Rasprodaja obiteljskog srebra

“Došlo je vrijeme da se i ja moram ispovijedati. Prvo sam prodala u antikvarijat sve knjige koje mi je sada već pokojna baka kupila na dar, Bog joj pokoj dao. Da zna sigurno bi se u grobu prevrtala. Potom sam prodala svu zlatninu koju mi je ostavila. Od obiteljske ostavštine, spala sam na jednu bakinu kristalnu zdjelu za voće, dvije izrezbarene škrinjice za nakit kojeg ionako više nemam…Što da vam pričam?

Mene je kriza pogodila već puno prije ove krize. A sad bih trebala spašavati “naše autoceste”. Neću i točka! Država i ja nikako da se dogovorimo tko je u krizi? Ja, naime, polako izlazim iz krize. A država tone sve dublje i dublje! Recept za izlazak iz krize neću otkriti, jer živimo u kapitalizmu i svaka se ideja dobro plaća. Moram i ja nešto zaraditi kad već ionako od državne, pa potom “narodne” i ostale imovine nemam ništa. Zato sam jednostavno odlučila: boriti se za vlastito preostalo obiteljsko srebro! Pa, kud puklo, da puklo. Neka država ide svojim putem, a ja ću svojim. Vidjet ćemo na kraju gdje će tko i kako stići? Od mene za sada toliko!

prof.dr.sc. Velimir Srića
(upravo ovih dana izdao  u New Yorku
svoju posljednju knjigu)

 

Svjetska kriza ne uspijeva kod nas jer imamo jaču, vlastitu krizu koja buja i raste dobrih dvadeset godina!

Kad je, pred šest godina, razvijeni svijet počeo posrtati pod snažnim udarima gospodarskih nevolja, Hrvatskom je kružio zanimljivi vic. Zašto se ne moramo bojati globalne krize?  Zato što kod nas ništa ne uspijeva pa neće niti kriza! Uostalom, mi smo u krizi otkako znamo za sebe. Što je tu novo?

Uistinu, u dvadesetak godina samostalnosti naši glavni problemi iz dana u dan postaju sve ozbiljniji i opasniji. Pobjeda u domovinskom ratu donijela je niz nevolja u miru. Jedina smo pobjednička vojska u novijoj povijesti bez heroja. Imamo veliki broj mladih umirovljenika i branitelja neriješenog statusa, u porastu su njihova samoubojstva, kriminal i nasilje.

Pravno i etički dvojbeni postupci pri stvaranju države nisu sankcionirani, što je ugrozilo moralni autoritet nacije i oslabilo institucije vlasti. Model privatizacije koji se slobodno može nazvati zločinačkim, doveo je do nepravdi u pretvorbi društvenog vlasništva, ostavivši za sobom gorki osjećaj prijevare, tajkunizacije, rasprodaje i uništavanja nacionalnih resursa uz opće slabljenje gospodarstva. Hrvatska je postala talac plutokracije (vlasti bogatih) i politokracije (vlasti političkih struktura) čija je sprega dovela do pretakanja društvenog bogatstva u privatne džepove i dugoročno ugrozila opće dobro zbog pojedinačnih interesa.

Skupa i neefikasna država neodgovorno se bahati i nerazumno troši, gušeći razvoj tržišnog gospodarstva i poduzetništva. Neefikasno i sporo pravosuđe u kojem se kadrovska politika temeljila na političkim intervencijama umjesto stručnosti, pogodovalo je bujanju korupcije i kriminala, jačanju osjećaja fizičke i pravne nesigurnosti. Od postanka samostalne Hrvatske razvijali smo se na tuđi račun i trošili više nego što stvaramo.

