Dječje priče i stihovi za laku noć XXX.

“Nije lako bubamarcu, zum, zum, zum, bubarinu muškarcu zum, zum, zum”… tako vam glase stihovi Arsena Dedića, draga djeco, a tako vam otprilike i glase stihovi naše poetese Đurđice Mikete. Doada li se k tome i još striček jedan, ali poeta vrijedan, Adam mu je ime, Rajzl prezime, tada nit više nit manje nego dvije – tri priče u vaš svijet ovom zgodom stane. Pa, vi čitajte, ne dajte se smesti…

BUBAMARA I KOMARCI

Šara, šara, šarica,
Bubamara-marica,
Crvena joj suknjica.
Točka, točka, točkica,
Crna glava, nožica-
Mala Božja ovčica.
Kada spremna je za let
Ne znaš jeli buba ili cvijet!
Djeca vole točkice
Bubamara-marice…

Al’ su tužne druge bube
Jer ih djec baš ne ljube.
Ljuti se komarac
I pruža svoj žalac.
Djeca neće im ni blizu
Jer komarci, muhe, buhe, bodu, grizu.

Nismo zato djeco krivi
Što smo nestašni i živi!
Naredba je odzogora
Da to tako biti mora…

I tu nema prigovora,
Svatko svoje mora nosit’ boje…

Đurđica Miketa

POZIVNICA

Otvaram Klub smijeha i veselja, ispunjena bit svaka vedra želja…Članovi Kluba bavit će se samo smijehom i razbibrigom, briga ionako previše. I s ljubavi, ljubavi bit će pune bačve, visjet će sa svake grane kao zrelo, sočno, mirisno voće. Članarina smao pregršt smijeha i srčeko ljubavi…

Naziv Kluba bit će SMJEHOKLUB!

Članovi Kluba mogu biti svi koji se znaju slatko smijati i šale zbijati! To vama djeco, neće biti teško, jer su vam lica sami osmjeh, a srčeka puna ljubavi! Neka dođu i odrasli, njih ćemo tom veselom poslu naučiti…

Da bi se vrata Smjehokluba otvorila, potrebno je izgovoriti ove čarobne riječi:

Hihi huhu ha, urić burić ba,
burić borić bo, hohoho hohoho ho.
Bijeli školjić ško, haha haha ha,
bubamara ba, vrata su otvorena…

Đurđica Miketa

STRAŠILO U VINOGRADU

Ponovo je stigla sunčana jesen. Nebo je modro bez oblaka, a brda s vinogradima prepuna su trsja, zrelih grozdova, slatkastih mirisnih boba, žutog i crvenog lišća. Probudila se i jata čvoraka. Lutaju od vinograda do vinograda, od brda do brda, i od jutra do večeri, slade se zrelim grožđem.

Uzdigli se i rojevi pčela i osa. Slijeću na prezrele grozdove, iz boba sišu slatkasti ljepljivi sok i vraćaju se zadovoljno, trepereći krilima. Najuporniji su čvorci. Ne osvrću se na povike vinogradara, na njihovo mahanje rukama i prijetnje štapovima. Uporno zoblju grožđe koje se osipa i trsovi ostaju prazni. Već danima zasjeli su i u djed Ilijin vinograd. U njemu su, i ujutro, i u podne, i uvečer. Podignu se jedino, ako ugledaju Ilijinu sijedu kosu, veliki šešir i štap u ruci, kojim uporno maše i prijeti. Čim, gunđajući, ode iz vinograda, opet se spuste i još veselije poskakuju.

“Pokazat ću ja vama!” – razljućeno je vikao djed Ilija. “Bježat ćete vi iz mog vinograda, ko vrag od tamjana!”

“Sljedećeg jutra uzeo je nekoliko dasaka i čavala, smotuljak žice i nekoliko starih odjevnih predmeta. Odlučio je napraviti strašilo o kojemu će se pričati na diljskim brdima, a kojega će sve ptice, a i najhrabriji čvorci izbjegavati.

