Dječje priče i stihovi za laku noć XXIII.

Halo, lepi moji, kazala je spisateljica Božica Jelušić i poslala priču za vas najmlađe, a može i za one starije. Mi joj se, dakako, pridružujemo i svu djecu pozdravljamo kao i njihove mame i tate. I drago nam je samo da znate, što naše priče čitate. I vi i vaše mame i tate i pokoji djeda sijedi ili baka.

 Nadamo se da ste se u školi već dobrano snašli, ali i počeli polagano “zagrijavati stolicu”. Jer, mudrost stara kaže: “Bez muke nema nauke!” Pa, stoga sad ukradite malo slobodnog vremena u subotu ili nedjelju navečer i u naše priče zavirite kako biste s veseljem i odmorni od školskih briga lakše prionuli učenju zadanoga štiva. Ajde, ajde, samo smjelo naprijed. Ne bojte se ničeg, niti učitelja niti svojih kolega iz razreda. Svi oni svoje strahove kriju i svoje male bitke biju. Baš kao i vi. Stoga, uživajte u ovim pričama svi. I mali i veliki!

 

KRUH ZA MAMU

Milica i Ljiljana, od milja zvane Mili i Lili, bile su najbolje prijateljice koje uopće postoje. Čak su ih zamjenjivali za sestre: slično su se oblačile, slično igrale i govorile, išle su u isti razred i imale slične mane. Mili je imala krive zube i dugu kosu, upletenu u pletenicu, a Lili mali pretili trbuščić i nogu koju je zabacivala u desnu stranu. Stanovale su blizu, u istoj ulici, provodeći dane u školi i u starom košu za kukuruz. Koš je bio zapravo raskošna kuća, ali to užurbani i brižni ljudi nisu primjećivali. Bio je pregrađen šarenim gunjevima i starim stolnjacima, namješten dijelovima odbačena pokućstva, poput klimavog tronošca i oljuštene škrinje za drva. Bilo je tu i rasperjanih jastuka, starih cigli umotanih u popklon-papire, potom vrpci, cinčanog posuđa, rasparenog pribora za jelo, flašica, fotografija i različitog blaga, zatvorenog u staklenke i kutije.

Djevojčice su imale četiri lutke, tri krpene i jednu gumenu, s kojima su se naizmjence igrale. Razumije se, redovito su kuhale svojim ljubimicama, koristeći vapno umjesto brašna, pijesak umjesto šećera, a crvenu ciglu kao tučenu papriku, kojom bi obilato začinile obrok u svakoj prigodi. Na stolu je stajalo poljsko cvijeće, nacrtani radio ispuštao je vesele note, a pregorjela žarulja na konopcu rasipala je žarko svjetlo. Milina mama znala je krojiti i plesti vunene veste, pa se mnogo materijala nalazilo u dječjoj pričuvi, za buduće dane, kad lutke zatrebaju pristojne i tople haljine i kaputiće. Mili je uglavnom znala izmišljati i pričati, pri čemu bi se žarile njene okrugle, ptičje očice, dok je Lili imala spretne ruke i bila puna zdravog razuma, pa je svakoj prijateljičinoj zamisli našla prikladnu mjeru. Tako su skupa zidale, krojile, gulile mlade vrbove štapove za ogradu oko koša, ložile vatru na nevidljivim mjestima, slagale kompot od jabuka i pile „rakiju“ od šljiva, koja je bila obična voda s potopljenim kožicama i košticama, što nije uopće važno, jer svako ima svoj ukus, i odrasli i djeca.

Najviše su voljele svježi, šupljikavi kruh, premazan mašću i posut paprikom, ili za promjenu natovaren šljivovim pekmezom. Za takav obrok ne moraš sjediti za stolom, brisati prste ubrusom i paziti da se ne isprljaš. Padne li ti kruh u jurcanju dvorištem ili vrtloženju po košu, samo ga hitro podigneš i nastaviš jesti, dok se malene beštijice koje nose bolesti, još nisu dosjetile uskočiti u tvoj namaz. Jednostavno rečeno: bile su to vrlo sretne djevojčice, kojima se ništa loše nije događalo. Učiteljice su ih voljele, a petica su imale svake godine dovoljno za cijelo djetinjstvo.

