Dječje priče i stihovi za laku noć XXV.

Draga djeco, mame, tate, djedovi, bake, tete i tečevi, ujne i stričevi, koja susjeda stara koja slovi za dobrog dječjeg čuvara… Dobra večer svima, koliko vas ima. Receptura već je svima znana: na krilo mame ili tate ili onoga tko vas doma čuva prije odlaska na spavanje i pozorno se dajte priči na “proučavanje”. A i stiha za djecu ima što godi ušima i malima i velikima… Uživajte!

 

VELIKI POČETAK

Maja Cvek

Vratili se sa svih strana,
sa sela i s gora.
Vratili se preplanuli
sa obala mora.
Vratili se vedri, čili
i s modricom više.
U danima bezbrižnim
na školu zaboraviše.

Vratiše se male čavke,
cvrkutavci mali,
što su mjesec ili dva
Bogu dane krali.
Sad pričaju doživljaje,
otkrivaju tajne,
pjegavi  se nosić mršti,
a neke su oči sjajne.

Al’ stigle i pridošlice,
slatki klinci, novi,
što do sada nikad nisu,
sjedili u školi.
Eh – sada njih čekaju
ozbiljni zadaci.
Što stariji dobro znaju,
saznat će – novaci.

Eto, tako
prođe ljeto.
Stigla jesen nova.
Zove škola, zove…

CRNE SVINJE NA PUSTOJ CESTI

Adam Rajzl

Mladi agronom Ivan radio je na poljoprivrednom dobru u blizini davno napuštenog sela. Ostalo je svega nekoliko oronulih kuća, a on je boravio u jednoj od njih.

Proljeće je bilo pri kraju. Dolazio je umoran iz polja, sunce se bližilo zapadu, posljednje ptice vraćale se u svoja gnijezda, a seljaci iz polja svojim kućama. Zrikavci se svojim zrikanjem divili toploj večeri i radovali se ljetu što će uskoro dojahati s munjama i pljuskovima.

Vraćao se biciklom. Mrak se počeo sve više spuštati. Obrglio je već i daleku šumu, livade i polja. Iznenada na pustoj cesti ugledao je čopor crnih svinja zvanih fajferice od kojih su, ujesen, u vrijeme kolinja, seljani pravili kobasicu, kulenje, te dimili debelu slaninu i šunke. Meso od tih svinja bilo je vrlo ukusno, jer su rovale po pašnjacima, hladile su u blatu u barama, jele kukuruzno zrnje, žir i trave.

Sa strane pored kanala koračala je mršava visoka starica u crnoj odjeći neobičnog, staklastog pogleda. Šutjela je. Ni glasa nije ispustila čak i onda kad je neka od svinja s ceste preskočila preko kanala i uletjela u još nedozrelo žito. U ruci je držala dugi suhi štap i uporno mahala njim.

Ivan je pozdravio, no, starica je šutjela. Čak nije ni okrenula glavu. Gledala je samo ispred sebe. Začudio se. Nikada je nije sreo u selu. Morao je sići s bicikla jer se čopor svinja pred njim nije razmicao. Krmače i prasad roktali su i mahali repovima braneći se od muha i obada te onda spuštene glave nastavljali dalje.

Trajalo je to dugo. Skoro je ušao i u selo, zapravo njegov ostatak. Nekada prije rata u njemu je bilo puno lijepih kuća. Živjeli su napredni poljoprivrednici koji su u ratnom vihoru jedne tamne listopadske noći otišli. Povezli su samo ono što im je moglo stati u seljačka kola i danima putovali prašnjavim putovima do Drave, preko mosta, pa onda dalje.

Kad je ušao u kuću i sobu u kojoj je spavao učinilo mu se da je začuo nepoznate čudne glasove, žamor i šuštanje. Osjetio je neobičnu toplinu ili pak na trenutke ledeni vjetar. Počeo se znojiti.

„Bože, oslobodi me napasti!“ – rekao je sam sebi. Iza toga više je puta izgovorio rečenice što mu ih je još davno rekao svećenik Štamberger kod kojeg je ministrirao.