Nakon raspada bivše države, zajednički dug je iznosio preračunato 11,5 milijardi eura, od čega je Hrvatskoj pripalo 3,3 milijarde. Danas je naš dug skoro dvadeset puta veći, a posebno je brzo rastao proteklog desetljeća, svake godine za dvije do pet milijardi eura pa je još 2010. probio psihološku granicu godišnje vrijednosti BDP-a. U međuvremenu, rasprodali smo 92% banaka, telekom, pola naftne industrije, Plivu, brojne tvornice, hotele i otoke…

I gdje smo sada? Pred zadnjim rasprodavanjem obiteljskog srebra. Tko ne zna stvarati, mora se spašavati prodajući ono što još ima. Ovih dana raspisujemo referendum protiv davanja autocesta u koncesiju, Bandić i njegova koruptivna ekipa upravo su uhićeni, a ministar financija objašnjava da svakog mjeseca iz proračuna daje milijardu kuna za kamate na dug države. Sve me to podsjeća na anegdotu o građevinskoj inspekciji. Izašavši na gradilište utvrdili su da su svi katovi nebodera u redu, ali treba rušiti prizemlje. To je prava metafora današnje Hrvatske. Temelji su truli i što god pokušamo graditi, bez rekonstrukcije nema na čemu stajati. To vrijedi za gospodarstvo, pravosuđe, politiku, znanost, zdravstvo, obrazovanje, a posebno za onaj temelj na kojem sve počiva, a to je sustav vrijednosti.

Zato je vic s kojim smo počeli uistinu točan. Svjetska kriza ne uspijeva kod nas jer imamo jaču, vlastitu krizu koja buja i raste dobrih dvadeset godina. Stvorili su je raznorazni nesposobni i zli politički mangupi koji se s Lijepom Našom igraju kako im paše, dok smo mi, „tiha većina“, apolitični, mudri i pasivni, sjedili i jalovo raspravljali, bez želje za akcijom, bez organizacije i zajedničkog cilja. No dobro je da barem živimo u demokraciji. To je sustav koji osigurava da imamo vlast kakvu zaslužujemo jer smo ju sami izabrali.

 

 

Nije upitno, mi smo bili dobri gospodari. Dobrima smo prestali biti kada nismo razumjeli što to znači demokracija!

dr.sc. Viktor Simončić,
nekadašnji zamjenik ministra okoliša

 

Lijeni sam kampanjac. Tipičan štreber kome je najlakše raditi po zadatku. Iako često u savjetima upotrebljavam onu: puno je svaki dan po malo, meni to nekako ne uspijeva baš uvijek. No, ako dobijem zadatak onda ću to pokušati i odraditi. I tako dobijem zamolbu da napišem nešto na temu: Rasprodaje obiteljskog srebra, potrebi referenduma za autoceste (kad smo već ionako sve rasprodali ili uništili), da li je uzrok gospodarske krize u Hrvatskoj u posljedicama rata, svjetske gospodarske krize ili privatizacijskoj pljački, i o mogućnosti izlaska iz krize. Jesmo li mi dobre sluge, a loši gospodari? I da li mi baš moramo živjeti tako siromašno duhom i kruhom?“

Kako imam puno vremena i ne radim posao kao onaj u Chaplinovom filmu gdje pokretna traka ubija zadnje dostojanstvo u ljudskom biću, ne želim da mi vrijeme prolazi baš uludo. Ne želim biti većina, koja bi na antologijsko pitanje iz jednog vica: „Što radiš? Sjediš i razmišljaš“ odgovorila s: „Jok, samo sjedim“.

I nažalost mislim da kod nas većina samo sjedi. Prolazi kraj njih život, a oni sjede. Svjesno se odriču razumjeti stvar. Odriču se neke vrste istine. Kako me je sram da se kod nas tako ponaša čak i akademska zajednica, za ovaj tekst sam pokušao pronaći, mislim od Spinoze, ali nisam siguran, ono što je on rekao, parafraziram, da se „odriče svog naroda jer se on odrekao istine“. To sam pročitao u jednoj od Frommovih knjiga, onih koje smo u vrijeme „mraka“ kupovali na otplatu, pa se u puno kuća, u regalima, može vidjeti dobrih 35 – 40 centimetara tih knjiga. Knjige su diskretno smeđaste i dobro se uklapaju gotovo u sve regale socijalističkog dizajna.

