Put, putujem… Ili, zašto mladi odlaze iz Hrvatske?!

Dolje u luci, barka me čeka,
neka pričeka, jer Amerika je zemlja daleka.
Zbogom maslinici,
zbogom toplo more,
zbogom crno vino,
zbogom Serafino i ostala braća.
Piši mi brate,
piši mi fratello,
poslat ću ti
što ti srce bude htjelo…

 

Gdje su se uspjeli sakriti od velike hrvatske tuge!?

Redatelj, Rajko Grlić

Rajko GrlicDali ste mi rok od nekoliko sati i zamolili da u tridesetak redova odgovorim na pitanje zašto mladi odlaze iz Hrvatske? Moram priznati da je to dosta hrabro, da ne upotrijebim neku drugu riječ. Pogotovo kada se radi o takvom pitanju, o pitanju svih hrvatskih pitanja!

Prije nekoliko godina, u nekoj sličnoj ubrzanoj razmijeni mišljenja, upitali su me što bi radio da sam dvadeset i četiri sata premijer Hrvatske. Ogovorio sam da bi otišao na granicu i pitao svakog klinca i klinku koji odlazi zašto to čini. Činilo mi se tada, a u međuvremenu se ništa nije promijenilo, da je to jedini način da se sazna kako se jedna mala, lijepa i nadasve tužna zemlja može učiniti sretnijom.

A kada smo već kod tuge mislim da je ona zapravo u korijenu svakog odlaska. Ili, točnije rečeno; da je nada da se negdje može živjeti i raditi ono sto se voli i to još u veselju, osnovni razlog velike većine odlazaka.

U ovih dvadesetak godina Hrvatsku su napustile kolone najboljih, najambicioznijih, najmaštovitijih najhrabrijih djevojaka i mladića, a Hrvatska se ponaša kao da se ništa nije dogodilo, kao da je to neka mala, usputna prehlada koja ce brzo proći i koja s nama i našim životima nema ništa zajedničkog!

A ima. I to puno više no što mi to i mislimo. Pođimo samo od politike, od stranaka, od te ogromne količine političara koja nas okružuje i koji odlučuju apsolutno o svemu. Svi se stalno pitaju zašto među njima nema nekoga tko je skromniji, tko je mudriji, pametniji, netko tko zna svoj posao, koji je stručnjak i koji je pri tome normalna osoba?!

FootprintsSnow-thumb-250x362

Kada drugi put gledate nekog nesposobnog i nadasve bahatog političara sjetite se one kolone otišlih. Oni bi, po logici vremena, danas trebali voditi Hrvatsku. Oni bi trebali biti ti koji znaju. Oni bi trebali biti ono što ovi nisu. Ali njih nema. Oni su zauvijek izgubljeni. I što je najgore, oni se, za razliku od onih koji su otišli 1945. i vratili se 1991. da unazad mijenjaju historiju, neće vratiti! Oni nemaju u sebi ni trunka želje za osvetom. Oni će jednostavno ostati tamo gdje su ugrabili komadić sreće. Gdje su se uspjeli sakriti od velike hrvatske tuge.

I tu stajem. Prešao sam tridesetak redova. Jednom, kada to prostor i vrijeme dozvole možemo zakoračiti malo dublje u ovu nimalo ugodnu temu!

Cijeloj našoj domovini nedostaje optimizma i entuzijazma, upornosti i dosljednosti!

prof.dr.sc. Dragan Primorac

1261313474primorac3_290609Tko god se u Hrvatskoj bavi politikom, obrazovanjem, ekonomijom ili bilo kojim sektorom koji utječe na opće stanje u zemlji, ne može ne zamijetiti sve češće spominjanje masovnog odlaska naših mladih ljudi u inozemstvo. Bez obzira na krizu, to se nikada nije smjelo dogoditi. Zar prije svega nekoliko godina mudrom politikom nismo u Hrvatsku vratili više od stotinu znanstvenika s vodećih svjetskih sveučilišta?

