesnika ili glazbenika, i tako bi je nježno dodirivao u prolazu, da gotovo nije znala za sebe. Zadrijemala je magla u tim slatkim sanjarijama, te nije niti čula, kako stara kuća počne oživljavati. Ponovo se u njoj začuje dječji smijeh,lupkanje čekića,kucanje batića za drobljenje oraha, lupkanje žlica o dno limenih zdjelica,dok se za stolom dijelila slasna juha od rajčice, začinjena kuminom i nadrobljena koricom suha kruha. Sve bijaše zamalo kao u dane procvata, kad je pradjedova ruka postavila na krov glinena pijetla, da pozdravlja zoru i čuva kućnu slogu. Naravno, maglu to jedva da bi zanimalo, da je i bila budna. Njoj će se uskoro nešto jako neobično dogoditi, premda to i ne sluti!

Naime, udvarači joj stigoše istovremeno, i jako su se trudili zadobiti očekivano prvenstvo. Vjetrić je ludovao u nekim novim, po crnačkim predgrađima naučenim ritmovima, punim zamaha i strasti, te se činilo da i ne dodiruje zemlju svojim lakim stopalima, dok je obigravao oko kuće, pa po njoj, raznoseći usput uvojke bijele magline perike. A Sunčević je stade milovati točno u predjelu srca, ustrajno, nepopustljivo,kao da ovoga puta želi doprijeti sve do magline srži. I stvarno, nije mu više bilo do površna očijukanja. Osjećao se prestarim za to: sve su mu ljubavi sada bile uspomene,i želio se uz nekoga skrasiti, posve ozbiljno. I izvor nekad ožedni, i Sunce bi htjelo da ga ogriju, samo što nitko o tome ne razmišlja. I eto, to je kraj priče o magli, koja se brzo istanjila, istopila i nestala, sve nekako u snu, kao da nikad nije bila ni postojala. Poslije toga, svijet je ponovo počeo voziti u četvrtoj i petoj brzini, sav se oprez izgubio, sve tajne postale javne, a ružnoće je nekako bilo dvostruko više no ranije. Nekako mislim da to baš i nismo zaslužili, ma koliko se o magli loše mislilo, pisalo i govorilo.

 

 

VODA VODU VODA

Adam Rajzl,
2. ožujka 2014.
nedjelja, jutro

Unuci TINI

Voda vodu voda
preko trava,
starog panja,
šaša, trske, rogoza,
lopoča i lokvanja.
Nakon oluje ljetne
razljuti se
pa sve pred sobom valja.

Ruši, buči, luduje i stenje.
Preko nasipa se penje
pa vrluda
bilo kuda.
Tada joj je put
mutan, prljav i žut.
U zime ledene
smrzne se
i u korito sjedne.
Kad proljeće zacvrkuće
i vodu zgrije
probudi se,
izbistri
i sa žabama krekeće.
U svoja njedra
riblja jata povuče
i vrbama sokove raspe.
Kada se umori
ispruži se i zaspe
između obala.
I tako
uporno
putuje
od izvora
sve do mora.
Onda nastavi dalje
zaljubljena u oceane.

 

GRIČKI MAČEK

Maja Cvek,
Zagreb, travanj 2012.

Tiho kaplje crna kmica
na drvene krove Griča.
Nažigač je lampuš nažgal,
Angeluš je spati zazval.
Vu tišini i vu kmici
stražari ognjište.

Pri ognjištu črni svat
maček – poškodnjak.
Sjaje oči, sjene plove,
on se šulja, frkne, trkne
i rastjera mišje snove.
Vrti črni svoje kolo
pod oknima i dvorištu,
čas po krovu i tavanu,
u komori, pri ognjištu.

Na ognjištu u pepelu,
pritajena iskra živa
svoje dobro i zlo skriva.
Skače maček, oči širi,
maše repom, vatru piri.
Iskre lete na sve strane,
jedna sjajna na rep padne.
Zadimi se črni rep,
u vis skoči vrtirep.

Dreči maček, rep goreči
kakti baklja kroz noć svijetli.
Ludo juri kroz dvorište,
po tavanu i po krovu
pa na kuću susjedovu…

Sa drveta kriči ptič:
mačkov rep je – vužgal Grič.

 

Laaakuuu noooć, djeco! Već nam se drijema. Na počinak, već nam se sprema! Laaakuuu nooć, djeco cijeloga svijeta. Na počinak sprema se cijela Zemlja planeta. Ćao bao, pozdrav za laku noć od ZMUSK-ovaca i stričeka i teta, sve samih poetesa i poeta.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s