Kapitalistički dizajn je drugačiji. Taj dizajn izgleda ne predviđa mjesto za imalo ozbiljnije knjige. Vrijeme je literature na razini „sapunica“. Ne samo zbog toga, ali i toga radi, većina građana i nažalost članova akademske zajednice,  umjesto da ide u korak s životom, samo sjedi, a život prolazi. Vrijeme nemilosrdno curi. Koliko li je puta demantirana istina da vrijeme radi za nekoga. Jer, ono ne radi za one koji samo sjede, ono radi samo za one koji rade.

 

Umjesto Spinoze, pronašao sam Paracelzusa:
Tko ništa ne zna, ništa ne voli. Tko ne umije ništa, ne razumije ništa. Tko ništa ne razumije, bezvrijedan je. Ali onaj tko poima, taj i voli, zapaža vidi …… Više se voli ono o čemu se više zna …..Tko god zamišlja da svako voće sazrijeva u isto vrijeme kada i jagode, ne zna ništa o grožđu.“

 

Umišljam si da razumijem. Premijer Milanović je bio u Americi kako bi kod nas doveo proizvodnju računala i visoke tehnologije, kako bi u Hrvatsku uveo “high tech”. Sada kada je vidio ono „high-tech“ na američki način, podsjetio bih ga da bi trenutno kod nas „high-tech“  mogla biti proizvodnja kanti za otpad. Naime, ne proizvodimo ni to. Treba pitati ministra Zmajlovića i direktora Fonda za zaštitu okoliša Müllera, zašto nisu osigurali proizvodnju kanti za otpad i zašto ih se uvozi na desetine tisuća? Ma dobro, to je samo retoričko pitanje, zna se  zašto se uvoze, zar ne? Ali eto. Sjećam se da smo početkom 90-ih dodijelili znak „Prijatelj okoliša“ jednoj tvrtci iz Pregrade za izradu posuda iz plastike. Neke kante iz onog vremena još se mogu pronaći po našim gradovima. Premijer Milanović bi trebao zadužiti imenovanu gospodu da provjere, kako su se nekada radile kante iz plastike i vrijedi li ta tehnologija još danas. Možda bi se moglo angažirati i nekoliko sveučilišta da proniknu u mudrost proizvodnje kanti za otpad. A da zatražimo financiranje iz kakvog fonda za znanost EU?

Znam da će mi se po ne znam koji puta zamjeriti kako imam nešto protiv nas i našega, ali se ne mogu odreći cinizma kada slušam naše vrle vođe i one koji su do jučer bili vođe, sa silnom željom da to opet malo budu. Kod naših elita je problem da uvijek znaju sve i prije i poslije, samo ne znaju onda kada su na vlasti.

Inače, to s kantama sam spomenuo samo usput. Sada pametni više na stavljaju posude svih duginih boja za skupljanje otpada na izvoru. Kako sam upozoravao sve i sva, u naslovu spomenuta tvrtka TEHNIX iz Donjeg Kraljevca je razvila tehnologiju razvrstavanja otpada iz jedne posude. Znaju to svi političari od prije, ali i bivša ministrica okoliša gospođa Holy i sadašnji ministar Zmajlović. Zna to i dobar dio ministara iz sadašnje vlade. I ništa. Uvozi se i primjenjuje uvozno, višestruko skuplje. Inače ne bi ni stranci imali ništa protiv proizvoda tvrtke Tehnix, ali oni nemaju to znanje! I kao pravi domoljubi serviraju nam ono njihovo.

 

Da je premijer baš onaj pravi premijer, onako domoljuban kakvi su premijeri država koje štite svoju ekonomiju, pa da je barem znao izabrati prave suradnike koji bi eto znali potaknuti „high – tech“ proizvodnju običnih posuda od plastike, ono što zna svaki mali priučeni „plastičar“, mogao je na put ponijeti tehnologiju TEHNIX-a. Jest da se radi o tehnologiji razvrstavanja i obrade otpada, ali siguran sam da bi nekoga i to zaintrigiralo. Mehaničko biološka obrada, poznata pod MBO-T je trenutno najbolja na svijetu. Nema bolje. Problem je u tome što je jeftina i efikasna. Nova je i nije proizvedena u bijelom svijetu, već u bijelom Međimurju.   I to, da je domaća, pa je teže ostvariti neke sitne interese zbog kojih se ponekad puni Remetinac, je izgleda najveći nedostatak MBO-T.

