Dječje priče i stihovi za laku noć XVII.

Draga djeco, mame, tate, djedovi i bake, dobra veče. Evo nas, opet pored vas. Već proceduru znate: Mami u krilo, pred laptop ili kompić kakav, a može i mobač koji je pri ruci, pa se skutrit i primirit i u tajne dječjih priča na kratko – zavirit. To vam je za laku noć, miran san i za sutrašnji novi dan. Uživajte još na moru, kod djeda ili bake na selu, na jezeru, toplicama ili rijeci, jer već se bliži “onaj čas” kad školsko zvono čeka sve vas! Ali vi još ne berite brigu nego s radošću u ruke uzmite ovu neobičnu knjigu. Što sa laptopa mami da je se čita, po svijetu skita u svijetu mašte i lakše, se, puno lakše se zaspe…

 

 

STRUJE SA OTOKA

Sonja Zubović

Svatko može zamisliti kako izgleda život na otoku usred Jadranskoga mora preko zime.

Rekli bismo u šali – uši otpadaju od bure, a ne od ludih uzbuđenja.

Najveći događaji su – što je rekla susjeda Malvina, tko je u selu popio najviše vina i čija li je veća škarpina.

Na cijelom otoku šaka đaka i jedna učiteljica.

Nikakvo čudo da se često prisjećamo ljetnih dogodovština. Tako je Maruška rekla kako joj je najljepše prošlo ljeto bilo kad je Ante slavio rođendan, Ivan se sjećao jednih mađara i njihovog velikog glisera, a Duje točkaste haljine jedne Štefanije koja dolazi kod nas na ljetovanje svake godine.….

Eh, sa njom je bilo zabavno, naime nitko je nije zvao imenom . Svi njeni prijatelji, pa starija braća i rođaci zvali su je – pazite ovo, čak ne Štefica, već Štepica ili Figa.

Kod nas na jugu uopće nema takvih imena.

Sigurno nema od Dubrovnika do Rijeke niti jedne bebe koja se rodila pa da je dobila ime Štefica.

Takvih imena ima dosta u sjevernim krajevima naše domovine, Zagorje, Međimurje, Podravina, Prigorje i tako dalje…

Kod nas je ili Stjepka ili Štefanija, ovo Štefica je nekako- ime koje uz nas ovdje ne paše.

Osim toga, osobno, eto, ja, druge ne bih miješao, eto – ne mogu zamisliti niti jednu princezu da se zove Štefica! Bez ljutnje, molim lijepo.

Dakle, spomenuta Štefanija je kao mala djevojčica imala problema sa izgovorom upravo glasa „f“.

Dok je učila pravilno izgovoriti svoje ime ono bi zvučalo kao Štepanija, skraćeno Štepica…

Glas F mogla je jasno izgovoriti jedino u riječi – figa i tako je Štefanija dobila dva nadimka Štepica ili Figa. To je zapravo bilo simpatično.

Nije se ljutila kad su je tako zvali, smijala se i baš ju je bilo briga, ali kad bi Duje rastegnuo po dalmatinski Štepica Figa, ona bi poludjela. Bila je u stanju naganjati ga dva sata i gurati ga u more.

Ona je njemu pjevala „Ja ću Duju ošišati na struju“.

Što joj je to značilo samo ona zna, ali mi smo svi mislili da se radi o kosilici za travu koja je na struju…

Izgleda, nije ni čudo da se Duje najviše nje sjećao cijele zime. Svako malo ju je spominjao. Činilo se da između njih frcaju neke iskre, ali nisu bile ni od električne struje ,ni od one podvodne morske struje, to su neke činilo se struje ljubavne koje čovjeku pamet pomute…

Možda se oni ožene kad narastu, tko zna!

Možda je vrijeme da se naša imena malo pomiješaju odavde sa našeg otoka do dalekoga Međimurja. Sve je to na kraju krajeva naša domovina.

