Dječje priče i stihovi za laku noć XVI.

Draga djeco, mame, tate, djedovi i bake! Dobra večer. Na pola smo puta do završetka ferija. No, no… ne želimo mi vas plašiti, samo tek unako uzgred podsjećamo vas da uskoro započinje nova školska godina. Mame i tate već se za “glavu hvataju” od računa za školske knjige, novih hlačica, tenisica, cipelica, nove torbe…

Ne berite brigu. Sve će se već nekako posložiti. Vaše dječje carstvo ne snije znati za probleme odraslih. Vama je prepušten svijet igre i mašte, a ako i odrasli potraže spas od svakodnevnih boljetica u dječjem svijetu, tim bolje. To možda i znači da su u duši ostali – vječna djeca. A to vam nikako nije loše. Zato, laptot u ruke, može i pred kompić, pa uz pripreme za sanak lak, nek pročita ove priče budući đak naš svak…

 

POD KRILOM MAGLE

Božica Jelušić

U jednom kraju na sjeveru živjeli su mladić i djevojka, vrlo zaljubljeni jedno u drugo. Bili su skromni i siromašni i k tome vrlo poslušni svojim roditeljima. A roditelji im ne dopuštahu česte sastanke, jer su običaji toga kraja nalagali da mladi ljudi moraju mnogo skrbiti, kako bi započeli zajednički život. Zbog toga se oboje pouzdavahu u maglu. Magla je padala često,obavijala čestar i pustopoljinu, zakrivala selo svojim velovima, plesala nad vodom svoj ples tajni i očaravanja. Na grmovima i granama zadržavali bi se okrajci i pramičci njenih skupocjenih oprava, a ponekad bi ih dim rubio plavkastom čipkom i opšivao svilenim trakama. Sunce bijaše skriveno za oblakom, rubovi bi se žarili crvenkastim sjajem i maslinastim preljevima, a dolje na zemlji svijet bi primao nove razmjere i posve drugačije oblike. Sve istaknuto, veliko, stremeće prema nebu, izgubilo bi se u magli. Vidjele bi se kupole imele na drveću, plaminjave geranije na prozoru, crni rasteri grana, šumski bršljani na hrastu, pješčane dine obrasle oštrom travom, rašlje drveća i visoki nasip rijeke, odakle izlijetahu smeđe bregunice u potrazi za hranom. Jedino bi se ruže žarile na stapkama kao velike voštanice, a sve drugo dobivalo bi boju sivila i tonulo u bezglasje. Čak se i zvuk zvona doimao prigušenim, kao da zvono miruje omotano bakinim širokim podsuknjama obješenim u ormaru. O magli su se pjevale pjesme i širile nevjerojatne priče i legende. Čovjek bi gotovo povjerovao da je u pitanju kakvo prerušeno živo stvorenje, obdareno magijskim moćima.

Tako, čim bi magla krenula, spominjali se zalutali putnici koji se nikad ne vratiše kućama, ukradeno tele iz štale, obrano polje kukuruza, vinograd što su ga čvorci pod krilom magle odnijeli u nebo, ne ostavivši ni jedne jedincate bobe, ili pak cijela sela, u kojima su kuće opustjele u nekoliko sati, dok je magla zemljom hodila i u crkvi stolovala. Bojali su se ljudi magle, kao što se svega nepoznatoga i neuhvatljivog boje od postanka svijeta. No, toga dana, o kome vam želim pričati, magla bijaše posebno gusta, kao štirka, skoro kao nabujak od riže, te se činilo da ništa osim nje i ne postoji u tom velikom, sivom, tišinom prožetom kotaru. Cvijeće je na livadi poleglo,trska kraj rijeke pognula perjanice, voluharice pobjegle u rupe, pas se uvukao u kućicu, a škanjac mišar , sjedeći na najtanjoj brijestovoj grani, zavukao glavu pod krilo. Sve zastalo na pola daha i koraka, barjaci pali na pola koplja, čekajući da magla prođe. Jedino se dvije lelujave pojave-mladić i djevojka-pojaviše na rubu toga nagrušanog mora, i krenuše prema žalosnoj vrbi na rubu suhoga plandišta. Sakriveni njenim granama, tu su se dugo grlili, a potom mladić napravi dva žuta prstena od vrbine grane, i obeća svojoj dragoj vjernost do kraja života. Nećemo se više skrivati ni razdvajati-reče on-jer je život jedan, a samo jedno drugo u njemu imamo! Djevojka se složi s tim, jer bijaše i zaljubljena i razumna, što se zaista rijetko sreće u svakodnevici.

