Dječje priče i stihovi za laku noć XV.

Draga djeco, mame, tate…ako vam je dosta ove cike i galame i želite da malo budete sa svojom djecom same, onda je najbolje vrijeme subota navečer da u ruke uzmete laptope ili sjednete udobno zavaljeni u fotelju uz kompić stari i našim se pričama za laku noć pridružite. Nadamo se  da i na godišnjem uživate uz naše priče barem čitajući ih preko mobača. Ako nikako drugačije. Ako vam je, naime, sva tehnika dojadila i svih ostalih čuda dosta, al nas ne zaboravljajte i ne ostavljajte. Jer dobrih priča i stihova za svakoga – osta!

 

SKAKAVCI

Adam Rajzl

 

U ljetni dan
skakavci zeleni,
skakati su htjeli.
Natjecanje je počelo u ranu zoru,
čim se sunce pojavilo
na livadskom prozoru.
Na programu su bili
preskok preko najviših vlati,
troskok, skok u vis, u dalj,
i na kraju
skakanje na hrastov panj.
Bubamare su stajale sa strane
i zadivljeno ih gledale s vrbove grane.
Cvrčci im se jedini smijali,
cvrčali i ogovarali iz visoke trave
kako skakavci skaču bez veze
i gluposti prave.
Skakavci ogovaranja nisu slušali,nove tehnike preskoka
salto naprijed, natrag,
skok na noge i glavu
u zeleno more, meku travu,
uporno su kušali.

 

 

Različci im mahali modrim cvijetom,
a vjetar žutim suncokretom.

 

 

 

BIJELI KONJ

Adam Rajzl

     Marin Gajski, zvan Vilenjak, pognut i sijed, izbrazdana lica, dugih ruku sa žuljevitim dlanovima, godinama ne izlazi među ljude. Ne dolazi pred zvonik u sredini sela u nedjeljna poslijepodneva gdje susjedi razvezuju brojna sjećanja. Vraćaju se u dane mladosti i raspliću priče o vilama što spavaju po rascvjetalim vrbama, koje plešu po livadama. U sredini sela,u ponoć, na mjesečini, skaču toliko brzo da se i prašina vrti u krug. Govore i o vatrenjacima što noćima uporno lutaju poljem, kao da nešto traže. Malo potrčavaju, uspore, pa opet krenu dalje.

      Svi dječaci iz naše družine Marina Gajskog su izbjegavali. Marko Krivić, kad ga sretne, odmah pobjegne na drugu stranu ulice. Stipa Stanin svaki put ,kad ga ugleda,prekriži se i šapne u sebi“Oslobodi me,Bože,napasti!“. Tako ga savjetovala baka Kata. Kada god bih ga i ja sreo iste sam ga noći sanjao i preznojavao se. Bili su to ludi,neobični snovi puni zastrašujućih nestvarnih bića. „Nek se dečki mene samo boje. Vidim da me izbjegavaju jer me svi u selu zovu Vilenjak. Baš dobro!Barem će mi ujesen vinograd ostavit na miru. Neće se usuditi krasti prve grozdove!“- šaptao je Marin Gajski zadovoljno. I smijao se. „Sve je to plod ljudske mašte kojom stari plaše djecu!“-uvjeravao je Andrija Mijatov.

  Unatoč pritajenu strahu svi su dečki voljeli slušati priče o vilama, vilenjacima i vješticama. „Jednom, kad sam bio mlad, u proljeće, oro sam njivu na Parlogu. Vrbe su upravo raspupale, cica mace zažutjele…Kanal između njiva bio je pun starih stabala. Kad sam se približio kraju naše njive, konji se uznemirili. Ržu, kopaju kopitima, vrište, uzdižu se na prednje noge. Uzalud potežem uzde i udaram ih bičem. Neće se ni pomaknuti!Ostavim plug i krenem vidit šta se događa… Imo sam šta i vidit! U krošnji vrbe ugledo sam crnokosu malu lipu ženu s ditetom u krilu. Duga joj kosa padala preko ramena. “Vila…to je vila…“- pomislio sam i potrčao pozvati komšiju Ivu koji je krajem sadio kukuruz…Dok je on došo,ništa više nismo vidili. Samo je na grani stajalo neko staro svračje gnizdo!“ – raspričao se Toma Bartolov. „To se onda tebi,Toma,samo pričinilo!Od starog gnizda zamislio si vilu“ – pokušavao ga je umiriti Andrija Mijatov.Uzalud.Toma je istu priču godinama prepričavao.

