Svima onima koji nisu osobno dio moralne krize obraz je čist i da ga mogu s ponosom pokazati!
Piše: psihologinja, prof. Ljubica Uvodić-Vranić
Upornim ponavljanjem rečenica u kojima se spominje zastrašujuća riječ kriza punimo novine one malo žute i one koje su puno žute. Kriza nam je česta tema u emisijama na televiziji, tv-razgovorima, dnevnicima. O krizi pričamo s prijateljima izvan kuće. Krizu imamo za obiteljskim stolom za doručak, ručak i večeru. Neki krizu nose sa sobom i u postelju pa je žvaču prije nego što zaspu i nastave čim se probude. Kriza je postala popularna tema. Govorimo o njoj ozbiljno, zabrinuto, iskreno i zainteresirano. Ili nam ta riječ kriza služi za neke druge svrhe. Koristimo je da bi se opravdali:ne javljamo se prijateljima ni rodbini – kriza je; ne posjećujemo i ne pozivamo ni prijatelje ni rodbinu – kriza je. Zatvaramo se u svoj dnevni boravak ili, još gore, gotovo da ne izlazimo iz svoje spavaće sobe. Odlazak u kuhinju nam je – izlet. Šetnja do dućana – ekskurzija.
Što mi to svi skupa radimo? U prvom redu sebi a onda i drugima oko sebe šaljemo tu poruku upornu i nezaustavljivo je ponavljajući. Ono što drugima govorimo – vraća nam se kao bumerang jer onda ti drugi to ponavljaju i govore nama. Ne komuniciramo ili jedni drugima kukamo, žalimo se. Ako se neki naš poznanik ili kolega nasmije, dočekamo ga s čuđenjem: Na čemu si ti? Kome je još do smijeha?
Na nagovor nekih koji su sačuvali dio svojeg elana i koji su svjesni da nam kretanje u fizičkom i psihičkom smislu može učiniti dobro, odgovaramo negativno. Odbijamo pozive na druženje kad stignu do nas. Ne slušamo savjete da ima smisla tražiti posao iako si ne zaposlen iako ima puno takvih nezaposlenih.
Kriza nije – nemati. Kriza je odustati od želje da se pokuša naći i imati. Kriza je prestati željeti jer mislimo da se želje ne mogu ostvariti. Tako je u sferi materijalnoga.
Krizu iz sfere materijalnoga ne smijemo seliti u sferu emocionalnih odnosa. Nitko ne bi smio zaboraviti da se i u krizi može komunicirati na pozitivan, duhovit način. Nismo u emocionalnoj krizi ako to ne želimo biti. Ako imamo nekoga kome je stalo do našeg osmjeha – nasmiješimo se. Uvijek se možemo dragim ljudima nasmiješiti, zagrliti ih. Uvijek možemo jedni druge potapšati i ohrabriti. Ulijemo li dozu optimizma kod nekog tko nam je blizu, time ćemo i za sebe napraviti nešto dobro. Emocionalno investirati se ne samo može i u krizi, nego se, meni se tako čini, baš posebno mora ulagati pozitivne emocije.
Ako pokleknemo i odustanemo od želja, od smijeha, ako zaboravimo da su zagrljaji besplatni, ako pristanemo na opći trend kukanja i zapažanja beznađa i što je još gore – naglašavanja beznađa, bit će nam svima skupa još teže.
Uvjerit ćemo sebe i sve oko nas da smo u krizi i da za to ništa ne možemo.
A kriza je zapravo ona najniža točka iza koje se ne može dublje, a to znači da možemo samo gore, naprijed. I to uzdignuta čela! Kako ćemo dignuti glavu, pitate me? Pa tako da se podsjetimo da je svima onima koji nisu osobno dio moralne krize obraz čist i da ga mogu s ponosom pokazati.
Strašnije od bilo kakve materijalne krize je moralna kriza. Onima koji su se moralno izgubili u bahatom stjecanju treba moralni preporod jer inače neće moći ponosno podignuti svoje čelo, pokazati svoj čisti obraz i krenuti dalje.
DRUŠTVO U KOJEMU SE KRIMINAL ISPLATI
PROIZVODI SVOJU KRIZU!
Piše: dr.sc., sociolog Renato Matić
U dobro uređenom demokratskom društvu vladavina prava nije predmet rasprave već osnova izgradnje društvenih odnosa. Ukupno iskustvo življenja obeshrabruje nepoštenje, korupciju i kriminal, a ohrabruje poštenje, stručnost i radišnost. Nasuprot tome, društvena stvarnost u kojoj mehanizmi formalne socijalne kontrole dopuštaju pojedinačnoj devijantnosti da ostane nekažnjena, ili se kazneni progon namjerno izbjegava, otvara se široki prostor mogućnosti da pojedinačni eksces postane redovita pojava.