A magla? Da, magla…čudna je to pojava, vjerujte mi. Magla pronađe staru, napuštenu kuću kraj potoka, i onakva široka, krakata i bokata, posve se u nju uvuče. Zalegne na rasklimanu, crvotočnu postelju,i stade sanjariti o svoja dva udvarača, gospodi Vjetriću i Šunčeviću. Obojica joj bijahu dragi i mili, te nikako nije znala kojoj će se prikloniti strani. Vjetrić je bio bolji plesač i zavrtio bi joj glavom u tren oka, pokazujući plesne korake s davnih dvorskih balova, na koje su svi ljudi modernog doba posve zaboravili. Sunčević pak, imao je blistavu kožu, tanke zlataste vlasi, duge poput kakva pjesnika ili glazbenika, i tako bi je nježno dodirivao u prolazu, da gotovo nije znala za sebe. Zadrijemala je magla u tim slatkim sanjarijama, te nije niti čula, kako stara kuća počne oživljavati. Ponovo se u njoj začuje dječji smijeh,lupkanje čekića,kucanje batića za drobljenje oraha, lupkanje žlica o dno limenih zdjelica,dok se za stolom dijelila slasna juha od rajčice, začinjena kuminom i nadrobljena koricom suha kruha. Sve bijaše zamalo kao u dane procvata, kad je pradjedova ruka postavila na krov glinena pijetla, da pozdravlja zoru i čuva kućnu slogu. Naravno, maglu to jedva da bi zanimalo, da je i bila budna. Njoj će se uskoro nešto jako neobično dogoditi, premda to i ne sluti!

Naime, udvarači joj stigoše istovremeno, i jako su se trudili zadobiti očekivano prvenstvo. Vjetrić je ludovao u nekim novim, po crnačkim predgrađima naučenim ritmovima, punim zamaha i strasti, te se činilo da i ne dodiruje zemlju svojim lakim stopalima, dok je obigravao oko kuće, pa po njoj, raznoseći usput uvojke bijele magline perike. A Sunčević je stade milovati točno u predjelu srca, ustrajno, nepopustljivo,kao da ovoga puta želi doprijeti sve do magline srži. I stvarno, nije mu više bilo do površna očijukanja. Osjećao se prestarim za to: sve su mu ljubavi sada bile uspomene,i želio se uz nekoga skrasiti, posve ozbiljno. I izvor nekad ožedni, i Sunce bi htjelo da ga ogriju, samo što nitko o tome ne razmišlja. I eto, to je kraj priče o magli, koja se brzo istanjila, istopila i nestala, sve nekako u snu, kao da nikad nije bila ni postojala. Poslije toga, svijet je ponovo počeo voziti u četvrtoj i petoj brzini, sav se oprez izgubio, sve tajne postale javne, a ružnoće je nekako bilo dvostruko više no ranije. Nekako mislim da to baš i nismo zaslužili, ma koliko se o magli loše mislilo, pisalo i govorilo.

 

VOLIM TRAMVAJSKE GUŽVE

Adam Rajzl

Volim tramvajske gužve,
makar stajao na jednoj nozi.
Sve je to zbog nje koja me gleda
iz zadnjeg reda
s drugog kraja
prepunog tramvaja.