    Svi su govorili da je Marin osobenjak,vilenjak. Osami se i luta poljem. Svjetlo lampe vidi mu se u dvorištu  često iza ponoći. Hoda pored bunara, uputi u pivnicu ili pod šupu. Ispod strehe skida osušene biljke. Priprema neke tajanstvene čajeve. Sam se godinama liječio i nikada nije išao liječniku. Svakog jutra uzme žlicu masti s octom i komad slanine. Popije bočicu  šljivovice boje zrela žita što je godinama čuvao u dudovoj bačvi i ništa više.„Marin je pravi vištac, taj s vilama kolo vodi!“ – pričale su babe na čijalima. Žena mu mlada umrla. Više se nije ženio,a djece nisu imali. Još u vrijeme ženine bolesti počeo je  skupljati ljekovite,samo njemu poznate trave.

„Ko želi prirodni lik neka se meni obrati!I Tunu Krivića sam izličio nesanice! “ponavljao je.„Da jesi,Marine!Susjeda Tunu umirila je kosa što je povlači cijeli dan dok kosi livade i preznojava se. I ti bi spavo ko top!“-smijao mu se Martin Tišljer. Marin je koračao poljima, obilazio obale rijeke, zavlačio se u najskrovitije dijelove šume, vadio korijenje. I davno u mladosti ništa mu nije pomoglo. Mlada mu je žena ipak umrla. No,skupljanje biljaka nastavio je dalje. I tako godinama. „Znam kako ćemo saznati je l Marin vištac i je l se druži s vješticama?!“ – povjerljivo je šaptala Marija Zvonareva. „Evo,šta trebaš učiniti da ti se vještica sama pojavi na vratima:na svetu Luciju iscipaj drvo brista u triske.I suši ih pored peći da posluže za odlaganje vatre. I tako sve do Badnjeg jutra. Umjesto dječaka, koji, kao položaji,čestitaju Badnjak, Adama i Evu, sigurno će se pojaviti žena. Zatražit će trišća za odlaganje vatre. Znaj,to je vještica!

     Ima i drugi način:Ako hoćeš vidit ko je vještica ili vještac, počni praviti drvenu tronožnu stolicu na svetu Luciju. Sve mora biti od drveta. Ne smije biti nijedan željezni čavao. Kad na božićnu ponoćku,na misi, bude podizanje, kad svećenik podigne kalež ,ti stani na tu stolicu i vidit ćeš ko je vještica. Mora se sigurno okrenut. Ti ćeš ih prepoznati,al moraš pazit da te na kraju mise ne dohvate. One imaju čudnu moć. Trčat će za tobom sve dok te ne izbodu noževima i ode ti glava! Da bi se spasio, ponesi zrnca maka. Čim izađeš iz crkve, prospi mak. Vještice će se zadržati dok ga ne pokupe. Ti ćeš dotle već biti u sobi, na sigurnom.“

     „Dokazat ću vam da je priča o Marinu Gajskom najobičnija izmišljotina!“ – rekao sam hrabro dečkima tri dana prije 13.prosinca i svete Lucije.„Iskušat ću pokus sa suhim triješćem brijesta. Otac ih ima nekoliko,tek izrezanih,u svojoj stolarskoj radionici.!“„Slažemo se,slažemo se…!“ – vikali su dečki.

„Dobit ćeš titulu“ Istjerivač duhova!“ – smijao se Tuna Filin porugljivo. U pripremi iverja pomagao mi je Marko Krivić. Sve smo učinili kako su savjetovale babe usvojim pričama. Jedva sam čekao hoće li pokus uspjeti. “Ako prvi u kuću na Badnjak dođe Marin Gajski sve će biti jasno. On je vištac!“ – ozbiljno je rekao Marko Krivić.

  Došlo je konačno Badnje jutro. Dugo nisam mogao usnuti.Kad su se čuli drugi pijetlovi,mati je upalila petrolejku. Čuli su se već dječački glasovi“Trebate li položaja…trebate li položaja?!“ I sam sam želio krenuti u čestitare, najprije baki,pa onda dalje. No,zaledio sam se kad sam začuo tiho kucanje i poznati glas: „Čestitam vam, Martine, Badnjak Adama i Evu!“-prepoznah glas Marina Gajskog. „Ipak je on vilenjak!“ – zadrhtao sam, povjerovavši u bapske priče. Marin Gajski,zvan Vilenjak, nazdravio je nekoliko puta. „Neka ti,mali, bude živ i zdrav, nek mu je sretan imendan! – ponavljao je,dok sam ja hinio da spavam pokrivši se perinom. „Došo Marin na medenu rakiju!“ – rekla je majka nakon njegova odlaska. „Proglašavam te istjerivačem duhova!“-istog dana prije ponoćne božićne mise pred dečkima glasno je viknuo Tuna Filin. Uz pomoć susjeda  Marka Krivića povjerovao je u moju priču i dokaz da je Marin Gajski uistinu vilenjak.

