Dječje priče i stihovi za laku noć XIV.

Draga djeco, dobra večer. Dobra večer i vama, drage mame i tate i gdjekoji djed ili baka, koja po “kompiću šara-bara i od svijeta takvog zraka hvata”. Ovaj puta smo u novom sastavu. Dobili smo, naime pojačanje od jedne tete Linde “dobre vile” koja se malo ostavila olovke i kista, ali pod njezinom rukom sve zablista. Pa je teta Linda odlučila pisati pričice za djecu veliku i malu, onako – za šalu.

O svojem Ilkiću i Ilki, svojim mačićima, slatkim što “stan su joj preokrenuli tumbe” i još se nemilosrdno obrušili s njome na daleko putovanje prema moru, da se tamo kupaju samo u – lavoru. No, da ne duljimo priču našu, priljubite se uz svoju mamu, ne radite više galamu i odlutajte u svijetove daleke, a  opet tako bliske, nježne i meke. Sretne vam avanture uz ove stihove i priče koje vam šalju stričeki i tete sve od reda poetese i poete!

ŠARENOOKI MLINAR

Božica Jelušić

U jednom selu pored Drave živio je šarenooki mlinar. Bio je veseo, okruglast kao dinja, s čupavim smeđim brkom ispod crvena nosa, i s dva različita oka: žutim i plavim. U žutom se zlatilo polje žita, u plavom prevrtale i kružile srebrnaste ribice. Bijaše to čovjek vrijedan i dobra kova, kakvih je danas malo.A najvažnije od svega: u mlinara je bilo zlatno Dispeći rumene hljepčiće i okruglasta peciva, pa bi se iz dimnjaka izvijao veseli sivi pramen, kao poziv na gozbu. Lako bijaše naći put do njegova doma. Vodenica mu je bila uredna, bijelo okrečena, utonula u zelenilo. Cijele godine, baš kao što im ime obećava, oko nje su rasli živahni, narančasti neveni, navikli na brojne posjetitelje i došljake.

Naiđe tako k mlinaru prosjak, zakuca na vrata i začas ide natrag s mjericom brašna u vreći i žutim kukuružnjakom u ruci. Dođe udovica u crnom, pa ponese djeci za doručak srpaste kifle s maslacem, zlataste poput Mjeseca. I prinčevi bi ih jeli, kad bi još bilo prinčeva! Mlinar k tome doda svježe ulovljenu štuku, da dječica ne ostanu bez objeda. Čak i bogatom gazdi nagrabi on punu mjeru od samljevena žita, i čeka da mu ovaj sam odredi nagradu za obavljeni posao. Rumeni se gazda podsmjehne, odmahne glavom i često kaže:

   -Propast ćeš, brate! Široke si ruke, a kratke pameti!

A mlinar, brišući ruke o pregaču, smireno odgovara:

        -Dat će Bog dobro, dat će Bog!

Tako su tekle godine, okretalo se kolo, lopatice kloparale, a Drava šumila kroz dane i kroz snove. Međutim, nakon niza mirnih i rodnih godina, naiđe jedna sušna. Na poljima se posušilo žito, pokunjio kukuruz. Klasovi došli voštani, poluprazni, a klipići maleni poput bjelki. I sve su žitnice ostale prazne, a tavani pometeni do zadnjeg zrna. Zavladala je glad. Čak se i rumeni gazda gadno usukao od brige, pa luta poljima i plaši vrane:

      -Iššš, nesreće jedne crne! Grom vas spalio, crna vas noć progutala!!

Na mlinarova vrata dođoše prosjak, udovica i dijete, ali po prvi put odoše praznih ruku.Mlinarove se šarene oči zbog toga zamaglile od suza. Čvrsto zatvori vrata i navuče zastore, kao da se želi odvojiti od svijeta. Te noći, za puna Mjeseca, prebaci mlinar preko ramena praznu vreću i krene na daleku pješčaru. Tu je nekada bila pustinja, živa još samo u legendama i knjigama. Poslije, vadio se bijeli pijesak za zidanje, fin i sipak poput brašna, i bilo ga je u obilju za sva okolna sela.Mlinar napuni vreću do vrha, donese kući, a u vjedro zagrabi svježe bunarske vode. Cijele je noći mijesio,oblikovao, ucrtavao križeve na hljepčiće i pleo duguljaste pletenice, meke kao djevojačka kosa. Brisao je znoj s čela, jedva podižući umorne kapke.

