Dječje priče i stihovi za laku noć XXI.

Aaaaa, malo smo vam falili. Znamo mi to. Imamo mi nos za vas. Ali, vam i zato dugujemo ispriku što smo vas pomalo iznevjerili, ali nikako ne i zapustili ili zaboravili ili ne daj Bože – ostavili! Ne! Baš suprotno tome! Naš se ZMUSK-ovac Šime zaigrao malo, baš kao da dijete, a pravo da vam kažemo “on vam već i puši prave cigarete”, toliko je veliki narastao da je sve hlače prerastao. No, s veseljm on radi za vas rubriku ovu. Ako ne ukrade kakvu priliku i ne zbriše biciklom u avanturu novu. I onda, eto ti jada. Naša rubrika osta prazna do daljnjega, pitaj dragog Boga – kada?!

Al’, ne zamijerite nit’ NJEMU nit’ nama. Vjerujte nam na riječ: od svega ovoga ostat će samo velika buka i galama. Ali, zato vrijedne priče čekaju vas iznova i čekaju vas vaše mame i tate da vam vrijeme prije spavanja prikrate. Našim pričama, pripremljenim u “majstorskim radionicama” naših poetesa i poeta, naših “stričeka i teta”. Zato, bez zamjere ili ne daj Bože srdžbe, mirno sjednite u krilo svojeg dragog tate ili drage mame, pa čujte i počujte o čemu to naši poete – pričaju. Jer, oni ne galame. Oni tiho predu za djecu onu malu i onu već pomalo sijedu…

 

ČOVJEK I SVJETLO
(za dobrog čovjeka, Danijela Galunića)

Mira Šincek

   Jedne noći na svijet je, rodivši se na raznim stranama kugle zemaljske, stiglo nekoliko majušne dječice. Odmah su Nebom zaorile radosne trublje i skupili se anđeli kako bi zapjevali pjesmu hvale za nova bića. Svako je dijete rođenjem dobivalo svog anđela čuvara i dar Duha Svetog, talent što će ga kroz život umnažati na korist ljudima i na slavu Stvoritelja. Odlučiše da ova djeca budu pronositelji i širitelji svjetlosti!

   Tako je mali crni dječačić što se rodio u trošnoj kolibici vrele Afrike dobio dar da jednom postane učitelj i djeci svog naroda donosi svjetlost istine i znanja. Njegov anđeo bijaše vrlo zadovoljan, spreman odmah krenuti na put prema Zemlji da od sad i zauvijek bude uz crnog dječačića.

   Maloj zlatokosoj djevojčici i njezinom rumenom bratu blizancu koji su svijet ugledali u čistoj i velikoj bolnici velegrada odmah dodijeliše anđele koji također bijahu nerazdvojna braća. No, kod podjele talenata malo su duže raspravljali i naposljetku djevojčici dadoše dar da postane liječnica, da  Božjom pomoću liječi razne bolesti očiju i ljudima vraća svjetlo vida. A dječaku namijeniše da jednom kad odraste bude svećenik-misionar koji će istinsko svjetlo Božje Riječi donositi u krajeve i srca gdje još vlada tama neznanja i zabluda.

   Jedan je dječačić glasno plakao i njegov se plač razlijegao preko zapjenjenih valova mora sve do Neba. Anđeli, sretni zbog još jednog života, odmah prionuše poslu. Dječaku darivahu dar da jednom kad odraste postane svjetioničar koji će podržavajući svjetlo svjetionika mornarima i putnicima pokazivati pravi smjer i ispravan put. Bijahu svojom odlukom vrlo zadovoljni, a za anđela čuvara odrediše mu svog starijeg prijatelja koji je i sam nekad na zemlji bio mornar te je vrlo dobro znao kako i od čega će ubuduće vjerno čuvati ovo malo dijete.