Nepoželjni i sramotni primjeri vremenom postaju poželjni uzori, ratni profiteri pretvaraju se u uspješne poduzetnike a njihovom «sposobnošću» i «u ime razvoja», članovi društva koji su desetljećima stvarali društvena dobra, preko noći ostaju bez svog udjela i bez radnih mjesta.
Istodobno drugi a posebno mlađi članovi društva promatraju i donose zaključke: ako bogatstvo stečeno prijevarom i nasiljem ostaje u rukama počinitelja, ako se takva nedjela ne mogu i ne žele sankcionirati; tada vrline kao što je marljivo učenje, poštenje i pravednost nisu dobar izbor za uspjeh. Naprotiv, donose neizvjesnu budućnost u kojoj opet presudne odluke donose upravo društveni akteri čije su kriminalne aktivnosti i bezobzirnost prouzročile trajne strukturalne poremećaje.
Građani koji pristaju uz društvene obveze i poštuju zakone, doživljavaju niz frustracija, jer se zakon trenira na njihovim neplaćenim računima za parkiranje, režije, višku ili manjku od pet kuna u kasi malog poduzetnika, dok se vlasnicima sumnjivo stečenih milijuna gleda kroz prste, posebno ako su bliski političkim dužnosnicima. Pokradeno društveno bogatstvo, a sada «zajednički dug» vraćaju upravo ti dobronamjerni građani čiji je standard ionako uzdrman bezakonjem.
Takvo društvo ne jamči svojim članovima da će poštenje i marljivost biti nagrađeni,već naprotiv, živjeti u skladu sa zakonom često znači postati žrtvom bezlične i disfunkcionalne birokratske procedure. Na kraju umjesto slike o kriminalu kao rizičnoj i neisplativoj aktivnosti, bezakonje postaje prihvaćeno i priznato sredstvo bogaćenja i uspjeha.
Samo u takvom društvu građani mogu mirno gledati da se odgovorni za njihove probleme sada predstavljaju kao oni koji će te probleme riješiti.
Potpuno je pogrešno pitanje kako je to društvo dospjelo u krizu, jer je istina u tome da društvo u kojemu iskustvo govori da se nepoštenje i kriminal isplate, svoju krizu samo stvara i svakim ju novim danom iznova afirmira. Tako dugo dok građani ne spoznaju da nisu dužni trpjeti i k tome plaćati nesposobnost i kukavičluk, već da imaju realnu snagu i pravo zahtijevati poštenje, odgovornost, stručnost i viziju od onih kojima je povjereno upravljanje.
Nije li čudno da stvari kojima se divimo kod ljudi, a to su dobrota, velikodušnost, otvorenost, poštenje, razumijevanje za druge i osjećajnost, uglavnom dovode do osobnog neuspjeha. Istodobno, osobine koje kolektivno preziremo poput grubosti, agresivnosti, zavisti, pohlepe, egoizma, strasti posjedovanja i sklonosti osobnom interesu uglavnom dovode do uspjeha!
Piše: prof.dr.sc. ekonomije, Velimir Srića
Glavno pitanje koje danas čujete u svakom razgovoru od poslovnog ručka do kavice u pauzi glasi: Kad će kriza prestati? Ove ili sljedeće godine, ili će trajati još koju? Većina političara, osobito onih na vlasti, pokušava nas uvjeriti da će kriza prestati sutra. Uglavnom zato što je trenutna situacija rezultat njihovih odluka i postupaka. Oni žele da im propuste i greške brzo oprostimo i još brže zaboravimo. S druge strane stručnjaci poput slavnog Jeffrey Sachsa tvrde da će kriza trajati cijelu generaciju. Rastuće političke i ekonomske napetosti ne mogu se razriješiti unutar postojeće kulture, vjerovanja i sustava vrijednosti.
Osobno vjerujem da sukobi između bogatih i siromašnih, razvijenih i nerazvijenih, uspješnih i manje uspješnih stvaraju podjele bez presedana u bilo kojem razdoblju ljudske povijesti. Proturječnosti se produbljuju, od interesnih ratova do korumpiranih državnih dužnosnika, od neučinkovite birokracije do neadekvatne zaštite ljudskih prava. Zato obični ljudi gube vjeru u demokratske institucije. Produbljuju se ekološki izazovi od globalnog zatopljenja i efekta staklenika do onečišćenja voda, jačaju moralne i etičke dileme, povezane s promjenom uloge obitelji, vjere i nacije koje sve dublje zadiru u pitanja smisla postojanja, slobode, bogatstva, pravde i poštenja.
