Kakvo je stanje radničkih prava u “Lijepoj našoj”?!

PROLETERI SVIH ZEMALJA, UOZBILJITE SE!
Ili, kakvo je stanje radničkih prava u “Lijepoj našoj”?!

Davno zaboravljena i odviše (zlo)upotrebljavana Internacionala:

PREZRENI NA SVIJETU!internacionala

“Ustajte prezreni na svijetu.
Svi sužnji koje mori glad.
Nepravdi sad se razum sveti…
Svoj bijedi bit će kraj!…
Tko bješe NIŠTA bit će SVE!


Prevelika razlika između prava koja radnicima pripadaju
“na papiru” i onih u praksi!

Predsjednik SSSH-a, Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Mladen Novosel

79ee58264fda4e0003118eb78d14a44bSlično kao i u drugim zemljama regije, u Hrvatskoj je očita velika razlika između prava koja radnicima pripadaju „na papiru“ i onih u praksi, posebno u malim i srednjim poduzećima privatnog sektora. U uvjetima kad inspekcija rada nema dovoljne kapacitete za učinkoviti nadzor, i još k tome odbija ulaziti u niz pitanja (npr. procjenjivati je li zapošljavanje na određeno bilo opravdano stvarnim razlozima kako nalaže Zakon o radu), te kad se većina radnika zbog straha od poslodavaca i visoke nezaposlenosti ne usuđuje prijaviti kršenja zakona, mnogi poslodavci sustavno krše brojna radnička prava.

Mnogi radnici zaista jesu obespravljeni, i oduzimaju im se elementarna prava kao što je pravo na godišnji odmor, pravo na dnevni i tjedni odmor, pravo na plaćeni prekovremeni rad… Nažalost, umjesto da se bavimo tim problemom i zajednički radimo na provedbi zakona i tome kako ju osigurati i olakšati, poslodavci i Vlada svaki puta iznova zagovaraju potrebu daljnjeg snižavanja razine prava, u ime tobožnje konkurentnosti gospodarstva. A pritom sve to bez analitičkih podloga i statističkih podataka koji bi pokazali koliko, i zašto, pojedina odredba Zakona o radu predstavlja problem u praksi.

josip_krasSada se, recimo, kao problem potencira regulacija radnog vremena, i potreba da se ono fleksibilnije uredi. Osim što su u ovom pitanju zaštita obiteljskog života i zdravlja radnika barem jednako važni kao i ekonomski razlozi poslodavaca, volio bih vidjeti podatke o tome koliko se firmi susreće s problemom velikih narudžbi koje treba odraditi u kratkom roku, pa bismo onda mogli razgovarati o tome da li je fleksibilizacija potrebna i kako ju omogućiti na društveno prihvatljiv način. Tih podataka međutim nema, pa imam razloga vjerovati da se zbog nekoliko poduzeća koja se susreću s ovim problemom nastoji promijeniti propis koji se odnosi na sve radnike u Hrvatskoj.

Tamo gdje to predstavlja objektivan problem, radnici i sindikati uvijek su bili spremni, u obostranom interesu, zajedno s poslodavcem pronaći rješenje i pitanje urediti kolektivnim ugovorom. Sada se umjesto toga poslodavcima želi dati autonomno pravo da o povećanju radnog vremena odlučuju jednostrano iako se, ponavljam, ovdje mora voditi računa o obje strane, i ekonomskoj, i socijalnoj. Koliko god gospodarski rast bio važan, ako je njegova cijena smanjivanje radnih i socijalnih prava, odnosno kvalitete i standarda života radnika, pitanje je čemu on onda služi i što time, kao društvo, dobivamo.

otkrivamo-koliko-tocno-dajemo-drzavi-od-place-i-kroz-poreze-504x335-20120937-20120915120413-aed8b95ac72f211b7489c691cd4c0a75

Radnička prava? Kao u vrijeme Franje Tahija! Samo,
na vidiku nigdje nema – Matije Gupca?!

dr.sc. Viktor Simončič, povremeni savjetnik pri Svjetskoj banci,
autor knjige Društvo umanjene vrijednosti

86w9Zamolila me urednica portala da dam svoje viđenje problema radničkih prava u Hrvatskoj. Dala mi je i mali podsjetnik, zatraživši da dam osvrt na: Odnosa poslodavca i radnika, jesu li kod nas radnici potplaćeni, kakva nam je radna etika u radnika, a kakva u poslodavca, kakva je budućnost prava radnika u Hrvatskoj s intenzivnijim ulaskom stranog kapitala, što poduzima ova Vlada, a što oporba po ovom pitanju?