   I kad zadovoljni htjedoše na rastanku još jednom zapjevati pjesmu prije nego li se  oproste i svaki od njih krene za svojim poslom, sa Zemlje doprije glas da je tamo daleko, u skromnom domu mnogobrojne obitelji u srcu zelenog Zagorja svijet ugledao još jedan maleni dječačić. Obradovaše se anđeli, no odmah i zamisliše: Je li im ostao još neki dar kojim bi mogli darivati ovo dijete da i ono postane i bude pronositelj svjetla? I dosjeti se najmlađi anđeo – Neka ovo dijete bude svjećar. Neka izrađuje svijeće! A ja ću mu biti pomagač, prijatelj i anđeo čuvar!. Može?! – upitno i molećivo pogleda svoje prijatelje anđele. A oni, umjesto bilo kojeg odgovora gromoglasno zapjevaše omiljenu im pjesmu “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!”. Onda se međusobno zagrliše i izljubiše, te se zadovoljni jedni vratiše svojim nebeskim, a drugi pođoše ususret svojim zemaljskim obvezama. Djeca, rođena te noći, rasla su pod budnim okom svojih anđela čuvara. I dani su prolazili, jedan po jedan.

   Što je dalje bilo s ostalom djecom ne bih vam znala reči, ali znam kako je tekla priča s malim Danijelom iz Hrvatskog zagorja.

   Jednog dana kad je dječačić, mali Danijel iz srca Zagorja, stasao za školu i odabir zanimanja roditelji se nemalo iznenadiše jer im je na pitanje što želi u životu postati, umjesto svih onih mogućih i nemogućih odgovora koje obično čujemo do druge djece, on odmah spremno i uvjereno izjavio: – Želim biti svjećar, praviti svijeće! 

   Uzalud su ga roditelji odgovarali, navodeći mnoga zanimljivija, atraktivnija i unosnija zanimanja. No on je bio uporan. Nije želio jednog dana postati ni prodavač, ni veterinar, ni vlakovođa, ni pisar. Nije težio ni za slavom ni za novcem. Htio je biti samo i jedino svjećar. I što mogaše začuđeni roditelji, nego li pristati. Tako je dječak Danijel rastao, učio, otkrivao svijet, ali ni jednom nije poželio postati ništa drugo nego li svjećar. I zaista bijaše to njegovo zanimanje za čitav život. Svakog je dana ustajao s ranom zorom i izrađivao svijeće.

   Njegove svijeće ne bijahu obične iako se od svijeća drugih svjećara nisu izgledom razlikovale. Tek kad bi ih se zapalilo one su otkrivale svoju različitost, gotovo čarobnost. Svijetlile su duže, jače, sjajnije nego bilo koje druge, a njihov je plamen širio ugodni miris i blagu toplinu. Ljudi su to ubrzo uvidjeli i najradije kupovali baš njegove svijeće. A kad bi stigli kući i otvorili vrećice u koje im je Danijel stavljao svijeće, uvijek su tu pronalazili bar jednu ili dvije više nego što su ih tražili i platili. Što su kupci bili siromašniji, više je svijeća bilo u njihovim vrećicama i gorjele su duže nego što se moglo očekivati. Kad bi ga kod iduće kupovine pitali je li se možda u brojenju zabunio, Danijel je samo slegnuo ramenima kao da mu baš i nije jasno o čemu oni govore.

   Ubrzo se to pročulo. Drugi su se svjećari isprva smijali i rugali mladom Danijelu, očekujući da će ga taj lakomisleni postupak dovesti do propasti. Ali kad se to nije dogodilo, već naprotiv, njegov je posao bivao sve bolji, postajali su ljubomorni i zavidni. Osobito ih je ljutilo što se o Danijelovim svijećama govorilo kako su posebne, mirisne, čarobne, jedinstvene, a njima su se činile gotovo jednake ili čak i lošije od njihovih. Nastojali su, na sve načine, otkriti tajnu, no tajne nije bilo ili je oni nisu uspjeli vidjeti. Uzalud su kupovali svijeće što ih je Danijel pravio te ih poslije rezali, lomili i topili – vosak i stijenj bijahu isti kao i njihovi, a opet kad bi od tog istog voska oni izradili svijeću, ona je bila obična. Čarolija, ako je i postojala tada bi nestala. Stoga su se prvo čudili, onda malo ljutili, naposljetku ga prozvali čudakom i za nešto vremena i zaboravili na njega. No, Danijelu to nije smetalo, on je i dalje izrađivao i prodavao svijeće i uz njih poklanjao osmijeh, pažnju i lijepu riječ.