 

 

13.7.2014, Nedjelja COVER: „Nije točno da sam letargičan i lijen. Naprotiv. Evo, zanima me je li moja viza gotova? Idem i ne pitajte kamo. Island, Aljaska, Skandinavija… Ovdje je klima postala neizdrživa. Politička? Pih, briga mene za politiku, govorim vam o ovoj grozomornoj sparini. Lijep sam, kao što vidite, ali tako mi je vruće da ću se morati ošišati „na ježa“ pa me ni rođena majka neće prepoznati. Jesam li vam dobar, umiljat, jesam li vam dao ljubav? Jesam. A vi? Vi mi puštate tople dane. Ohladite malo! Uskoro odlazim na sjever, dogovorio sam se sa huskyem. Nisam vam rekao? Pa ne morate vi baš sve znati. Nikakav GarmischPartenkirchen. Idemo još dalje, čuli smo da se tamo daleko na sjeveru ne treba cijepiti, što nas je definitivno uvjerilo da nemamo što čekati. A sad ću još malo odspavati….do navečer.“

Dok Orlando sanja o igluima, lovu na ribu, dijeljenju žena pardon, mačaka, i omiljenom dijelu sna vožnji u psećoj zapregi, temperatura nemilice raste…  biljana gagić jevđović

04.07.2014., ponedjeljak…COVER: Irina je tipičan primjer susjeda o kojima ne znamo baš ništa. Znate, oni naizgled obični ljudi, koji skrivaju svoje fantastične tajne i super uzbudljive životne epizode, a onda u novinama paf – senzacija. Pozovu li je na kavu, razmjenjuje recepte, razgovara o reumi ili o filmskoj smrti neke indijske bollywoodske dive koju je u 31427 epizodi pokupio autobus… A kad padne noć, Irina vadi bilježnicu i piše svoje putopise pune filozofskih. Kako razlikovati pustinjski pijesak od mačjeg, vrti li se elisa helikoptera ulijevo ili udesno, kako sjediti u jeepu i čuvati zdravu kičmu, kako uloviti zmiju koja ima loš dan…
Lijepa i privržena svom tati, kojem diktira tekst i životni ritam, Irina je maca specijalka, sa više iskustva i prijeđenih kilometara od prosječnog stanovnika ovih prostora i šire….

 05.07.2014. Utorak: Što želi princeza?
Znate li za onu perzijsku Knjiga Tisuću i jedne noći? Ne nikako onu sapunicu nego onu egzotičnu, nastalu prije 800 godina, u kojoj perzijska kraljica svake noći priča priče koje ne završava, nego uvijek počinje nove … Ako do sada niste znali, među nama je i jedna mačja šeherezada. Kad padne noć, ova mistična Luna,Yuko, Juno, Juli, Nuna, Mojega misa macka, Zeko zna (dok spava), Nuša, Patrizia i Čuč (ovisno o planu i raspoloženju) plete svoje priče. Sve je počelo kad je zahvaljujući svojoj ljudskoj mami (ima svakakvih mama) susrela muškarca koji ne voli mačke, i psa i papagaja koji su zajedno s tom „mamom“ voljeli muškarca. Luna, koja je do tad bila jedina princeza upoznala je batine…i tada se doslovce otrgnuta za stola za eutanaziju našla negdje drugdje, na nekom drugom dvoru. I tu počela svoje noćne priče 1001 noći. Traju od 23 do 5 ujutro, a ona ne samo da priča nego i glumi, pjeva, baca se pozornici (stubište); zavija i uvija se. Susjedi nemaju smisla za ove tragedije i drame, čak im ni ona ne zna smisao. Neki tvrde omen est nomen. Drugi kažu „trauma“…Što želi ova divna maca….osim da je vole takvu kakva je, što i dobije…a priznati ćete – niste se nadali ovom pogledu…

Linda Domazet

 

ŠAPICA

Nada Rukav-Bogojević

Za deseti rođendan Klara je od roditelja dobila mali živi darak, bijelu kujicu koju je dugo, dugo željela, a roditelji su govorili da će psića dobiti onda, kada bude spremna preuzeti brigu za to malo stvorenje, koje će trebati mnogočemu naučiti, a s njim dijeliti i slobodno vrijeme.

Kada je Klara ugledala malo bijelo klupko, radosti nije bilo kraja. Zahvalila je roditeljima i odmah nazvala prijateljice da im priopći novost. Potom je prionula pripremama, kako bi to malo pospano vuneno klupko, kako je mama zvala novu članicu obitelji, imalo ugodan dom, ali i odgoj. Klara je bila svjesna da će trebati dosta učiti o psećem svijetu, a pritom ne zanemariti obaveze u glazbenoj i redovnoj školi.

Svi su u kući bili uzbuđeni i dijelili Klari razne savjete kako sve posložiti. Ipak je prvo trebalo kujici odabrati ime. Prijedloga je bilo na pretek, ali je Klara odlučila da će ju zvati Šapica. Ideju za to dobila je gledajući kujicu kako za vrijeme spavanja jedno oko pokriva šapicom, a kroz drugo proviruje da provjeri što se oko nje zbiva i ne prijeti li joj kakva opasnost.