„Kad osjetiš da te nešto stišče, proganja ili ti ne da usnuti samo reci: „Vjerujem u jednoga Boga“ i sve će nestati. Zle misli otopit će se poput ledenica na prvom proljetnom suncu!“

Ivan je pet puta izgovorio ove rečenice, ali nije pomagalo. Tada je počeo moliti litanije svih svetih. Činilo mu se da su se žamor i šuštanje polako gubili dok na kraju, pred ponoć, nisu potpuno iščezli.

Kad je pun Mjesec zavirio kroz prozorsko okno u njegovu sobu viša ništa nije osjećao. No, dugo nije mogao usnuti. U mislima su se kovitlale crne svinje, pusta cesta, mršava starica u crnom sa štapom u ruci i čudni, zlokobni glasovi. Tek pred jutro san mu je došao na oči.

„Tko to u selu uzgaja crne svinje? Do sada ih nisam vidio. Čuva ih i tjera neka starica u crnom?“ – zapitao je Ivan radnike na poljoprivrednom imanju u rano jutro.

„Šta, i ti si ih vidio?!“ – javio se najstariji među njima s posebnim žarom u očima…

„To ti je, momče, nešto neobično. I ja sam to više puta doživio, ne samo ja nego i brojni drugi susjedi. Jel se sjećaš one jele u blizini ceste kojom prolaziš, a na kojoj si vidio crne svinje?“

„Da, sjećam se!“ – rekao je.

„E, vidiš, tu je za prošlog rata stradalo sedamnaest djevojaka. One se noću, a katkad i danju za nevremena, iznenada jave. Plaču, vrište, dozivaju ili šapću. Nekada se pretvore u svinje, nekada u ovce, a nekada u vile… Traže svoj mir, a ne mogu ga naći…“ – zaključio je.

Ivan je šutio. No, odlučio je tražiti premještaj na drugo područje. Crne svinje i staricu u crnom više nije želio sresti.

„Jesi li, Tišljeru, čuo šta se dogodilo našem mladom agronomu Ivanu neke večere u blizini sestrinog sela?“ u toplo predvečerje pred zvonikom zapitao me Marko Krivić.

„Ne, nisam.“ – začuđeno sam ga pogledao.

„Sigurno je opet vidio vilinsko kolo i tamburaše na livadi u ponoć!“ – porugljivo je dobacio Tuna Filin.

„Možda mu opet vatrenjak htio uskočit u kola“ – nasmijao se Stipa Stanin.

„Poslušajte, ko vjeruje neka vjeruje! Ko ne vjeruje neka to doživi!“ – ozbiljno je dobacio Marko Krivić, prijeteći.

„Vidio je crne svinje na pustoj cesti u predvečerje… Štapom ih tjerala neka baba sva u crnom, staklenastog pogleda.“

„Pa šta, svinje ko svinje!“ – dodao sam.

„U tome i jeste kvaka!“ – nastavio je Marko.

„Nisu bile svinje nego duhovi!“ – dodao je i povikao: „Slušajte, sve ću vam detaljno ispričati.“

„Vidio Ivan suhe kobasice po krošnjama jer je bio suviše gladan!“ – nasmijao se Stipa Stanin.

„Ivanu se često nešto priviđa. Umoran od vrućine i hodanja njivama vidi svašta na mjesečini. Ponekad i male zelene kako prave krugove u žitu!“ – nasmijao sam se.

„Šuti, Tišljeru, i ti si vidio NLO iznad krošanja, a sad se smiješ!“

„Što sam vidio, vidio. Imam i svjedoka. Ko zna možda se opet pojavi!“ – nisam se predavao.

„Dečki, slušajte, ako cijelu priču hoćete čuti do kraja!“ – uozbiljio se Marko.

„Idemo!“ – rekli smo u glas.

Ponovo smo slušali Markovu priču pred zvonikom dok se Mjesec izdizao iznad jablana, a golubovi katkad dodirnuli zvono što je, u tišini, na trenutke širilo neobičan zvuk, pa je bila još tajanstvenija.

