Jesmo li dotakli dno?

“Kad je najveći mrak, ili je svjetlo na vidiku, ili totalno potonuće!”

Ne bih htio širiti paniku, posebno ne osjećaj beznađa, ali ako se ovako nastavi – definitivno nas čekaju još mračniji dani!

Piše: prof. dr. sc. filozofije Lino Veljak
sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Nađe se tako pesimista koji tvrde da se dno nikad ne može doseći, jer od svakoga zla ima nešto još gore. Premda nisam pesimist, bio bih, kad već razmatramo pitanje jesmo li mi ovdje današnji dotakli dno, sklon prihvaćanju tvrdnje da dno nismo dosegli i da ćemo se u nekoj bližoj budućnosti možda i sa sjetom prisjećati današnjih zala. Ne bih htio širiti paniku, posebno ne osjećaj beznađa, ali ako se ovako nastavi – definitivno nas čekaju još mračniji dani.

Da je na djelu kriza u gotovo svim područjima života – ne treba dokazivati, jer je to bjelodano. No, trebalo bi ipak postaviti pitanje: Zašto smo u krizi, što ju je prouzrokovalo te što ju i dalje prouzrokuje i produbljuje?

Uzroci degenerativnih procesa koji su u Hrvatskoj na djelu (ali – ako to ikome može poslužiti kao utjeha – i u drugim, posebno u susjednim zemljama) mogu se podijeliti, da se poslužim formulacijom mudrog analitičara društvenih procesa Fahrudina Novalića, na interne i eksterne, dakle unutarnje i vanjske. To bi značilo da smo za nešto krivi (ili bar odgovorni) mi sami, a da nešto ne ovisi o nama, pa nam se za taj dio uzroka ni ne može propisivati odgovornost.

Najprije o izvanjskim uzrocima krize! Hrvatska nije nikakav izoliran otok već integralan dio u sve većoj mjeri globaliziranoga svijeta. A taj naš svijet globalizira se na temelju gotovo ničim ograničavanoga primata financijskog kapitala u odnosu na sve druge dimenzije života, posebno u odnosu na produktivan rad (uključujući tu i kapital koji se investira u proizvodnju realnih dobara). Interesi anonimnih središta svjetske financijske (pa odatle i svake druge) moći nameću se svemu živome, a logika samosvrhovitog rasta profita razara društveno tkivo na planetarnom planu. Posredstvom masovnih medija proizvodi se i širi ideologija primjerena spomenutim interesima: njezine su ključne riječi: dezideologizacija i depolitizacija. No, iza tih riječi skriva se (ponekad suptilno, ponekad grubo) nametanje ništavnih vrednota (senzacionalizma, plitke zabave, težnje za nedosežnim ili teško dosežnim materijalnim dobrima), kojima se istim tim mehanizmima kojima se one šire suprotstavljaju lažne alternative isključujućeg domoljublja, mrzilačkog bogoljublja, zatvaranja u sebe, pseudoromantičarske nostalgije za navodno idiličnim davno ili skoro minulim vremenima. To je pravi smisao dezideologizacije. A pravi smisao depolitizacije sastoji se pak u bezostatnom podvrgavanju sfere donošenja političkih odluka interesima spomenutih središta svjetske moći (i, dakako, njihovih lokalnih ekspozitura).

Sve to proizvodi razorne posljedice, koje su vidljivije u perifernim zemljama negoli u središnjim zemljama svijeta; katastrofalno stanje u mnogim zemljama onoga što se nekad zvalo Treći svijet, koje među ostalome rezultira masovnim migracijama prema bogatim zemljama obećane sreće, predstavlja najdrastičniji izraz razaranja što ga proizvode logika uvećanja profita pod svaku cijenu udružena s primatom financijskog kapitala nad svim drugim dimenzijama ljudskoga života. Stvari nisu toliko katastrofalne u perifernim europskim zemljama (među koje spadamo, dakako, i mi), što ne znači da ne bi mogle postati još gore. Najpoznatiji primjer te vrste propadanja je današnja Grčka. No, ni Hrvatska nije daleko od Grčke, vjeruje li se nizu pokazatelja. Konačno, i u samom centru na djelu su degenerativni procesi, što se vidi kako u rastakanju stečevina socijalne države/države blagostanja, tako i u rastu siromaštva, te u rastućim osjećajima beznađa i dezorijentiranosti (čime se može objasniti zabrinjavajući porast popularnosti radikalne i ekstremne desnice čak i u zemljama najsolidnije demokratske tradicije).

