Dječje priče i stihovi za laku noć XIX.

Dobra večer djeco, mame, tate, djedovi i bake. Dobra večer i tebi dragi, vjerni kompić, laptop ili mobač sa kojeg se dječje priče prije odlaska na spavanje čitaju. Receptura je, dakle, već provjerena i stara: u krilo kod mame, tate, djeda ili bake, pa pred kompić ili laptop vjeran i prije lakog sna pročitajte za laku noć i miran san koju priču naših stričeka i teta sve samih poetesa i poeta.

Vjerujemo da ćete uživati, a kasnije ispod tople dekice lijepe snove snivati!

 

JUTRO MALE VITE

Božica Jelušić

Od dana njena rođenja, svi su voljeli malu Vitu. Bila je naprosto poslana da u svijet donosi radost. Očiju poput zrelih kupina, slatkih crvenih ustašca, spretnih ruku i brzih nožica, bila je pravo dijete prirode. U vrtu biste je zamijenili za rascvali slijezov grm, u šumi za malu brezu, u polju za umiljatoga zečića, u vodi za najljepšu crvenperku, u zraku za zlatnu vugu ili veselu ševu, koja se diže do oblaka. Njen cvrkutavi glasić izazivao je osmijeh, raširene ruke zvale u zagrljaj, a lijepo uređena kosa mamila da ju pomiluješ. Vidjeti Vitu, značilo je da te toga dana sunčeva zraka držala na svojoj zlatnoj udici i podizala visoko iznad zemlje.

I toga jutra, o kojemu vam govorim, mala je Vita ustala rano, među prvim stanarima jedne velike kuće. Skliznula je s postelje, spustila se na pod među lutke, svaku malo pošuškala i premjestila u udoban položaj, pa zatim prišla prozoru. Pozorno je promotrila vrt: mahune, blitvu, luk i peršinu, zimzele grmove, cvjetnu gredicu. Znala je da tu stanuje ježić, pa mu u mislima poželi dobro jutro. I kos je znao navraćati. Javio bi se zviždukom, uvijek dotjeran, u crnom fraku, kao pozlaćena kljunića i bistra oka. Volio je bobice i crviće, njegove su gozbe bile čuvene na daleko. Bilo je tu još puževa i guštera, različitih stanara, koje je mala vlasnica voljela. Svakoga od njih mogla je nacrtati drvenim bojicama, tako uspješno, da su zaista sličili na sebe, izazivajući divljenje odraslih. Jedna je Vitina baka tvrdila da u kući imaju buduću veliku slikaricu, no za sada to djevojčici nije previše značilo.

Odvrativši pogled od vrta, Vita je još promotrila susjedovo dvorište, s razigranim kokama i lijenom mačkom, koja je upravo dovršavala jutarnje dotjerivanje, pažljivo ližući svoje šareno krzno. Bila je lijepa, prava gospođa, no Vitin bi je nestašni crno-bijeli Hektor poneki put poganjao, makar toliko, da se znade tko je glavni u svijetu životinja.Hektor je bio posebna priča, pravi član obitelji. Spavao je u svom udobnom krevetu, ničega osim groma i grmljavine nije se bojao, a slaninu sa žice oteo bi prije nego što je učitelj kućnih pasa stigao pritisnuti električno dugme. Hektor je za rođendan dobivao odrezak sa svjećicom, Vita tortu, a igračke su im bile slične, jedino je mali dlakavac sve svoje redom izgrizao i pojeo. Hektor je volio Vitu najviše na svijetu, ona njega do neba i natrag. Tu uopće nije bilo rasprave.

Dakle, napolju se jedva razdanilo, Sunce je još oklijevalo da se pojavi, a Vita je osjetila glad. No, nikoga nije željela buditi, također ni lupati po kuhinji, gdje je mogla uzeti kekse, mlijeko, pahuljice, možda trokutić sira ili jabuku, čak i komad kolača, koji se jede poslije ručka, no ona odustane, budući da je imala mnogo posla. Najprije namrvi vrapcima stari kruh na terasi i ulije im vode u posudicu. Hektoru natrese jastuk, Barbiki prišije dugme na svečani plašt. Okrene list u kalendaru, počešlja grivu ružičastom jednorogu i složi Gregorove dinosaure po veličini. Gregor, njen malčice stariji brat, još je spavao. Jedva je čekala da se probudi, da mu ispriča noćašnji san, kako je letjela u balonu i gledala dolje kućice, malene kao lego-kocke. U visinama je srela jednu purpurnu čaplju i ona joj je zaista namignula svojim vragolastim okom, kao staroj prijateljici. Ne dogodi se to baš svaki dan, niti možeš baš svakome ispričati!