Aktualna kriza je svakako rezultat interesa. Podržani političarima, najmoćniji dobivaju što žele, a ostali trpe posljedice. Financijski zakoni idu u susret interesima banaka, zdravstvena politika interesima osiguravatelja, porezna politika interesima bogatih, radno zakonodavstvo interesima poslodavaca. Vlada postaje samo posrednik, o svemu odlučuju moćni i bogati.
Većina analitičara prepoznaje krivce krize u financijskom sustavu. Umjesto da novcem servisira proizvodnju, počeo se baviti izmišljanjem raznoraznih „derivata“, usmjerio se na kratkoročnu dobit, proglasio špekuliranje vrlinom, a pohlepu pretvorio u normu ponašanja. A to je činio pod ruku s vlašću i mentalitetom. Dogodio nam se Domino efekt materijalizma: “Što imamo više stvari, više ih želimo pa postajemo njihovi zarobljenici.” Oboljeli smo od bolesti čije je ime „stuffocation“, gušenje posjedovanjem ogromne količine nepotrebnih stvari. Usput duh potrošačkog društva bogate čini bezobrazno bogatima, a sve veći broj ostalih baca u dužničko ropstvo.
Jedan je od ključni problema današnjice erozija morala, istinoljublja i uzajamnog povjerenja u politici, a jednako i u poslovnom svijetu. Ideologija slobodnog tržišta reducira sve odnose na transakcije i sebični interes, osjećaj vrijednosti svodi na potrošačev izbor i uz njega povezanu cijenu. Kad zavlada nemoralno ponašanje, tržište za većinu ljudi postaje glavni izvor »neslobode«. Na njemu se sve može kupiti i prodati, bila to pozicija, vlast, posao, ljubav, moć, položaj, pravda, zdravlje, mladost, sportski rezultat ili sudska presuda. Imaš li dovoljno novaca, možeš se izvući iz svake nevolje. Sve je postalo predmet trgovine, a korupcija najbolje pokazuje što se događa kad se izgubi dostojanstvo, a zavlada primitivna potrošnja i njeno veličanstvo, novac. U takvom okruženju postaje normalno da najbolji pjevač, sportaš ili glumac zarađuje stotinu puta više od najboljeg odgajatelja, učitelja, liječnika ili znanstvenika, jer takav je odnos »ponude« i »potražnje«.
Postali smo žrtve dvojnog morala: navikli smo vjerovati snovima, a živjeti u gorkoj realnosti. Stalno propovijedamo raj, a prakticiramo pakao. Nije li čudno da stvari kojima se divimo kod ljudi, a to su dobrota, velikodušnost, otvorenost, poštenje, razumijevanje za druge i osjećajnost, uglavnom dovode do osobnog neuspjeha. Istodobno, osobine koje kolektivno preziremo poput grubosti, agresivnosti, zavisti, pohlepe, egoizma, strasti posjedovanja i sklonosti osobnom interesu uglavnom dovode do uspjeha. Dok se to sve ne promijeni, kriza će nam stalno visjeti za vratom. A najteže je mijenjati vrijednosti i navike.
Zrnca mudrosti uz šalicu kave 
Nema krize bez pristajanja na krizu ito je pravi odgovor ako rjesenje ne nailazi u obliku dobitka na lottu ili drugim drustvenim igrama na srecu. Ovisnosti, duznicka ropstva traze odgovor u jednakim ponudjenim uvjetovanim odgovorima potragom za srecom ako nas napusta. Takav nacin razmisljanja nije jednostavno moguc. Niti je pozeljan ukoliko se zeli ici naprijed unatoc i usprkos vremenu kojem je materijalno zadanost, moral naslijedna osobina i odluka unutarnjeg viseg stremljenja ka, a povezivanje u opstajanju samo trazenje balansa u kojem uvijek netko vise dobije bez osjecaja da zakoda drugog pritome. Polaziti od oblika u kojem se vise ne pronalaze samo izgradjene kulturne vrijednosti nekoc davno uocene zakonitosti u dozivanju plodnosti u svim zivotnim situacijama posve slijedno ,izgradjene sa zakonitostima svetosti neoskrvljavanja, vec i iskrivljavanje ujedno trazenje sa porukom da je moralno pristajati na sve sto se nudi u paleti domisljatosti pojedinca koji uocava vrijeme samo na sebi svojstven nacin i ekspresijom samo onih dogadjanja koja daju poveznicu sa vremenom i slicnostima kojima se nalazi svoj izlaz,izraz u izgradjenoj kulturi, dosljednoj vremenu, iskljucivost nije dobar preduvjet i nedosljednost.Za domisljatost potenciranu, porukom da se svaki odgovor na vrijeme moze usvojiti vlastitom moralnom snagom, struktura zatvorenost takvog vremena, za one kojima pogoduje. je podilazenje, time status quo i podrzavanje. Ukoliko se ne postuje stremljenje i namjera kojoj je predznak u izlazenju i pronalazenju kulture nanovo na onim nacelima koja postoje i koja su unatoc tragovima proslosti atavizama ostala cista a koje druge mozda jos ostavljaju da joj se prilagode u priblizavanju kroz postivanje razlicitosti koje znace identitet.