Ali u predjutarje, kad su pjevali pijetli, na stolu je bilo stotinu lijepih pješćanih oblika, posve nalik na pravo tijesto. Pijesak se sušio, bijelio, po rubovima svjetlucao zrncima kremena. Mlinar se pomoli za gladne i siromašne, pa zamoli za nebesku pomoć:

          -Daj, Bože dobro, svima koji pate!

Zatim spokojno leže u postelju i zaspi. Na zemlju se pak spusti sjajni, riboliki anđeo, odmakne zavjese i uđe u vodenicu. Prođe rukom po mlinarevu čelu, pa mu izbriše bore od briga i umora. Zatim zamahne rukom iznad pješćanih tvorevina i oblika, i odmah se na njih nahvata rumena korica, a pijesak iznutra nabuja do šupljikave, jestive smjese. Zamiriše kruh po selu, a ljudi kao opčinjeni krenuše prema vodenici.Probuđeni šarenooki mlinar udjeli svima, od gazde do prosjaka, od vrabaca do crva.Smješkalo se njegovo dnevno, plavo oko, i noćno žuto, kao smanjeni Mjesec. I dok su ljudi jeli, nebo se naoblači, a odozgo počne šumjeti i pljuštati dugo željena, spasonosna kiša. Klikne zelenilo u tisuću glasova, kukuruzi u polju podigoše viteške perjanice.

To probudi klonule nevene oko stare vodenice, i oni zapjevaše po taktu lopatica, sitnim narančastim ustima, svi u glas:

           -Dat će Bog dobro, dat će Bog svima dobro!

NEPOBJEDIVI PIJETAO

Adam Rajzl

U našem dvorištu već treću godinu šepurio se veliki pijetao,golubinje siv, s crnim prugama i točkicama po tijelu. Imao je veliku dvodijelnu nazubljenu žarkocrvenu krijestu, široka krila,oštar kljun i još oštrije kandže na žutim jakim nogama. Nijedan susjedni pijetao nije smio ući u dvorište među njegove kokoši. Naš bi kokan odmah ljutito poskočio,zajapuren raširio krila,trčao u krug i nepoželjna gosta udarao kljunom i oštrim kandžama. Zalutali neznanac,iznenađen, brzo bi se izgubio s druge strane ograde u koprivi.

Našem sam pijetlu zbog toga i dao ime NEPOBJEDIVI! On je pak važno,kao da je znao da je u mojim očima postao velik,daleko viši i jači od svih seoskih pijetlova, svakog toplog predvečerja, skočio na stari plot,hrpu drva ili stog sijena i nekoliko puta snažno zamahnuo krilima, ponosno izdigao vrat i zakukurikao toliko glasno da je njegovim kukurijekanjem odjeknula i obližnja Božićeva šuma. Probudili su se tada i ostali pijevci s jednog i drugog kraja sela. Započeo je tako,piskutav,kreštav ili pak dubok, neusklađen pjev pijetlovskog zbora sa svih strana, od Švabinog brda do Madarova sokaka .

»Bit će konačno kiše!» – zadovoljno je govorila baka.

«Tako već pričaš mjesec dana, a od kiše ni kapi!» – nasmijao se djed Jakob.

Ponekad bi Nepobjedivi stao točno ispred ulaznih kuhinjskih vratiju i uporno kukurikao i tako-vjerovali su i djed i baka-najavljivao goste.

U proljeće se javljao promuklim glasom i pozivao oca na oranje i prije nego što se zvonom javio Miško Zvonar. Jedini je, i za maglovitih snježnih ,ali i vrelih ljetnih noći, spavao na grani starog duda u dnu dvorišta. Uzalud ga baka tjerala u kokošinjac među kokoši. Čini se da ga je djed Jakob u tome podržavao i kriomice se s tim složio,iz samo djedu znanih razloga. Bio je vrlo oprezan. Čini se da nije ni spavao,samo je drijemao. Naime,čim bi se, ljeti, iz mraka, i iz daleke šume ,prikrala lisica ,pritajila ispod duda pored kokošinjca, zasvijetlila očima poput zaostale žeravice neugašene svinjarske vatre i iskesila zube, naš je pijevac, visoko s grane, do koje lisičje šape nisu mogle stići, kukuriknuo i zakreštao tako glasno da su se uznemirile ne samo naše nego i susjedove kokoši. Istog trena razbudio se i naš pas Burdo,ali i psi iz susjedstva što su se lijeno izležavali u hrpama slame.

