IMATI ili BITI, pitanje je SAD ?!?

Imati ili biti, the question is now!!?

…” A na ulice su izašle curice, naše mlade snaše
u lov na nogometaše.
Nabrekle lisnice, a nisu baš bistrice
Pa bi tile bit misice i na modne pistice
To su nova iskustva koja otvaraju vrata auta
od faca velikog formata.
Ako nisu kriminalci onda su tatini sinovi
U glavama im plinovi, invalidi
Sve što vridi da im je roditelj
SMISAO ŽIVOTA JE KO IMA BOLJI AUTO IL MOBITEL!
A ja bi samo tija radit, pošteno zaradit
Imat nešto u banci da me ne hrane starci
Život je bijedan, al se ne dan
Nisan gladan ni žedan, krpin se iz tjedna u tjedan…
Tu nema sriće, sve je gluma
Ljubav odnosi bujica tekućih računa
Tu nema života, samo svota
Nema snova, samo lova otrovnija od olova
Šporka od šporkih poslova…”

Stihovi grupe TBF iz Splita

Umjesto da budete bogati, želim vam da živite u blagostanju. To znači da imate dovoljno novca za svoje potrebe, ne morate raditi osim onog što želite i slobodni ste potpuno uživati u životu. Tada shvaćate da je važno biti, a ne imati!

Prof.dr.sc. sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu,
ekonomist, Velimir Srića

Skupina seljaka s otoka Java u Indoneziji živi od prodaje kokosovih oraha na tržnici. Svakog dana odlaze u grad s deset plodova da na njima zarade 3 dolara. Kad cijena kokosovih oraha poraste, seljaci na tržnicu donose osam kokosovih oraha da za njih dobiju ista tri dolara. Više novca im ne treba. Za njih je izreka da nije važno puno imati nego malo trebati odavno postala centar životne filozofije.

No mi živimo u Hrvatskoj i EU, a u njima vlada ovisnost o novcu. Istodobno živimo u svijetu u kojem pola čovječanstva oskudijeva u potrebnim stvarima, a druga polovica je opsjednuta gomilanjem i trošenjem nepotrebnih stvari. U romanu koji sam davno čitao autor kaže da se u obitelji govori o novcu obrnuto proporcionalno imovinskom stanju. Ima li ga porodica dovoljno za glavne potrebe, o njemu se malo priča. Nedostaje li novca za osnovne zahtjeve egzistencije, on postaje stalna tema razgovora, prepirki i svađa.

Jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, Bill Gates oporučno je ostavio djeci manje od promila svoje ogromne imovine. Kad su ga upitali zašto, odgovorio je da ne bi mogao zamisliti njihov život kad bi naslijedili više desetaka milijardi dolara. Koji bi bio smisao njihovog življenja, stvaranja, zarađivanja, trošenja? Za što bi se bili spremni boriti, kako bi vidjeli sebe, kako bi ih vidjela okolina? Cijeli bi ostatak života proveli kao taoci nasljedstva i ta činjenica obilježila bi ih jače od bilo čega drugoga. Naslijeđeni novac definitivno bi im zapečatio sudbinu. Poput židovske psovke koja želi da ti se svi ciljevi u životu odmah ostvare. Nakon toga više nemaš razloga živjeti. Poput Billa Gatesa, isto su učinili vlasnik DM-a Werner Götz, glazbenik Sting i mnogi bogataši današnjice. Uvjereni su da nije loše postati bogat, ali je loše roditi se bogat. Ili, kako bi rekao Hamlet 21. stoljeća, imati ili biti, to je pitanje!

Većina ljudi mašta o materijalnom bogatstvu i poistovjećuje ga s uspjehom. U načelu to i nije pogrešno jer je novac jedino donekle objektivno mjerilo tržišne vrijednosti nas kao osoba, naših ideja, našeg rada i naših dostignuća. Ipak, većina iskusnih ljudi reći će da nije sve u novcu, važna je osobna sreća, zdravlje, zadovoljna porodica, djeca, kvaliteta života, njegova ispunjenost sadržajem i smislom. Šaljivdžije će dodati: Naravno, nije sve u novcu, nešto je u nekretninama, a nešto u dionicama!