Poštovana/i
Prije svega željela bih se zahvaliti što čitate naš portal Zrnca mudrosti uz šalicu kave, a posebice novu rubriku Hrvatska razmišlja?!. A sad mi molim Vas dozvolite, da Vam pokušam odgovoriti na Vaše pismo. Kriza ili “krisis” kao takva imanentna je Čovjeku. Čovjeku ne samo kao tzv. društvenom biću ili društvu ili Čovjeku kao tzv. “individualcu”. “Krisis” je u samoj biti Čovjeka kao takvog. Prati Čovjeka od njegova postanka do danas. Prati ga kroz njegov društveno-političko-gospodarski ustroj jednako kao i kroz njegov povijesni habitus i njegov tz. privatan, svakodnevni život. “Krisis” kao kriza u pojedinim se vremenskim razdobljima javlja u svojem najdramatičnijem obliku kada doseže svoju najvišu točku, a to je ratno stanje i stanje prijetnje nestanka čovječanstva kao u vrijeme I.i II. svjetskog rata, ali jednako tako “krisis” izbija na površinu u tzv. mirnodopskim razdobljima poput “rata sviju protiv sviju” ili uzrečice da je “čovjek čovjeku – vuk”.
” Krisis” kao kriza može se u vremenima mira manifestirati samo takoreći bezazlenim prijekornim, zavidnim, pakosnim ili zlobnim gotovo neprimjetnim pogledom prolaznika ili nekom gotovo nevidljivom gestom i izrazom lica koji govori više od tisuću riječi. A da se ne nabrajaju tzv. bezazlena ogovaranja, podmetanja, klevetanja i sl. rabote, pa sve do ozbiljnije krize koja se javlja s vremena na vrijeme poput: omasovljenog gubitka radnih mjesta, ne-primanja plaće, niskih dohodaka, mobbinga na radnom mjestu, ostanka bez krova nad glavom, ovrhama, beskućništvom, glađu, općim siromaštvom, korupcijom, nezasitnošću u sakupljanju materijalnih dobara, nepristojnim pokazivanjem bilo kojeg uspjeha bilo da je on materijalne ili intelektualne vrijednosti, ponižavanja drugih, uzdizanja sebe itd…
Uglavnom: može sutra premijer Milanović ili bilo koji DOTIČNI koji će u buduće obnašati ovu dužnost “službenim, dekretom objaviti da smo izašli iz gospodarske krize” općenito se sve i na to svodi, a da pri tom istog tog “sretnog dana” primjerice njih 30-tak samo u našoj zemlji ostane bez radnog mjesta ili se isti taj dan razvede ili mu zauvijek s ovog svijeta ode netko posebno blizak i drag! … I što reći? Nego da će “taj netko” biti u krizi. Jer je “krisis” Čovjeku svojstvena poput disanja. Sa Njome se Čovjek rađa, sa Njome živi, nosi je sa sobom kao puževu kućicu i sa Njome odlazi sa ovog svijeta.
A što poslije tog odlaska biva, to rijetko tko od nas smrtnih točno – zna! Kao “đak” Ive Andrća mogu na kraju samo poručiti što nam je kao zapis ostalo od ovog nobelovca: “Eto, što ti je čovjek. Kad u jutro ustane ne zna niti što će mu se taj dan dogoditi niti što će navečer usnuti. Niti toliko.” Stoga je i opravdano naše pitanje: Pa, ljudi moji, kakva je ovo kriza?! Jer to je (vjerujem da ste shvatili) parafraza na poznatu uzrečicu sportskog novinara, legende Mladena Delića koji je uvijek priliko prijenosa nogometnih utakmica gromoglasno vikao: Ma, ljudi moji, je li to moguće? Da, na žalost, to je moguće. Kriza, ova sadašnja, prošla ili ona buduća, (na žalost) je moguća! Ona prati Čovjeka poput njegove sjene. A kako pak svako društvo ili pak svaki pojedinac koji se “koprca u ovom zapretenom i složenom svijetu” reagira na krizu koja je samo njemu kao takvome svojstvena, jer Čovjek jest “biće” Problema, o tome ovisi hoće li kao tzv. pojedinac biti više ili manje sretan ili ne-sretan u ovoj “suznoj dolini”. Nadam se da smo ovim pokušajem “reagiranja” na Vaš “realistično optimističan stav spram krize” uspjeli dati barem donekle zadovoljavajući odgovor.