Najuporniji su bili psi jazavčari i hrvatski ovčari . Poletjeli su sumanuto u tamu, slijedeći svježi lisičji trag. Lisica pred upornom, sve jačom pasjom potjerom , potrčala je još brže neobavljena posla,bez jutarnje masne gozbe. U jednom skoku,vješto je preskočila drvenu ogradu, proletjela kroz Bartošev šljivik, pretrčala preko Krivićeve lenije sve do Božićeve livade,a zatim kroz ustajalu vodu na šumskim prosjecima,sve do dalekih jama u blizini Lipovačkog potoka. Voda je odnijela miris i psi su uzalud cijukali,lajali,njušili,kopali,vrtjeli se u krug,ali je više nisu mogli naći.

Naš je pijetao graoran svojim preplašenim i glasnim klepetanjem razbudio i djeda Jakoba. Djed u brzini, i nije palio petrolejku, odmah je, bos, skočio, dograbio dvocijevku sa zida da lisici potpraši tur. Dok je, snen, izlazio iz kuhinje, mrmljao nešto nejasno i prijetio sebi u bradu, a zatim zakoračio u tamnu noć, kokoši su zakokodakale još jače, poskakivale uokolo, a zatim se preplašene šćućurile u uglu kokošinjca. Djedu se u jednom trenutku učinilo da su vrata kokošinjca silom otvorena i da su u nj uletjela barem dva lijača. Psi su, međutim, već odletjeli daleko u šljivik. Djed je krenuo za pasjim lavežom,ali uzalud.
Dvocijevku nije morao ni izdići. Pred upornom pasjom potjerom lisica je već davno odmaglila.

Sličnog je pijevca imao i Iva Jakin. Čini se bio je još jači,tamnocrvenog perja,s plavičastim tonovima koji su se presijavali pored glave,na dugu vratu i na kitnjastu repu. Kljun mu je bio velik,zavinut i oštar,a noge,žute, snažne i visoke. Ponosno i oholo izdizao je glavu s velikom krijestom,oprezno se ogledao na jednu ili drugu stranu,šepurio se poput pauna duga šarena perja među kokošima.
Jakinovom pijevcu nitko nije smio prići.Htio je ugristi za nogu,ili pak djetetu skočiti u lice,izudarati ga kljunom ili izgrebati oštrim kandžama.

„Ja bih s njim u lonac!“-rekao je ujak Đura Kovač,u svojoj čađavoj kovačnici,prijeteći.

„Nekom će ditetu izbit oko!“-ljutila se strina Mara Đurina.

„Da,da,samo tom pijevcu kopci kokošari ne odnose piliće ispred nosa!“-hvalio ga djed Jakob.

„Moj  pijetao,zato sam mu i dao veličanstveno ime „PLAMENI VJETAR“, jer poput vatre sve pali i ruši pred sobom, najveći je i najjači!Nitko ga do sada nije pobijedio!“ – pričao je Iva Jakin, samouvjereno i ponosno pred zvonikom.

„Donesi ga u Krivićev šljivik pa da vidimo tog tvog nepobjedivog junaka. Evo,predlažem okladu: pet sladoleda i dvije velike lubenice, pa čiji pijetao bude jači…“- zasjao sam očima i siguran u pobjedu pozvao Ivu na dvoboj.

„U redu, u nedjelju u 11 sati u Krivićevu šljiviku!“-prihvatio je Iva Jakin smijući se porugljivo. Kao da je upravo to i želio.

O borbi mog pijetla (samo je još moj najbolji prijatelj Marko Krivić znao da ga zovem NEPOBJEDIVI)i Jakinovog PLAMENOG VJETRA pred večer, pred zvonikom, sve su seoske dječake izvijestili Tuna Filin i Toma Berger. Pozvali ih na prijepodnevni nedjeljni dvoboj,borbu najboljih seoskih pijetlova.“To će biti borba!Dok jednom ne odleti perje,neće prestati!“-zadivljeno je ponavljao Stipa Stanin.