   Ipak, postojala je jedna tajna koju su znali samo njegov vjerni anđeo čuvar i Nebo. Od dana kad je Danijel izradio svoju prvu svijeću on bi za svaki blagdan Svih Svetih i Dušni dan, kad se više nego inače, na grobovima pale svijeće, za ranog jutra odlazio na najusamljenije i najzapuštenije humke, one zarasle u travu i korov, polomljenih i nagnutih križeva, izbljedjelih ili izbrisanih imena, jadne i zaboravljene. Na njima je palio svoje svijeće. Tako na groblju njegovog sela ni jedan humak nije ostao zaboravljen već je blistao u plamom svijeća, a u Nebu se tome radovali anđeli i duše vjernih.

   Posebno je bio ponosan njegov anđeo čuvar jer je ono malo dijete što ga kod rođenja darivahu darom da bude pronositelj i širitelj svjetlosti, izraslo u dobrog i poštenog čovjeka koji ima srce i za žive i usnule, a u srcu svjetlo i dobrotu za sve ljude.

 

 

VJEŠTICE NA VRATIMA

Adam Rajzl

    U snježno zimsko jutro baka je važno rekla:“ Večeras ćemo čijati perje. „Djed je pogleda, namršti se i progunđa:“ Kad ćeš se već jednom riješiti tih gusaka ?!“Pojedoše nam pola kukuruza.

    Baka se na njegovo mrmljanje i ljutite pogleda nije osvrtala. Hinila je da ništa ne čuje. Odmah iza doručka u veliki je lonac stavila kuhati kukuruzno zrnje. Na kraju čijala, po običaju, kuhanim kukuruzom ponudit će žene i djevojke. Mati je prosijavala brašno i stavila ga pored štednjaka da se ugrije. „Samo od zagrijana brašna, može se umijesiti i ispeći dobar kolač!“- uvjeravala je Agicu Krivićevu i Maru Đurinu. Pripremila je kolače punjene pekmezom od plavih šljiva.

   Čim se večernjom zvonjavom javio Miško Zvonar, iz susjedstva je prišla Agica Krivićeva. Stresala je snijeg s vunene crne marame i iznad štednjaka grijala ozeble prste. Dogegale su zatim baba Kolarica i strina Mara Đurina. Usput su vikale, udarale štapovima o plotove i tako umirivale pse koji su sumanuto izlijetali iz skrovišta u kamarama slame.

   Djevojke Ružica Krivićeva, Evica Mijatova, Katica Grgina i Barica Filina stigle su posljednje. S njima su se ušuljali i seoski momci Stipa Pinter, Stipa Tican, Mato Ružin, Mata Zvonar i Ivša Smolčić.

   Baka je iznijela vreće i neočišćeno perje razastrla po dugačkom stolu. I baba Kolarica, i Agica Krivićeva, i Mara Đurina i ostale žene i djevojke, brzo i vješto, odvajale su perje od tvrdih dijelova i usput pričale. Brojne su tajne te večeri bile otkrivene: tko se u koga zaljubio, tko se s kim posvađao, tko je ukrao drva iz Lipovačke šume…Čim su počele spominjati vile, duhove i vještice, svi su zanijemili. Čak su se i dida Markić, Đuro Crveni, Tuno Krivić i drugi seoski momci umirili.