Za te globalne procese i njihove uzroke doista nismo odgovorni, a još manje krivi. Međutim, odgovorni smo za način na koje ih prihvaćamo: nitko nas nije prisilio (iako je pritisaka bilo) da naše banke prodamo Talijanima, Austrijancima ili Bavarcima, niti da likvidiramo najveći dio industrijske proizvodnje, uključujući tu i ona poduzeća koja su se mogla, jednostavnije ili teže, brže ili sporije, pretvoriti u profitabilne tvrtke. Nitko nam nije kriv ako konzumiramo duhovno smeće, niti nam je kriv ako se dio naše mladeži ugleda na bjelosvjetske ekstremiste. Odgovorni smo za ono što sami radimo: ako njegujemo kult potrošnje bez rada, ako preziremo ozbiljan rad bilo koje vrste, ako vjerujemo da rad i znanje nisu bitni u životu, pa ni previše važni i da činimo uslugu našoj djeci sileći njihove učitelje da im daju odlične ocjene, ako slavimo ljude kojih bismo se morali sramiti, ako iz prošlosti brišemo ili zaboravljamo ono čime bismo se mogli ponositi, a istovremeno se dičimo najmračnijim epizodama te iste naše prošlosti – onda nam doista nitko nije kriv za zla koja će nas još snaći i za daljnja potonuća koja nam – ne opametimo li se – još predstoje.

Budemo li i dalje vjerovali lažnim prorocima, nema nam nade, i sve što će nas zadesiti bit će plodovi sjemena koje sijemo. Ipak, nije još prekasno: nema nade da se preko noći možemo izvući iz krize, ali ima, definitivno ima, nade da je put u propast moguće napustiti i krenuti putem tegobna, spora, neizvjesna, ali nužna oporavka.

Dovedeni smo do stupnja depresije spremni na dobrovoljnu eutanaziju. Spašavaj se tko može. Nama je lakše dostupan izlaz. Ne moramo u čamcima preko Mediterana!

piše: dr.sc. Viktor Simončić,
samostalni savjetnik za okoliš

Najlakše mi je nešto napisati kada mi se kaže napiši nešto vezano za to i to. Tada polaskan, umišljajući si da i moje viđenje stvari može skinuti barem djelić koprene, koju nam tako vješto stavljaju na oči, s pisanjem počinjem na način: „Zamolila me urednica da napišem nešto na temu: Jesmo li dotakli dno? ……..

O sličnoj problematici pišem podosta. I na ovom portalu je objavljeno nekoliko tekstova, pa sam se odlučio da, u okviru raspoloživih 90-ak redaka, odgovorim na školski način: pitanje – odgovor. – Predlažem da date linkove objavljenih tekstova na dnu priloga

Jesmo li dotakli dno?

Moramo biti svjesni da su u svakom društvu svi od Vlade do opozicije, od poduzetnika i nevladinih organizacija, preko akademske zajednice do medija, uz časne iznimke, uvijek nekako na istoj razini. Mi smo u EU eto pri ili na samom dnu, kako je ovih dana objavio EUROSTAT. Iako je poneki pokazatelj pozitivan, Hrvatska je ukupno gledajući i dalje u slobodnom padu.

Po zaduženosti smo čak gori od Grčke, a slobodni pad usporavamo samo daljnjim zaduživanjima. A to znači pad u još veći bezdan. Što prije treba tresnuti o dno. Kad tresnete o pod, onda po zakonu fizike neumitno dolazi do zaustavljanja ili čak i kretanja u suprotnom smjeru. Kao kad se lopta odbije od neke čvrste površine.

Zaustaviti ćemo se moći samo ako je dolje nešto od čega se može odbiti. Ali kako i što nam rade, što si radimo, da kojim slučajem tamo gdje bi konačno morali tresnuti da se osvijestimo, možda glib? Mulj? Žabokrečina? A onda se ne može odbiti na gore. Tamo se tone bez povratka.

