Tko se (ne) boji prijevremenih izbora?

“Ima jedna glasna i agresivna manjina u Hrvatskoj koja – u novije vrijeme sve vidljivije i sve upornije – nameće i teme i ton javne rasprave. Teme su ili krive ili su krivo postavljene ili su takve da nas vode u duboku prošlost (što se, primjerice, očituje u ponekad sasvim otvorenom žaljenju zbog rezultata Drugoga svjetskog rata, nedostaje tu samo apologija Adolfa Hitlera, premda se na marginama mogu sresti čak i prilozi njegovoj rehabilitaciji).” Lino Veljak

Prijevremeni izbori donijeli bi hrvatskim građanima još više nestabilnosti, nereda i specifičan kaos na svim područjima društvenoga života!

 sociologinja, dr.sc. Anči Leburić iz Splita

Za prijevremene izbore prvenstveno bi trebao biti odgovoran onaj koji je na njima insistirao, koji ih je inicirao i koji je poduzimao takve aktivnosti koje su mogle dovesti do raspisivanja prijevremenih izbora. U svemu tome odgovoran bi trebao biti i onaj koji će konstruirati percepcije građana i manipulirati javnim mnijenjem. Sumnjam da će to biti sadašnja Vlada, iz prostoga razloga što im to naprosto ne odgovara, niti politički, niti iz bilo kojeg drugog razloga. Doduše, odgovornost je u hrvatskom geografskom prostoru jedna vrlo relativna i rastezljiva kategorija, koja se tumači i razumijeva ovisno o slučaju, ili ovisno o određenoj pripadnosti po bilo kojoj osnovi (političkoj, religijskoj i dr.) ili ovisno o političkoj orijentaciji, o etičkoj prosudbi itd.

Čini mi se da je neodlučnost u donošenju političkih odluka na razini konkretnijih iniciranja reformskih promjena i strateškoga odlučivanja u zemlji, bila najbolnija točka njihove vladavine. (SDP i koalicija) Prečesto se testiralo javno mnijenje raznim najavama, navodnim medijskim prognozama ili pretpostavkama nekakvih društvenih promjena, zakona ili strateških odluka. Smatram da je Vlada svakako trebala u većoj mjeri koristiti nacionalnu pamet koju imamo, trebala je planirati i organizirati razna istraživanja, temeljna i primijenjena, kako bi se konstruirao i formirao kompetentan konzalting u čijem bi okviru djelovali nacionalni eksperti društvene provenijencije. Zapravo su ignorirane razne studije i istraživački tekstovi npr. sociologa, koji su itekako mogli pomoći u istraživanju i planiranju društvenoga života. Nitko ne može bolje i adekvatnije i kompetentnije o njih tumačiti, razumijevati, objašnjavati i prognozirati o onome što se u društvu događa ili bi se trebalo događati. Sociološka, kao i neke druge struke s područja društvenih znanosti, nevjerojatno su zanemarivane i podcjenjivane, a njihov konzalting mogao je itekako unaprijeđivati društvene odnose, razvijati duh tolerancije i razumijevanja, te političkoga konsenzusa, i to za opću dobrobit svih građana RH, pa i šire. Naime, postoji niz istraživačkih metoda koje mogu tome doprinositi (npr. metoda socijalne prosudbe i dr.). No, te konzultantske uloge su preuzimale neke druge struke i zanimanja, ili se pak, društvene ekspertize nisu uopće obavljale, što je još poraznije. Jasno, u svemu tome jedna od krucijalnih poteškoća je nesposobnost razvijanja interdisciplinarnosti kao temeljnoga principa u svemu i svačemu čime se političari bave i o čemu odlučuju. Stranačka pripadnost bi mogla biti samo jedan od korektiva u tim procesima, ali ne i temeljni i odlučujući faktor u svim mogućim situacijama.

