Dijalog među različitim vjeroispovijestima!?

“Ljubi bližnjeg svoga”

Priča o dobrom Samarićaninu je jedna od najpoznatijih Isusovih priča. Priča govori o tome kako ranjenom židovskom putniku, kojeg su napali razbojnici, nisu stali da pomognu ni svećenik ni Levit koji su tuda prolazili, već jedan tuđin, Samarićanin.

Iako su Samarićani i Židovi bili u odnosu tradicionalnog neprijateljstva, ovaj Samarićanin je pomogao ranjenom Židovu, za razliku od pripadnika njegovog naroda. Predstavljajući omražene Samarićane u povoljnom svjetlu, Isus izaziva šok kod svojih slušalaca, što je tipično za njegove provokativne govore u kojima su uobičajena očekivanja izvrnuta.

Isus ovom pričom tumači Mojsijevu zapovijed “ljubi bližnjeg svog“. Priču daje u odgovor na pitanje židovskog pravnika o identitetu „bližnjeg“ za kojeg Knjiga Levitska kaže da ga treba voljeti (19:18). Priča je zabilježena u evanđelju po Luki (10:25-37).

Religijski dijalog: je li moguć i kada bi mogao postati stvarnost?

mr. sc. Julija Koš

U suvremenome svijetu u kojemu se svakodnevno suočavamo s toliko nesuglasica, nerazumijevanja, mržnje i ubilačkog nasilja, masovnog i pojedinačnog, a potaknutoga nepoznavanjem onoga «drugog» i «drukčijeg», razmjerno često čujemo riječi «ekumenizam» i «međureligijski dijalog». Prva označava napor na međusobnom približavanju onih brojnih različitih Crkava koje su se razvile iz početnog kršćanskog korijena, a koje streme ka ponovnom objedinjavanju. Dijalog, pak, označava napore među pripadnicima različitih religija usmjerene ka boljem međusobnom upoznavanju, koje tek tada vodi i ka više međusobnog razumijevanja i poštovanja, što pak vodi ka više mira u svijetu i ka boljem životu za svakog čovjeka, neovisno o njegovoj religiji i drugim značajkama.

Teorija dijaloga je jednostavna i svakome razumljiva: pripadnici različitih religija, odnosno njihovi predstavnici, sastajat će se radi pokretanja napora u poboljšanju međusobnoga poštovanja, radi smanjivanja i uklanjanja predrasuda i radi utemeljenja temelja za nove odnose u svijetu, u kojima neće biti vodećih i sporednih religija, naroda i pojedinaca. Međutim, je li ovo moguće ostvariti u praksi, stvarnome životu, dok je toliko mnogo snažnih utjecaja protiv toga, dok se na različitim mjestima planeta toliko mnogo novca i snage ulaže u masovnu ubilačku mržnju, u nastojanje da se onoga «drugoga» i «drukčijega» uništi, istrijebi, pritom sve to «u ime Božje», što je zločincu opravdanje za svaki takav zločin?!

Rane suvremenoga svijeta nezaustavljivo krvare, nimalo zaliječene iskustvom golemih mržnja i istrebljenja u povijesti i sadašnjosti. Na mnogim se mjestima živi izolirano od susjeda, religija ili običaji s druge strane zamišljene granice često su istodobno prikazivani kao neprijateljski i vrijedni istrebljenja, a svoja se vjera i vrijednosti prikazuju kao jedini ispravni. Svi koji se ne pridržavaju jednih običaja ili jednih vjerovanja meta su masovnim ubojicama. Svime ovim osobito su pogođena djeca i mladi, osobe bez iskustva, te osobe spriječene u dodiru sa svjetskom mrežom informacija. Njih zaobilazi etičko učenje o empatiji prema drugim ljudskim bićima, te će izrasti u bića mržnje. Transgeneracijski prijenos mržnje u takvim, otrovnim, sredinama upropaštava napore vodećih pojedinaca onoga dijela svijeta koji želi zaustaviti masovnu mržnju prema «drugome», koja je i uzrok najvećem dijelu patnje današnjeg čovječanstva.

Ovakva iracionalna mržnja nije povijesno nova. Ona potječe iz najdubljih drevnih strahova primitivnoga čovjeka prema svemu nepoznatome, ona je posljedica arhetipske sumnjičavosti pećinskog čovjeka prema slučajnom prolazniku iz nekog drugog plemena, udaljenoga tek dan hoda, pored njegove nastambe. Taj primitivni, arhetipski strah prema strancu, koji je proizveo mržnju i konačno agresiju prema tome strancu, u temelju je i današnjih masovnih mržnji među različitim religijskim (pa tako i nacionalnim) skupinama. U planetarnim razmjerima, nismo mnogo vremenski udaljeni od doba teškoga preživljavanja ranoga čovjeka u afričkim stepama, prije nego se homo sapiens raselio kontinentima. Još uvijek je u mnogim sredinama teško savladali umjetnost tolerancije i poštovanja, pa ako je moguće i ljubavi prema «drugome» i «drukčijem». Kakva je stoga, budućnost dijaloga među religijama? Povijesno gledano, zacijelo dobra, jer sile zla ipak postupno i makar s promjenjivim stupnjevima gube snagu, korak po korak, premda se ponegdje i ponekad može činiti da one i dalje samo jačaju.