Jednoga dana, međutim, Milina je mama autobusom otišla u susjedni grad, da obavi pretrage u bolnici. Nešto ju je boljelo, danima, nikome nije govorila, no Mili je nekako osjećala da stvari nisu u redu. Uopće nije znala da će sve dobro završiti, dolaskom male sestrice na svijet. Zbog te neizvjesnosti, morile su je brige, preteške za jednu dječju glavu, ma kako bistra bila. Pa i toga dana, dakle, ona dočeka prijateljicu blijeda i uplašena, bez volje da se poigra u njihovoj palači. Uzalud joj je Lili gurala u vidokrug  gumenu lutku, srebrnu viljušku, gotovo novu crvenu šerpu, tri kocke šećera iz prave šećernice, čak i svoju špangicu za kosu, koja joj nije trebala: Lili je bila ošišana na kratko, gusta crna kosa prekrivala joj je malo čela i uši, dok je ošišani vrat izgledao kao u kakva derana.

Vidjevši da se Mili snuždila, Lili iznenada reče:

– Slušaj, ispeći ćemo kruh za tvoju mamu! Kad se vrati, bit će gladna, pa će se sigurno obradovati!

Mili se složi, pa požuriše brzo u kuću. Slijedećih sat vremena nastade neviđena jurnjava. Opasane pregačama, ozbiljnih lica, djevojčice su izvlačile šerpe i lončiće, te veliki crveni mamin „vajngl“ u kome se mijesio kruh. Odoše u komoricu, gdje je stajala vreća s bijelim brašnom i krenuše na posao. Nisu se, nažalost, sjetile uzeti mjericu, pa su brašno nosile u skupljenim rukama, ostavljajući za sobom široki bijeli trag od komorice do kuhinje. Nadolijevale su vodu, pa po savjetu mudre Lili i posolile svoju žilavu, sivkastu masu. Nažalost, kugla je postajala sve veća i sve neizglednija. Čas je bila premekana, pa bi dodavale brašna, čas pretvrda, pa bi obilato zalile vodom. A vrijeme je odmicalo, i kazaljka se približavala satu mamina povratka. Milino je čelo naboralo, a Lili je bivala sve mračnija, nalik na svoju strogu baku, koje su se sva djeca iz ulice redom bojala.

Naposljetku u glas rekoše (što se njima često dešavalo):

-Moramo ga sakriti, prije mamina dolaska!

Bilo je posve jasno na što su pomislile. U dvorištu je stajao naheren kokošinjac, ispod kojega su kokoši izduble ugodno „gnijezdo“ od prašine, gdje bi se po cijeli dan valjuškale i perutale. Tamo odniješe sivu žilavu kuglu, poravnaše zemlju i odozgo utabaše ručicama. Zatim su brzo oprale vajngl, izravnale stolnjak i skinule mamine pregače. Točno na vrijeme, kad će mama otvoriti vrata. Po izrazu lica, Mili je shvatila da mama nije bolesna, i srce joj se ispunilo veseljem. Ali, jao! Djevojčice su zaboravile pomesti izdajničku „bijelu stazu“, koju bi mamino oštro oko otkrilo i s vrha krova! Takva je mama bila: uredna, stroga i točna. Naljutila se jako,čak im ni bombone od mente nije podijelila toga dana. Samo je strogo pogledala na Lili i rekla:

– Idi kući! Milica sada mora učiti!