Jeste li se kada ozbiljno upitali koliko novaca želite godišnje zarađivati? S kojim iznosom biste bili sretni? Je li to 5.000 eura, 50.000 eura, 500.000 eura, 5 milijuna eura, 5 milijardi eura? U Australiji se netko pozabavio analizom sudbina dobitnika jack pota na lutriji. Pokazalo se da je većini taj neočekivani, ogromni novac koji nisu zaradili nego dobili, češće donio nevolje nego zadovoljstvo. Dobri brakovi su se raspadali, zdravi ljudi su obolijevali, neporočni su padali u zagrljaj ovisnosti, sretni su postajali nesretni. Kao i druge stvari u životu, novac sam po sebi nije niti dobar niti loš. Dobrim ili lošim čini ga naš odnos prema njemu, način na koji stječemo, koristimo i raspoređujemo materijalne stvari.

U Americi je nedavno znanstveno istražen odnos između bogatstva i životnog zadovoljstva. Bez ulaženja u detalje, analiza je pokazala da novac bitno utječe na sreću samo kad ga ima premalo u odnosu na potrebe i životna očekivanja. Objašnjenje je jednostavno. Nemamo li dovoljno novca za zadovoljenje temeljnih potreba, bit ćemo nesretni i taj osjećaj se može „kompenzirati“ dodatnim novcem. No kad dosegnemo stupanj zadovoljenja materijalnih potreba, korelacija između količine raspoloživog novca i sreće prestaje. Dalji rast bogatstva neće imati nikakvog utjecaja na životno zadovoljstvo.

Jedna od nevolja ove pojednostavljene analize leži u činjenici da se ta točka ne nalazi za sve ljude na istom mjestu. Neki pojedinci su uistinu „zadovoljni s malim“, a drugi nikad neće dosegnuti razinu bogatstva koja bi im omogućila da zadovolje sve svoje potrebe.

U svojem romanu „U prvom krugu“ Aleksandar Solženjicin opisuje strahote Gulaga i Staljinove strahovlade. Govoreći o sudbinama ljudi koji su lišeni svega i zatočeni u nemogućim uvjetima ledenog Sibira, autor daje zanimljivu definiciju utjecaja materijalnih stvari u životu na sreću: Najslobodniji si kad nemaš ništa, jer onda ništa ne možeš izgubiti! Svaka te imovina čini zarobljenikom!

Okruženi smo ljudima koji stalno jure za novcem, a ne primjećuju kako je u međuvremenu život projurio pokraj njih. Novac kao generalno sredstvo povećanja potrošnje mnogima je postao simbol smisla života.

U razvijenom dijelu svijeta kojim je potpuno ovladala logika konzumerizma, prosječni kupac godišnje troši 90% novca na stvari koje mu nisu neophodne za egzistenciju i svega 10% na usluge i robe o kojima uistinu ovisi njegovo preživljavanje. Istodobno, nerazvijeni dio svijeta trpi glad, neimaštinu i živi u uvjetima stalne ugroženosti opstanka. A čini se da nikoga nije briga.

Znam mnoge „bogate” osobe koje puno rade, puno zarađuju i puno troše. No njihove porodice ih nikad ne vide, njihovi hobiji čekaju bolje dane, njihove strasti drijemaju uspavane. Mogli bi putovati gdje žele, ali nemaju vremena. Mogli bi uživati u stvarima koje posjeduju, ali nemaju vremena. Mogli bi se posvetiti djeci i prijateljima 24 sata na dan, ali nemaju vremena. Njihov je život izvana glamurozan, a iznutra razoren traženjem izgubljenog smisla, alkoholom, drogom, razuzdanošću, lijenošću, kriminalom, a sve zbog (krivog) shvaćanja smisla njihovog „bogatstva“.

Umjesto da budete bogati, želim Vam da živite u blagostanju. To znači da imate dovoljno novca za svoje potrebe, ne morate raditi osim onog što želite i slobodni ste potpuno uživati u životu. Tada shvaćate da je važno biti, a ne imati!

Mlađi članovi društva promatraju i donose zaključke: ako bogatstvo stečeno prijevarom i nasiljem ostaje u rukama prevaranata i nasilnika, ako se takva nedjela ne mogu i ne žele sankcionirati; tada vrline kao što je marljivo učenje, poštenje i pravednost nisu dobar put za uspjeh!