Dovoljno je da samo mahne rukom,
više mi ne smeta gužva ni graja.
Zbog nje ću u tramvaju ostati
sve do kraja.

Kad konačno
u tramvaju ostanemo sami
držat ćemo se za ruke,
gledati telefonske žice
ili na stablima
prebrojavati ptice.

 

 01.06.2014. subota: Miševi i mačke naopačke? Pardon, bez miševa!
U moru automehaničara, ronioca, penjača po zastorima, rezača žica, lovaca na moljce, muhe i buba mare, nezavisnih vrtlara diverzanata, pozadinskih servisera tv-a i grijača tastature, perača suđa i manekenki, na coveru grupe imamo i jednu New age macu. Umiljata i mazna Maca Mica je majstorica za dobrovoljnu imobilizaciju žrtve što je prvi uvjet za pohađanje mačje škole uspješnog opuštanja. Njena asistentica violeta nam odgovorno tvrdi kako ova mačja škola opuštanja ne počinje dosadnim predavanjem „kako moramo prihvatiti pristup otvorene receptivnosti našeg tijela, zadržavajući pasivnu opservaciju samoga sebe“ i sličnim kompliciranim teorijama introspekcije nego umilnim pogledom nakon kojeg ide bezuvjetno maženje, maženje i maženje.

23.6.2014 Nedjelja: Vjerujete u vilenjake? Jer… nikad ne znaš gdje te, posve neočekivano može zaskočiti i začarati.
U obitelji Anita & Udo Schrooten, vilenjačko vijeće zasjeda po cijele dane. Najčešće se vijeća o ljubavi ali padne i pokoja tučnjava, kako i priliči demokratskoj raspravi. Mačji vilenjački zbor čine:
Chare, zelenoka ljepotica iz Grčke (navodno u rodu s Ahilom i njegovom petom), koja se čudna mi čuda, sasvim slučajno našla na oglasu ispred zaljubljenog para u romantičnoj šetnji. I sasvim slučajno, izabrali su baš nju…
Sky, vjerni mačak vilenjak koji se s dva mjeseca, pun buha i straha pokušao upisati u osnovnu školu. Bilo je dovoljno da trepne jantarnim očima i već se našao na trajnim privatnim instrukcijama engleskog u domu svoje učiteljice. Pohađa je već 13 godina, ali mu engleski i dalje šepa.
Mala Bam Bam, moderna vila, bolje rečeno mala vilica, hipnotičkih zelenoplavih očiju, koja se u srca uvukla on-line čarolijom. Priča se da je svoju punu zdjelicu za hranu pokušala osigurati vlastitom slomljenom zdjelicom, što je bio samo provjereni vilenjački štos za trenutno osvajanje dobrih i velikih srca.

03.06. 2014. Ponedjeljak…Što god mislili i kakve vam god asocijacije padale na pamet, jasno je jedno: Meho je čisti purger, jer je odrastao na zagrebačkim ulicama. K tomu, i iz aviona je vidljivo da je u rodu sa nekim plemenitašima, mačjom grofovskom familijom čiji su vlasnici ganjali dame sa suncobranima i osvajali njihova srca pričom o maslinicima dalekog juga, dok su njihove mačke također ljubovale na svoj tipični način. Posljedice su nam svima poznate a i vidljive iz fotografije u prilogu. Mačjim susjedstvom kruže glasine kako je umiljati Meho od mame naslijedio komunikativnost, divnu dušu i beskrajno strpljenje s djecom, dok je od svojeg oca naslijedio ljepotu, kaput i ljubav prema maslinama, ali i gnušanje, prezir i smrtni strah od golubova, strašnih i opasnih gradskih ptica. /Josipa Bespaljko