Ali uzmak primitivne međureligijske mržnje, dakle uspjeh dijaloga, ne možemo očekivati u skorijoj budućnosti. Svaki pojedinac koji se izdigao iznad toga primitivnoga, arhetipskoga u (još uvijek) čovjeku-životinji, pozvan je svojim djelovanjem podupirati put čovječanstva prema vremenu kada nam dijalog više neće ni trebati, jer će njegovi ciljevi biti ostvareni.

Postati čovjekom i biti čovjek i poštivati dostojanstvo svake osobe
bez obzira na vjersku pripadnost!

Muftija dr. Aziz ef. Hasanović
Predsjednik Mešihata

Međureligijski dijalog u Hrvatskoj

Nema sumnje da međureligijski dijalog ima temeljnu ulogu u izgradnji stabilnog i naprednog društva i zajednice. Izgradnja građanskog društva u kakvom mi živimo i većina čovječanstva uvjetovana je dobrom međureligijskim i sveopćim dijalogom. Taj dijalog mora imati četiri vrijednosna načela;

  1. Postati čovjekom i biti čovjek i poštivati dostojanstvo svake osobe bez obzira na vjersku pripadnost. Dakle, čovjek nadasve.
  2. Slobodan, ravnopravan i iskren dijalog. Diktature i diktatore duh vremena ne trpi i ne prepoznaje.
  3. Pravo na različitost. Poštivati i prihvaćati različitost kod sugovornika bez umanjivanja i omalovažavanja startnih pozicija.
  4. Suživot usprkos naših razlika.

Svakodnevno smo svjedoci da ima i onih koji oponiraju međureligijskom dijalogu. Kod muslimana se promišlja da je intencija kršćanskog dijaloga određeni vid evangelizacije a kod kršćana je mišljenje da je intencija muslimanskog dijaloga određeni vid islamizacije. Treba jasno kazati da nije cilj dijaloga niti evangelizacija niti islamizacija. U našemu vremenu prepoznajemo njegovu dvostruku ulogu:

  1. međureligijski dijalog je prije svega komunikacija kultura, naroda i tradicija,
  2. međureligijski dijalog je jedini ispravan način međusobnog upoznavanja i razbijanja predrasuda jednih o drugima. Međusobno nepoznavanje izaziva fobiju, fobija izaziva prezir i mržnju a mržnja dovodi do kaotičnog stanja. Međureligijski dijalog za muslimane ne predstavlja nikakav bauk. Sve što musliman treba da uradi jeste da baštini Kur’an u punom smislu te riječi. Sve ostalo je područje Božje Volje – Ravnateljice. Zato poruka je jasna: Ka međureligijskom dijalogu – bez straha.

Svijetli primjeri zajedničkog djelovanja Svjetske islamske lige – Rabite i Vatikana, 1994. godine u Kaira na Konferenciji o stanovništvu, zatim 1995. godine u Pekingu na Konferenciji o ženi, jasno govore da je zajednički cilj suprotstaviti se svakoj anarhiji i sačuvati dostojanstvo ljudskog roda.

Takvih primjera imamo u R Hrvatskoj, gdje se sve vjerske zajednice oglašavaju o bitnim pitanjima. Nekada to čine u vidu zajedničkih izjava, nekada u vidu zajedničkih apela a nekada u vidu zajedničkih deklaracija. Vrijedno je naglasiti da su vjerske zajednice u R Hrvatskoj organizirane u Svjetsku organizaciju religija za mir u čijem radu aktivno sudjeluje i Islamska zajednica u Republici Hrvatskoj. Inicijativa Islamske zajednice prezentirana papi Franji početkom travnja ove godine o modelu uređenja manjinskih vjerskih zajednica, kako muslimanskih u Europi tako i kršćanskih u muslimanskim zemljama, po principu uređenja Islamske zajednice u Hrvatskoj a primjenjivog svugdje, jedan je od značajnih iskoraka ili plodova otvorenog i iskrenog dijaloga koji se vodi u Hrvatskoj.

Međureligijski dijalog je, za muslimane, ne samo da je poželjan već nužan proces. Promican u duhu islama on nije islamizacija već prezentacija islama. Dijalog kao takav podrazumijeva princip općeg dobra a ne etno- dobra. On ima i svoja pravila:

  1. da učimo i da se mijenjamo,
  2. da bude dvostran ili višestran,
  3. da budemo iskreni pri ulasku u dijalog,
  4. daje mogućnost drugima da definiraju sami sebe,
  5. da se u nj ulazi bez predrasuda i pretpostavki,
  6. dijalog se mora voditi među jednakima i
  7. stalno preispitivanje vlastitih stavova.

“Ja sam pristala na sve bijele laži,
to je život najgori, ali lakši.

Samo želja skrivena još se budi
da me vodi gdje je snijeg i nagovore na bijeg, hrabri ljudi!”

pjesma Hrabri ljudi, pjeva Gabi Novak

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s