   „Kod trnavačkog groblja, prema Lipovačkoj šumi, i sada luta duh. Kotrlja se od međe do međe. Kad naiđeš kolima, konji se, u strahu, ukopaju u zemlju. Kopaju kopitima, ržu, vrište, pjene, ali ne kreću…“- od uzbuđenja zasvijetlila je očima baba Kolarica.

  „Jednom, bila sam još mlada, tek sam stigla u Krivićevu kuću, Stipa i ja vraćamo se sa vašara, kad nekakva prikaza zaskoči nam u kola. Crna, šutljiva. Konji ludo skočiše. Poletješe. Stipa je bespomoćno potezo uzde. Ja se nisam usuđivala okrenuti da joj vidim lice i oči… Tek kad smo stigli do Tometinih koliba prikaza se izgubila. Konji, preplašeni i uznojeni, stali….“ – nadovezala se Agica Krivićeva.

   „Kod naše zemlje, svakog ljeta, pri punom mjesecu, u ponoć, izdigne se prašina i vrti se u krug. Djed Miško Gavlek priča da se na tom mjestu sastaju i plešu vještice. Stari Benc jednom se napravio važan i hrabro zabacio nož u prašnjavi vir!“….“I?“- svi zijevnuše od straha i iznenađenja.

   „I nož izleti  zakrvavljen. Benc zbog toga danima nije imo mira. Svake su ga noći vještice napadale i pritiskale mu grudi u snu. Toliko snažno da nije mogo disati. Oslobodio se tek kad je vinac bilog luka metio iznad vrata, a nož u ključanicu…“- javila se strina Mara Đurina.

   „Još davno, kad sam rodila svog Ivu,usred noći,ugledam pored jastuka, veliku crnu mačku…Oće Ivu odnit…Ja je tjeram, a ona ni da se pomakne.Bježi sotono!!! Bože, pomozi …križala sam se u sebi…mačka nestade… Tko zna što je sve mogla napraviti s malim?“ – dodavala je strina Mara Đurina.

   „Jednom se duh popeo na naš tavan i tako poskakivo da su zveckali tanjuri u ormaru!“ – nastavi baka glasno.

   „Daj ne izmišljaj!“- gunđao je djed. „Miševi preskaču preko kukuruznih klipova, a moja ti

baba umislila duhove…“ Perje je bilo očišćeno. Sat na crkvenom tornju odavno oglasio ponoć i razbudio golubove što su se lijeno izležavali u dubinama crkvenih prozora. „Laku noć, Ružo!“- dobacila je baba Kolarica na odlasku. „Čuvaj se vještica na putu! One vole ponoć, osobito tamo na raskrižju kod zvonika. Nekad su baš tamo plesale kolo uz tambure…“- nasmijala se baka. „Čuvaj se i ti Ružo! I zapamti jedno:“ Svaka noć ima svoju moć…“

   Odavno su iz bakine i djedove tople sobe otišle seoske žene. Umirio se i posljednji daleki lavež psa. „Svaka noć ima svoju moć …“- još dugo su mi u ušima bubnjale riječi babe Kolarice. Dugo nisam mogao usnuti. Drhtao sam poput pokisle ptice na telefonskim žicama nakon ljetne oluje. Čuli su se prvi i drugi Ticanovi pijetli, a meni san nikako na oči. Djed jeodavno glasno hrkao, a baka, u snu, nešto nerazumljivo pričala.

   Iznenada, u dvorištu, začuh neko šuškanje, škriputanje. Učini mi se: netko uporno proviruje, poskakuje, cijuče, grebe, zavija, dašće. Uporno dodiruje vrata i pokušava dohvatiti kvaku, ugurati ključ u bravu. „Vještice, to su sigurno vještice. Bapske priče su ih noćas dozvale. Vještice nikad ne miruju. Uvijek žele pokazati da su još tu, da još uvijek imaju veliku moć.“

   Škriputanje i cijukanje bilo je sve snažnije. Sve snažnije lupalo srce u mojim grudima, a ruke se tresle poput vlati trave na jakom vjetru. A onda, noćnom snježnom tišinom, odjeknu TRASS!!! Nešto bubnu o prozorsko okno koje se, u komadićima, prosu po sobi. Skočih iz kreveta prestrašen. Vikao sam plačući:“Djede, vještice…djede, vještice…“