Ako je na dnu bezdana ipak neka čvrsta podloga, kako ne bi ostali „rascopani“ i kako bi se odbili i krenuli na bolje, trebaju nam uz političare – državnike, ponosni, hrabri, školovani, pojedinci i skupine koje teže zajedničkom dobru. Oni koji istinski vole svoju domovinu. Ima li ih? Ima li nas?

Što se to s nama događa?

Događa nam se ono čemu smo sami doprinijeli. Od samostalnosti, kao jedini kriterij priznanja i napredovanja u društvu, sve do danas još vrijedi „domoljublje odobreno po stranci“. Biti mali jednostavan domoljuban, davši kao velika većina svih građana Hrvatske, ne samo pravih branitelja, doprinos stvaranju samostalne države, raditi i plaćati porez, učiti i ne prepisivati, imati osjećaj za slabije, razumjeti različite, ne iskorištavati svoj položaj, …. nije na cijeni. Cijene se samo „domoljubi odobreni po stranci“, a to znači biti protiv svega što je bilo prije, biti protiv svega što kaže onaj drugi, biti protiv drugačijih, boriti se za privilegije po svaku cijenu, za „osobne delicije i oblizeke“ ne brinući se imaju li drugi za kruh, ne priznavati svoje pogreške, za sitnu proviziju raditi štetu domaćoj privredi, prodati u bescjenje ili čak pokloniti strancima ili „domoljubima odobrenim po stranci“, za ili bez „ušura“ sve ono što su generacije stvarale od stoljeća sedmog, prihvaćati obaveze ne razmišljajući o posljedicama, manipulirati medijima, šutjeti a biti svjestan „da šutnja ponekad postaje suučesnica nepravde“ (Ayaan Hirsi Ali, „Navjernica“).

Uz takve kriterije vode nas poslušni i po stranci podobni kadrovi. Pročitajte čime su se bavili oni koji sve vrijeme odlučuju. Pogledajte životopise vodećih osoba. Svi od reda bez relevantne kvalifikacije i iskustva. Da se zgroziš. Sve Vlade nalik kao „jaje jajetu“. I takvima od osnutka države dajemo da se igraju svim granama razvoja, od vrtića do brodogradnje, čak i našim sudbinama. Vrijedi ona: „Mnogi nesposobni ljudi su daleko dogurali. Tko je nesposoban može raditi sve. Sposobni rade samo ono što umeju ( znaju). (Duško Radović, „Beograde dobro jutro“). Nažalost, kako kaže jedna narodna: „I ovca se može popeti na najviši vrh, ali zna samo blejati“.

Što se događalo s našom privredom unatrag 20 godina?

I što nam je moglo biti s našom privredom, uz nas ovakve? Rasprave oko projekata se kod nas svode na one na rangu klišeja »domaćica«. Ili onako kako je odgovorio Dudek Štefu na pitanje: »Da li je Zemlja okrugla ili ravna kak’ plošča«. Dudek je nakon dugog razmišljanja odgovorio: »Mislim da je«. Štef je potvrdio: »Dudek, imaš prav!«.

Na razini ovakvih argumenta podobni imaju stalna mjesta u medijima, koje usput rečeno vode jednako »školovani kadrovi« s ugrađenim podaničkim mentalitetom. Jedina društvena vrijednost je stečena imovina. Umjesto onog demagoškog iz mraka: „Tuđe nećemo svoje ne damo“ vrijedi „Svoje nećemo, tuđe hoćemo.“

Zbog toga mi dobro i prolazimo. Sva sreća da je od one države ipak ostalo dosta toga što se još uvijek može prodavati. A nakon rasprodaje?

O doprinosu uništavanja industrije neka posluži primjer da se na području otpada i dalje forsira filozofija različitih posuda. Naravno iz uvoza, jer mi više ne znamo proizvesti niti običnu kantu od plastike, a znaju na primjer u Srbiji. Možda kao poučni primjer: Grad Niš je dobio dotaciju za nabavku 18 000 posuda. Naravno, kupili su one proizvedene u Srbiji.