„Tako sam se i ja,veliko ,novo i neobično strašilo zvano STRAŠKO,našao u sredini njegova vinograda. Imao sam široke žute hlače, prugastu modro-bijelu mornarsku majicu, šareni sako kričavih žutih, ljubičastih i zelenih boja, crvenu košulju i svilenu maramu boje ciklame, vezanu u čvor. Glava mi je bila sačinjena od žitne slame, a kosa od četiri klupka stare vune. Na glavi mi je stajao veliki slamnati šešir. Sličio sam starom moreplovcu upravo pristiglom u dolinu, na odmor, s nekih dalekih mora.

Šepurio sam se poput pauna među redovima u vinogradu,tamo gdje je grožđe bilo najzrelije, a gdje su čvorci bili najuporniji. Dva sam dana stajao u vinogradu, a da me nitko nije primijetio. Čak su mi se čvorci rugali i smijali. Slobodno su prelijetali iznad i pored mene,na trsje skakali veselo i obijesno i halapljivo gutali slatke bobe, živkali, dozivali i druge čvorke s okolnih brda i šuma. Toliko su se ohrabrili da je nekoliko čvoraka čak sletjelo na moj šešir i počelo raspetljavati vunu. Stajali su čak na mojim rukama i cvrkutali veselo i zadovoljno. Na mene se nisu ni osvrtali. Kao da sam stari stup u natruloj ogradi pun mahovine, a ne strašilo kojeg bi se morali plašiti i izbjegavati. Sjedeći na meni, mogli su čak bolje promatrati cijeli vinograd, uočiti i izabrati najzrelije grozdove. Bio sam im poput vidikovca. Nekim sam čvorcima poslužio kao odskočna daska plivačima pri skokovima u vodu i pomagao im pri slijetanju u more zrelih mirisnih grozdova. Igrali su se i mojom vunenom kosom, uvijali je i zapetljavali kljunovima, provlačili razvlačili i pleli.

Ostale su vinograde čvorci odjednom počeli zaobilaziti i izbjegavati, sve zbog nepoznata čudnog zvuka koji se sve više pojačavao. S vrhova okolnih brda iznenada se začulo neobično škrgutanje, zujanje, udaranje, cviljenje, škriputanje i drobljenje, koje se pod rukom vjetra još više pojačavalo. Odjekivalo je i u obližnjoj šumi u predvečerje. Jata čvoraka jedino mene nisu napuštala. Dolazila su k meni među redove još objesnija i upornija.

“Susjede, Ilija” – jednog jutra mom vlasniku djed Iliji, javio se Marko Tican.”Zašto svoje strašilo ne postaviš na vrh brijega u vinogradu?! Dodaj mu i drvenu čegrtaljku što će je pokretati vjetar. Budi siguran da će čegrtaljka biti stalno zaposlena i da će se čvorci razbježati! Ako to ne napraviš, sve će ti grožđe pojesti. Neće ostati nijedan grozd ni za tebe, a kamoli za vino!”

Moj se vlasnik, djed Ilija, nije dao dugo nagovarati. Ionako je nekoliko dana ljutito sijevao očima, nervozno mahao rukama, uporno vitlao štapom, prijetio, obilazio trsove i redove, uokolo postavljao nekakve plastične šarene vrpce ne bi li ih preplašio. No, njegovom izumu, ptice su se još više smijale.

Po savjetu susjeda postavio me točno na vrhu brijega. Odatle je pogled na cijelu dolinu i okolna brda bio najljepši. U ruke mi je stavio veliku drvenu čegrtaljku, izum Martina Tišljera, s drvenim zupcima, kotačićima, krilcima s drvenim štapićem koji će udarati o limenu kutiju, a koju će pokretati vjetar. Kad se pojavi i dodirne me, čegrtaljka će se također probuditi i zalupati, začegrtati i udarati po kutiji i sve jače odjekivati neobičnim, kreštavim glasom.