Uvozimo trećerazredne tehnologije prerade obrade otpada, što će vrlo brzo biti vidljivo na primjerima u Rijeci i Puli, a za Tehnix koji radi najbolju opremu, koja daje najviše vrijednosti za uloženo vrijedi “no pasaran u Hrvatskoj”. Do sada je najbliže postrojenje, koje radi kao švicarski sat, u Novom Sadu, a može se i do Doboja i Konjica.

Ne krivim nikoga. Žao mi je samo da kod nas nema domoljuba u politici i privredi. Sve ih  nazivam neznalicama. Zamjerilo mi se. Kao nije lijep izraz. Pa dobro, ako nisu ili niste neznalice, a uništili ste skoro sve iz prošlosti i doveli nas pred neizvjesnu budućnost, sa samo ostacima ostataka prošlog blagostanja, kako da Vas nazovem? Štetočinama, lopovima ili mafijašima? Odaberite si što biste željeli biti.

 

Svjestan činjenice da nismo u stanju proizvesti niti običnu posudu za otpad i razočaran činjenicom da ne koristimo domaće, višestruko bolje i korisnije,  u mom površnom razmišljanju mislim da monetizacija cesta više nije pravo pitanje. Ako jako brzo ne progledamo, monetizacija je tema koja će nas čekati uskoro kao “ monetizacija vodnih resursa”, pa “monetizacija  zemljišta”, pa “ monetizacija zraka ”. Zadužili smo se i još se zadužujemo, uništili gotovo sve što je nama davalo mogućnost proizvodnje dodane vrijednosti, potrošili sve kredite i sada dolazi na naplatu naše neodgovorno ponašanje.

Treba se pripremiti na „monetizaciju“. Monetizacija je ništa drugo nego svojevrsna ovrha ili prisilna naplata dugova. Monetizacija je kada se na fini način „ostaje bez gaća“. I sigurno ljepše zvuči da ste „monitezirani“ od onog „bez gaća“, pogotovo za većinu koja smo sjedi onako, koja ne promišlja. Ma promišljati možda i ne mogu i ne trebaju svi, ali sigurno mora  barem akademska zajednica.

Inače što se tiče monetizacije autocesta, ona je neupitna. Izgleda da se mora. Upitno je samo da li ćemo prestati sjediti, samo onako, ili ćemo konačno početi i razmišljati i uzeti stvari u svoje ruke, kako se ne bi dogodili scenariji  „monetizacija vodnih resursa”, pa “monetizacija  zemljišta”, pa “ monetizacija zraka ”.

 

Mi ne proizvodimo dovoljno odnosno trošimo više nego što imamo, ne stvarajući nove vrijednosti, pa se logično otvara pitanje da li uopće možemo vratiti ono što smo posudili od drugih. Posuđeno smo potrošili neracionalno, za “nepotrebne i neproizvodne stvari, koje nisu oplodile posuđeno”. Proizvodnja dugova je bila u funkciji vlada i političkih elitica da ostanu na vlasti. Proizvođači dugova su bili financijaši tipa “Škegre, Šukeri i Linići”, a kočničari proizvodnje novih vrijednosti gospodarstvenici  tipa “Vidoševića, Čačića, preko Jurčića i Miloševića, do Vrdoljaka”. Znam da samo navedenim  prezimenima činim nažao, jer bi morao ispisati dužu listu imena, ali mi je ovaj tekst ograničen na 3 – 4 kartice, pa prepuštam svakom da za svoje potrebe doda nekoliko stranica s imenima drugih nacionalnih i lokalnih proizvođača društva umanjene vrijednosti. Svakako ne zaboravite zastupnike i vijećnike na svim razinama za svako dizanje ruku u korist odluka koje nisu donosile dodanu vrijednost. I za ono dizanje ruku kada se skoro pa poklanjala INA.