Teško je lamentirati o onome što nudi HDZ, jer ja osobno nisam čula, niti pročitala nekakav konzistentan reformski program ili plan izlaska iz kritičnih društvenih stanja. Još uvijek se nije zahuktala predizborna mašinerija, pa smo uskraćeni u tom smislu. No, svakako su se mogle čuti ili se čuju razna podsjećanja na nešto što smo imali prije, što smo htjeli ili razvijali, a nismo uspjeli zadržati i sl. Pošto je riječ o 15-ak godina u novome mileniju, koji je u globalnim okvirima donio svega novoga i drugačijega, prizivati neke povijesne i neostvarive političke zamisli, teško će voditi društvenim promjenama i boljitku onih najsiromašnijih, obespravljenih i diskriminiranih.

Očito je da kao stranka imaju kredibilitet (HDZ), ako se njihova kandidatkinja za predsjednicu države uspjela afirmirati okružena konkretnim i jasnim političkim bojama. Tu je veliki broj glasača jasno rekao što misli o toj političkoj opciji i to se ne bi smjelo podcjenjivati, niti minorizirati. Demokratsko izjašnjavanje u izbornom danu nije bilo nikakav politički ili neki drugi presedan, već iskaz volje naroda, što je nesumnjiva pretpostavka demokratskoga ponašanja. A budućnost će nam svima pokazati tko je bio u pravu i u kojoj mjeri su demokratski mehanizmi na djelu u Hrvatskoj. Doduše, moguće su različite političke i povijesne interpretacije, o čemu možemo svakodnevno svjedočiti, ali demokratizacija društvenih odnosa vjerojatno će biti takvoga intenziteta, da će taj društveni proces biti nemoguće vraćati unatrag ili zaustavljati u njegovom razvoju. Ne živimo izolirano na nekakvom pustom otoku, već smo blizu razvijenijih i bogatijih naroda, čiji društveni (i politički i ekonomski i kulturološki) utjecaji itekako prelaze bivše državne EU granice, nezaustavljivo se šire i direktno ili indirektno razotkrivaju naše slabosti, propuste ili neznanja. Često se ne možemo sakriti, niti pobjeći u nekakvu toplu i skrivenu geografsku rupu, pa se mnogi od nas nadaju i strpljivo čekaju društvene trenutke općeg osviještenja.

Prijevremeni izbori donijeli bi hrvatskim građanima još više nestabilnosti, nereda i specifičan kaos na svim područjima društvenoga života. A o trošenju proračunskih sredstava, da ne govorim, kojih nam ionako nedostaje puno, puno.

Naime, budući izbori nam ne mogu puno pomoći, ako i donesu smjenu vlasti, ukoliko obrasci društvenoga ponašanja ostanu isti ili slični. Bez obzira na političku boju vlasti, ako je još uvijek na djelu i sveopće rašireno korumpirano ponašanje, neznalačko odlučivanje, loše gospodarsko upravljanje, a o čemu se strateški nisu usuglasile političke elite, koje se još uvijek ne mogu dogovoriti kako dalje – onda nam nema spasa, niti u prijevremenim izborima.

Gospodarski prioriteti, u obliku projekata, investiranja, ulaganja kapitala i dr., nisu stvar elitističkoga promišljanja i potreba, već mogu biti stvar znalačkoga istraživanja tržišta, te niza različitih društvenih kretanja i trendova. Takve strateške iskorake mogu djelotvorno kreirati samo najkompetentniji stručnjaci, znalci i optimisti. Konačno, osim troška, ne zaboravimo niti vremensku stavku, jer ukoliko bi se išlo na prijevremene izbore, zemlja bi vjerojatno bila u svojevrsnoj blokadi od 4 do 6 mjeseci. I što i kako dalje s reformama i društvenim razvojem u takvoj izvanrednoj situaciji, u kojoj izbori vjerojatno ne bi riješili postojeća politička neslaganja, prijepore i animozitete.

Mislim da nismo još uvijek stabilna demokracija, a bojim se da bi prijevremeni izbori zaustavili pozitivnije društvene procese reformskoga tipa, kao i brojne redovite aktivnosti kojima možemo intenzivirati produktivnost i plasmane na raznim tržištima. S druge strane, stranačke elite moraju biti svjesne da ih se uvijek može smijeniti i da nitko nije nedodirljiv, a takvih primjera imamo iz nedavne prošlosti. Osigurati vladavinu prava, svakako je zadatak svakog demokratskog društva, pa tako i hrvatskoga. Naime, bez pravne sigurnosti građana i građanki, nema ni demokratskih izbora, niti demokratskih rješenja kriznih stanja.