To, naravno, uopće nije bila istina, jer je Milica bila najbolja učenica u svom razredu i sve je znala napamet i unaprijed. A mama nije htjela da mala Lili vidi kako se tankom šibom od višnjine grane naprave pruge na golim nogama, ne baš dugotrajne, ali bolne i sramotne : Mili bi radije propala u zemlju ili nosila vreće brašna na tavan, nego bila išibana, kao obična, nerazumna i neposlušna dječurlija. Zapravo, toga se dijela i ne sjećam. Čini mi se da joj je mama oprostila, rekavši nešto kao „Nikad od tebe prave kuharice!“ u čemu je bila u pravu. Ljiljana, naprotiv, već je za koju godinu znala kuhati za cijelu svoju obitelj a i danas sama mijesi kruh kod kuće. Onakav, pedalj visok, hrskav, šupljikav, kakav njena djeca i svi njihovi prijatelji obožavaju.

Da, svi smo mi nešto u životu naučili i na pogrješkama. Svojim ili tuđim, posve svejedno.

Božica Jelušić

 

POMRČINA

“Ove godine, u lipnju, bit će potpuna pomrčina sunca, vidljiva i u našim krajevima!” – pred seoskim zvonikom, u nedjeljno kasno poslijepodne, okupljenim je susjedima važno objašnjavao Andrija Mijatov.

Na riječ pomrčina i seoski dječaci prekinuše svoje uobičajene igre. Bilo je to nešto neobično, tajanstveno, veliko, nešto o čemu su stariji susjedi pričali sa strahopoštovanjem,a babe naviještale sudnji dan i kraj svijeta.

Napeto smo slušali Andrijine priče. On uvijek izvuče nešto novo, nešto što je pronašao u nekoj staroj knjizi koju skriva u svom prašnjavom ormaru. “Odakle ti to znaš, mračinu ti tvoju? Uvik nešta pretjeruješ i izmišljaš!” – s drugog kraja puta, s podsmjehom na usnama, javio se dida Đuro Crveni.

“Živi bili pa vidili! Brzo će doći Petrovo i 14 sati i 32 minute. Sve sam to pročito u Stoljetnom kalendaru. U njem sve piše, i kad sunce izlazi i zalazi, mjesečeve mijene, mjesečni sajmovi, kako nas vrime očekuje po mjesecima, a posebno pomrčine sunca i mjeseca.”

O pomrčini sunca tog proljeća sve se više pričalo. Pred kraj školske godine učitelj Sinčić održao je nekoliko predavanja. Stalno je ponavljao da je pomrčina sunca normalna svemirska pojava koja se javlja onda kada se Mjesec nađe na putu između Sunca i Zemlje, te tako skrije sunčevo svjetlo. To se događa u određenim pravilnim razmacima. Potpunu pomrčinu sunca u životu možete vidjeti jednom, dva puta, a djelomičnu i više puta…

“Kad je pomrčina, sunce valja izbjegavati. Ako želiš vidjeti sunčeve vatrene užarene plamenove, sunčevu kuglu u obliku srpa ili mladog mjeseca, najbolje je nositi specijalne naočale. Budući su one jako skupe i teško ih je nabaviti, može se upotrijebiti još nešto jednostavnije” – predložio je učitelj.
“Začađeno staklo puno je jeftinije. Dovoljno je usmjeriti ga prema suncu i sve ćeš vidjeti kao na dlanu.”
– nastavljao je.

Započeli ljetni školski praznici. Dečki i jata čvoraka obrali i posljednje trešnje u vinogradima i voćnjacima. Žitna polja obojana zlatnim pramenovima povijala se pod rukom toplih vjetrova. Voda na Breznici otoplila. Stigli su i prvi hrabriji kupači.

Došlo i Petrovo. Marko Tican,Đuro Crveni i Tuna Smolčić odustali od odlaska na proštenje u đakovačku katedralu Svetog Petra i Pavla. Svi su nestrpljivo iščekivali 14 sati i 32 minute i početak potpune pomrčine sunca.