I ja što ću? Počeo sam vrtjeti film, analizirati stanje. Pokušao sam naći lijepe, utješne, motivirajuće argumente, kako sve postaje bolje, kako bi jutarnja kavica bila još mirisnija. Tražio sam neku vrstu utjeha na način „samo što nije“. A broj nezaposlenih je od njene molbe, do trenutka kada će biti objavljen ovaj tekst narasti za nekih novih 5 000. A iza tog broja je 5 000 sudbina, 5 000 onih koji će se pridružiti armiji od 380 i više tisuća nezaposlenih, iza kojih stoje bezbrojna djeca koja trebaju knjige za školu, nove tenisice, kako ta djeca samo brzo prerastaju cipele i hlače, trebat će i koju kunu, za neku ekskurziju, jer eto na put će cijeli razred, pa kako ne bi i ona ili on. A tih 380 i više tisuća očajni. Besperspektivni. Kao da su samo oni krivi, iako je ruku na srce i njihova šutnja i davanje glasova praznim obećanjima lijepo obučene gospode, doprinijela da smo se doveli do ovdje, u „društvo umanjene vrijednosti“.

15012014091625_POSAO_I_PLA__AKako je u realnom sektoru sve manje radnih mjesta, a biti će ih još manje, pritisak je samo na javni sektor. A u javnom sektoru opet nema mjesta za nekoga tko nije član neke stranke. I onda taj dio obespravljenih se mora ulagivati i „urlati“ kada ugleda lik nekog od mnogih partijskih čelnika, jer im je njihova milost jedina šansa. Da, ali samo za ponekog. Ne za svih 380 000. Oni bi imali šansu samo kada bi se oslobodili straha, i uzeli stvar „nekako u svoje ruke“. Ali to je skoro pa neizvodivo, jer ako padate dvadeset godina i još ste daleko od „bezdana“, kao da zaklepećete krilima i krenete na gore? Teško, ali jednom će se morati. Političarima ćemo prvo morati uzeti privilegije, a ne da se „preseravaju“ tražeći danas automobile s deset zvučnika i grijana sjedala, a prije nisu imali ni bicikl, kako je znao govoriti pokojni seljak- narodni tribun, gospodin Pankrteić. Ne bi volio da nam se dogodi „Bosna“, ali ako ovi ne prestanu s krađama i ne vrate pokradeno, ni „bosanski scenarij“ nije isključiv.

Dugovi-siromaštvo-prazan-novčanik1Sjećam se da je moja Mama, prije više od pedeset godina govorila da joj je najteži dan u godini bio kada smo nas troje njene djece morali u školu. Sve troje smo bili odlikaši. Ali Tata koji je sam radio, nekako nikako nije mogao zaraditi da se kupi odjednom tri para cipela, kuta, košulja, dvoje hlača i jedna suknjica, desetak teka i olovaka, te knjige za dva razreda. Srećom na jednim knjigama se moglo uštedjeti. Tada se udžbenici nisu mijenjali svake školske godine, jer je bila društveno odgovorna ekonomija, koja nije izmišljala nove sadržaje samo da bi zaradili neki „dvorski autori“ i „dvorski izdavači“, a kako je bila ona „jednoumna politika“ u knjigama za matematiku je „2 + 2“ godinama ostajalo „4“, i Newtonu je ista jabuka pala na glavu, pa je i gravitacijska konstanta ostajala desetljećima ista. Zbog toga sam ja nasljeđivao knjige od sestre, koja je bila tri školske godine ispred mene, a brat već to nije mogao, jer je bio četiri iza mene, a u sedam godina i tada su se mijenjali, poneki udžbenici.