     Sljedeće godine Marin se razbolio. Dugo, mjesecima, ležao je u krevetu. Služila ga sestrična Katarina. „Ne može samo tako na drugi svit.“ – ponavljala je Terezija Pinter. I tako sve do jedne ljetne tamne, olujne noći. Oblačne, prašnjave, ali bez kiše. Samo se čulo mumljanje i udaranje gromova i praskanje munja. Vjetar je ludovao. Poslije ponoći odjednom je kroz selo protrčao bijeli konj, sam bez konjanika,sjajne grive, s pjenom na ustima. Čuo se topot konjskih kopita i rzanje,izdigla se prašina. A, onda se sve umirilo. Jutrom je oluja prestala. Oblaci odlutali i nestali. Sunce je najavilo vedar,lijep dan. Ujutro se seoski Miško Zvonar javio jutarnjim zvonom. Dodao je još tri otegnuta člana,što je značilo da je umro neki muškarac. „Konačno je umro Marin Gajski. Spasio se!“-rekao je Miško Zvonar prvom susjedu Đuri Crvenom.  „Došle vile po njega i odnile ga na bilom konju!“ – uvjeravala je Agica Krivićeva: „Nije mogo lako otić na onaj svit! Sve dok vještice ili vile nisu došle po njeg!“ – dodala je „Samo bapska naklapanja i praznovjerja! Osuđivali čovjeka što je samo želio biti sam, i svoj! Gluposti! Vraga su to bile vještice i vilenjaci!Bili konj Ive Ančića iz Novog Sela, vratio se starom gazdi. Noću se,trećeg dana nakon sajma i ispijenog aldomaša za uspješnu prodaju, odvezo u štali novog gazde iz Sovskog Dola i s diljskih brda vratio se bivšem, dugogodišnjem gospodaru!“ – objašnjavao je ujak Đura u svojoj kovačnici. Uzalud. Nitko mu nije vjerovao. Jedino sam ja, konačno, povjerovao u istinitost ujakove priče. „Istjerivač duhova ovaj put je u pravu!“-začudo, priznao je Tuna Filin. Ostali su dečki šutjeli. Kao da nam nisu vjerovali jer su babe i dalje govorile: „A ,kako se baš konj odvezo baš u to vrime kad je Marin Gajski umro?Tko se s vješticama i vilama hvata u kolo, nikada ne prođe dobro!“ I danas ponavljaju ovu priču plašeći djecu.

KAD BI MENE PITALI

Sonja Zubović

Kad bi mene pitali
Uveo bih nove
zakone u škole:
skratio bih satove,
produžio odmore,
praznici bi trajali
koliko god bi željeli,
svi bi bili sretniji!

Kad bi mene pitali
uveo bih viceve,
leksikone ljubavne
kao prave predmete.

Kad bi mene pitali
pisali bi kontrolni,
ne iz matematike,
ne iz prirode
već iz ljubavi.

Kad bi mene pitali
srce bi ocijenili
pisali bi kontrolni
jedino iz ljubavi.

Kad bi mene pitali
na ljubav bi mislili
više bi se voljeli i
zezali jer što je da je
svijet na nama ostaje.

 

TAJNA PETE BRAVE

Božica Jelušić

 

Bijaše jednom bogat čovjek, koji je veoma volio da mu se dive. Izgradi on kuću na brijegu, najveću i najljepšu u pokrajini. Mnogi su mu na tome zavidjeli, čak i glavu okretali, prolazeći pored imanja. Bogataš se ne obaziraše, jer se s njegova brijega sitne stvari nisu vidjele. Stoga pozove majstore i dade izrezbariti masivna, tamna vrata na ulazu u kuću. Najvještijem majstoru dade načiniti bravu i ključ od zlata, i isto takvu kvaku, kako i priliči velikome bogatstvu. No, već prve noći vrata popuste, pa su lupala i kloparala, a ukućani ustajali i podupirali vrata svakoga časa. Domaćin odustade od zlatne majstorije, i baci je na smetlište. Zlatnu hrpu pronađe mlada žena. Bila je ljepotica, i k tome vrijedna, ali je poradi njene skromnosti nitko ne primjećivaše. Tek kad od pretopljena zlata izradi ogrlice, narukvice i prstenje, mnogi joj prosci pokucaše na vrata. Još i danas bira pravoga, premda joj sijede izbijaju u nekad crnoj kosi.