Bio sam u pravu. Čim se čegrtaljka razmahala, čvorci su se, iznenađeni, razbježali i odletjeli nekamo daleko. Nekoliko su se puta pokušali vratiti natrag, ali je jaki vjetar još više i još jače vrtio čegrtaljkom tako da je čegrtanje bilo još neobičnije. Preplašeni nepoznatim zvukom čvorci su stoga odletjeli u druga brda i druge vinograde i nisu se više vraćali. Ja sam se veselio i gledao cijelu dolinu, berače i nasmijane beračice grožđa s košarama punim mirisnih grozdova i Sunce na izlazu i Mjesec iznad lipa u noći. Vidio sam i dječake koji su se katkad šuljali i u trku, kriomice, brali mirisne grozdove i halapljivo ih gutali. Stajao sam tako sa čegrtaljkom u ruci do završetka berbe, sve dok i zadnji vinograd nije bio obran, dok grožđe nije bilo iscijeđeno i pretvoreno u mošt.

Stigle su i dosadne jesenje kiše. Javio se i hladni sjeverni vjetar, doletjele su i prve pahulje,a ja sam i dalje uporno radio. Udarao noću i danju svojom čegrtaljkom i lomio tišinu. Čvoraka odavna nije bilo. Odletjeli su nekamo daleko. I jaki se mrazevi pružili poljem. Led je zakoračio na rijeke i potoke.

“Ovo moje strašilo previše je bučno. Sad lupa i kad ne treba. Ne da mi noću spavati. Skinut ću čegrtaljku s njega. Više mi nije potrebna!” – rekao je djed Ilija i ostavio me tako samog na vrhu brijega”.

Početkom prosinca snjegovi su pokrili polja i vinograde. I na moj slamnati šešir naslagao se debeli snijeg. Sjeverni vjetar uokolo razbacivao ledene pahulje, nosio mi ih u lice i u vunenu kosu. I to je trajalo sve do proljeća, dok topli vjetar i sunce nisu rastopili snjegove i led u rijeci i potocima. Jedva sam čekao da razlistaju voćnjaci i šume, da dođe svibanj i da zarumene prve trešnje. Tad su se ponovo pojavila jata gladnih čvoraka. Ovaj put sam ih dočekao puno spremnije. Djed Ilija mi je obnovio opremu, lice mi je pomladio, stavio novu nježnu, žutu i meku slamu od zobi, promijenio frizuru dodavši novu vunu. Na glavu mi je umjesto starog šešira, što je pocrnio od dugih kiša, stavio drugi, još veći, s crvenom vrpcom na rubovima. U ruke mi je na kraju gurnuo još veću čegrtaljku. Tako ću zajedno s vjetrom rastjerivati čvorke, najprije s trešanja, a u jesen iz vinograda. Da djed Ilija to nije učinio, nitko me u vinogradu, usamljenog i pocrnjelog, više ne bi primjećivao. Bio bih zaboravljen, najobičnije strašilo na koje čak ni ptice ne bi slijetale.

Na kraju bi me djed Ilija, ili njegovi nemirni unuci, bacili na kraj dvorišta, odnijeli na smetlište ili čak zapalili negdje u voćnjaku. To mi se, na sreću, nije dogodilo. I dalje se družim s trešnjama, vinogradima, beračima, suncem, oblacima i pticama koje me nadlijeću i radosno mi mašu, od jutra do večeri.”

Adam Rajzl

Laaakuu noooć djeco. Već nam se drijema. Na počinak, eto, već nam se sprema. Laakuu noooć djeco, cijeloga svijeta, na počinak ide cijela Zemlja planeta. Do iduće subote na istome mjestu pozdravljaju vas ZMUSK-ovci sa: ćao bao!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s