I što reći, kakav je odnos poslodavaca i radnika. Kod pravih poslodavaca, kojima nije bilo poklonjeno i koji ne stanuju u velebnim dvorcima, odnos mora da je korektan. Svaki poslodavac koji je od nule stvorio egzistenciju za sebe i svoje radnike to ne bi mogao, samo sa svojim znanjem, bez pravog odnosa do radnika. Oni su partneri. Takvih skoro da nema. Rijetki su. Ima ih u Međimurju, i sigurno još ponegdje. Kada dođete u takvu tvornicu, osjećate zadovoljstvo. Skoro je sve kao u ona stara vremena, vremena „samoupravljanja“, jedino što se i ovdje mora raditi još tvrđe i odgovornije nego u najkonkurentnijem kapitalizmu. Jer opstati ovdje i još izvoziti, s ovakvim političarima i „inima“ koji upravljaju s našim sudbinama nije niti lako niti jednostavno. Zato se mora raditi više, ali ni plače tada ne zaostaju.

poslo

Kod poslodavaca koji su privatizacijom dobili sve „onako“, pa skresali broj zaposlenih na neki sluganski minimum, koji su od akumulacije kupovali stanove, vile i jahte, koji se slikaju po revijama i nekim pomodnim TV prilozima, odnos je vjerojatno kao u vrijeme Franje Tahija, samo sada nema Matije Gupca.

Matija Gubec bi trebao biti sindikat. Stvaranjem države su „mudri“ znali rasturiti sindikalnu scenu, jer s jakim i školovanim radništvom privatizacija za „200 obitelji“ ne bi bila moguća. I sada imamo bezbroj sindikata i sindikalnih vođa! Oni se bore. Istina je. Sva retorika je negdje iz prije pokojeg stoljeća. Hrabri su. Neki uživaju u svojoj važnosti. Ali to se radi samo o sindikatima iz javnog sektora. Oni iz realnog kao da nepostojne. Nažalost, ne primjećuju se radnici koji ne dobivaju plaće iz državne kase.

Sindikat inače ne reagira ni tamo gdje bi mogao i morao. Radna mjesta se čuvaju na način da se zapošljava domaća industrija. Da li je netko od njih digao glas kada su upozoreni: Donosimo strategije koje su apsolutno neprovedive, ali su provedive za one izvana, jer onda oni prodaju svoje tehnologije nama. Mislim da će svakom čitatelju biti jasno ako kažem da ćemo sve uređaje za pročišćavanje otpadnih voda za veće gradove morati napraviti do 2017., do 2020. u svim gradovima do 15 tisuća stanovnika, a njih imamo jako puno, a potpisali smo u ugovoru o pristupu EU da ćemo do 2023. napraviti uređaje u svim mjestima većim od 2 tisuće stanovnika. I sad mi nije jasno da ćemo svaki od tih uređaja raditi posebno, da se nismo pripremili da kažemo: na svim tim uređajima ćemo trebati oko 5 tisuća pumpi, ne znam koliko cijevi, koliko ventila i to i proizvedemo, a ne da svaku pojedinačnu robu uzimamo kao da idemo u butiqe (u neku stranu državu) umjesto da idemo u robnu kuću (pogledamo oko sebe i u domaće tvornice). I nitko ne govori o ovoj vrsti investicija koje bi mogle pomoći zamahu gospodarstva. Gledam naše ekonomiste kojih je puna televizija, ne mogu ih razumjeti, jer ja nisam ekonomista, ali govore: te, indexi idu gore, te padaju dolje… Tu su teoretski fenomenalni, a u realnom sektoru realni su samo kada treba otpuštati ljude, štedjeti. A naše ljude ne zapošljavamo ni tamo gdje je očito moguće.

