Dječje priče i stihovi za laku noć XXXI.

Draga djeco, što to čujemo? Da naše priče, slabo štujemo? Je li moguće i takvo što? Vidi čuda, da je tako! A zašto, djeco draga ne želite čitati naša slova, niti sprijeda niti straga? Ili su vam mladi autori mili koji sve rade s Hello Kity i u čistoj svili? Vi, može biti, što to čujem, ne razumijete riječi starinske od davnina koje voli vaša baka ili strina?

Pa, dobro. Ako je tako, zamijenit ćemo mi stihove i priče vrlo lako. Pa ponuditi nešto ne za laku noć već koju igru brzu i hitru za razbuđivanje, a ne za snivanje. Al’, nemojte onda da požalite se vi da vam fale stare tete i stričeki. Poetese i poete od formata koji znaju svojega i dječjega zanata…Do neke novo subote kad se vidimo i svima vama se od jednom – svidimo!

Koka i kokodaček

Peckali se, svađali
jajima se gađali
A njihova mala četa,
žuto pile do pileta,
izlegla se iz jajeta
sad pi-pijuče:
crviće nam dajte
i malo nas zabavljajte.

Nemojte se svađati,
ne budite ludi,
pa niste vi ljudi!
Roditelji poslušali,
prestali se svađati
i jajima gađati!

Kokodaček svilen-repa
sada svojoj koki tepa:
Koko draga, koko znaj:
baš si lijepa, baš si haj!
A ona će njmeu kratko:
Na tebi je perje slatko,
meko, svileno i glatko,
baš si fin – pravi
gospon – gizdelin.

Đurđica Miketa

GLJIVE GOLUBARE

Ljeto je bilo puno dosadnih kiša, bez prašine na stazama i putovima. Večeri i noći mirisale na vlagu, i tako iz dana u dan. Jutra svanjivala puna modrine, vedra bez oblaka, a onda još prije podneva, iz pare koja se izdizala iz vodom natopljene zemlje, bujnih trava i krošanja, budili se oblaci. Gomilali se, postajali sve gušći i tamniji tako da se sunce između njih sve teže probijalo.

«Ugušit će me ova sparina, nemam zraka, ne mogu disat!» – uzdisao je Šima Kovač. Pri tom mu je pištalo u prsima, a debeo trbuh, poput velike kovačke mješine, u prekidima, sve se teže izdizao. Već iza podneva nebo su, u potpunosti, osvojili tamni oblaci, uzgibao se vjetar, ponovo se vratile munje i gromovi, i pljusnula nova kiša. Žitno klasje, pocrnjelo i pokleklo. Sve češće, slomljeno, padalo na mokru zemlju i trunulo.

«Ni žito nećemo uspjet pokositi!» – čulo se, zabrinuto, iz dana u dan, među susjedima. I šume na diljskim brdima bile su vlažne, pune vode u izlokanim tragovima kolskih kotača i konjskih kopita na prosjecima, pune mirisa natrulog opalog lišća, hrastove kore, tanina, polegnutih trava i gljiva, bijelih, žutih, smeđih, crvenih, modrih, ljubičastih, debelih i vitkih stapki, širokih klobuka. Gljive, skupljene u krugove, ili pak prislonjene o hrastova stabla, pored prosjeka, na čistinama, dozivale su svakog jutra stare i mlade gljivare. S košarama, i prije nego što se zvonom javio Miško Zvonar, kretali su prema Lipovačkoj šumi.

I mi, dječaci iz gornjeg i donjeg kraja sela, pokazali smo da smo pravi poznavatelji gljiva. Skupljali smo najčešće vrganje, tamne, crne, debelih stapki, sočnih klobuka, okrugle, jesenske. Najlakše smo ih mogli prepoznati, a i najbolje ih se moglo prodati gospođama na đakovačkoj gradskoj tržnici ili suhe, sušene na suncu, Štefanu Pavličiću, trnavačkom trgovcu.

»Deset kilograma sirovih, kilogram suhih!» – ponavljao je Antal Kovač, jedan od najboljih dragotinskih gljivara, hvaleći se da je već prikupio pola vreće suhih.