Kod nas je razvijena, i eto čak i u Srbiji u funkciji, u svjetskim razmjerima najbolja i financijski daleko superiorna tehnologija obrade otpada TEHNIX-a iz Donjeg Kraljevca. Ekološki korisna, pomaže lokalnom razvoju i ne zahtijeva u svakom domaćinstvu kante svih duginih boja. Možda kao poučni primjer: U Krškom u Sloveniji je instaliralo liniju za izdvajanje korisnog dijela otpada iz mješovitog otpada. U odnosu na „Mercedesovu“ tehnologiju TEHNIX-a tehnologija je na razini „Trabanta&Fiće“. Na pitanje zašto su odabrali upravo tu liniju odgovorili su da ju proizvode u Krškom! Da ne povjeruješ. Čini se da je linija iz Krškog već našla mjesto u Planu gospodarenja s otpadom Grada Zagreba. U vrlo općenitom dokumentu, samo je do zadnjeg detalja opisana tehnologija iz Krškog. Nema sumnje tko će proći na natječaju. Veliki rodoljubi, svih zagrebačkih stranačkih boja, već mogu početi s računanjem provizije.

Da naš novac odlazi negdje drugdje, da se kod nas ne isplati i za domaće tržište skoro ništa proizvoditi, ma koga briga, dok su provizije u redu.

U Hrvatskoj je TEHNIX-ova tehnologija zabranjena! Da zabranjena, ali ne formalno već perfidno u praksi. Odgovorni za nezapošljavanje naše industrije trenutno su ministar Zmajlović i direktor Fonda Mueller. Prije njih su bili ministrica Dropulić i direktor Mladineo. Prije njih neki drugi. Po „defaultu“ tvrde da se ne smije dati prednost domaćoj tehnologiji i trude se da na natječajima mogu proći samo strane. Kažu imaju i puno podršku stranih savjetnika, koji nam eto prodaju ono što oni imaju. Da li je to trenutno slučaj zato jer ih savjetuje mlađahni doktorand iz Leobena, domaće gore list, Renato Šarc? Zašto nisu kao savjetnika uzeli njegovog profesora, pa da šansu dobije domaća pamet? Supruga tvrdi da je s obzirom na kompetencije spomenutih ministra i direktora čak i znanje nekog mlađahnog asistenta prezahtjevno za njih dvojicu.

Većina natječaja kod nas je takva. Nije kupovina Audija točno s desetak zvučnika, bivše županice Marine Lovrić Merzel iznimka. Takva je većina natječaja kod nas. Dapače, kako se neki puta ne bi mogao uvući slučajno netko tko nije unaprijed odabran, u tender se znaju stavljati i slike, ne samo opis, kako ni slučajno ne bi moglo doći do zabune.

Gdje su institucije sistema koje svi rado sazivaju? I one na razini države na repu EU. Osobno sam ih obavještavao o nekim notornim slučajevima. Vjerovali ili ne, nakon inzistiranja, dobio sam odgovor da su oni pitali kako stoje stvari one na čije, u najmanju ruku upitno ponašanje sam ukazivao. Oni su im rekli da je sve bilo u redu. To je kao da pitate lopova da li je ukrao. On kaže da nije i na osnovi tog „dokaza“ policija ili sud ga oslobode. Ovakvih primjera samo u okolišu beskonačno puno.

Što radi ova Vlada?

Ova Vlada radi isto kao i one prije nje, jer Vlade su kod nas nalik kao „jaje jajetu“. Glavna kvalifikacija (ne)odgovornih je nekompetentnost. Uglavnom ne ispunjava obećanja koja je davala dolaskom na vlast.

Što nudi HDZ-e?

Nudi isto obećanja kao i sve dosadašnje vlade. Znajući za naivu naroda i da „obećanje još nikoga nije raskućilo“, nudi sve ono što neće ispuniti dođe li na vlast.

U predizbornoj retorici HDZ od svog gospodarskog programa ističe kako nam je potreban rast bruto nacionalnog proizvoda od 4 % godišnje. Do toga su došli uz pomoć instituta iz Njemačke. Ne zna se kako, ali 4% rasta sigurno dolazi. Zamjeram HDZ-u, zašto je izabrao rast od samo 4 %. Nekako mi je to malo. Mogli su angažirati još kakav strani institut, bez obzira da li je ikada čuo za Hrvatsku, a kamo li da poznaje naše probleme, koji je mogao predložiti 10 ili čak i više postotaka planiranog rasta. Pa kada je već „raspašoj“ u nerealnim obećanjima, koja su samo u funkciji daljnjeg umrtvljenja građana, čarobnim „obećanjem ludom radovanje“, onda bolje zvuči 10 od 4.