„Za borbu protiv Jakinovog pijetla valja se dobro pripremiti.“ – rekoh u sebi. Sljedećih dana ,satima sam stoga uvježbavao svog pijetla.Dirao štapom,podbadao,izazivao, ljutio,samo da se što više kočoperi. On je poskakivao,ljutito udarao kljunom, širio i lamatao krilima i sve jače zabadao svoje  kandže. Želio sam da bude još brži,još ljući i još energičniji. „Ne smije odustati.Mora napasti prvi!“ – zaključio sam u sebi. Valjalo mu povećati i snagu. Hranio sam ga stoga probranim zlatnim zrnjem kukuruza i pšenice,ujutro,u podne i uvečer.

„Čuvaj se Jakinovog pijetla! Kad ugleda nešta crveno poludi! Izgrebat će ti lice!U oko će ti skočit!“ -upozorio me Marko Krivić.

„Tvoj je pijetao najobičnija kokoš!Pazi da ti ne ostane bez perja!Kad mu bude gusto i kad osjeti opasnost spustit će krila i kliznut u koprive…!“-podbadao me Iva Jakin u subotnje predvečerje,uoči borbe.

„Ne bojim se ja tvoga kredlana!Lako mu se šepurit pred kredlicama. Vidjet ću ga kad stane pred mog orijaša!“-odvratio sam mu samouvjereno. „Dečki, dođite sutra na dvoboj pijetlova u nedjeljno prije podne u Krivićevu šljiviku. Nastupaju Tišljerov graoran i Jakinov» Plameni vjetar.“ – dečki su, smijući se, ponavljali.

Djevojčice su se kriomice smijale.

„Budale,mogli su donijet kornjače , žapce i puževe s Bencove bare pa se utrkivat s njima.“ -smijala se Višnja iz Madarova sokaka.

Dugo nisam mogao usnuti. Stalno su mi pred očima bile oštre kandže,neka vatrena krila,krvave velike oči,rasuto perje,neki kričavi glasovi. San me svladao vrlo kasno. Zacrvenjenih očiju,umoran i iscrpljen,ustao sam i prije nego što se oglasio Miško Zvonar. Valjalo je uloviti Nepobjedivog dok ne siđe s duda,pripremiti ga za dvoboj i veličanstvenu pobjedu o kojoj će svi pričati, danima, cijelo ljeto.

„Idem na ribolov!Moram pripremit gliste i udice.“ – opravdao sam se djedu i baki,uvjerljivo. Donio sam poveću košaru s kukuruznim zrnjem, uporno, bacao žuto zrnje u krug. Kokoši su izletjele iz kokošinjca, potrčavale, kupile i gutale zrnje, ali je pijevac, kao da je nešto predosjećao, hinio da se to njega ne tiče.I dalje je uporno  sjedio na grani Rukom ga nisam uspio dohvatiti. Morao sam ga stoga potjerati štapom .Tek tada je sletio i vrtio se u velikom kruguoko kokoši. Nikako da mi se približi.Konačno,poput vješta  vratara nogometne momčadi, bacio sam se na nj i čvrsto ga prigrlio. Svezao ga tankim užetom za noge, odnio ga u staju i prekrio  pletenom košarom. Na nju sam, za svaki slučaj, stavio oveće drvo,toliko teško da ga pijevac ne može izdići, jer bi dvoboj propao i prije nego što bi počeo.

 »Nepobjedivog ću tu čuvati do početka borbe!-rekoh u sebi.

U Krivićevu šljiviku,nekoliko minuta prije nego što je sat u djedovoj sobi otkucao jedanaest sati, svi su već bili na okupu.I ja sam pristigao s pijevcem pod pazuhom.No,moj Nepobjedivi,iznenada se uskomešao.Počeo se tresti kao da ga je svladala neka neobična groznica..»Ništa od njegovih snažnih krila i  ljutog skoka…!»-presjekoše me zloslutne misli. «Hajde, što čekaš,napadni prvi,dokaži se!»  šaptao  sam i bodrio ga,čučeći .Držao sam ga čvrsto u rukama i potajno se nadao da će se moj Nepobjedivi ipak probuditi i da me neće razočarati.

 Ivin PLAMENI VJETAR cijelo je vrijeme ponosno ,uzdignute glave i raširenih krila, stajao na čistini između šljiva,spreman na skok.Iva mu ništa nije morao govoriti. „Tukni ga,napadni, šta čekaš!“-ponovio sam u sebi.…Moj se pijetao ,međutim, poput preplašene prepelice u žitu, šćućurio između mojih nogu.To je, čini se, predugo trajalo.Dečki su se smiješili na jednoj i drugoj strani.  Jakinov pijevac iznenada skoči  i krenu u napad. Umjesto da je zakvačio mog pijetla , ustremio se točno na mene.Kljunom i pandžama grebao je moje ruke i lice.Dlanovima sam štitio oči.