«Antal zna di varganj spava!» – prepričavao je moj otac Martin Tišljer, dok je meni, od zavisti, poput nedozrele jabuke, nešto zastalo u grlu. Zavidno sam se, u sebi, pitao zar Kovaču, uistinu, nitko ne može doskočiti, i zar je on u skupljanju gljiva toliko nenadmašan.

«Krenuti s Antalom u šumu značilo je vratiti se s košarom punom gljiva.» – morali su priznati do tada najbolji gljivari ujak Joško i dida Đuro Crveni .

»Ima Antal neku tajnu. Treba mu se stoga nekako približiti.» – zaključih mudro.

To nije bilo baš jednostavno. Poput strastvenog starog kolekcionara koji pomno čuva i stalno nadopunjuje svoju teško prikupljenu zbirku, Kovač je čuvao svoja tajna mjesta puna gljiva. Nije ih odavao.

«Ako jednom nađeš hrpu vrganja, naći ćeš ih tu i sljedeće godine.» – objašnjavao je važno pred dječacima. Izgubio se zatim sam u šumi među stablima i na kraju vraćao prepunih košara.

»Kako se približiti Antalu Kovaču, kako ući u njegovo društvo, kako razotkriti njegove pomno čuvane tajne?» – pitao sam se danima. «U tome možeš jedino uspjeti uz pomoć ujaka Đure Kovača» – kao da mi je prišapnuo neki tajni glas.

»Sredit ću to s Antalom, samo budi strpljiv! Kad se otopi njegova strogoća, bit će mekan poput svile.» – obećao mi ujak Đura.

«Šta će mi klinci i neznalice. S takvima ja ne idem u šumu! Za njih je svaka gljiva jestiva, i ona na panju, i ona na hrastu, i bijela i zelena pupavka, i ludara!» – grmio je Antal važno i otpuhivao dimove debele cigarete u ujakovoj zadimljenoj kovačnici. Nikada nisam saznao čime je ujak pridobio čiča Antala. Možda s nekoliko kutija cigareta ili bocom žute šljivovice. To je bila samo njihova tajna.

Bilo je dovoljno da mi, pred zvonikom, uvečer, Antal Kovač izusti tiho: »Slušaj Tišljeru, ti i Tuno Krivić možete ujutro sa mnom u šumu. Znam novo mjesto s gljivama! Nemoj da te moram tri puta buditi. Ponesi dvi košare, trebat će ti!»

»Konačno smo i mrkog Antala razvedrili» – pomislih u sebi, zadovoljno.

Jutarnje sunce još se nije pojavilo između crvenih pruga na nebu, a mi smo već zajedno s Antalom koračali prema Lipovačkoj šumi. Mrak je još uvijek grlio hrastova stabla. Prve snene ptice tek su polijetale iz gnijezda. Jutarnja izmaglica provlačila se prosjecima i mladim grabikom. Visoke, bujne trave, paprat, preslica i divlja kopriva, bile su vlažne, a staza blatnjava. Krenuli smo lijevo, u debelu staru hrastovu šumu, na obale Lipovačkog potoka.

«Tu smo!» – prošapta Antal Kovač, povjerljivo, kao da nam odaje neku veliku životnu tajnu, koja se ne povjerava svakome, nego samo najodanijem prijatelju, koji je neće odati ni za bilo što.

«Slijedi samo obalu i prosjek s jedne i druge strane! Vrganji su tamo gdje dopiru sunčeve zrake. Nema ih u šikari. Ne žuri, zastani, čekaj da ti se oči priviknu na tamu i naći ćeš ih, iznad ili ispod lišća.» – nastavljao je tiho, kao da nas u velikoj šumi netko nepoželjan može čuti i sve razotkriti.

Bio je u pravu. Ubrzo su pod našim prstima zaigrali crni, mladi vrganji, debelih stapki.