Danas, uzroci u odlasku mladih u inozemstvo se pronalaze u nedostatku radnih mjesta, lošoj ekonomiji, korupciji i svemu onom ostalom što objektivno i potiče mlade ljude na taj korak, no ipak, smatram da je problem ove pojave puno dublji. Prije svega treba imati na umu da mladi ljudi koji odlaze nisu nekakvi prosječni studenti, u najvećem broju slučajeva radi se upravo o veoma nadarenim i ambicioznim mladim ljudima. Na žalost, velikim dijelom radi se o onim najboljima-znanstvenim novacima ili pak o mladim ljudima kojima je upravo istekao novački period. To je uistinu neprocjenjiva šteta jer upravo u te izvrsne mlade ljude ulagali smo golema sredstva tijekom zadnjih desetak godina. Samo tijekom mog mandata zaposlili smo najveći broj znanstvenih novaka od samostalnosti Hrvatske, njih 2.448, od kojih je 1.526 uspješno steklo titulu doktora znanosti. I ne samo to, golemim ulaganjima i gotovo udvostručenjem proračuna za obrazovanje i znanost uspjeli smo drastično povećati broj visokoobrazovnih u Republici Hrvatskoj. Prema izvješću Europske komisije, danas je Hrvatska po udjelu visokoobrazovanih u rangu s Austrijom, Mađarskom i Poljskom, a ispred Češke, Italije, Malte, Portugala, Rumunjske i Slovačke. Točnije, prema procjeni udjela visokoobrazovanih, u dobi od 25. do 64. godine, temeljenoj na podacima Državnoga zavoda za statistiku, broj je visokoobrazovanih u ovoj populaciju za 2008. iznosio 18,5%. Zar sve što je učinjeno srušiti nepromišljenim potezima?

Kao ministar, pod sloganom “postanimo društvo znanja”, zalagao sam se za sustav koji je davao jednaku šansu svima, i to isključivo prema kriteriju izvrsnosti. Bio je to period entuzijazma kada su stotine profesora, nastavnika i znanstvenika svakodnevno dolazili u Ministarstvo sa prijedlozima poboljšanja i moram reći da nema niti jednog ozbiljnog projekta u kojem nisu sudjelovali. Stimulativnim mjerama (subvencionirana stambena kamata, stvaranje kadrovskih i tehničkih preduvjeta) u Hrvatskoj je po prvi put u pravom smislu zaživio projekt “Priljeva mozgova” te se u razdoblju od 2004. do 2009. godine u Republiku Hrvatsku iz inozemstva vratilo stotinjak hrvatskih znanstvenika (doktora znanosti). Istodobno je pokrenut i Fond “Jedinstvo uz pomoć znanja” (UKF) kojim je od 2007. godine do danas – sredstvima u iznosu 57 milijuna kuna – financiran 91 projekt (suradnja domaćih i inozemnih znanstvenika), te je dan aktivan poticaj bližoj suradnji gospodarstva i znanosti. Zadnjih nekoliko godina cijeli naš projekt povratka “priljeva mozgova” je zaustavljen i niti jedan ugledni znanstvenik iz inozemstva nije se vratio putem osmišljenih projekata u Hrvatsku. To uistinu zabrinjava.

Nakon mog odlaska, proračun je uvelike smanjen, ali trenutna kriza nikako ne bi trebala biti izlika za prestanak ulaganje u obrazovanje, dapače mudre države u trenucima krize blago povećavaju proračun za znanost i tehnologije znajući da za štete koje mogu nastati redukcijom izdvajanja za obrazovanje i znanosti desetljeća ne mogu popraviti. Na žalost sve se to reflektira na one najmanje odgovorne, učenike i studente i nedvojbeno je da zanemarivanjem obrazovanja upadamo u zamku prosječnosti, umjesto izvrsnosti. Oni ambiciozni i sposobni, koji se ne žele utopiti u prosječnost, i koji žele više, budućnost vide u inozemstvu. Ako želimo zaustaviti takve trendove, političari moraju shvatiti da razvoj obrazovanja i znanosti nije projekt HDZ-a, SDP-a ili bilo koje druge stranke, već strateška odrednica svake države koja provodi mudru politiku. Kao društvo moramo se odmaknuti od parole „podobni, a ne sposobni“, jer jedino na taj način umjesto konstantne stagnacije i prosječnosti možemo ostvariti napredak.