Šapica je bila bezbrižna i zadovoljna, a Klara ispunjena nježnošću. Sve je obavljala sama, osim kada je bila u školi. Tada su se oko Šapice brinuli ostali ukućani.

Jednom se Klara vratila iz škole i Šapica ju nije dočekala na vratima. Odmah je pomislila da nešto nije u redu. Tražeći ju po kući, našla je otvoren prozor. Sva u suzama izjurila je iz kuće i dozivala: „Šapicaaa, Šapicaaa!“, no nije je bilo na vidiku. Potrčala je ulicom, zaustavljala prolaznike i zapitkivala jesu li, možda, vidjeli malu bijelu kujicu. Svi su odgovarali da nisu. Dotrčala je do obližnjeg parka i ispod klupe ugledala Šapicu i crnoga psića kako se promatraju. Da, da, tebi treba prijatelj, tužno uzdahne Klara i odnese Šapicu doma, uz obećanje da će ju voditi u park, kako bi se družila i s drugim psićima.

Očito je da joj prostor kuće nije dovoljno zanimljiv, pa se eto sama pobrinula da proširi vidike, ustvrdila je Klara.

 

LISICA,VUK I TAJNA

Božica Jelušić

Lisica i Vuk sklopili su savez. Odlučiše da zajedno love u Crnoj šumi. Tu je bilo svakojakih životinja, ali i lovaca, koji su na njih vrebali iz zasjede. Vuk reče Lisici:

-Ja imam čarobnu moć! Mogu se pretvoriti u zemljanu kuglu, a kad se zakotrljam,ništa mi živo ne može pobjeći!Ako se udružimo, lovit ću za nas oboje!

Oduševljena prijedlogom, Lisica odgovori:

-Slažem se, Vuče! Ja doduše, imam samo oštre oči i odličan njuh, ali ali mogu ti pronaći plijen i reći odakle lovci dolaze! Neka to bude moj prilog našoj družbi!

Zapravo, i Lisica je imala čarobnu moć. Mogla je hodati po nebu i po zemlji, jer joj noge bijahu hitre i lake poput krila. Ipak odluči to zadržati za sebe kao tajnu. Kao i sva mudra bića, dobro je znala koliko tajna vrijedi. I tako oni počeše loviti i živjeti u istom brlogu.Nije im bilo ravnih u cijelom kraju,i sve ih se četveronožno i dvonožno bojalo.

Odjednom, dođe oštra i duga zima. Po snijegu su se dobro vidjeli tragovi, pa lovci potamaniše gotovo sve šumske grabežljivce. Čak su se i Lisica i Vuk bojali izaći iz brloga, u strahu za svoje dragocjene kože. Vuk je bio gladan i vrlo razdražljiv. Glodao je staru prošupljenu kost. Oči su mu bile divlje, zažarene kao ugarci. On zareži na Lisicu:

-Gladan sam kao pravi kurjak! Sad ću te pojesti! Ne priliči jednom lovcu glodati stare kosti!

I nasrnu na Lisicu, koja mu je uzalud pokušavala reći da su prijatelji, saveznici i pobratimi. Vidje Lisica da je priči došao kraj, pa ispruži svoje hitre noge i diže se u zrak.Pred zapanjenim Vukom hitala je pravo u nebo, govoreći:

-Nezahvalni razbojniče, nikada me više nećeš vidjeti!Nisi bio vrijedan moje tajne, ni moga prijateljstva!Idem k Suncu, koje je moj nebeski brat! A ti sanjaj o meni,svaki put kad na nebu vidiš crvenu prugu, moj kitnjasti rep! Živjet ćeš sam i samotnjakom će te zvati i ljudi i tvoj čopor i jednako te prezirati!

Vuk razjapi njušku, iskesi očnjake, pa iz dubine grla zaurla:

-Auuuuuu! Auuuuuuu!

Evo ga, još je tamo, sam u planini, i svaki put kad se smračuje, pomno motri Sunce, zavija i u nebeskom rumenilu traži nestajući lisičji rep.

 

Laaaku noć djeco. Već nam se drijema, na počinak već nam se sprema. Laaku nooć djeco cijeloga svijeta na počinak ide cijela Zemlja planeta. Svi od reda, i veliki i mali na pidžame su spali. Laakuu noooć djeco, žele vam ZMUSK-ovci vaši i stričeki i tete sve same “poetese i poete”. Ćao bao do idućeg susreta.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s