«Koji varganj!» – divio se Tuno Krivić i, siguran sam, u sebi, potajno sanjario kako stoji za klupom na gradskoj tržnici i iz košare izvlači mlade vrganje, stavlja ih na vagu, a zatim ih nježno spušta u nove košarice gradskih gospođa koje će ih kasnije pripremiti za večeru. Antal Kovač, međutim, u svoju je košaru stavljao ne samo vrganje nego i lisičarke i sunčanice (imale su visoke stapke, široke klobuke boje srneće dlake, s malim krugom u sredini i prstenom koji se mogao pomicati gore-dolje). Ubacivao je u svoju drugu košaru i gljive golubinje sive, s klobukom bijelim s donje strane i grizastim mesom, ili pak modre i crvenkaste. Dodirivao ih je nježno i tepao im kao da su ptice.

»Gle, moje golubice!» (drugi su ih zvali golubare, jer su bile slične golubinjem perju).

«Vidi,vidi, ova je baš dobra,gle, što je ova lijepa,kamo se samo skrila…» – …Sad mi je tek bilo jasno zašto je nekoliko puta podviknuo na mene i Tunu Krivića. Bili smo, u stvari, sasvim uvjereni da su te gljive najodvratnije otrovnice koje treba odmah ukloniti. Lupali smo ih stoga nogom i to tako snažno da su im se, po hrastovom lišću, razletjele stapke i klobuci.

Gledali smo, iznenađeni, izrogačenih očiju, sretni da se na nas ne saspe pljusak Antalovih psovki i ljutitih riječi «kako smo najobičnije neznalice, kako ne znamo razlikovati varganj od

najobičnije ludare s crvenim točkicama». Na sreću, košare su bile pune i krenuli smo kući.

«Povest ću Osječanku Sanju sada u šumu! Eh, sad je, konačno, prilika! Neka vidi što je jesenska boja lišća u krošnjama, neka vidi što su gljive, da zna napisati sastav» Jesen u šumi» – razmišljao sam hrabro, i do duboko u noć prije spavanja. Toliko snažno i uporno da mi se sve češće činilo da, i u snu, čujem njezin nježni šapat i zaljubljene riječi: »Tišljeru, povedi me, sklisko je!»

Kad krenemo u šumu, u sunčano nedjeljno prijepodne, za početak, pokazat ću joj bijelu i zelenu pupavku, kraljevsku gljivu. Pupavke su se tog ljeta, zbog velike vlage, poput bijelih tek izleženih pilića (ionako rastu uvijek iz jajeta) kočoperile na sve strane, pored prosjeka, ali i u dubini šume, gdje jestivih gljiva uopće nema.

«Pupavka, zovu je i kraljevska gljiva, njom su trovali careve i kraljeve, gljiva je bez okusa i mirisa. Svaki novi gljivar to mora najprije naučiti! Ne mijenja boju ni pod pritiskom prstiju, a otrov djeluje tek nakon šest i više sati. Do tada već razori sve i bubrege i jetru. Dovoljna je jedna pupavka pa da otruje pola sela! Ne treba ti, Sanja, gljivarski priručnik u boji. Ja sam ti dobar poznavatelj gljiva, pouzdan vodič. Jako dobro poznajem svaku otrovnicu, a naravno i sve jestive gljive. Pokazat ću ti vrganj, lisičarku, sunčanicu i blagvu ili rujnicu najukusniju, ali vrlo rijetku gljivu crvenog klobuka i žute stapke, što u početku raste kao iz jajeta, a o kojoj sanja svaki najbolji gljivar!» – reći ću Osječanki Sanji važno pred zvonikom.

Kad je riječ o poznavanju gljiva, postao sam pravi stručnjak. Bit ću bolji i od Antala Kovača, župnika Luke Trnavca, profesora Buruša i električara Vilka Rajbla! Oni su već kratkovidni pa svaku gljivu moraju pregledati naočalama. To je samo, siguran sam, gubljenje vremena.

Jedva sam dočekao naš prvi susret u subotnje predvečerje, pred zvonikom.

«Sanja, Lipovačka šuma puna je jestivih gljiva, pođi sa mnom!» – predložih hrabro i zaneseno.

«Tišljeru, uzaludan ti je trud. Ja ti gljive ne volim. Za mene su sve otrovne. Jedino jedem šampinjone iz staklenke, a volim, recimo, i svježe pečurke uzgojene u podrumu» – odgovorila je hladno i nezainteresirano.

«Ne znaš ti, Sanja, što su gljive!» – htio sam joj reći, no, odustao sam.