Sve nam je detaljno ispričao, a onda na kraju dobacio: „Ako ne vjerujete pitajte moju sestru Ljubu, a najbolje samog Ivana koji je to doživio.“

„Baš ću Ivana pitati šta mu se dogodilo?“ – Tuna Filin bio je uporan.

„I ja ću sve kod njega provjeriti čim ga prvi put sretnem“ – složio sam se na odlasku. Ipak sam odustao od Ivanova propitkivanja, a sve nakon mog odlaska tetki Leni i tetku Ciferu

 na kirvaj na spomen dan Svetog Jakova.

U predvečerje, na Dan svetog Jakova, biciklom sam prolazio cestom pored tajanstvenog mjesta ispunjenog visokim jelama. Znao sam da groblje nije u blizini. Netko ih je očito zasadio iz njemu samo znanih razloga. Svuda uokolo bili su šljivici, vinogradi, hrastove šume, polja i pašnjaci. Išao sam tetki Leni i tetku Ciferu na kirvaj.

Dan je bio vedar i sunčan. Danima je sunce snažno sijalo i peklo, kukuruzima uvrnulo lišće, zemlji borama unakazilo lice. Začudo, Sveti Ilija na svoj spomendan nije uzdigao crne, ledonosne oblake i na vatrenim kolima, razbacujući munje, proletio nebom.

Upravo sam prolazio cestom u blizini mjesta na kojem je, po priči, agronom Ivan, prije nekoliko tjedana, ugledao crne svinje i staricu u crnom sa štapom u smežuranim rukama koja ih je čuvala i tjerala.

Iznenada se izdigao vjetar. Zavitlao prašinu na cesti, budio se u krošnjama. Iz jelovih krošanja začuo sam čudne glasove i lom. Činilo mi se da iz nje izlaze svinje koje rokću, trče, da čujem djevojački plač i dozivanje.

Bicikl sam pokušao potjerati brže, no, noge su mi se zapetljale i ukočile. Neka ih je čudna snaga ščepala, nikako se nisam mogao ni pomaknuti.

 „Bože pomogni…“ – prekrižio sam se.

Uzalud. Vjetar je bio još jači, prašnjavi virovi s otrgnutim grančicama još brži i veći.

Uznojen, jedva sam se uz veliki napor pokrenuo. Prve su krupne kišne kaplje već kupile prašinu, a munje se propinjale iza hrastove šume. Preplašen, uletio sam u tetkovu kuću.

„Sinko, kud ćeš ti po ovakvom nevremenu?“ – zapitao je tetak Cifer zabrinuto i dodao: „Mogo si pričekati da se nevrime smiri.“

„Šta si tako blid? Nemaš ni kapi krvi na licu. Šta ti se dogodilo?“

„Prošao sam pored jela i ukletog mjesta i svašta sam čuo.“ – odgovorih preplašeno.

„Sinko, to ti se samo pričinilo! Jak je vjetar uletio u krošnje. A kad on uzludi, lomi i svija grane, tada ti se čini da šumom odjekuje plač, bude se čudni krikovi, piskutavi ili grubi glasovi, sve ono što si sam zamisliš. Nema tu, moj sinko, ništa. Samo priče.“

Tetak Cifer me umirio, no, pri povratku, biciklom sam se ipak vraćao drugom cestom. „Bolje vjerovati nego doživjeti!“ – sjetio sam se riječi babe Kolarice što ih je često ponavljala u zimska predvečerja.

 *  *  *

Laakuu noooć djeco. Već nam se drijema. Zar na počinak, već nam se sprema? Zar gotova je već ova priča laka koju čita svaka baka? Ili stih ovaj koji znade svaki otac! I majka i djeda sijedi koji vas u svemu slijedi. Bilo kako bilo: čiča-mića, gotova je priča. Za ovu subotu ovoliko od nas i stričeka i teta, poetesa i poeta. Do idućeg susreta sa vama nek’ potraje tišina, ali i dječja galama. Ćao bao, pozdrav svima od ZMUSK-ovaca! Rima – štima?!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s