Pošla je u kupaonicu, dobro istrljala zubiće, umila lice, brzo potegnula češljem po kosi, obrisala rub lavaboa i pošla do ormara. Znala je sama odabrati odjeću, većinom ljubičastih, modrih i bijelih tonova. I danas će odabrati bijelu haljinicu na cvjetiće, ružičaaste čarape i bijele cipele. Ići će na rođendan u jedan šumski dvor, veoma star i škripav, koji miriše na kekse s vanil šećerom i borove šišarke. Tamo su nekada možda živjele prave gospođe u dugim haljinama, s perikama i plaštevima, mislila je Vita. Jesu li njihova djeca smjela imati kamen u cipeli ili rupu na čarapi?Jesu li smjela igrati se s glistom i pojesti čokoladni bombon s poda? Hm, morat ću o tome pitati Gregora, zaključila je, on je već prvoškolac, nije to šala!

I potom se Vita zaputila niz stepenice da pozdravi Sunce. Otvorila je ulazna vrata i gle! Ježić je stajao tamo s jabukom nataknutom na bodlju, vjeverica je dokotrljala orahe, kos je spustio četiri maline na otkinuti list, kornjača je nabavila rosnu šljivu bistricu,krtica iskopala mrkvu a puž označio put do nečega slasnoga u voćnjaku, što je tek trebalo otkriti. Mogla je mama sada spavati do podneva, što inače nikad ne čini, doručak više nije bio u pitanju. Ali neka to ipak ostane među nama, pomislila je mala Vita i slasno zagrizla jabuku.

 

PLAVE ŠLJIVE

Adam Rajzl

Proljeće se te godine probudilo vrlo rano. Snijega i nije bilo,samo golomrazica,led koji crnu vlažnu zemlju pretvori u kost, mlade žitne vlati zažuti i spali,a rijeku zaledi tako jako da možeš s jedne na drugu stranu obale. A onda se, iznenada, pojavili južni vjetrovi. Istopili su led u rijeci,barama i potocima, isušili staze i seoske putove. Zaklepetale prve rode na seoskom zvoniku,u krošnjama zabijelili cvjetovi kajsija, u vinogradima zarumenjele latice bresaka, rascvjetale prve bijele šljive na brežuljcima. Jabuke, kruške i plave šljive još su mirovale. Grane im pune proljetnih sokova ojedrile, nabubrile, samo što ne iscvjetaju.

“Al će biti šljiva!”-koračajući rascvjetalim šljivikom,zadovoljno se smijao Tuno Krivić. Nenadano, jedne noći,južni je vjetar promijenio smjer. Navukli se crni oblaci. Pred jutro započe hladna, gusta, dosadna kiša. Tek pristigle lastavice snuždeno su drhtale ispod streha. Rode uzaludno tražile kukce i žabe po barama. A onda, drugog dana predvečerje, izgubiše se oblaci, a na zapadu, iznad trnavačkog brda, razli se crvena duga pruga.