   Djed, snen, skoči s kreveta. Drhtavom rukom pali lampu na stolu. Zgrabi dvocijevku sa zida i krene gunđajući:“Neblaka ti ko se to sa mnom igra?! Čekaj, stići ću ja tebe i potprašiti ti tur!“ Čim je okrenuo ključ i otvorio vrata, u sobu uletje bakin veliki mačak. „A ti si taj nestrpljivi gost!!!“- povikao je djed. „Baba ga zaboravila pustiti unutra, a on hop, pa kroz zatvoren prozor… Nećeš ti, kume, mene dugo ovako buditi! Na proljeće bit ćeš ti svezan u vreći pa put pod noge, u grad, u službu. Pustit ću ja tebe pa nek te maze gradske gospođe. Men si ionako previše jaja pokupio s gnizda !!!“ „Eto ti, sinko, to su ti te vještice koje su te budile. Sve su ti samo bapske izmišljotine !“- pogladio me djed po kosi, smijući se.

Unatoč djedovim riječima sve do jutra nisam čvrsto usnuo.

„Ipak je nešto moralo biti?…“- razmišljao sam u sebi, prekriven debelim pokrivačem.

Jedva sam dočekao jutro. A onda, priče o vješticama koje su dolazile i ulazile kroz ključanicu, koje su cijukale i greble, poskakivale i škripale, istopile se poput lokvice vode nakon pljuska na ljetnom suncu…

U snijegu utisnuti mačji tragovi bili su dovoljni dokaz.

 

 

KAD BI CIPELE PROGOVORILE

Sonja Zubović

Ne volim, ne volim i ne volim čistiti cipele!  Kad se slučajno čak i sjetim da bih to  trebao učiniti obično mi baš tada iskrsne  nešto važnije i gle, čuda – opet zaboravim na cipele.

  • Tata se više zbog toga i ne ljuti, samo uzdiše i govori.
  • E, moj sine, opet su ti cipele prljave!
  • Oh, da, opet – ja se kao čudim tome, a on će
  • Pogledaj bolje, skoro sve cipele imaju vezice i jezike.
  • Dobro, pa što onda? Sve cipele uglavnom imaju jezike i vezice. Što je tu čudno?
  • Nije čudno, ali nešto drugo bih ja volio. Eh, kad bi barem jedne od tvojih cipela recimo progovorile! Kad bi one meni ispričale gdje su sve bile, kad su se tako jako uprljale.

Odnekud se tu stvorila mama i kad je to čula počela se na sav glas smijati, a onda je samo namignula i onako kao tobože jako tajnovito i i važno rekla

  • Cipele imaju jezik, ali velika je sreća da ne umiju govoriti… – no, tata je odmah dodao:
  • Bog blagoslovio jezik koji zna šutjeti!
  • Na te njegove riječi svi smo se nasmijali, a ja sam ipak  očistio svoje cipele.
  • Ne, ne želim ni pomisliti da imaju jezik što bi sve moje cipele ispričale. Našlo bi se tu i doživljaja koji se mami i tati nimalo ne bi svidjeli.
  • Ipak  jednu stvar pouzdano znam da nikad ni jedne moje cipele ni jednog jedinog mrava ne bi zgazile.

 

Lakuuu noooć djeco. Nama se drijema. Na počinak već nam se sprema. Laku noć djevojčice i dječaci, vrtićarci i svi đaci, a i među njima “prvaci” ( oni prvašići, mislimo). Laakuuu noooć djeco cijeloga svijeta. Na počinak ide cijela Zemlja planeta. Svi od reda od svih stričeka i teta, naših poetesa i poeta. Laakuuu noooć djecooo. Ćao bao, do slijedeće subote, vaši: ZMUSK-ovci!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s