bcf3d12be89cfec1daf0de33d46e157fO tome da Hrvatska može biti uspješna svjedoči i istraživanje iz 2010. godine, kojeg su proveli ugledni svjetski znanstvenici među kojima i nobelovci, a koje je objavio američki tjednik Newsweek. Zahvaljujući svim mjerama koje smo poduzimali, Hrvatska se prema kvaliteti obrazovanog sustava tada našla na 22-om mjestu u svijetu, ispred SAD-a, Italije, Grčke, Norveške, Portugala, Španjolske, Izraela, i brojnih drugih država. U ovom djelu Europe, Hrvatska je bila daleko najbolja i jedino se Austrija mogla s njom uspoređivati. O vrijednosti tog rezultata svjedoči još jedan pokazatelj: od 20 vodećih država svijeta iz skupine G-20, koje čine 85% ukupnoga svjetskog bruto nacionalnoga proizvoda, 80% svjetske trgovine i dvije trećine svjetske populacije, Hrvatska je prema kvaliteti obrazovanja bolja od njih 12.

S druge strane, danas u sustavu obrazovanja osjećamo letargiju i pesimizam, manjak motivacije, pa se stoga ne treba čuditi odlasku onih najboljih. Razlog je jednostavan: naše društvo im ne daje perspektivu. Međutim, i mimo sustava obrazovanja, cijeloj našoj Domovini nedostaje optimizma i entuzijazma, upornosti i dosljednosti. U našem društvu nekako su na cijeni loše vijesti i pesimizam. Ta opasna pošast vodi u klonulost i tijela i duha. U bezvoljnost. Na sve strane govori se o psihozi straha i izgubljenosti. Poznati francuski književnik i Nobelovac, Anatole Franc, je rekao „Draže su mi greške entuzijazma nego ravnodušnost mudrosti.“ Odgovorni bi ovu poruku morali proživjeti duboko. Ipak, ne dvojim da uz mudru i vizionarsku politiku, Hrvatska može ponovno biti uspješna i u konačnici konkurentna te usporediva s onim najboljima.

Ne spadam u one koji na “odljev mozgova” gledaju dramatično!

Prof.dr.sc. Krešimir Pavelić iz Rijeke

Slike_KPMladi odlaze iz dva razloga: jedan je egzistencijalni – u potrazi za poslom kojeg ne mogu dobiti u svojoj zemlji, a drugi je potraga za novim izazovima koje pruža inozemstvo. Država a niti gospodarstvo nemaju dovoljno kapaciteta da otvaraju nova radna mjesta. Nema čak niti famoznog instrumenta znanstvenih novaka kojim se nastojalo zadržati 10% najuspješnije populacije diplomiranih studenata. S druge strane otvaraju se neke nove mogućnosti. Pristupom Europskoj Uniji Hrvatskoj se otvaraju tzv. infrastrukturni fondovi iz kojih će se izravno ili neizravno financirati i nova radna mjesta i to ne samo u znanosti već i u gospodarstvu. To neće biti dovoljno pa sve dok Hrvatska ne ojača svoje gospodarstvo taj će problem biti prisutan.

Ne spadam u one koji na „odljev mozgova“ gledaju dramatično. Ono što će se u dogledno vrijeme događati je dvosmjerni protok mladih stručnjaka tj. „odljev i priljev mozgova“. Danas postoje financijski instrumenti potpore stranim znanstvenicima da dođu u Hrvatsku. I ustanova kojom rukovodim – Odjel za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci – aplicirala je za nekoliko takvih rasnih mjesta. Također smo zaposlili nekoliko mladih stručnjaka na vlastita sredstva, tj. na kompetitivne projekte koje smo dobili.