Dečki su po uputstvu učitelja Sinčića, već u rano jutro počeli s pripremama za promatranje pomrčine. Toma Berger uporno je ponavljao da su nam za to potrebne posebne naočale s neprozirnim tamnim staklima, koje oči mogu zaštititi od ultraljubičastih i nekih drugih zraka koje imaju takvu snagu da sve pale pred sobom.

“Šta će Bergeru specijalne naočale?!Mogu ja i bez njih!” – smijao se Mata Gutman, obijesno.

Marko Krivić i ostali dečki iz očeve stolarske radionice pokupili su odbačene komade stakla i, uz pomoć plamena svijeće, prekrili ih čađi. Ja sam se posebno izdvojio. U uglu dvorišta, kraj velikog duda, jedan sam komad stakla pripremao posebno za Višnju iz Madarova sokaka. Tri puta ga presvlačio plamenom svijeće. “Neka bude tako tamno da u potpunosti zaštiti Višnjine modre oči!” Prije toga brusnim sam papirom izbrusio oštre rubove stakla, samo da ona ne rasiječe nježne prste i dlanove! Sa svake sam strane ostavio nekoliko centimetara bjeline,da cijelo vrijeme može slobodno držati staklo u ruci, a da ne zamrlja svoje bijele dlanove. “Staklo ću joj predati desetak minuta prije početka pomrčine” – pomislih u sebi zadovoljno. Prethodne sam joj večeri samo dobacio da sam joj pripremio veliko iznenađenje. “Stvarno?! Baš me zanima što bi moglo biti.” – zasvijetlile su njene modre oči, zabijelili njeni zubi puni smijeha. Nažalost, uzbuđenje u iščekivanju pomrčine bilo je na vrhuncu, ali se ona nije pojavljivala.

“Višnja se zavukla u zamračenu sobu i ne izlazi:Izgleda da je mati ne pušta van. Kaže da su sunčeve zrake za vrijeme  pomrčine izuzetno štetne.” – povjerljivo mi je šapnula plavokosa Vesna.

“Kukavice!” – pljunuo sam u prašinu, razočaran. Pružih odmah komad izbrušenog stakla prijatelju Marku…

“Evo ti, Marko, pripremio sam ga upravo za tebe. Znam da te sunce jako zanima!” – slagao sam. Nisam, naravno, htio priznati i odati mu tajnu zašto je staklo bilo tako  brižno izbrušeno.

“Baš si ga  dobro pripremio.” – nasmijao se Marko zadovoljno.”Ni specijalne naočale nisu mu ravne.”

“Dečki, nemojte dugo gledati u sunce!“ – upozorio je Andrija Mijatov.

“Imamo začađeno staklo.” – javiše se u glas.

“Ma pustite vi to, to je samo učiteljev izum. Ko zna ima li od njega kakve koristi?” – odgovorio je, a onda se još više uozbiljio.

“Dečki, sa suncem se ne valja igrati. Godinama poznajem Mišu Kanižu i njegovu tužnu priču. Kad je bio vaših godina, dečki ko dečki, iz obijesti, na pašnjaku, pri čuvanju krava, za okladu, gledali su u izlazeće sunce. Mišo je bio najuporniji, najduže je gledao u veliku crvenu kuglu.”

“I je li dobio okladu?” – upitah znatiželjno.

“Da, da dobio je okladu i ostao slijep. Eto, i sada ga drugi vode selom,a bijelim štapom u ruci svakom djetetu uporno ponavlja da dugo ne valja gledati u sunce.” Dečki se pogledaše i potrčaše ulicom. “Opet pretjeruje i izmišlja.“ – nije se predavao Mata Gutman i samouvjereno, podigavši dlan izravno pogledavao u sunce. “Dečki, pomrčina još nije počela.” – viknuo je glasno.