„Iš..Iš!“- vikao sam.Mahao rukama pokušavajući  ga otjerati.On je razljućen još jače poskakivao. Dečki su se smijali i pljeskali.

„Iva, poduzmi nešto!“ – uspaničeno sam vikao.

„Iva, pobijedio si! Iva, pobijedio si,predajem se…“-derao sam se, dok je njegov pijetao još jače, i još upornije, poskakivao.

Tek tada, prišao je Iva Jakin i štapom potjerao svog pijetla na kraj šljivika. Moj graoran, preplašen, šmugne kroz Krivićevu ogradu, u koprive. Cijelo se poslijepodne više nije pojavljivao.

„Zašto sam mu uopće i dao ime NEPOBJEDIVI?!Nije ga zaslužio!“-razočaran sam zagrizao usnu.

„Baš te dobro izgrebao!Idemo na bunar da ispereš lice.“ – suosjećajno je predložio Marko Krivić,nakon što se, okružen seoskim dječacima, smijući se, udaljio Iva Jakin. „Šta je to s tobom?!“ -zabrinuto je pitala baka Veronika.“Pao sam s trešnje, u vinogradu. Pukla grana i ja s njom u ostrugu i šikaru.“ – slagao sam. „Mogo si se slomit,dobro si još i prošo…grana je ublažila pad…“-rekao je djed Jakob. „Rekla sam ja, Jakobe, da tu staru trešnju trebaš izvaditi ,a ti ne slušaš…“ „Ovaj put ću to učiniti čim prođu ove trešnje…više neće pasti“ –ozbiljno je zaključio djed. Sljedećeg jutra zajedno smo  pošli u vinograd ubrati trešnje. „Ne vidim slomljenu granu,kud si s njom?“-zapitao me djed i pogledao u oči. „Bacio sam je u bagremik.“-odgovorio sam  neuvjerljivo. „Čudno, na stablu se  ne vidi da je bilo slomljeno.“-djed se nije predavao i nepovjerljivo me i dalje promatrao. „Djede,ogrebao me pijetao.“-priznao sam. „Čiji pijetao?“

„Naš.Htio sam ga potjerati s duda,a on se ljutit ustremio na mene. „Uh, baš je lud, mogo ti je oko izbit. Pokazat ću ja njemu, pa nek baba viče kolko hoće. Ako se ne popravi, završit će on u loncu. Bit će dobar za supu!Stara koka, prava supa.“-prijetio je djed Jakob.

 „Postit ćeš, kume, od sada!“-obratio sam se sutradan svom pijetlu,ljutito.On se pak,kao da je predosjećao da je učinio nešto nezgodno,skrivao u šljiviku,u visokoj travi i metlini.

„Nećeš više  dobiti ni kukuruznog zrnja, niti zrnje pšenice!“-rekoh, razočarano,čim sam ga ugledao.

„Kukavico, ništa od tvoje hrabrosti!Zavukao si  se ko miš u rupu,ni da se pomakneš.!Umjesto da Jakinovog Plamenog vjetra ščepaš za vrat,da mu raščupaš rep,  ti u  prve koprive!Prevrći i dalje  po slami, traži gliste,gacaj po blatu i oblijeći oko staje,trči pored čardaka…Ništa ti neće pomoći,baš ništa! Ne igraš više za moj tim!“ – prijetio sam mu.

„Moj se Nepobjedivi na ove moje ljutite riječi,čini se, nimalo nije uzbuđivao. Iznenada se izgubio,otrčao dalje  u dvorište  među kokoši, glasno lupnuo krilima i kukuriknuo toliko snažno da ga se moglo čuti i do trećih lenija. Poskakivao je oko kokoši, važno izdigao kitnjast rep, krijestom dodirivao kokoši koje su veselo  kokodakale i šaptao im sve upornije neke tajanstvene kokošje riječi.Nisam ga više ni pogledao. „Borbu  pijetlova  prepustit ću pijetlovima!“-rekao sam odlučno Marku Kriviću  i izgubio se  u šljiviku.