Hvala na razumijevanju
Vaši: ZMUSK-ovci: Uvijek vedra duha, unatoč crnim oblacima koji su se nad sve nadvili…
Ili možda nisu?! Možda nam se to samo čini?! U tom slučaju, najbolje je pitati za savjet – meteorologe. Oni najbolje znaju da poslije kiše dolazi-sunce i obratno. Romi se vesele kad pada kiša, jer znaju da će poslije sjati sunce. To je stara poslovica koja još uvijek vrijedi, zar ne?!
Postovanje. Nisam znala da se prate ova razmisljanja. U vasem sam nasla ogorcenje i nepristajanje da se zuri sa svime sto iza sebe ostavlja puno praznine i teskih zivotnih situacija kojima je tesko u kratkom vremenu naci rjesenje i odrediti prioritete. Necu spominjati kako se prije zivjelo bolje. Izasavsi iz rata, sve je bilo usmjereno na ozdravljivanje drustva u cjelini jer je rat mnoge ostavio bez krova nad glavom i onog koje je moglo drugacije razmisljati i napredovati da nije bilo tako pozrvtvovno okrenuto prema samo jednom cilju, osloboditi se od okupacije kojoj nije se moglo oduprijeti nego uzvracanjem na agresiju, agresijom, Zeljni da svojoj djeci omogucimo sve , ama bas sve poslije stjecanja slobode, poslije ponovnog podizanja ispocetka sasvim slijepo na sve sto je stednja poslije pljacke, sasvim nacionalno osvijesteni poslije gazenja, ujedinjeni u srcima , nastojanjima koja su ih podizala u svakoj recenici, svakom govoru, svakoj pjesmi, svakom slavlju, podupirali bez puno razmisljanja svaki i najmanji korak prema buducnosti, neoptereceni vremenom koliko zaokupljenoscu obitelji njenom srecom. Ne mogu politizirati, to prepustam onima koji su se izborili za to pravo, pa i pravo vodjenja. U svakom vodjenju nema lakih odluka, lakih odgovora, lakog odabira sto je u nekom periodu vaznije, a sto nije, slabljenje socijalne drzave u odnosu na stvaranje uvjeta koji su krizom globalnom pogodili sad na drugi nacin drzavu, tesko se podnose. Uopcavati nije dobro, jer se preosjetljivost svakog na krizu tesko moze na taj nacin izraziti. Sredjivanje pravne drzave koja je zatrpana nerjesenim pitanjima, u novim uvjetima ulaska u EU, trazi vrijeme i prilagodljivost. Ne pristajem na krizu, cekam kao i ostali da se pokrene cijelo drustveno osvjescivanje koje moze se dogadjati u uvjetima gdje se brzina, sposobnost, odnosi na svih u drustvu, nacionalno razlicitom sa manjinama. Vuci svih naprijed. ne marginalizirati ni jednog pojedinca, istodobno ostati u suglasju sa vremenom gdje je svakome omoguceno vikati, kritizirati, predlagati.samo je dobro naslijedje onog za sto smo se izborili, ponovo na neki nacin oslijepili da nam se pamet ne razvuce dok razmisljamo o svim vrijednostima koje treba sacuvati, rijecju, koja bi trebala postajati sve usmjerenija, zamrsena samo u izlazima poput kulture, umjetnosti i u zatrazenoj trecoj prijeko potrebnoj za nastaviti dalje. Zanimljivo porijeklo rijeci ,kriza, i ponavljanje njeno uvelike pomaze u ostajanju i u jezicnoj zatvorenosti koja omogucuje siri uvid u sve sto ona donosi, time i trazenje i pojedinca i drustva u izlazenju iz. Primeri poput Roma, kojima dugujemo puno jer bdijenja nad ognjistima nikad ugasenima oni najbilje poznaju u najtezim uvjetima. Jos jednom njihov jezik otvorio je povezanost i porijeklo sviju kojih su se dotakli svojom kulturom.Zbog teksta, u vasem, i ja sam razmisljala kako sretno dijete zasluzuje bolje uvjete od onih u kojima se nalaze. Zamisljena nad svime ne mogu izdvojiti nijedno drugo razmisljanje, konkretnije, danas.