Nebom zatreperiše daleke zvijezde pune neke čudne plavičaste svjetlosti…I mjesec je bio neobičan,nejasan,blijed,okružen slojevima mutnog crvenila. “Crvenkast mjesec i plavičaste zvijezde,eh,to nije dobar znak. Bit će još zime, sve će se smrznuti!” – zapiskutala je Agica Krivićeva zabrinuto. Čim je svanulo,odmah je bilo vidljivo da je svuda uokolo jak mraz. “Ništa od trešanja,višanja, kajsija…sve će propasti…”.-razočarano je okupljenim susjedama govorila baka Ruža. “Ni od bijelih šljiva nema ništa,sve su uvenule. Ko da ih je baba Kolarica začarala..?!” – ljutio se otac Martin. Za nekoliko dana pocrnjele latice, a uveli cvjetovi,nošeni vjetrom ,popadali po zemlji i travama. Nasreću,tek tjedan dana poslije,rascvjetale su plave šljive,kasne jabuke,kruške i breskve. Njima mraz nije naškodio. “Dobro da je barem nešta ostalo”-u kovačnici je, nadjačavajući zvuk nakovnja, govorio ujak Đura Kovač. Plave šljive, pri kraju ljeta, zamodrile u krošnjama. Grane im se od tereta savile gotovo do zemlje. Sazrijevale su,činilo se,dugo,presporo. Svi su bili nestrpljivi, baka zbog pekmeza, a djed zbog nove rakije šljivovice. Nikako da se na njima pojavi magličasti prah,što je siguran znak da su potpuno zrele i sočne,najbolje za jelo. O plavim šljivama često je, s nekim neobičnim sjajem u modrim očima, pred seoskim zvonikom, djevojčicama i dečkima govorila Osječanka Vesna. Stalno je ponavljala da obožava knedle i kompot od plavih šljiva.

“Hoćeš li kušati plave šljive?!”- ohrabrio sam se i upitao je jednog subotnjeg poslijepodneva. Istina,čekao sam trenutak da budemo sami na ulici,da moje riječi čuje samo ona i nitko drugi, da me ne primijete ni Marko Krivić, ni Toma Berger. Znam ,oni bi sve upropastili. Uporno bi joj dobacivali :”Što Mali Tišljer zna?! Taj ti ne razlikuje kruške od jabuka!”

“Hajde,što si se ukočio,idemo.” – nasmiješila se… Potrčali smo Krivićevom lenijom, spustili se pokraj bagremika i došli do naših plavih šljiva. “Bože, kakve šljive.!” – prošaptala je zadivljeno i nježno. “Kušaj,uberi si.”- raznježio sam se i zatepao. Ispružila je svoj dugi vrat, zabacila dugu kosu,izdigla sa na prste da dohvati prve krupne plodove. A onda ,kad sam to najmanje očekivao,lice joj se smrknulo. “Bljak,baš su kisele… neukusne, nedozrele, još treba čekati…”-izobličili se njezini lijepi obrazi.

Ništa od mojih planova o kojima sam sanjario. Plave šljive oblivene zapadnim suncem u predvečerje,plave šljive zrele i sočne. Ona i ja beremo ih do prvih zvijezda,do mraka. Zreli plodovi puni slatkastog mesa tope se među njezinim nježnim usnama. Prolazimo rosnim stazama i livadama, pričamo, šapćemo i smijemo se na mjesečini… Dovoljno mi je da me sluša, da koračamo zajedno. Nakon nekoliko dana,osjećam,odjednom će shvatiti da joj nedostajem,da joj je sve prazno ako nisam pokraj nje. Sama će me pozvati. Tako sam razmišljao. No, kisela šljiva sve je upropastila.

“Idemo” – viknula je odlučno i razočarano. Krenuli smo bez riječi. Nisam je ni pokušavao slijediti. “Navrati za nekoliko dana, šljive će biti zrele!Dođi ponovo za sedam dana!Čuvat ću ih za tebe!“ – vikao sam, derao se s kraja dvorišta. Nisam bio siguran je li me čula ili je moje riječi odnio vjetar. Nije se danima pojavljivala,a ja sam i dalje uporno čuvao šljivu na početku reda. Baka je s ostalih stabala obrala prezrele plodove i pripremila pekmez, a djed je ostatke spremio u velike drvene posude. Ujesen će od njih peći šljivovicu.

