Dječje priče i stihovi za laku noć XX.

Dobra večer, draga djeco, drage mame, tate, djedovi i bake. Pozdrav svima koliko vas ima. Pretpostavljamo da ste se svi već vratili s mora, sa sela od djeda ili bake, sa rijeka, jezera ili planina ili sa nekog egzotičnog mjesta, i da ste sve knjige kupili, te da sve spremno čeka za početak nove školske godine.

A mi smo vam kao i obično za miran i lagan san pripremili tri priče naših stričeka i teta, poetesa i poeta, da lakše zaspite i mirnije uđete u posljedni dan ljetnog ferija – nedjelju. Sve to doduše, ako vam se sviđa, možete još ponoviti i u nedjelju navečer prije odlaska na spavanje, a onda ponedjeljkom rano iz jutra u novu školsku godinu! Odvažno i s veseljem! Najposlije, vidjet ćete svoje stare školske prijatelje, neki će kao primjerice prvašići upoznati nove školske prijatelje, a neki će od vas krenuti u novu vrtićku grupu. Bilo, kako bilo: neka je sretno i veselo!

 

PANINO BRDO

Adam Rajzl

   Toga ljeta dragotinski se dječaci nisu okupljali pokraj seoskog zvonika. Svakog su predvečerja bili na drugoj strani ulice, kod stabla crnog duda ujaka Đure Kovača. Dudovi su bili sve zreliji, pa su pod dodirom i najslabijeg vjetra padali na zemlju, u prašinu,gdje su ih nestrpljivo čekale guske i patke i halapljivo gutale. Večeri su  bile vedre, tople i tihe, pune  sitnih zvijezda i mjesečine. I te je subotnje noći mjesec bio jasan, crven na rubovima, pun neobičnoga čudnovatog svjetla koje je od krošanja visokih stabala  stvaralo  tajanstvene oblike. Mliječna je svjetlost dodirivala seoski prašnjav put i suhu travu oko njega. Razlijevala je žutoplavičaste zrake  na krovove kuća, štagljeve, hrpe slame i seoski zvonik, pa se sve činilo još puno tajanstvenije.

   «Momci ,eno stiže duh iz groblja!» – povikah  preplašeno jedne večeri. Svi se umiriše. Nitko nije izustio ni riječi. U naše je poglede sve jasnije, prašnjavim putem, obasjana jarkim svjetlom mjeseca, ulazila  bijela sjena. Momci se u strahu povukoše s puta. Za njima potrčaše i seoski dječaci. Prikaza je poskakivala  i nešto vukla za sobom… U mjesečevu svjetlu izroni odjednom žena u bijelom, raspuštene kose, bosa. Za sobom, na uzdi za upravljanje konjskom zapregom vukla je stari  drveni križ, koji je poskakivao po prašini…Dečki se šćućurili poput pokislih vrabaca pod krovom štaglja,a i najhrabriji momci zanijemili. Nisu se javljali. Žena u bijelom, s križem iza sebe, prošla je pokraj nas,bez pozdrava,gledajući sitnim očima, tupo ispred sebe

«Bože, pa  to je baba Pana !» ote se Marku Kriviću koji ju  je prvi prepoznao.»To je baba Pana…To je baba Pana…»- šapat olakšanja i čuđenja  začuo se među dečkima i širio se poput večernjeg povjetarca .«Baba Pana poludila!» pričat će se sutra po selu – pomislih u sebi. «Idemo za njom!» – rekao je Tuna Filin hrabro… »Slijedite je izdaleka! Nemojte da vas prepozna!» … savjetovao je Stipa Pinter

«Hajde, šta si se ukipio?!».-gurnu me laktom  Stipa Stanin. «To nije  čisti posao.» –rekao sam dečkima dok smo se šuljali iza nje  dovoljno udaljeni da nas ne primijeti.

Baba Pana spustila  se niz Krivićevu leniju, a zatim stigla  na svoju njivu, do polovice preoranog strništa ječma. Mi smo je uporno  slijedili, poskakivali od stabla do stabla da budemo teže uočljivi i skrivali se u sjeni krošanja ondje gdje mjesečeva svjetlost nije stizala. Zastali smo tako u tami na rubu njive, koja je pod mliječnom svjetlošću bila pepeljasto – siva i žuta. Baba Pana se obasjana mjesečinom činila još nestvarnija. Vidjela se njezina duga sijeda, raspuštena svilenkasta  kosa koja je padala na mršava ramena. Bijelilo se njezino izbrazdano mršavo lice, upale sitne crne oči, šiljat nos, koščate ruke, nisko, pognuto mršavo tijelo. Na sebi je imala donju opravu od bijeloga domaćeg platna. Potrčavala je bosa, po svježe preoranoj zemlji i strništu.

«Dečki ,ovo je pravi duh!»Ko da se vratila iz mrtvih!“ – prošaptao je Tuna Filin. Križ koji je baba Pana  iščupala negdje s ruba groblja gdje su zavladali trava i šiblje bio je  natruo i zelen od mahovine. Više je puta prehodala  strnište uzduž njive,od početka do kraja povlačila križ, na trenutke zastajala na okretištu, križala se i šaptala neke nerazumljive riječi. To je učinila tri puta, a onda se istim putem počela vraćati. Nismo je imali hrabrosti slijediti natrag do seoskog groblja.