Ovlasti predsjednika države su jasne. On se svakako brine za stabilnost državne vlasti, raspisuje izbore, ali tek u suradnji s Vladom i uz suglasnost premijera može inicirati određene aktivnosti ukoliko se radi o opstanku RH, može predlagati Vladi rasprave o raznim temama, itd. (vidi detaljnije na linku http://predsjednik.hr/predsjednik/ovlasti-predsjednika).

Te dvije stranke (SDP I HDZ) bi trebale iskomunicirati javno i jasno sve što nas trenutačno tišti, a od sudbinskoga je značaja za čitavo stanovništvo. I u toj komunikaciji potpuno je sporedno i nevažno tko više štuje Boga, tko je koje vjere ili političke (ili neke druge) orijentacije. Važno je da svi štuju domovinu, svoje i tuđe obitelji, kao i one opće ljudske vrijednosti kojima se pridaje epitet humanističkih. I što je najvažnije, svi oni bi trebali biti maksimalno osviješteni u raspravljanju o pitanjima najsiromašnijih (a čiji broj neprestano raste), da zajednički usuglase kriterije socijalne (ne)pravde i da oštrini kapitalističkih utjecaja kontriraju snagom znanja, inovacija i kreativnih projekata – sve to za dobrobit svih, zdravih i bolesnih, obrazovanih i neobrazovanih itd. U takvoj atmosferi raspravljanja o izlascima iz sveopće društvene krize, apsolutno je nevažna pozicija lijevoga ili desnoga na političkom kontinuumu. Takva će određenja biti eksponirana u onim raspravama koje će se baviti nekim drugim kulturološkim pitanjima i aspektima. Dakle, zajedničkih strateških točaka mora biti između HDZ i SDP, kada su u pitanju opstojnost, sigurnost i mir u Hrvatskoj.

Rješenja vidim u konsolidiranju svih društvenih snaga koje mogu i imaju što za reći, učiniti i pozitivno pokrenuti. Programi gospodarskoga oporavka ne mogu se donositi niti isključivo političkom voljom, niti isključivo specifičnim znanjima. Prvo, nužna je promjena opće političke retorike – zabraniti svađanja, vrijeđanja, ponižavanja, diskriminacije. Educirati, osvještavati, kritički obrazovati i odgajati, stare i mlade. Drugo, okrenuti se odmah prema budućnosti, s velikim dozama optimizma i u planiranim sistematskim raspravama kanalizirati sve one snage i utjecaje koji su se pokazali do sada destruktivnima. Treće, afirmirati sudjelovanje najboljih stručnjaka, koji svoje kompetence i znanja mogu dokazati na temelju poznatih i mjerljivih doprinosa, iz najvažnijih znanstvenih područja i tu preferirati pozitivna iskustva i prakse, registrirane, mjerljive i već evaluirane. Četvrto, organizirati intenzivnije sudjelovanje dvije važne (i brojčano velike) društvene skupine: žena i mladih, jer bez njihovog konkretnijeg angažmana nema društvenog prosperiteta. Peto, nositelji konačnih rješenja naših društvenih (ne)prilika mislim da će biti neka treća opcija, koja će u narednom razdoblju plijeniti pažnju hrvatske javnosti. To će vjerojatno biti neka nova lica, nove ideje, drugačiji obrasci ponašanja i kritička retorika. Odnosno, jednom riječju, bit će to politički aktivisti bez povijesnih sumnjivosti, daleko od zamornih afera, udaljeni od dosadnih beživotnih fraza i poza koje više nikoga ne mogu impresionirati. Hoće li to biti nekakva radnička, ekološka, moralistička ili neka druga retorika, vidjet ćemo, no svakako će biti kritička, drugačija i originalnija.