http://issuu.com/regionalnitjednik/docs/rt_477

I još jedan primjer, gdje je trebalo reagirati na nesposobne političare, koji nisu radili svoj posao. Svi se hvale s nekim novcima koji bi trebali doći iz EU. I opet „ja“ – znam da sam dosadan zbog „japajakanja“, ali se trudim da upozorim: Oko nuđenja para EU za dobre projekte imam malu ogradu. To vrijedi samo ako je u projekte integrirana domaća privreda. U Hrvatskoj smo članarinu za prvih pola godine članstva platili nekih 450 milijuna eura. Iz postojećih poreza građana. Navodno možemo za projekte od EU dobiti nekih 456 milijuna. Na to, da bi mogli realizirati projekte, moramo dodati između 15 i 50% naših para. Na većinu projekata rade stranci, projektiraju, nadziru, ugrađuju svoju opremu. Jest da ćemo mi dobiti nešto cesta, pruga i poneku deponiju, ali većina novca će otići u fondove drugih država i za zapošljavanje njihovih građana. Malo karikiram, ali to je vjerujte mi slika je upravo takva. I sada je pitanje, što smo mi to dobili po principu održivog razvoja? Koliko tih para će završiti u našim fondovima? Malo, a već trebamo iz tih fondova, koje najvećim dijelom punimo bez projekata financiranih od EU,  početi skupljati za članarinu za slijedeću godinu. Nisam ekonomist, ali ja u tome ne vidim nikakve prednosti. Istini za volju, ako ne dođu na „gradilišta – baustele“ još jeftiniji radnici, dozvolit će nam da i mi malo radimo s krampom i lopatom.

http://novovrijeme.ba/viktor-simoncic-zmago-u-eu-se-ne-ulazi-moleci-nego-ravnopravno

U-3.-maju-i-Uljaniku-visak-je-721-radnik_ca_largeEto odgovorio sam što poduzima Vlada, svaka do sada. Ubija domaća radna mjesta jeftinim uvozom, pripremom natječaja na kojima mi nemamo šanse. Negdje oko Nove godine gledam na TV predsjednika Uprave nekadašnje Jugoturbine. Mislim da je to sada Sultzer. Pita ga novinar da li je tvrtka, koja inače izvozi po cijelom svijetu nešto prodala u Karlovcu. Odgovara da do sada nisu prodali ništa niti u Karlovcu niti u Županiji. Kaže, naši rade natječaje samo za strance. Čak više ne ugrađuju njihovu opremu u brodove koji se grade ovdje. Te brodove naručuju neki stranci, koji opet zahtijevaju da u njih bude ugrađena domaća – njihova domaća – oprema.

Isti je slučaj svugdje. Prodaju se naši, odabrani od političara za izbor najboljeg ponuđača, za sitne provizije, a naši ostaju bez posla. Svaki dan. Strancima smo obećana država, pa bili oni ovdje ili čak i kada ne dođu. Sve ide njima. Pogledajte police marketa. Ima li tamo nas? Ima li tamo nešto što kod nas zadržava radna mjesta? Sve manje, zar ne?

A kako su plaćeni naši radnici? Neki bijedno, neki rade, a da nisu plaćeni. A opet, pričaju mi, kako je teško naći radnike. Navodno je jedan frizerski salon tražio frizerku. Iz Biroa poslali njih 16. 14 je molilo da se nađe razlog da ih ne prime, jer eto, malo pomoći, malo nerada, pa malo slobode, i sve bolje od posla.

socijaldemokrati-su-opet-pokazali-nedostatak-sluha-za-radnicka-prava-1458-1380Ne znam zašto je tako. Samo sam siguran da bi svima mogli osigurati posao, kada bi imali prosječno dobronamjerne političare, da imamo poslodavce, one rijetke koji stvaraju, da imamo pozitivan domoljubni naboj, da HABOR potiče koga treba, …! Pa zar nije sramota da od onog vremena ne radimo na nasipima. Trenutno nema tko puniti vreće s pijeskom, polomljene šume nema tko čistiti, neobrađenih njiva više nego obrađenih, nered i javašluk svuda oko nas. A onih 380 tisuća i malo više nezaposlenih osjećali bi se puno bolje kada bi radili. Zamislite da svatko od njih, a mogli bi i mi ostali, zdravi penzioneri, od brda odvaljeni zdravi branitelji, polovica ratnih invalida – ona polovica koja navodno nije, pripremi dnevno samo jednu vreću pijeska. Ma kakve poplave. Kada bi političari nekako to mogli platiti strancima, nekome iz koga bi im ostala provizija, sigurno ne bi bilo poplava.