   Sutradan je baba Kolarica  pričala da su to najobičnije vračke,da baba Pana zapravo želi odagnati nečiju kletvu s njive koja godinama ,iz uz najveći trud,nije davala nikakav plod. «Da Pana na tu njivu doveze stajsko gnojivo i da je u jesen  duboko preore, ne bi joj trebo drveni križ i vračke !»-smijao se Andrija Mijatov. «Jedino dječja duša kletvu može razbiti!» – ponavljala je baba Pana sljedećeg proljeća. Treće proljeće nije dočekala. Našli su je mrtvu. Umrla je dok je okopavala kukuruz pun korova.

Seoski dječaci otada su izbjegavali tu njivu. «I sad noću za punog mjeseca,prije ponoći,neka sjena preleti njivom i nešta povlači!» – prepričavala je baba Kolarica. «Mračinu ti tvoju,ne izmišljaj! – smijao se dida Đuro Crveni.» To nad njivom preliće sova što se vraća u obližnji zvonik.» «Nema ničega,nema ničega…» – ponavljali su dečki i hrabrili se, ali su njivu i dalje izbjegavali.

   A onda, nenadano, sljedeće godine, od Paninih sinova njivu je otkupio Franja Remenar, slavonskobrodski trgovac i preprodavač voća i povrća. Odmah u ranu jesen dovozio je  stajsko gnojivo na njivu, a zatim je uzorao dubokom zimskom brazdom. U proljeće je pored starog bunara na vrhu brijega postavio nekoliko plastičnih bačava  i razvukao  gumene cijevi kojima će dovoditi vodu u vrijeme najveće suše. A onda, na iznenađenje svih, zasadio lubenice, hibridne, s crnom i šarenom korom, koje, kako je govorio, mogu narasti i do petnaest kilograma.

   Početkom ljeta ,koje je ponovo bilo danima vruće i bez kapi kiše, Franja Remenar stalno je dolijevao novu vodu i zadovoljno kontrolirao zelene listove,razgranatu lozu i prve velike, sočne lubenice. «Neka sunce samo žari!Bit će lubenice još slađe. Neka sveti Ilija na nebu loži najbolja drva,i zagrijava zemlju! Ništa mi neće nauditi, jer voda je najvažnija!» – samouvjereno je pred seoskim zvonikom pričao Franja Remenar.

«Ode kletva s Panine njive i bez vrački!»-raspredala je po selu Mara Đurina nakon što je kušala prve Remenarove lubenice. «Lukavac jedan!»-govorio je po selu Andrija Mijatov.»Njivu je, zahvaljujući vračkama, dobio u bescijenje,a unaprijed se riješio seoskih dječaka i njihovih noćnih posjeta.» «Nikad se ne zna ,kad se baba Pana ,u obliku duha,ondje može pojaviti.» – uvjerljivo je ponavljao Marko Krivić. Remenar je,čini se,to upravo i čekao. Bio je, naime, siguran da noću, na njivu s lubenicama, dečki neće ni zaviriti.

   Babu Panu, pun mjesec i njezin dolazak s drvenim križem, danas više nitko i ne spominje. Na njivi je sada podignuta velika moderna plantaža bresaka i nektarina. Ostao je samo naziv Panino brdo, a da malo tko zna tko je žena  po kojoj je njiva tako nazvana.

 

 

DJEČAK KOJI SE UPLAŠIO SJEĆANJA

Ratko Bjelčić

Mama, da li je istina da se pred smrt čovjek sjeća lijepih stvari iz života? – pitao je mali Tihomir ustavši iz krevetića svoju mamu koja je glačajući rublje pogledala svog malenog sina i rekla:

  • Da, Tihomire.
  • I onda umre?
  • Umre.
  • I više ga nema?
  • Nema ga više.

Tihomir se nešto zamislio, a onda upitao:

  • A može li da ne umre?
  • Pa, obično tada umre.

Tihomir je počeo plakati poput ljute godine. Mama je prestala glačati i nježno Tihomira po kosi naslonivši sinovu glavicu na svoj trbuh.

  • Što ti je? – upitala ga je nježno.
  • Umrijet ću! – Tihomir je počeo jecati.
  • Zašto?
  • Jer moram, obično tada ljudi umiru.
  • Govori malo jasnije što ti je?
  • Mama… – pogledao je Tihomir mamu ravno u zjenice i vrlo ozbiljno rekao: – Ja umirem.
  • Zašto? Što ti je? Boli li te nešto? – zbunjena Tihomirovim riječima mama je pokušala odgonetnuti sinovljevu nevolju.
  • Jer sam se sjećao kako nam je lijepo bilo kod bake i djeda na selu. Mama ga je nježno zagrlila i znalački rekla:
  • Nećeš umrijeti sine, i ja se često sjećam.
  • I nisi umrla?
  • Nisam.

Tihomir je pogledao mamu očima punim nerazumijevanja.

  • Zašto? – bilo je jedino što je od čuđenja mogao izgovoriti.
  • Zato što je sjećanje vrlo lijepa čovjekova osobina. Ponekad samo ona uljepšava čovjekov život.
  • Mama, dakle, mi smo neobični ljudi jer mi nećemo umrijeti! – radosno je zaključio Tihomir kojemu se pojavio veliki osmijeh na licu.
  • Ne, nećemo.
  • A ja sam se toliko uplašio… – rekao je sneno Tihomir i vratio se u topao krevetić da nastavi san.

 

Laakuu noooć, djeco! Već nam se drijema. Na počinak već nam se sprema. Laakuuu noooć djeco, cijeloga svijeta. Na počinak ide sada cijela Zemlja planeta. Do iduće subote na istom mjestu i u isto vrijeme pozdrave vam šalju i tisuće poljubaca za laku noć daruju, vaši: ZMUSK-ovci i stričeki i tete, sve same poetese i poete. Ćao bao!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s