Prof.dr.sc.sa Hrvatskih studija iz Zagreba,
sociolog Renato Matić

Točan odgovor na ovu dilemu vjerojatno je najsamorazumljiviji od svih mogućih odgovora na sve moguće dileme. Razumije se da je biti ili postojati preduvjet za imati. Ako ne postojim, ne mogu ništa imati, niti mi išta treba. Iduće je pitanje, koliko mogu ili trebam imati? Odgovor na ovo pitanje bi također trebao pripadati u kategoriju najjednostavnijih. Trebam imati koliko mi je potrebno da i dalje mogu biti tj. postojati, a ako to jednako vrijedi baš i za svako drugo ljudsko biće. Kad se skupina ljudi nađe u okolnostima gdje je bitno samo preživjeti, sve je jasno, ako ne svima, tada velikoj većini. Podrazumijeva se da se ono što je potrebno za preživljavanje mora pravedno dijeliti, a onaj tko želi imati više od drugih, zasigurno će od svih biti jasno upozoren gdje su granice samousmjerenosti i egoizma. Bude li unatoč upozorenju, pokušao uzeti više, bit će spriječen, a vjerojatno i podvrgnut nekakvoj sankciji. Koliko god je ta sankcija potrebna onome tko želi uzeti nešto drugome, toliko je potrebna i svim ostalim članovima kao nekakvo pred upozorenje. Takva je logika jasna svima ili velikoj većini u spomenutim „posebnim okolnostima“, kada se imati smije i može taman koliko je potrebno za biti.

Ipak, samorazumljivost odnosa imati i biti, često se gubi u nazovimo ih, „normalnim društvenim okolnostima“, pa se kao glas i instrument pravde izgrađuju društvene institucije, koje bi prema očekivanjima trebale osigurati i pravdu i pravednost. U dobro uređenim demokratskim društvima, sankcije ne samo što obeshrabruju beskrupuloznu grabež i kriminal, već pomažu u ostvarenju višestrukih preventivnih učinaka. Tako kazneno djelo uključuje mehanizam pravnih akcija, ali i javnu osudu kao moralni odgovor javnosti, što ne ostavlja nikakvu dvojbu oko toga isplati li se kriminal ili ipak ne. Nasuprot tome, društva koja dopuštaju da nepoštenje i bilo kakav zločin ostanu nekažnjeni, ili se kazneni progon namjerno izbjegava, ili se neki zločin pokušava opravdati ratnim okolnostima, ili u ime «viših ciljeva» poput «stvaranja države», otvara se široki prostor mogućnosti da pojedinačni eksces postane redovita pojava. Nepoželjni i sramotni primjeri vremenom postaju poželjni uzori, ratni profiteri pretvaraju se u uspješne poduzetnike a njihovom «sposobnošću» i «u ime razvoja», članovi društva koji su desetljećima stvarali društvena dobra, preko noći ostaju bez ičega. Za to vrijeme, svi drugi a posebno mlađi članovi društva promatraju i donose zaključke: ako bogatstvo stečeno prijevarom i nasiljem ostaje u rukama prevaranata i nasilnika, ako se takva nedjela ne mogu i ne žele sankcionirati; tada vrline kao što je marljivo učenje, poštenje i pravednost nisu dobar put za uspjeh. Naprotiv, donose neizvjesnu budućnost u kojoj opet presudne odluke donose upravo društveni akteri čije su kriminalne aktivnosti i bezobzirnost prouzročile društvene probleme. Na drugoj strani osobe koje pristaju uz društvene obveze i poštuju zakone doživljavaju niz frustracija. Budući da zakon ne može sustići velike lopove i dužnike, sve ono što je pokradeno, preko noći se odlukom politike pretvara u „zajednički dug“, koji sada moraju vraćati svi građani. Takvo društvo ne jamči svojim članovima da će poštenje i marljivost biti nagrađeni već naprotiv, pokušati živjeti pošteno i u skladu sa zakonom često znači postati žrtvom novih zakona koji su kreirani samo zato da bi se izbjeglo raščišćavanje prijašnjeg kriminala. Na kraju umjesto slike o kriminalu kao rizičnoj i neisplativoj aktivnosti, nepoštenje i otimanje postaju prihvaćena i priznata sredstvo bogaćenja i uspjeha.

Premda pitanje imati i / ili biti i dalje nudi najsamorazumljiviji odgovor, iskustvo nam govori da to nema prevelikog utjecaja na realnost društva u kojemu živimo i na naše svakodnevne živote.

“Ja sam pristala na sve bijele laži.
To je život najgori, ali lakši.
Samo želja skrivena još se budi
da me vodi gdje je snijeg i nagovore na bijeg – hrabri ljudi.”

pjeva Gabi Novak

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s