Siromaštvo je nesumnjivo rizično tlo za manipulaciju idejama, ljudima i orijentacijama. Povijest je to već dokazivala. No, nema jačanja desnice, ako ljevica ne spava. U što se ta tzv. ljevica pretvorila? Zapravo, u Hrvatskoj je vrlo teško, ako ne i nemoguće jasno odrediti granice, karakteristike i ključna obilježja ta dva politička pola (ljevičarenje i desničarenje). Stalno se nemušto miksaju ideje, preslikavaju stare priče ili odnosi, umnažaju se iscrpljivanja u nesuvislim raspravama čiji ishodi ništa ne mijenjaju, niti ičemu doprinose. Neki nastupaju kao „desni centar“ ili „centar koji je skloniji lijevome“ i sl., a zapravo je sve te opcije vrlo teško jasno determinirati, prepoznati i uočiti im ključne ideološke poruke ili obrise nekakve političke doktrine. S druge strane, vremena se mijenjaju, usložnjavaju, dobivaju drugačije obrise i neprepoznatljive kvalitete. Teoretičari taj kaos naglašavaju tako da prišiju prefiks „neo“ nekakvim starim i prepoznatim definicijama fašizma, nacionalizma, klerikalizma, ekstremnoga komunizma i sl. I tako se opet ništa ne rješava u životu, u praksi, u društvenom razvoju. Svakako nam redefinicije brojnih društvenih fenomena uistinu trebaju, ali život se razvija ubrzanije od naših studija, istraživanja, analiza. A i toga nam nedostaje.

U tom slučaju će ona agresivna i glasna manjina postati našom budućnošću – i sami ćemo za to biti krivi!

Prof.dr.sc. Lino Veljak sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Ima jedna glasna i agresivna manjina u Hrvatskoj koja – u novije vrijeme sve vidljivije i sve upornije – nameće i teme i ton javne rasprave. Teme su ili krive ili su krivo postavljene ili su takve da nas vode u duboku prošlost (što se, primjerice, očituje u ponekad sasvim otvorenom žaljenju zbog rezultata Drugoga svjetskog rata, nedostaje tu samo apologija Adolfa Hitlera, premda se na marginama mogu sresti čak i prilozi njegovoj rehabilitaciji). Teme su krivo postavljene kad god se od realnih problema prave demagoške floskule i kad god se mimoilaze zbiljski uzroci realnih problema. To se, primjerice, očituje onda kad se – inače prilično očigledna – nesposobnost aktualne vlasti ne objašnjava niti nedoraslošću konkretnih nositelja ove li one grane vlasti složenim problemima s kojima se vlast mora suočavati, a ni njezinom bespogovornom poslušnošću nametnutim imperativima štednje (tj. pokornom provođenju imperativa tzv. trojke koji izravno vode razgradnji socijalne države) nego manjkom domoljublja. I onda bi slijedilo da alternativu sadašnjoj nesposobnoj vlasti valja potražiti u bivšoj (ne samo nesposobnoj nego i koruptivnoj) navodno domoljubnoj vlasti.

Ton javne rasprave obilježen je rastom netolerancije, isključivosti, otvorene mržnje i prizivanja uklanjanja neistomišljenika s političke (a možda i društvene) scene. Jedna je jedina istina, poručuju zagovornici isključivosti – i mi posjedujemo tu istinu, a tko tu istinu ne bi htio prihvatiti nema pravo na pristup javnosti (ekstremiji bi na to dodali: a ni pravo na život, bar ne na život u Hrvatskoj). Učinci takvog tona očituju se u zbunjenosti, misaonoj zbrci, pa i rastućem strahu; neki čak govore o povratku devedesetih godina. Istovremeno, na djelu je stagnacija društva u cjelini, rast besperspektivnosti sve većega dijela stanovništva i rastuća rezignacija, koja se komplementarno podudara s naivnim vjerovanjem ne tako malena dijela „gubitnika tranzicije“ (pljačkaške privatizacije, da bude jasno!) u spasonosne učinke povratka domoljublju po mjeri ratnih profitera.

Sve su to momenti koji su doveli do izbora prve hrvatske predsjednice. Neuvjerljivoga predsjednika, koji se htio dopasti svima (uključujući i onima za koje je on bio i ostao „komunjara“ i „jugoslavenčina“) pa se na kraju dopao tek manjini, smijenila je voljom tijesne biračke većina doskorašnja visoka dužnosnica NATO-a. No, ta smjena sama po sebi vjerojatno nema veće važnosti, imaju li se u vidu veoma ograničene predsjedničke ingerencije. Njezino je osnovno značenje da je time stvoreno ozračje očekivane promjene saborske većine i sljedstvene smjene izvršne vlasti. Prvi korak na putu povratka HDZ-a na vlast je učinjen. Hoće li parlamentarni izbori biti za pola godine ili će ova vlada dočekati pun kraj mandata – vidjet ćemo, no bitno je da će do izbora doći u najskorijoj budućnosti i da će aktualna vladajuća koalicija veoma teško moći izboriti novi mandat.