Gdje je izlaz? Kako izaći iz ovakve gospodarsko-političke-socijalne-psihološke strukture?

Poslušajte pažljivije, kao obrazac ponašanja naših tako zvanih političkih elita,retoriku dvojice vodećih, gospode Milanovića i Karamarka. Svađalačkom retorikom jedan drugoga drži na površini. Argumenti bez racionalnih podloga. Retorika na razini dječjeg vrtića: Moj tata je bolji, ne moj tata je bolji. Inače se ne napadaju kada ide za beneficije, jer „vrana vrani oko ne kopa“. Samo najnovije: ni glasa od političkih elita kada direktor Agencije stanuje u stanu od 300 kuna, kada skoro 200 zaposlenika HABOR-a dobije povoljan kredit, isto toliko oni povlašteno – podobni iz Narodne banke Hrvatske… Tamo su zadržali onaj samoupravni sistem oko dodijele stanova i kase uzajamne pomoći. Za razliku od onog vremena mraka, da bi podijelili stambeni kredit ili izgradili stan sredstva ste morali sami zaraditi, ovi troše naše. Hoćemo li dobiti spisak onih, sa stranačkom pripadnošću, za koje vrijede neka od naslijeđa iz doba mraka u obliku povoljnih kredita? To mi je nekako tema za gospodina Karamarka, jer se radi o klasičnom „komunjarskom sindromu“. (Ne)odgovorni ministri, članovi nadzornih odbora, gospoda Šuker i Linić, i oni prije njih ne znaju ništa o tome. U HABOR-u podijelili 70 milijuna i njih dvojica to ne znaju. Valjda su oni ministri (ne)odgovornosti za iznose veće od milijarde?! Tako su uništili i industriju, gdje su „za šniclu podobnima“ ubijali ne samo kravu, već krda.

Zašto su takvi? Naša politička elita od osnutka državu smatraju „kasicom prasicom“. Beneficije su za podobne s nije važno kojom bojom obojanom stranačkom pripadnosti. To nije za stoku sitnog zuba, samo za one s kljovama.

Kao najveća većina današnjih političara, ni njih dvojica, kao da nisu ništa naučili o demokraciji. Demokracija je organizacija društva gdje se mogu slobodno izražavati uvjerenja, ali se moraju moći i saslušati i u dijalogu naći rješenja najbolja za sve. Njih dvojica, koji predstavljaju većinu građana, zabarikadirali su se svaki u svom rovu. Iz rovova pucaju, ali onako uprazno, demokratskim ćorcima. Pucaju u zrak, daleko od smjera onog drugog rova. Pucaju samo da bi ih čuli u njihovom rovu. Nije važno da li će nešto čuti druga strana pa da zajedno naprave nešto korisno.

Svi koji se bave politikom bi morali pokazati da razumiju što je to demokracija. Morali bi završiti neki kurs na principu auto-škole. I morali bi polagati ispit sve dok ne savladaju jedan od najjačih alata demokracije. Govoriti da čuje druga strana. Slušati što kaže druga strana. Pokušati se saslušati i razumjeti. I onda za sve nas odabrati pravi put po Rotarijanskom principu: „najbolje za sve“. Ne samo za sebe i onih par podobnih. A da li nam se to može dogoditi? Jednom bi se valjda i nama moglo posrećiti, zar ne?

Nema razloga plakati za prolivenim mlijekom. Nema nazad. Nažalost i dalje gradimo na ruševinama, na neravnom terenu i krivim temeljima. Kako sada učvrstiti 25 kat, kada su oni ispod kosi i neravni, skrpani z’brda zdola, a gradnju nastavljaju isti arhitekti. No, uvijek ima dalje. Urušit će se oni neravni katovi, kako su se urušili i oni građeni od onih prije nas. Tada će se ponovno početi raditi nova kuća. Hoćemo li naučiti lekciju prije nego dotaknemo dno ili potonemo?