Meritorno mogu govoriti samo o zapošljavanju u akademskom sektoru. Trenutnom nezapošljavanju mladih ljudi u akademskoj zajednici Hrvatske dobrim dijelom razlog je i loša kadrovska situacija u toj zajednici kao i mentalne barijere. Neki od čelnika naših Sveučilišta spremni su kritizirati državu ali sami nisu napravili ništa da povećaju konkurentnost svojih sveučilišta ili znanstvenih ustanova. Novaca od projekata a time i novih radnih mjesta biti će toliko koliko naši seniorni znanstvenici budu dobri i konkurentni. U Hrvatskoj još uvijek postoji (doduše često prikriveni ali djelotvoran) otpor promjenama, otpor dovođenju uspješnih mladih ili seniornih ljudi izvana. Posve je zanemarena institucija odabira kvalitetnih lidera. To je kroničan problem Hrvatske (barem kad je riječ o akademskoj zajednici). Naša iskustva na Sveučilištu u Rijeci potvrđuju tezu važnosti dovođenja kvalitetnog znanstveno-nastavnog kadra.

KoferiUkazao bih na još jedan problem a to je produkcija mladih stručnjaka u zvanjima za koja ne postoji dovoljan interes. Naime općenito se smatra da Hrvatska „proizvodi“ previše stručnjaka društveno-humanističkih usmjerenja a premalo onih iz prirodnih i tehničkih znanosti. Upravo te znanosti mogu generirati nove tehnologije, nove male kompanije. Tada će se i naši mladi ekonomisti, pravnici i ostali mladi stručnjaci društveno-humanističkog usmjerenja lakše zapošljavati. Razmišljajući kako da sami doprinesemo zapošljavanju naših budućih diplomiranih studenata i otvaranju novih malih poduzetničkih kompanija razmatramo mogućnost da im ponudimo neku vrstu inkubatora u našem Odjelu u kojima bi mogli razviti buduće vlastite biznise. Imali bi na raspolaganju vrhunsku znanstvenu opremu, prostor i kapacitete da razvijaju i realiziraju vlastite ideje koje se mogu s vremenom pretočiti u uspješne male biotehnološke kompanije.

Stihovi pjesme Hrabri ljudi, pjeva Gabi Novak:
Ja sam pristala na sve bijele laži. To je život najgori, ali lakši.
Samo želja skrivena još se budi. Da me vode gdje je snijeg i nagovore na bijeg, hrabri ljudi!

color,gold,letters,old,ribbon,bow

Oglasi

Jedan odgovor na Put, putujem… Ili, zašto mladi odlaze iz Hrvatske?!

  1. Frank Tot napisao:

    E’ moj brate Hrvatski!

    E’ moj brate Hrvatski
    Sto ces u domovini ostati
    Dok cu ja svijetom lutati
    U srcu cu te sobom nositi

    Kad me potope oceana valovi
    Kad me sruse s neba avijoni
    Kad me nestane u beskrajnoj pustinji
    Kad me pokopaju u nepoznatoj tudini

    Podi na groblje staraca
    Ponesi im cvijeca s livada
    Koje je nasa djecja noga gazila
    Sjecanja sto dolaze iz djetinjstva

    Bogu se za njih pomoli
    Zamoli mi Tatu da oprosti
    Za grube rijeci ak’ smo ih imali
    Zamoli mi Mamu da me ne zali

    Srusili se svi pusti mostovi
    Sto su me u tudi i dalek svijet prenesli
    Nemogu se doma vratiti
    Puce mi srce od zalosti

    Reci mi dragi brate reci mi
    Dali jos sumom ptice pjevaju
    Vocke slatke darove radaju
    Zvijezde po nebu nocu blistaju

    Sjeti se nekad proslosti
    Djetinjstva i nase djecje radosti
    Neka te Bog cuva u Domovini
    Moj dragi Brate Hrvatski

    © Frank Tot-Koren Bomaderry 12 Lipanj 2003
    Bilogorsko Cvijece Uvenuti Nece!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s