“Čekat ću da šljive dobro sazriju. Tada ću ih obrati i sušiti na suncu.” – izmišljao sam i uporno čekao da se Vesna ponovo pojavi i ubere prave, zrele plodove. Otac se, kao da je nešto naslućivao,zagonetno smješkao. “Suhe šljive…vrlo su zdrave.” – složila se baka. “Da,da,suhe su šljive dobre za probavu.”- zakašljao se djed. Sunce iz dana u dan uporno grijalo. Prezreli otežali plodovi s grana počeli padati u travu. Pucali, pretvarali se u crvenkast sok oko kojeg su u rojevima oblijetale ose i pčele. No,nisam se predavao. Strpljivo sam čekao, kao da od tih nekoliko plavih šljiva na mladom stablu ovisi i život,i sreća,ljubav,cijeli svijet. Na kraju morah priznati da od Vesnina dolaska neće biti ništa. Na stablu je ostalo tek nekoliko smežuranih i suhih plodova. Ostale je, prezrele, otpuhnuo vjetar.

“Bit će dobre za rakiju.” – smijao se djed i bacao ih u drvenu posudu. Sljedećeg ljeta, kad se Osječanka Vesna ponovo pojavila u selu, nove su plave šljive bile još rodnije,još krupnije i sočnije. I, čini mi se, puno, puno ukusnije. Kad smo se opet sreli pred seoskim zvonikom, ona šljive nije spominjala. A i ja sam ih dolaskom prvih snježnih vjetrova zaboravio. Zajedno sa snijegom u moj je svijet umjesto Osječanke Vesne ponovo zakoračila Višnja iz Madarova sokaka. Uz mene sve joj se sviđalo. Oduševljavala se prvim trešnjama, tek požutjelim kruškama i jabukama, a o plavim šljivama pričala je svakog predvečerja. I čekala da ih zajedno uberemo.

 .

3.7. 2014. četvrtak
Ovo je Marko, kraljević Marko. Kao i njegov uzor i on oduvijek pola pije pola šarcu daje, samo što u njegovom slučaju nije bilo šarca nego je sve što ima dijelio sa svojim psom. Taj njegov pas ga je zauzvrat naučio prijateljstvu, odanosti i trikovima, a Marko je samo upijao poput spužve. Priča se da je Marko u nedostatku vremena čak prepisao njegov diplomski rad „Word i facebook“, jer se stalno mota pored tastature iako navodno nema pojma i umjesto njega sve rade drugi ali…pustimo priče. Marko osobno vrši inspekciju u svojoj dvorskoj kuhinji, pa tako budnim okom proučava je li mu poslužen odgovarajući brand keksića, junetina s potpisom i priloženom biografijom i jesu li sve namirnice a posebno meso nabavljeni od provjerenog dobavljača, pa što košta da košta. Ne izlazi – sve obavljaju njegovi dvorjani, a u slučaju kad mora izaći, ne voli vožnju u autu – uostalom, kamo onda uopće vodi ovaj svijet ako si jedan kraljević ne može priuštiti helikopter ili avion?! Devet kilograma čiste ljepote, vitak stas i istančan ukus – Marko zna da definitivno zaslužuje najbolje i ne pristaje na manje. With Verica Planojević

4.7.2014, petak: Dok mi nagađamo razumiju li nas naše mace ili ne, Peggy je od samog početka bila konkretna. Podigla je šator u grmlju pored dućana i čekala potencijalnu žrtvu mekog srca.

Mačja taktika broj 29:

  1. Potraži mladi par.
  2. Osvajaj jednog po jednog.
  3. Komuniciraj.
  4. Prihvati kompromise.

Rezultat? Neosporno uspješan kao što se vidi iz transkripta:

Maja: Ideš s nama?

Peggy: Idem. Skuter? Mačji kašalj. Hop, sjela sam.

Dečko: I sto sad? A naš dogovor da ćemo bez mačaka…

Peggy:Jojjasamjednamalamaca mjauuuu jadnasamgladnasamslatkasam mijauuuu uzmimevolimehranime mijaaaaau !!!!!

Dečko: Ah, ništa onda, morat ćeš se stisnuti.

Tako se Peggy Neustrašiva skuterom odvezla u svoj dom stisnuta između vozača i suvozača. Auti lijevo, kamion desno bili su sporedna stvar – kako smo već naveli, prolazni kompromis. Mirna je i divna. Napada samo susjedov otirač pred vratima i stvarno mrzi mobitele, ali to je već priča za drugi put.