Ne dogode li se neki značajniji obrati (primjerice, preokret u politici vlade, kojim bi se ona – ako za to uopće ima kapaciteta, odgovarajuće političke volje i ako je još preostalo vremena – djelotvorno usmjerila na obranu stečevina socijalne države i na zaštitu najugroženijih dijelova stanovništva od potonuća u bijedu), predstojećim će izborima dominirati raspoloženje tzv. običnih ljudi koje kulminira u uzrečici Svi su oni isti (pa ako su već svi političari nesposobni i korumpirani, onda je bolje da nas pljačkaju domoljubni lopovi nego da nas u jad i bijedu i dalje uvlače oni koji „nikad nisu htjeli Hrvatsku“).

Pri tom se iz vida gubi ono ključno: i sadašnjoj vlasti i grupaciji okupljenoj oko HDZ-a koja pretendira na preuzimanje vlasti nakon parlamentarnih izbora zajedničko je vjerovanje prema kojemu neoliberalna politika koju nameće sadašnja konstelacija upravljačkih struktura Europske unije nema alternative. Stoga se izbor između HDZ-a i SDP-a svodi na izbor između domoljubnije i manje domoljubne inačice načelno istovjetne koncepcije upravljanja zajedničkim poslovima. A zemlja dotle tone u stagnaciju – a tonut će i dalje, jer neoliberalni model nigdje – osim u diktaturama poput one svojedobne Pinochetove u Čileu (gdje je model Čikaške škole, danas poznatiji pod teorijski nepreciznim terminom neoliberalizam, po prvi puta eksperimentalno primijenjen) – nije dovela ni do ekonomijskog oporavka ni do društvenog razvoja, a svugdje je produbljivala socijalne razlike između sve sićušnije manjine bogatih i sve šire većine siromašnih, gotovo u skladu s onom parolom iz ranih devedesetih godina koja je govorila o „dvije stotine hrvatskih obitelji“.

Znači li to da Hrvatska doista nema alternativu i da je – svejedno pobijedi li SDP ili pak HDZ, ili dođe do njihove velike koalicije u nekoj varijanti vlade nacionalnog spasa – osuđena na produžavanje agonije, osuđena na daljnju deindustrijalizaciju i na propadanje poljoprivredne proizvodnje, osuđena na to da u još većoj mjeri postane zemlja iz koje glavom bez obzira bježe najobrazovaniji, najsposobniji i najperspektivniji mladi ljudi? Ako na to pitanje damo potvrdan odgovor – jasno je da nam spasa nema. No, ako se dovoljno značajan dio građanstva probudi iz letargije ili iz obuzetosti tlapnjama koje nam se serviraju u širokoj skali od prazne domoljubne retorike pa do – zapravo još zloćudnije – ideje prema kojoj je privatizacija svega što se uopće može privatizirati jedini lijek za sve naše nedaće, onda ima nade. Hoće li potencijali „hrvatske Sirize“ (u koju sasvim sigurno ne spada „Živi zid“, politički nositelj zloćudne parole Svi su oni isti, koliko god poštovanja vrijedno bilo sprečavanje nasilnih deložacija žrtava bankarske pljačke) dospjeti do relevantne artikulacije – preostaje da se vidi. No, pasivnim promatranjem zbivanja i čekanjem da netko drugi uradi nešto za nas, artikulacija alternative će sasvim sigurno izostati. A u tom slučaju će ona agresivna i glasna manjina postati našom budućnošću – i sami ćemo za to biti krivi!

“Ja sam pristala na sve bijele laži. To je život najlakši, ali lažni. Samo želja skrivena još se budi, da me vode gdje je snijeg i nagovore na bijeg, hrabri ljudi!”,
pjeva Gabi Novak