Političkim elitama, i njihovom stadu to nije važno. Trenutno je najvažnije da riješimo problem proslave Oluje, riješimo davno riješeni status većine branitelja iz Savske, … , preseljenje Predsjednice smo odgodili za slijedeću predizbornu kampanju, na kojoj će ona sigurno opet inzistirati na preseljenju s ciljem smanjenja troškova, Predsjednica je konačno riješila i pitanje Tita, proglasivši ga jednim od najvećih masovnih zločinaca dvadesetog stoljeća, utvrdivši da nije bio antifašist, pa je valjda bio fašist, još da se da podrška gospođi Tomašić Ruži, EU parlamentarki, da onako demokratski očisti Hrvatsku od ostatka Srba, za ćirilicu utvrđeno da se stoljećima zabunom koristila u Vukovaru i da joj tamo nema mjesta, …

Dok se ne realizira 7 glavnih tema koje je utvrdila Predsjednica na konzultacijama s našim političkih elita, pri čemu za svaku od njih treba barem pola stoljeća, i dok nas HDZ i SDP s „parazitskim trabantima“ ne povedu stazama gospodarske renesanse, a do tada „tko živ tko mrtav“, moj odgovor u jednoj korespondenciji na sličnu temu je bio: Dovedeni smo do stupnja depresije spremni na dobrovoljnu eutanaziju. Spašavaj se tko može. Nama je lakše dostupan izlaz. Ne moramo u čamcima preko Mediterana.

Brojke su brutalne. Izlaz, uglavnom na putu bez povratka, koriste pretežno mladi, ponosni, hrabri, školovani, pojedinci… Drugi, manje sretni padaju u letargiju. Tko će pomoći da krenemo gore? Zar još jedini nasmiješeni preostali paraziti uhljebi, domoljubi odobreni po stranci, podobni, oni s beneficijama, njih dvojica, …

Prepručamo sljedeće linkove na kojima možete naći tekstove dr.sc. Viktora Simončiča:

https://zmusk.wordpress.com/hrvatska-razmislja/za-ona-dobra-dobra-stara-vremena/

https://zmusk.wordpress.com/hrvatska-razmislja/rasprodaja-obiteljskog-srebra/

https://zmusk.wordpress.com/hrvatska-razmislja/jesmo-li-dotakli-dno/

Poštovane čitateljice i čitatelji,

Slobodni smo iskoristiti vaše cijenjeno vrijeme, te vam najaviti da od utorka 26. svibnja kreće nova rubrika pod nazivom Viktorov poučak u kojoj će vam se svaka dva tjedna sa svojim opservacijma na sve tekuće probleme i teme koje zaokupljaju naše, europsko, pa i svjestko društvo, njegovo gospodarstvo, njegov politički i svaki drugi život, kao i sve one probleme koje tište i koji pogađaju svakog pojedinca ma gdje živio, svojim člancima javljati naš sugovornik i suradnik iz ove kao i mnogih prijašnjih rubrika Hrvatske razmišlja?! dr.sc. Viktor Simončič.

Vjerujemo i nadamo se da ćete s nestrpljenjem očekivati zanimljive i poučne članke, sa osubujnim i samosvojim stilom i istim takvih svjetonazorom ovog samostalnog savjetnika za okoliš, nekadašnjeg zamjenika ministra za okoliš i stručnjaka s višedesetljetnim profesionalnim stažom i bogatim životnim iskustvom. Iskreno i skromno vam preporučamo Viktorov poučak, novu rubriku od 26. svibnja sa temom koja “diže tlak” svakom čovjeku “koji samo želi normalno živjeti i raditi i smijati se svemu ka vicu”, a ne životariti u uvjetima u kojima je još uvijek važan “isti debilizam: čiji je stari bio četnik, čiji ustaša, a čiji partizan?” Bez Viktorovog poučka i splitske grupe TBF nikud-nikamo, zar ne?!

“Ja sam pristala na sve bijele laži.
To je život najgori, ali lakši.
Samo želja skrivena još se budi
da me vodi gdje je snijeg i nagovore na bijeg hrabri ljudi”,
stihovi pjesme Hrabri ljudi, pjeva Gabi Novak.