U međuvremenu, iskovaše srebrnu bravariju, po zahtjevu kućevlasnika. Ali i srebrna kvaka popusti, pa propuh polupa prozore, razori skupe mozaike i stakalca u vitrajima, i kuća izgubi podosta od ljepote. Baciše i srebro, koje pronađe naočit mladić, obdaren dobrim sluhom. On dade iskovati puceta, zakovice, srebrne naušnice za uši i nos, kopče za pojas i ukras za gitaru. Pođe od grada do grada, i svi su mu se divili zbog svjetlucave orme, a glazbu nitko nije slušao. Tako je to na svijetu: mnogo je tamburaša, i nisu svi baš ni srebrni ni sretni.

Srebro na vratima brzo zamijeni bakar. No, vrata se ne zatvarahu ni danju ni noću, pa stanari stadoše bolovati i svi su bili razdražljivi zbog buke. Mnoge su tablete gutali,da smanje glavobolje i smire razjarene živce. Domaćin baci bakar, a pronađe ga Ciganin, garav i veseo, koji iskuje mnoge lončiće i okov za  kotače drvenih kola. On se zaputi do mjesta svoga podrijekla, sve do Idije, da nađe sebi slične, slobodne i bezbrižne. I danas putuje, tražeći prečice i zakutke do slobodnih srdaca i jednostavnih ljudi.

Četvrta brava bijaše od željeza, s umetcima od slonokosti. Činilo se da će izdržati, no već kod prvih kiša počne hrđati, objesi se, kvaka gotovo otpadne, i dođe nevolja. Vrata postanu slobodna za sve provalnike i sumnjivce, koji bacaju oko na tuđe. Riješiše se i nje, a materijal po dogovoru podijele hrabar mladić i mudar samac. Mladić izradi ubojito oružje od željeza, pročuje se po junaštvu, pa postade vođa opake vojske u zabačenu dijelu svijeta. U pjesmama se slave njegove rane i ožiljci i mnoga djeca željna ljubavi poći će njegovim putem. Samac ak, izradi dršku za štap od slonovače, okvir za nove očale i dršku za finu pisaljku, kojom i danas piše čudesne priče, ako ne šeta zelenom pokrajinom, oslonjen na štap s drškom od slonovače, jedinstven u tom kraju.

 

A kućevlasnik? Prestade tražiti majstore, i samo je obeshrabreno obilazio oko usamljena zdanja na brijegu. Tada se pojavi starac, skroman, prašnjav, sav opleten paučinom, oko vrata okićen zelenim bršljanom umjesto šala. U ruci je nosio kvrgavu grančicu, nalik na kvaku. Nasmije se, umetne je u ona krasna, masivna vrata, i kvaka je pristajala kao salivena. Ni škripanja, ni lupanja, ni bolesti ili bilo kakve nevolje ne bijaše u kući! Zapita domaćin za cijenu i za ključ,a starac odvrati:

  • Brava poput ove nema cijene. Kvaku može otvoriti samo ruka koja donosi mir i dobro, a ključ je u skromnu srcu, koje zna mjeru stvari i ne čezne za bogatstvom. Ti si naučio svoju životnu pouku. Izgubio si mnogo, a što je ostalo, brava će čuvati do kraja vijeka. Ostaj zbogom i s mirom!

Izgubi se starac u šumi, a domaćin zalegne i još uvijek spava, kao čovjek željan odmora, koji je sve pošteno uradio, naučio i prihvatio.

 

 

Laaaku noooć djeco. Već nam se drijema. Na počinak već nam se sprema. Laku noć djeco cijeloga svijeta na spavanje se sprema cijela Zemlja planeta. Za danas je briga svih bilo dosta neka nešto i za sutra – preosta! Sanjajte lijepe snove koji u pobjedu zove! Do iduće subote pozdrav od ZMUSK-ovaca i stričeka i teta sve samih poetesa i poeta. Ćao bao!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s