24.6. utorak DANAS: DVOJAC NA PARIĆE!!!!
Ne,Tomo i Pino definitivno nisu idealna kombinacija za sportsku disciplinu „Dvojac na pariće“ jer osim što bi svaki veslao u svojem smjeru, nisu sami: s njima je i bijela cheerleadersica Kikica ali i junior Gabriel. Graničara? Bolje ne….Kako im nikad ne fali četvrti, najčešće igraju belu. Tko vara na kartama? Tomo tvrdi – Gabriel, koji kaže da je Pino taj. Pino sumnja na Kikicu. A pametnica Kikica s najbogatijim životnim iskustvom kontejnera se kune da je to Tomo. U svakom slučaju, Pino i Tomo si svakako čuvaju leđa. Trenutno smišljaju plan nagovaranja svoje mame da ih vodi van u četveropregu.

25.6. 2014.
Nemojte me daviti s filmom Chasing Amy jer u našoj kući to ima posve drugo značenje. Što se mene tiče, moj pogled će vam reći više od tisuću mijau. Uvijek sam drugom planu zbog jednog tigrastog optimista s kojim živim. Ne pitajte me za njega, molim vas. Svi pričaju o njemu i njegovom smiješku i cerekanju, i njegovoj faci Mačka u čizmama, iako nema čizme. Pričaju i o Penny koja lovi ribe iz akvarija i Miški koja stalno spava. Back to black! Ivana Sambolek kovač

26.6.2014.
Još dok je bila u kartonskoj kutiji ostavljenoj pored velikogoričke ceste, Luna je odlučila preživjeti i boriti se. Nakon što su je uhvatile tete iz Prave Šape strpljivo je čekala svoju obitelj i kratila dane vježbanjem čarolija uz pomoć dopisne škole Dumbledoreove vojske. Odlazak u dom poklopio se sa akademskom titulom čarobnjaka i ekspertice za prisluškivanje i nadzor. Umiljata i nježna, odmah je cijelu kuću obuhvatila čarolijom ljubavi i odanosti kako bi mogla bez ometanja vršiti svoju misiju. A to nije ni metloboj, ni cross, ni skokovi sa skakaonice, ni skok za motkom sa kanđicama nego špijuniranje. To je polje na kojem se usavršila. Sjedne na balkon ili prozor, naćuli uši, otvori čakre, pokrene telepatsku mašineriju i čeka. Kad susjed s trećeg kata ide na posao, kome dolaze parketari, a kome policija? Tko je bacio staru salamu kroz prozor? Naravno, ljudi su samo jedan dio materijala. Što je šnaucer Rex rekao mješancu Medi kad su se posljednji put izmahali repovima, koliko je mačak Micko stvarno zaljubljen u perzijanku Klementinu, što o svemu misli Verica, samohrana mačka, majka petero gladnih usta i nemirnih šapica? Kako je kos Melkior sočnom psovkom uvrijedio vrapčića Dalibora? O čemu cvrči cvrčak Zrinko i što na dvoru crne smrče rade mravi EMG – expo mobile grupe? Ako itko zna, zna Mata Hari. Špijunka ne koristi mobitel, telefon ni usmenu predaju, nego redovno sjeda pred kompjutor i šalje mailove: „Dragi Julian Assange, evo nešto novo za WikiMicmic … … …

Linda Domazet

 

KAD NARASTEM BIT ĆU PREDSJEDNIK

Sonja Zubović

Svaki čas se netko u kući na mene zbog nečega ljuti. Svi oni su strašno osjetljivi i uvijek nađu nešto za prigovaranje. Mislim da sam i ja postao osjetljiv, i to na uši.

Već me stvarno bole.

Trebao bih valjda iz svega imati petice.

Ne razumijem zašto su toliko zapeli za te ocjene, a svaki čas govore kako je najvažnije da smo zdravi.

  • Da, ali… kad bi imao i petice…

Mogao bih, ali mi se uvijek neda.

Ima važnijih stvari koje me zanimaju i koje mi tako nekako odnesu vrijeme.

Pa dobro, nekako iz tih razloga mi se eto malo posklizalo nekih šarenih ocjena. Pa, što onda? Dogodilo se.