A kako je s pravima, u državi gdje sudovi sude i presuđuju desetljećima. Kakao da se radnik zaštiti ako mu je učinjena nepravda? Kako da preživi godine bez plaće? Nije lako niti pravim poslodavcima, onim malima. Sada je izmišljena predstećajna nagodba. Velikim se opraštaju dugovi, a malima ukida pravo da dođu do svojih potraživanja. Neke pokušaju na sudu, ako prežive do spore pravde. Kažu da je predstećajnim nagodbama spašeno nekih 15 – 20 000 radnih mjesta, onih velikih. Koliko malih fotokopiraona, obrta, isporučioca nekih sitnica, onih po par tisuća ili par desetaka tisuća se nije moglo naplatiti? A njima je to bilo puno više nego milijuni od onih odabranih, silne svite ministarskih „rodjaka“ i prijatelja političke elite, na čijim jahtama se i „bez malo vitra“ lijepo plovi. Dobro, neki puta se netko nasuče na remetinečku hrid…

6924aad1a7c27600333f37ee50619ccd_view_article


Ekonomska politika jasno odražava apsolutnu nebrigu
za prava hrvatskih radnika!

Predsjednik HURS-a, Hrvatska udruga radničkih sindikata, Ozren Matijašević

620_400_1354534059ozren-matijasevicRadnička prava u Hrvatskoj od njena osamostaljenja rapidno su narušena. Osim nepovoljnih ekonomskih kretanja u svijetu koja su se u posljednjih 5 godina neminovno reflektirala na hrvatsko gospodarstvo, u potpunosti su izostale iole smislene reakcije svih dosadašnjih vlada kako bi se poništili efekti poslijeratnih zbivanja koji su rezultirali potpunom devastacijom proizvodnih djelatnosti i nezaustavljivim rastom nezaposlenosti. Propuštanjem revizije privatizacijske pljačke i paralelnim bujanjem koruptivnosti diljem javnom sektora nepovratno je propuštena prilika da se naše konkurentske prednosti pretvore u regionalni primjer dobre prakse. Takva ekonomska politika jasno odražava apsolutnu nebrigu za prava hrvatskih radnika.

nezaposlenostTek u svjetlu nedavnog pristupanja EU u punoj se mjeri otkrivaju svi neuspjesi dosadašnjih mjera izvršne vlasti koja zakonodavstvo mijenja u vrtlogu dnevno-političkih previranja, sustavno izbjegavajući donošenje i provođenje strateških planova za pojedine djelatnosti. Kao rezultat dovoljno su slikoviti 25-postotni pad industrijske proizvodnje i 50-postotni rast broja nezaposlenih u posljednjih 5 godina.

Pritisak na plaće i srozavanje razine radnih uvjeta također je sveprisutan, a najbolji primjer za to je posljednji pokušaj Vlade RH da nametne promjene u radnom zakonodavstvu po kojima bi poslodavac dobio odriješene ruke prilikom raspoređivanja tjednog radnog vremena preko 48 sati. Nitko ne spori da u današnje vrijeme globalizacije i rastuće konkurentnosti, hrvatsko tržište mora biti otvoreno i spremno odgovoriti na izazove koji se pred njega postavljaju, no otvoreno zagovaranje neoliberalnih doktrina koje aktualna vlada bez zadrške pretače u hrvatsko zakonodavstvo bez konzultacija sa socijalnim partnerima apsolutno označava sadašnju socijaldemokratsku vlast kao paradoksalnu – svaki potez u suprotnosti je sa njenim deklariranim ideološkim određenjem.

130 Karl Marx & Frederick Engels

“Ja sam pristala na sve bijele laži. To je život najgori, ali lakši. Samo želja skrivena još se budi da me vodi gdje je snijeg i nagovore me na bijeg, hrabri ljudi. Ako drugi ne shvate, nek mi sude. Neću život miran, tih, moje mjesto je uz njih, hrabre ljude!”
pjeva Gabi Novak, pjesma: Bijele laži.

vratite_dostojanstvo_radniku-novilist-hr

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s