Dječje priče i stihovi za laku noć XXIV.

Draga djeco, dobra večer. Evo nas ponovno uz vas. Baš kao i svake subote. Dobro, ne baš svake, jer kompić znade grdno zeznuti stvar i što vam onda preostaje nego pravu, pravcatu knjigu uzeti u ruke i negdje se skutriti gdje je tiho i meko, a potom utonuti u san. No, ovaj put sjednite mami u krilo, pa bilo-kako bilo, otvorite laptop ili kompić svoj i mirno, polako krenite u avanturu novu, što dječji stihovi i priče se zovu.

 

PJESMA O MACI

Maja Cvek

Maca jako voli mlijeko
i nečije krilo meko,
voli ruku da je mazi
i u slatki san uvede.
Tad’ smirena,
glasno prede.

Ali usred tihe noći
kad san svima sklopi oči,
budna maca u lov kreće.
Dok se šulja od sjene je tiša
i brza kao strijela,
kada lovi miša.

IGRA SKRIVAČA
(Zbirka Tišljerove priče)

Adam Rajzl

Dječaci su svakog predvečerja nakon odigranih bezbrojnih nogometnih utakmica, veranja na stabla, odlaska u prve trešnje započeli uobičajenu igru skrivača. Pobjednik je bio onaj kojega nismo mogli dugo naći sve dok nas ne bih iznenadio povikom s vrha stabla iz gustih krošanja ili nekog starog plota. Najčešće je to bio prijatelj Tuna Filin. „Slabi ste vi detektivi! Lopova na biste vidjeli ni kad bi stajao pred vama !“ dodavao je važno. Visok, mršav, vješt i dovitljiv uvijek bi nas nečim iznenadio. Povukao bi se pod most, šćućurio u koprive poput kvočke što čuva piliće od naleta kopca kokošara, prekrio se granjem ili pak zalegao u kanal s travom dok smo mi trčali pored njega.

„Opet me niste otkrili.“ – slavodobitno bi povikao.

„ Pobijedit ćemo Tunu. Imam pravu ideju, nikada na to ne bi ni pomislio!“ – rekao sam povjerljivo Stipi Staninom.

“Štagalj, među sijeno?” – zapitao je.

„Ma, ne to, nego nešto ludo, nezaboravno, a o mojoj ideji svi će dječaci zadivljeno pričati, a i Tuna će morati priznati da sam nenadmašan.”

„Dobro ,vidjet ćemo Tišljeru, kakvu si varku smislio. Samo pazi da ne bude: „Varka malog Marka pa da padneš s trešnje.“

Bližila se večer. Sunce se spuštalo prema zapadu i Lipovačkoj šumi…

„Slažem se, premda ne znam šta si smislio. Znam da uvijek imaš lude ideje.“ – prihvatio je Stipa Stanin.

Igra skrivača ponovo je započela. Svi su dečki bili na okupu. Tuna je stao pored stabla višnje prekrio ruke dlanovima, brojio…“ Još malo pa će viknuti: “Magarac bio ko se nije skrio…“

„Ideja ti je baš ludo opasna!“ – priznao je Stipa Stanin.

„U osiguranju pobjede, da se konačno Tuni možemo smijati, ništa nas ne može pokolebati!“ U blizini, bio je bunar susjeda dida Đure Crvenog. I za najvećih sparina, kada su drugi seljani morali dovoziti vodu, taj je bunar bio nepresušan. Uvijek bi noću nadošlo toliko vode koliko je danju izgrabio vode za konje, krave i svinje, koje su se hladile u bari, u blatu.

Ideja je bila jednostavna. „Ja ću stati na ogradu, na rub bunara i ući u vjedro kojim dida Đuro Crveni grabi vodu Stipa će me polako uz pomoć kotača i lanca u vjedru pustiti u blizinu vode. Iza toga lancem ćezakačiti veliki željezni kotač da se ne mogu dublje spustiti jer bih upao u vodu i mogao bih se utopiti.“

Igra je započela. Stipa je učinio sve ono kako sam zamislio. Uzverao sam se na ogradu bunara, sjeo u vjedro i rekao: „Može, sad me polako spuštaj. Kad dođem u blizinu vode viknut ću…“

Upravo je tako i bilo Čučao sam u vjedru dok me Stipa polako spuštao dolje. Kad sam došao u blizinu vode povikao sam:“ Dobro je!“

„Stipa, kad igra završi, nemoj zaboraviti doći po mene !“ – dodao sam.