Današnji cover: Datum 5.7. 2014,
zapis informativnog razgovora: Ime:Meki – Iz: Sarajeva – Roditelji: nepoznati – Skrbnik: Maja Suski

Svojevremeno lociran kao poklon paket ostavljen na cesti, navedeni u svojem dosjeu ima nekoliko prijava zbog stvaranja buke, skakanja po lusterima, prevelike brzine kretanja, te štete, kao i napada na pse sa posljedicom lakših ozljeda (pasa). Također, tu je niz provjera identiteta zbog navike da sa sobom ne nosi lične dokumente. Najnovija anonimna prekršajno kaznena prijava odnosi se na krađu sa stola, tijekom koje je osumnjičeni navodno boravio na sumnjivom mjestu u sumnjivo vrijeme, te je ostavio i otiske na rubu tanjura. Kriminalističko istraživanje i izjave svjedoka potvrdile su dotične navode.

ZAKLJUČAK: Obzirom na olakšavajuće okolnosti poput samoinicijativnog i samoukog odlaska na ljudski vc, spavanja u preslatkim pozama, divnih očiju te suradnje po pitanju informiranja službenih organa u vezi događanja u okolini (navodi višesatno špijuniranje susjedstva zbog čega je kako tvrdi, otrpio nekoliko tužbi) osumnjičeni je opomenut i do daljnjeg ostaje pod privremenim nadzorom. Slaže se sa zapisnikom, iako dodaje kako on nije nikakav delikvent i kleptoman, nego mu je sve smjestio netko iz njegove ekipe. Istraga u tijeku i toku.

6.7.2014.nedjelja
Anđeoska trojka
Nema veze tko u što vjeruje – ovo je priča o anđelima među nama i još jedan simbol ljubavi i pokazatelj koliko ona vrijedi. Za Kika tri noge lika, anđeo je Marijeta. Za nju, anđeo je Kik, koji se sa dva mjeseca i smrskanom nožicom vukao iza kontejnera za smeće u njenom kvartu. Kada su jednog dana ostali bez dragog i neprežaljenog Noe, svi su anđeli plakali… al pojavio se jedan novi – na drugoj strani Zagreba, bez najave i bez prijevoza, ali s punim koferima ljubavi za nesretne duše – Kika. Samo da se ubacim – anđeli znaju gdje će i kako da bi odradili svoju misiju, pa je i Kika „ubola u sridu“. I na kraju…dok su ova dva anđela spavala, jedno je bolesno mršavo mače bez doma ali bogato parazitima dozivalo u pomoć. Rezultat višesatnog lova je danas prelijepi tigrić Li. Sada se svi zajedno po cijele dane valjaju po krevetima, a anđeoski zbor čuva vjerna i prekrasna dušica Buba kojoj svi skupa skaču po glavi i koja je također pravi anđeo.

7.7. 2014, ponedjeljak…Ovo je za tebe, Borka♥…ti si bez klju
a otvorila moje srce – iako su Zagreb i Bor jaaaaako daleko…Fly free, micek…
Probudi se grade
Na coveru su dva brata garava – Rile i Buco. Neki imaju talent za pjevanje, neki talent za poziranje, a Rile zvani Majstor Kvaka ima talent da otvara sva vrata. Zbog toga jadna Lela oko pasa nosi obruč sa jako puno ključeva jer je to jedini način da ga spriječi da posprema sobe i preslaguje ormare. Mačja hrana, gobleni i pribor za šivanje i štrikanje dolje, a dosadne stvari , tjestenina i glupi usisavač gore. Njegov brat Buco obično se kao fol zgraža nad tim postupcima iako svi znaju da su jedan drugom desna i lijeva ruka, a ako treba i rep. Mudro se drži po strani, a zapravo u tajnosti projektira novu kuću – jer krv nije voda, a njih dvojica iznimno su složna braća koja kuću grade, kuću bez vrata. U tu će kuću primiti i svoju ljudsku mamu Lelu da zbrine sve bačene mačiće koji su se kao i oni našli pored puta sa samo deset dana starosti, sve ranjene… i sve same, bezimene dušice. U njoj će biti medeka za svakog – i ljubavi za svakog. Kuća će imati i veliki razglas koji bi nekoliko puta na dan budio uspavane stanovnike i podsjećao ih na stvarnost : Probudi se, grade, miiiiiijaaaaaau, vvvvvaaauuuuu!