Oko Rafinerije sam i emotivno vezan jer stanujem u Sisku. Nažalost, volio bi da sam u krivu, ali mislim da Rafinerija nema šanse (nažalost, propušteni su svi vlakovi!). Kada je trebalo modernizirati Rafineriju s opremom koja bi iskorištavala energiju iz ostataka, a to se radi spaljivanjem, svi su, čak i Sindikat uprli da budu protiv “spaljivaonice”. Zeleni, Sisačka ekološka akcija, vođena novinarom Danijelom Preradom, a poduprta “sveznadarima tipa Piršić&co” i medijima (od javne TV do NOVE, RTL, peko gotovo svih medija sve do Novog lista), je tražila glede unapređenja postrojenja nemoguće. Bilo je sve ili ništa! Odmah i sada! Grad je tužio Rafineriju zbog nepostojećeg utjecaja na zdravlje. Sadašnja EU zastupnica gospođa Petir je digla bolesne da traže odštetu, pa je čak i za bolesti koje su dobili “alkoholičari” bila kriva Rafinerija. Ona je dobila “živu u kosi” jer je samo prošla kraj rafinerije ili neke druge tvornice. Glasni su bili svi oni koji su si na taj način davali značaj, a šutjeli su oni koji su imali odnosno oni koji su morali što reći. MOL veću podršku za smišljenu prodaju derivata proizvedenih u Mađarskoj nije mogao dobiti.

Kod spašavanja Rafinerija se po mom mišljenju radi o zadnjem očajničkom pokušaju umanjenja štete po sistemu “daj što se još može dati”, a ne više o suvisloj rafinerijskoj proizvodnji. Ta ne može opstati rafinerija koja radi samo 2-3 mjeseca godišnje, ako se ne nađu dodatna tržišta. Pa nema više ni onih koji bi preuzimali sporedne proizvode. DIOKI na izdisaju. Upravo dok ovo pišem novi protest obespravljenih radnika. DINA izgleda već poodavno izdahnula. Radnici nisu dobili plaću 24 mjeseca. Kao da nemaju više snage ni da se pobune.

 

Pada mi na pamet sva učinkovitost agencija odnosa s javnošću, „PR-agencije“ koje su prepoznale „nas koji samo sjedimo“. Prvo je bila lansirana vijest oko zatvaranja Rafinerije u Sisku, a možda i u Rijeci, a onda je šaptom prošla informacija da se otpušta nekih 350 radnika. To poslije najavljenog zatvaranja i više nije bila vijest, jer eto odlazi samo njih 350 i treba brinuti o rafinerijama. O rafinerijama se sada malo šuti. Mjesec ili dva. Odlazi njih 350, pa tko njih šiša. Još nisam na redu, iako se zna da je samo pitanje vremena kada će i ostali. U kvotama po 350, u manjim skupinama ili svi odjednom. Odjednom vjerojatno ne. Znaju PR-agencije svoj posao.

Pada mi na pamet transparent kada su štrajkali radnici bivše Željezare Sisak. Pisalo je: „Danas mi, sutra vi“. Oni koji samo sjede nisu prepoznali poruku. Polako nema „željezaraca“, neće uskoro biti ni „inaša“, pa „okijevaca“, pa „plivaša“, pa ……. i tako prolazi slava, ali eto ima monetizacija. Pa i to je nešto. Mora da je i dobro kada tako strano zvuči, samo kada to u prijevodu ne bi predstavljalo tako tragičnu istinu, „bezgaćanstva“.

Mediji kao mediji. Za njih je samo loša vijest dobra vijest. Što lošija vijest duža minutaža. Oni podržavaju samo one protiv. Ako je netko protiv termoelektrane na ugljen, odlično. Pa protiv hidrocentrale, odlično. Pa protiv golfa, ma bravo. Pa da se našim cementarama zabrani korištenje alternativnih goriva, iako to koriste od Švicarske do Norveške, bravo. I akademska zajednica, koja školuje inženjere za rad u tim i takvim termoelektranama i tvornicama šuti. Nigdje glasa profesora i akademika kako to trebamo. Da se ne srame jer obučavaju studente za rad u proizvodnim tvrtkama?