Kakvu su predstavu napravili oko toga, to je nečuveno.

  • Što ćeš ti biti kad narasteš? Trebaju ti odlične ocjene da bi ovo ili ono… Mora se učiti, mora se znati, mora se ovo, mora se…

Od toga što se mora sigurno ću dobiti noćne more.

Dozlogrdilo mi je to više slušati! Kako i ne bi. Tada sam im u jednom trenutku lijepo rekao da ću kad narastem biti predsjednik.

Oho, da ste ih vidjeli, smijali su se kao da su se ludih gljiva najeli, i to svi, i mama i tata i djed i baka. Molim Vas lijepo, kao da sam rekao da su nas posjetili svemirci… Doduše, svemirci možda više nikoga ne bi začudili.

Jedino što im nisam rekao – koji predsjednik i čega… Pa nisam mislio da ću biti predsjednik neke države.

Ne bi mi se to dalo. Mislim da je to previše dosadno.

Volio bih biti predsjednik Društva za zaštitu životinja, Doveo bih stvari u red, puno bi toga zabranio i popravio, ma vjerujte mi stvarno bih to sjajno složio…ali neću sada o tome…

  • He, he, gle, a od čega ćeš živjeti…
  • Od čega ćeš kupiti hranu za životinje…
  • Kako ćeš ovo, kako ćeš ono… ili ovo, otkud ono…

otkud ti novac za veterinara ako ti se neka životinjica razboli… – sa svih strana pljuštala su pitanja.

  • Pa, ne mogu to sve znati, – ali ipak me najviše zabrinulo ovo sa bolesnim životinjama.

Kad bih barem sam mogao liječiti bolesne… i tad mi sine spasonosna ideja – Kad bih ja krenuo u školu za veterinare, sve bi bilo lakše … Svima sam odmah rekao što sam odlučio i zamislite svi su me podržali.

Prvi put, moja obitelj se otprve oko nečeg složila. Rekli su da bi mi to baš dobro išlo, da bi ja bio pravi blagoslov za životinje…

Toliko su toga lijepoga nabrojili za mene da sam potpuno izgubio osjećaj da stvarno govore o meni…

Da su tako nastavili još bih počeo samog sebe oslovljavati sa Vi, kao kakvog doktora…

Ali onda je tata naglo sve pokvario:

  • Za početak uči prirodu i društvo – rekao je, a meni se učinilo kao da sam sa oblaka tresnuo na zemlju i pritom natukao stražnjicu.
  • Oh, dobro došao u stvarni svijet – pomislim.
  • Doktore, za dva dana imate kontrolni, a ne znate koje sve životinje žive u bari, koje u moru ili rijeci…
  • Kako ne znam? –uvrijeđeno sam rekao
  • Nije loše da to još jednom pročitaš iako znaš. – reče tata i pokaže prema radnom stolu.

Vidim i sam da neće biti lako postati predsjednik za zaštitu životinja. Kako bih tek prošao da sam poželio biti predsjednik neke države.

  • Hm, imati ću sa životinjama sasvim dovoljno posla.

 

 

Laaakuuu noć djeco! Već nam se drijema. Zar na počinak to nam se sprema?! Laakuuu nooć djeco, cijeloga planeta. To na počinak ide cijela Zemlja planeta. Svi od reda i veliki i mali pod meku deku su stali.

Oni koje ne čeka dom topao i lijep neka potraže utočište sa sanak koji je njima – lijek. Dok ste djeca vi ne morate znati brige velikih i odraslih, zato hitro uz mamicu svoju se smjestite, vestice i pidžamicu podesite, pa lagano utonite u sanaka mek i snivajte neki bolji i ljepši – svijet! To vam, draga djeco, i vama drage mame i tate, djedovi i bake, žele vaši ZMUSK-ovci i stričeki i tete sve od reda “poetese i poete”. Do ponovnog susreta sa vama svima, malima i velikima, ćao bao!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s