8.7. 2014,Utorak – na coveru grupe je MEDENI ❤ koji nam je ispričao svoju priču: Prvi dio mojeg života – kuku meni, jad i tuga. Živio sam sa mamom i sestrom Sophie na adresi „Odmah pored ceste 16. „ Kad je došla zima i nastupila glad, vidio sam da su nam skoro svi susjedi iz obitelji Borgia, pa smo jedva preživljavali. Došao je i siječanj. Dok su dobri ljudi slavili, dijelili pozitivne misli i petardama nam ulijevali strah u kosti, ja sam se upoznao sa svojom tetom obilaznicom koja nosi hranu i radi kućicu za rušenje – kako drukčije da to nazovem kad je uvijek netko sruši? Kad je ona bila tu, sve su i mačke govorile Vi ali čim bi otišla, navalili su na mene i neprekidno me tukli. Jednog dana me je pretukao stariji mačak i izgrizo i oderao po glavi. Ranu sam jedva zakamuflirao frizurom, a da bude još gore, dok sam bježao glavom bez obzira, ozlijedio sam nogicu. Zavukao sam se tako sav natečen u neki podrum i dva dana cvilio ali me nitko nije čuo, iako sam ja čuo tetin mozak kako brine i pita se gdje sam. Dva dana sam tako čubio u mraku – čuo sam kako je čak i plakala ali od bolova nisam mogao izić iz skrovišta. Kad sam izašao, ona mi je rekla „Medeni, dosta je tebi nabrijanih mačora, uskoro će veljača, ovako dalje ne ide.“ Uzela me i ….to je to. Obećao sam joj da je više neću zvati obilaznica nego čuvalica hranilica i mazilica. Od tada se (kad dođem na red od drugih mačaka) kod nje mazimo ili razgovaramo, o svemu, glazbi, svemiru, ljubavi, kiši. Jučer smo u krilu i krevetu čavrljali o modi i zdravlju. Naime, ja tu imam vrlo čvrste stavove. Kakav crni Calvin Klein, kakav Beckham, kakav Skinny, kakve turske čipke (jesam li dobro napisao tu nezgodnu riječ?) i kineska sintetika? Ja sam mišljenja kako je DDR moda iz 60-tih i dalje najzdravija:čuva bubrege, mjehur i sve ono što jedan pristojan mačak čuva od pogleda. Jer kad živiš s još mačaka, zna biti jako neugodno, a i nezgodno pa i pod tuš idem u gaćama. Moja teta kaže da sam ja čista senzacija na veleprodaji gaća plus mačka for free, i predvodnik i prethodnik najnovije vrlo povoljne i spektakularne akcije 3+1 GRATIS. Razmisli zato – ako i ti imaš malo sunca,slične afinitete i voliš sve što vole mladi….možda bi baš meni bilo idealno baš s tobom, tj baš tebi baš sa mnom. Ja živim u ljubavi sa čitavim Univerzumom …i beskrajno sam tužan bez svog TEBE. Ja sam Medeni i javljam se na 099 678 1542.

9 9. 7. 2014. srijeda: Cover: Djole, Džekina, Lunja i Flekica.
Kako izgleda obiteljski ručak koji prethodi ovakvom foto performansu spavača?

Crnobijela Flekica raspreda o tome kako je cijelu noć uspavljivala Ninče, svoju miljenicu. „Prela sam i prela….o vijestima i dogodovštinama. A priče kako kradem su čiste izmišljotine. Ja, pa ukrala? Ma nemojte, ljudi moji….Ninče, reci nešto. Nije istina, nije. Šamar? E to je istina. Znate i sami da mi, kad se uzrujam, brzo poleti šapa. Evo, sad ste me uzrujali….“

12 godišnja Lunja, normalno, sjedi pored tate. Ovog vrtiguza stalno podsjećaju na bonton i na to kako bi se trebala ponašati jedna dama u najboljim godinama. Uzalud.“ Ne igraj se za stolom, rekla joj je mama, „Ako se ne popraviš, nećeš više spavati sa mojim mužem!“ Na te riječi, Lunja se smiri…do prve prilike.