 

Susjedi izađoše na ulicu. Stajali su pred zvonikom, napeto, u iščekivanju. Seoske žene skupile se na drugoj strani pored Krivićeva oraha. U zraku se osjećalo nešto tajnovito, neobično, mistično. Sunce je polako gubilo svjetlost. Krošnje i sjene postadoše žute, crvenkaste, sive.

“Počelo je… počelo je…!“ – oduševljeno je poskočio Mata Gutman. Ponovo je gledao u sunce bez naočala i začađenog stakla. “Bože, kakva slika!” – prvi  se javio Marko Krivić, držeći ispred svojih očiju veliki komad začađenog stakla, istog onog stakla koji je bio namijenjen Višnji. I ja pogledah prema nebu i suncu. Uokolo, sve je više tamnjelo. Sjene krošanja gradile neobične žućkaste oblike. Zahladnjelo.

Kokoši se uznemirile. Mašu krilima, a zatim pospano spustiše glave. Dvije tri poletješe na obližnje stablo, kao da se pripremaju za spavanje. Vrapci prekinuli veselo živkanje. Zavlače se u udubine ispod krovova. I šišmiši se odjednom uzbudili. Lete u krug, tražeći mušice. Na kraju je na obzoru zatitrala i prva zvijezda. Sve se više mračilo, zahladnjelo, sunce se potpuno izgubilo. “Potpuna pomrčina,potpuna pomrčina!” – poskakivao je Mata Gutman. I dalje je gledao u sunce bez začađena stakla i posebnih zaštitnih naočala. Zajedno s ostalim dečki – ma, gledajući kroz zatamnjeno staklo, divio se potpunoj pomrčini i plamenim jezicima koji su poskakivali oko Sunčeve kugle.

Desetak minuta iza toga, polako, kao da se budi zora,postajalo je sve svjetlije. Iznenađeni, zakukurikaše Krivićevi pijetli. Kokoške siđoše s grana. Lastavice izletješe ispod streha,vrapci zazviždaše. Šišmiši zbunjeno zalepršaše krilima tražeći put do crkvenog tornja. Baba Kolarica odahnula: “Bože,opet si nas spasio!” – glasno se križala.

Iznenada, iz šljivika, začu se glasan Gutmanov plač.Držao se za oči i plačući vikao:”Dečki, ja ne vidim… više ništa ne vidim… sve mi je crveno, crno pred očima….oči me žare, peku…“

„Majko Božja Dragotinska, budi mu u pomoći…!” – javila se Agica Krivićeva zabrinuto. “Malog vodite doktoru!” – odlučno je dodao Andrija Mijatov. Mjesec je dana Mata Gutman ostao u gradu,u bolnici. “Imao je sreće. Mogao je oslijepiti, ali i ovako imat će problema i mora se čuvati!” – rekli su liječnici.

“Bože,kako je lijepo plavetno nebo, bijeli oblaci, hrastova šuma, ptice u letu, duga poslije proljetnog pljuska!” – okupljenim dečkima, pri povratku, zadivljeno je pričao Mata Gutman.

“Samo u sunce ne gledaj!Neka sije i grije!” – rekao je ozbiljno i zašutio. Pri tom mu, u još uvijek crvenim očima, zasjaše suze.

Adam Rajzl

 

Laakuuu noooć, djeco! Već nam se drijema. Na počinak već nam se sprema. Laakuuu noooć, djeco cijeloga svijeta. Na počinak ide cijela Zemlja planeta. Do iduće subote pozdrave vam šalju jedna “starija teta u duši poeta i striček nešto stariji, poeta pravi: Božica i Adam”, a njima se pridružuju i svi ZMUSK-ovci vedri i čili nadamo se, sad već dobrano, svi zajedno “vašem srcu mili”. Ćao bao do idućeg puta. (Neka nitko ne luta i odmah nakon škole neka kući se vrati ili kod djeda ili bake na palačinke, čokoladu, limunadu il’ poslastice svakakve…pa, pa!)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s