Pa i kada se otvara uređaj za pročišćavanje otpadnih voda, za nas po neprimjernim tehnologijama, koje će podići cijenu vode na basnoslovnih 44 kuna/m3, kao u Sisku, svi šute. Pa i kada se otvori uređaj za pročišćavanje otpadnih voda u Božnjakovini i odmah konzerviram jer na uređaj nije nitko priključen, to je tip uređaja kao i onaj most kod Karlovca od bivšeg ministra, koji stoji usred polja, šutnja. Znam da su mnogi iz te i takve akademske zajednice sudjelovali u gradnji mnogih Potemkinovih sela, ali opet. Zar baš svi? Zar nema ni jednog koji uz sjedenje i barem malo promišlja? A hvale kada se u Zagrebu želi uvesti sistem postupanja s komunalnim otpadom koji navodno funkcionira samo u San Francisku i nigdje drugdje. Ni u Beču, ni u Amsterdamu, ni u Štokholmu.

 

Nije upitno, mi smo bili dobri gospodari. Dobrima smo prestali biti kada nismo razumjeli što to znači demokracija. Ona je u principu ista kao i samoupravljanje, samo što se bira između njih nekoliko, koji bi se trebali razlikovati po kompetentnosti. Mi bi, kao birači to trebali znati prepoznati. No, problem je jer smo mislili da se u demokraciji ne smije skidati prije novih izbora one na vlasti ako ne rade dobro. A oni na vlasti, znajući da većina samo sjedi, uzeli su vlast u ruke i jer ne znaju drugačije, zaduženjima i dijeljenjem nekih malih prednosti, nekim sinekurama za manjinu, kupuju vrijeme. Pa tako imaju neke prednosti i mediji i akademska zajednica, kao da i oni neće doći na red. Ne smije se zaboraviti da je stvarnost vrlo gruba i da vrijedi „danas neki drugi, a sutra eto i mi“.

Na kraju ćemo svi biti monetizirani, ne počnemo li proizvoditi posude za otpad i cijeniti svoje. I zato prvo do Tehnixa. To je u ovom kontekstu i istinska potreba, ali i sinonim za mnoge male velike kompanije, koje nažalost imaju problem samo u tome jer su naše, a one, nekako zna se, malo su drugačije i zna se, manje daju samo „onako“. Uz to, naš mentalitet, odgajan još od vremena kupovine šarenih stakalca na Ponte Rosu, stariji se sjećaju tog omiljenog šoping-centra u Trstu, koji je bio tako očaravajući za nas gladne raznih roba, nekako vjeruje samo „stranom“. Tako mi je drago da danas s ponosom mogu strancima pričati u „našim Tehnixima“! Vjerujte i zbog ličnog interesa. Oduvijek sam bio lokal patriota.

Ovo možda nema veze s temom. Nedavno sam upitan što mislim o „outsorcing-u“!  Odgovorio sam da su danas na snazi radnička prava iz zadnje Jugoslavije to bi bilo jako korisno. Inače ne. Čuo sam za jednu „outosrciranu“ djelatnicu u rasadniku. Neprovjereno je, ali mi se čini kao da bi moglo biti moguće. Plaća nekih 3500 kuna. Ona „outsorcirana“ dobiva 50%, a gazda koji ju je „outsorsirao“ dobiva 50%, svaki mjesec. I ne može se zaposliti izravno. Samo preko „outsorcinga“. Vjerojatno onih 50% gazdinih ide … ma zna se! Evo, možda ovo može biti neki komentar na dilemu da li mi baš moramo živjeti tako siromašno i duhom i kruhom. Ne mogu se oteti dojmu da smo si ipak za sve sami krivi, jer većina sjedi, samo onako!

 

Ja sam pristala na sve bijele laži,
to je život najgori, ali lakši.
Samo želja skrivena još se budi
da me vode gdje je snijeg
i nagovore na bijeg,
hrabri ljudi!
– pjeva Gabi Novak

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s