Za to vrijeme Djole si misli: „Ajde što sad čekate s tim ručkom? Gladan sam“ i pritom izgrize do pola salvete, rub stoljnjaka i rub maminog kažiprsta. Tada mama skače po jelo a svi komentiraju: “Evo, mama ga voli više od nas i to samo zato jer se sudario s autom i ostao mali, a napravio je to namjerno jer mame vole male bebe čak i ove koje grizu.

Dok tako pričaju i prigovaraju, nekad mala a sada najveća maca Dzekina ne gubi vrijeme: jede, jede i jede. Zna ona što je glad, promijenila je već stolova i ljudi – došla privremeno, ostala za stalno. Ima jedno oko sokolovo, ali itekako dobro pronalazi najbolja mjesta za spavanje u ormaru i kopira druge mačke, čak i mačjeg psa Cukija. On ju je i naučio da psi kradu cipele, a mačke veš. Red je red. Jer da čeljad ne bude bijesna a kuća tijesna, pravila se moraju poštivati!

10.7.2014., četvrtak
Prekrasna Ruštika ima dobrih razloga za ljutnju. Kao prvo, iako je poznato da svi iz Zagreba žele otići u Samobor, ona je jadna imala taj peh da u njenom slučaju bude obratno. Drugo, u nekom turističkom prospektu pročitala je da u šumama pored Samobora „svaka staza pruža drugačiji doživljaj“ a njen je doživljaj bio skora smrt, zbog čega prašta svojoj nalaznici kontradiktorno preseljenje. Treće, kad spomene da je iz Samobora, svi joj spominju tople kremšnite koje ne voli i hladnu kotlovinu koju voli, a koju joj istini za volju rijetko pripremaju. Pripadnica teritorijalne obrane, Ruštika nikako nije muškobanjasti tip jer se bavi orijentalnim plesom o čemu postoje dokazi koje smo nedavno objavili. U povjerenju, prava je ljepotica, za koju se odavno šuška da se kanira, odnosno farba kanom kako bi svojim imageom dokazala da ni crno nije uvijek (samo) crno. Tražite li rasu šumske mačke, našli ste je – i to Samoborske šumske mačke koja voli sve što vole i druge mace – osim ljudi i drugih životinja.

11.7.2014., PETAK
Cover? Mačji kašalj, da ne kažem p….. dim! Meni treba editorijal. Imate pravo jednom pogoditi tko sam ? Hi hi hi, jen’ dva tri, gotovo. Ja sam The gospođa Supermačka, Azriel….sjećate se. Kad sam se učlanila u grupu izazvala sam masovnu histeriju i urnebes. Htio si debelog crnog mačka? Ne možžžžžeeeeee!!!!!!!! Ne možeš ti toliko puta baciti lopticu koliko ti je ja puta mogu vratiti. Ni proći ispod mene koliko ti puta mogu sletjeti na rame. Ili poletjeti s njega. Dalje. Na ormar. Zid. Nije u pitanju. Imam dobre živce za sve, osim za smetlare i njihov prokleti kamion. Svaka njima čast, ali previše me podsjećaju na Štrumpfove. Duje perš.

Linda Domazet

 

TIHO – NAJTIŠE

Maja Cvek

Tiho se misli roje
I tihi su oni što se boje
Tiho proljeće zazeleni
I tiho zajeseni
Tiho se cvijet rastvara
I tiho niče trava
Tiho se pšenica zlati
I tiho leptir dotakne lati
Tiho nam sunce svijetli
I tiho mjesec noć posrebri
Tihe su zvijezde daleke
I tihe su ribe u vodama rijeke
Tiho se, iskreno voli,
Al’ najtiše se, Bogu moli.

 

Laakuu nooć djeco. Već nam se drijema. Na počinak već nam se sprema. Laakuuu noooć djeco, cijeloga svijeta, na počinak ide cijela Zemlja planeta. Svi od reda i mali i stari lakog sna su se uželjeli. Laaakuuu noooć, žele vam ZMUSK-ovci i stričeki i tete sve same poetese i poete. Do iduće subote: ćao bao!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s