«Dobro, imat ćeš i pečurke na travnjaku, odmah do kuće!» – želio sam joj dodati važno, ali se ona već izgubila na drugoj strani ulice.

Istog trena odlučih iskušati još jednu veliku tajnu Antala Kovača: »Pečurke u dvorištu, svježe pečurke svakog jutra u tvojoj košari, na tvom stolu, za sušenje i juhu, za umak uz pečenje s mesom, po narudžbi, koliko ti treba… Zasadiš ih u jesen, a onda sljedeće godine bereš, odmah poslije prve tople jesenske kiše».

Iz Božićeve livade, po Antalovu receptu, sutradan sam donio nekoliko starih pocrnjelih pečurki. Izlomio ih, izdrobio dlanom, stavio u vodu, pomiješao s malo zemlje i posijao, u šljiviku, po travnjaku, pored bresaka i krušaka. Spore gljiva raznijet će vjetar, pokupiti ptice, zagrliti trave. Jedino treba biti strpljiv i pričekati do sljedeće godine. Dolaskom prvih magli, jakih mrazeva i visokih snjegova, sve je bilo zaboravljeno. Počelo sanjkanje i klizanje, izmišljene nove zimske igre na Švabinu brdu. U proljeće pak na redu su bili ribički štapovi, lov klenova i šarana na rijeci, a ljeti, koje je ponovo bilo suho, prašnjavo i danima bez oblaka i kiše, kupanje, ronjenje i skakanje s mosta u vodu, na glavu i noge. I tako do kraja ljetnog raspusta.

Na kraju kolovoza, nakon prve obilnije kiše, probudi me djed Jakob: “Hajde, gljivar, u berbu, pečurke te čekaju!” Uistinu, imao sam što i vidjeti. Pečurke u travi, bijele, sočne, mlade složene u krug, šepurile su se šljivikom.

«Eh,gdje li je sad Osječanka Sanja da ih ubere?!» – ote mi se uzdah.

«Poštanski sandučić, žuti sandučić na Ilijinoj kući! Pisamce na njezinu adresu i poziv da dođe što prije, da je čekaju pečurke, da ih može ubrati koliko god želi! Sanja na travnjaku, princeza među pečurkama!» – san prepun nada zaljubljena dječaka.

Proteklo je, međutim, nekoliko dana. Pisamce je još uvijek čekalo. Nisam nikako uspijevao pronaći prave rečenice, što i kako Sanji napisati. A i pravu adresu nisam imao. Pečurke, međutim, nisu mogle čekati. Svake su noći uporno rasle, toliko brzo da ih se moralo ubrati da ne pocrne i, trule, padnu na zemlju. Na kraju, iz sanjarenja i iščekivanja, pri povratku iz škole, nastava je već započela, probudiše me hladne, ozbiljne i suhe riječi Tome Bergera.

«Osječanka Sanja, čujem, od sada mijenja plan ljetovanja. Seoski turizam više je ne zanima. Našla je, kažu, nekog Dugog Pjegavog i s njim svakodnevno odlazi na tenisko igralište. On je drži za ruku i, zamislite, važno joj pokazuje kako prilikom serviranja treba držati teniski reket i to svake večeri, čak i pod reflektorima, u blizini krošanja velikog parka… Bili su zajedno s roditeljima i na ljetovanju i gledali neki veliki teniski turnir.»

Hinio sam da sam prečuo ove gorke Bergerove riječi i zaputio se među stabla.

«Pečurke i nisu za umišljene djevojke! Za njih su tenis, školjke i rakovi!» šaptao sam, razočarano, u sebi.

Adam Rajzl

Laaakuuu noooć djeco. Već nam se drijema. Na počinak već nam se sprema. Laakuu nooć djeco, cijeloga svijeta na počinak ide cijela Zmelja planeta. Slatko snivajte, brige podrivajte i sutra je novi dan, suncem okupan. Nedjelja je tra-la-la, neka svatko tada se odmara. Do iduće subote na istome mjestu pozdravljaju vas ZMUSK-ovci vaši i stričeki i tete sve same poetese i poete, sa pozdravom starim: ćao bao!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s