Stipa je lancem i kvakom učvrstio kotač i otrčao. U bunaru sam ostao sam.

Tuna je brojao, preskakao brojeve samo da se stignemo što bliže sakriti kako bi nas što prije otkrio. Sve je glasnije vikao: „Magarac bio ko se nije skrio. Još brojim do deset i idem. Jedan, dva, sedam, osam, devet, deset. Gotovo, idem…“

Dečke oko sebe ubrzo je pronašao iza stabala krušaka, na stablu višnje, iza stoga sijena, u grmu lješnjaka… No, mene nikako nije mogao otkriti. „Eh, Mali Tišljer ovaj put me nadmudrio. Svaki put sam ga pronašo u tren oka, dok pljesneš dlan o dlan. Sada se sakrio ko igla u plastu sijena. Odabrao je očito neko tajno mjesto…“

Na bunar nije ni pomišljao jer su stari uvijek govorili da gledanje u bunar nije dobro jer je dolje u bunaru baba Roga koja kupi djecu, a pomaže joj i muž Djed Rogan.

I kad je Tuna već bio umoran i razočaran od bezuspješnog traganja iznenada se pojavio susjed dida Đuro Crveni s praznim vjedrom. Došao je po novu vodu jer mu je stoka zbog sparine ožednjela, a i večer je bila sve bliža. Otkopčao je lanac, kotač se pokrenuo, no dida Đuro se iznenadio.

„Mračinu ti, šta je ovo?! Prazna kanta nikada nije bila tako teška!“ – glasno je rekao, toliko snažno da sam ga i ja dolje u bunaru mogao čuti.

Onda je sam sebi dodao: “Moram vidjeti što se to uhvatilo. Možda je kanta zapela za nešto?!“

Na moju sreću počeo je povlačiti vjedro gore, a ja sam prestrašen šutio. Nisam se javio:„Što ako vjedro iznenada pusti, završit ću na dnu bunara“ – potpuno sam se oznojio.

„Dida Đuro, ja sam!“ – povikao sam kad sam ugledao susjedove lice iznad ograde.

„Mračinu, šta ti radiš u bunaru, mogo si nastradati. Odakle ti takva luda ideja?“

„Igra skrivača…“ – dodao je kad me uhvatio za pojas i izvukao izvan bunara.

„Kako si ušao?“

„Sam.“

„Izmišljaš, ne bi ti mogo to sam napraviti.. Neko ti je sigurno pomogo… Netko te moro spustiti“

„Stipa Stanin!“ –  šapnuo sam.

„A tako, reći ću mu materi koja će ga šibom po turu isprašiti da se više nikad ne sjeti tako nešto napraviti… A reći ću i susjedu, tvom ocu, Martinu Tišljeru, kako se ti skrivaš po bunarima… Glavu si mogo izgubiti! Šta, mračinu ti, da sam ja kantu spustio do kraja do dna bunara!“

„Dida Đuro, nemojte reći ocu.“ – molio sam.

„Eh, to nije igra, to je ludorija!“ – rekao je ozbiljno.

Ocu je sve rekao iste večeri. Kakva je bila očeva isplata za moje mudre neobične ideje pred vama ću prešutjeti, ali sam od tada svaki bunar obilazio u velikom luku. Igre skrivača smo napustili, a nogomet je bio sve popularniji.

 *  *  *

Laakuuu noć djeco. Već nam se drijema. Na počinak eto, već nam se sprema. Laakuuu noooć djeco, cijeloga svijeta. Na počinak ide cijela Zemlja planeta. Svi od reda i veliki i mali pod plahte i deke meke su stali. I neka, tako valja, svima i velikima i malima. Ma gdje bili. Na bilo kojoj strani svijeta samo neka ih čeka, postelja meka. Do iduće subote pozdrave vam šalju “stričeki i tete”, poetese i poete i ZMUSK-ovci vaši sve od reda, jer sutra je nedjelja nije srijeda. Pobrkati lončiće mi brzo znamo ko da smo mali ili sijedi, ali zato stari pozdrav vrijedi: Ćao bao!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s