KAD BI SE ŠUME UVRIJEDILE

Sonja Zubović

Kad bi se šume uvrijedile
I samo tako, odjednom
nekud odšetale, otišle
i nestale s naše planete.

Kad bi livade cvjetati prestale
Kad bi i šume i livade odustale
Recimo to tako, samo zato, jer
Ih ljudi dovoljno ne vole.

Kad bi se uvrijedile i nestale
S naše planete, o moj Bože, jel bi
Od tuge izvori presušili, jel bi
I rijeke za njima krenule, jel bi
Vjetrovi promijenili smjerove, a
Nisam baš ni siguran jel bi zvijezde
S neba popadale i ne bi više sjale.

Kad bi šume nestale čini mi se
Život bi zaustavile, a kamo bi
svi ti zečevi, vjeverice i lisice,
gdje bi gnijezda savijale ptice?
Kamo bi otišli – možda u gradove
Na televizore, u šoping centre?

Što bi jadne životinje bez šume?
Što bi pčele bez livade?
Što bi konji bez pašnjaka?
Što bi priroda bez životinja?

Što bi mi kad bismo bez svega ostali?

PRINC

Linda Domazet 

Vidio sam te kad si doselila… ali sam se čudio kako nikada, ali baš nikada ne pogledaš kroz prozor u moje dvorište. Gledao sam u prozorska stakla, čekajući da mi susjedi u prizemlji dobace kakvu salamu, komadić nekog odreska, riblju kost…čuo sam da me ogovaraju, da govore da sam star devet dugih godina, da se tučem po kvartu i dolazim krvav i ranjen, da sam očerupan i pun buha, mršav k’o kost i slabe dlake, da sam nepovjerljiv, divlji i zapravo beznačajan ali sam eto, još jedna živa duša… Dok su mi god bacali svoje ostatke i pokoji keksić, nisam se žalio jer – priznajem vam, sve je to i bila istina – istina mog uličnog života koja se svodila na prazan želudac i krvave mačje ratove. Noću bih sanjao da sam blistavi mačji princ…ali nemojte biti tužni… jer kad bih se probudio, imao sam i ja svoj dvorac: podrum, deke i svoje jastuke –što je prema drugim nesretnicima itekako carstvo.

I vidio sam te, i svaki put si me nahranila…pa sam odlučio žrtvovati nešto svog mačjeg dana. Svaki sam te dan čekao na vratima, i čak ti dopustio da mi nakapaš neku stvar na dlaku. Počeo sam vjerovati da tvoja ruka misli da sam ja princ, princ kojeg se gladi, njeguje i miluje. Te sam jeseni doživio puno tučnjave i iako smo mi mačori žilave travke, a navodno imamo devet života, ja sam ovaj svoj jedan prepustio tebi. Uho mi je krvarilo, počela si me liječiti, zvala si neku šarenu tetu i ulovile ste me s mrežom. Ozbiljno sam se naljutio na tebe, ali se baš ne sjećam svega …znam samo da je bilo krpanja, pikanja i da su mi petljali oko mog alata. Zašto? Nemam pojma. Vratio sam se u dvorište, s mišlju kako ti nikada, nikada neću oprostiti. Iznevjerila si me. Iskoristila moje povjerenje.

Ali…tvoje su ruke tako blage, tvoja hrana je uvijek tu, i četka….oh kako volim tu četku! Prolaze dani…a ja nisam više beznačajna mačka ili u najboljem slučaju, živo biće, sad sam Medo, mačji princ. Možda se ipak nisam naljutio na tebe, možda sam ti ipak sve oprostio, možda ipak nemam devet života nego samo ovaj jedan, ali imam ga zahvaljujući TEBI. ❤ Mjau.

Laaakuuu nooć, djeco. Već nam se drijema. Na počinak već nam se sprema. Laaakuuu noooć, djeco cijeloga svijeta na počinak sprema se Zemlja planeta. Laaakuuuu nooooć.

Ćao bao, žele vam svima vaši ZMUSK-ovci i stričeki i tete sve same poetese i poete i teta Linda koja je gnijezdo kod nas svila dobra ko “dobra vila”. Njezine mačiće i šume i mlinara starog i nepobjedivog pijetla i još čuda kojekakva nova sanjajte u lijepim i slatkim snovima. A sutra iz jutra sve opet iz početka: doručak i zubića pranje, odijevanje i po morskom žalu ili puteljcima seoskim – skakutanje…. Do druge subote: ćao baoooo!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s