To je nama naša borba dala! – Uz dan žena…

Ona je samo Žena

I kada nježne mišice
bezbolno skupljaju izgubljenost
svjesno gravirajući novi rez na izboranom srcu
ona je žena
I kada nesposobnošću tankoćutne duše
ponizno priznaje grijeh
gušeći se u magli neučinkovite hrabrosti
ona je samo žena
I kada pod krilo ranjenoga udaha
skupi svu djecu svijeta
bez obzira na opeklinu osamljenog života
i tada je samo žena
I kada oblači slojevitu misao
skidajući breme sa snažnih leđa
gasi se u plamenu dogorjelih godina
i tada je samo žena
I tvoja i njegova i njihova
budi triologiju oženjene mašte
pokorno štiteći od mraza
inspiraciju opterećene svijesti
skriva ispod duge raspucale usne
kradući budućnost novoga dana
Ona,usputna putnica ovoga života
i Tvoja i njihova i njegova samo Žena!

pjesnikinja, Lidija Puđak

Obrazovanje i informiranje o ženskoj potlačenosti kroz povijest
nije i ne smije se shvaćati kao napad na muški rod!

Ksenija Klasnić, znanstvena novakinja,
Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Nedavno mi je jedna poznanica u razgovoru o tome tko se čime bavi rekla sljedeću rečenicu: „Samo mi nemoj reći da si jedna od onih feministkinja!“. Mrak mi je pao na oči. Prvotni poriv za izražavanjem zgražanja nad takvim stavom koji je, po mom mišljenju, utemeljen velikom većinom na neznanju i stereotipima koje mnogi mediji šire o feministkinjama kao brkatim muškobanjastim „babama“, „mrziteljicama muškaraca“, i sl., uspješno je zamijenio moj pedagoški poriv – informiraj ju!

Rekla sam joj da su za mene feministkinje sve žene koje se zalažu za jednakost muškaraca i žena. I ne samo žene, i muškarci – naravno! Nije to očekivala. Rodno osviješteni prijatelj dodao je: „Pa ja ne vidim što je suprotno od takvog stava, osim šovinizma“. Razgovor se još kratko nastavio u tonu raskrinkavanja stereotipa i informiranja o glavnim tezama rodne ravnopravnosti. Ali što to zapravo govori? Ne iznenađuje me da je pojam „feministkinja“ u Hrvatskoj i dalje prilično negativno konotiran, ne iznenađuje me čak toliko ni činjenica da je riječ o visokoobrazovanoj mladoj ženi, ali iznenađuje me razina zgražanja, pa čak i mržnje izazvane samim spominjanjem te riječi. Osim što se često pitamo jesu li žene u Hrvatskoj ravnopravne s muškarcima (Nisu! O tome nešto kasnije.), možda je pitanje koje trebamo postaviti: znaju li žene uistinu što je to rodna ravnopravnost?

Svi nekako pričaju o ženskoj emancipaciji koja je, istina, od 60-ih godina 20. st. do danas dovela do velikih društvenih promjena, ali nekako mi se čini da se sva ta priča o ženskoj emancipaciji sve više (čast izuzecima!) svodi na stav: žene, dobile ste što ste htjele, što biste sad još više željele? Za razliku od nekadašnjih vremena, žene u Hrvatskoj danas imaju pravo glasa, vlasništva i sva ostala temeljna građanska i politička prava, obrazuju se, rade, zauzimaju menadžerske i druge visoke pozicije u poduzećima, politici i raznim institucijama. Prema podacima iz 2011. godine, žene prvi put u hrvatskoj povijesti čine većinu među magistrima i doktorima znanosti (57%). Hrvatska je neko vrijeme bila i jedna od rijetkih zemalja svijeta sa ženom na samom političkom vrhu. Ali jesmo li dobile što smo željele? I što smo to zapravo uopće željele? Sociološka istraživanja pokazuju pomake u stavovima prema podržavanju rodne ravnopravnosti i među ženama i među muškarcima, ali podrška ovakvom svjetonazoru daleko je od apsolutne. No, prava su jedno, stavovi drugo, a ponašanja nešto sasvim treće. Žene imaju svoja prava, stavovi o rodnoj ravnopravnosti su negdje na pola puta, a što je s praksom?

U podjeli kućanskih poslova rodne uloge i dalje su izrazito izražene. Zna se koji su ženski poslovi: peglanje, kuhanje, pranje, pospremanje, briga o djeci… Muškarci koji pristanu na pomaganje svojim ženama u takvim tipično ženskim poslovima smatraju se praktički herojima. „Vidiš kako je on dobar muž, on pomaže svojoj ženi.“ Vjerujem da ste ovakve ili slične izjave često imali prilike čuti.

Ali ne znam koliko je ljudi svjesno neizrečene pretpostavke koja stoji iza ovakvih izjava. Zašto bi se od žena trebalo očekivati da rade takve stvari, a muškarcima za njih odavati posebna priznanja? Postoji odgovor i na to pitanje koji sam često čula: „E pa zato jer žena neće sama promijeniti gumu na autu, odštopati odvod ili oličiti zidove. Neka podjela uloga mora postojati.“ Slažem se, neka podjela uloga mora postojati. Kao i u svakom drugom okruženju u kojem pojedinac djeluje, nitko ne može sam raditi sve. Podjela rada odavno je prepoznata kao funkcionalna i korisna, pa zašto ne bi postojala i danas u suvremenim obiteljima i kućanstvima.

 Poanta je u tome da se podjela rada u kućanstvu treba temeljiti na međusobnom dogovoru, a ne na tradicionalnim, vjekovima prakticiranim i uhodanim, naučenim rodnim ulogama, samo zato „što se to tako radi“. U urbanim obiteljima, naročito među mladim visokoobrazovanim ljudima, tradicionalni obrasci ponašanja osjetno slabe, ali oni su i dalje itekako prisutni i tom segmentu, ali i u ostatku populacije.

Tradicionalni ženski poslovi u kućanstvu su repetitivni, treba ih obavljati na gotovo svakodnevnoj bazi i oduzimaju mnogo više vremena od onih tradicionalno muških. U obiteljima u kojima su oba partnera zaposlena, žene i dalje obavljaju veliku većinu kućanskih poslova pa se zato govori o tzv. dvostrukoj opterećenosti žena. Istraživanja pokazuju da je zadovoljstvo žena raspodjelom u donošenju odluka u kućanstvu najbolji prediktor zadovoljstva vezom općenito, ali to je donošenje odluka u suvremenim vezama i brakovima i dalje podijeljeno prema tradicionalnim rodnim ulogama. Drugim riječima, žene većinom odlučuju o svakodnevnim situacijama vezanim uz kućanske poslove, djecu i raspodjelu vremena, a muškarci donose financijske odluke, odluke vezane uz zaposlenje i sl.

Neke autorice (dvoumim se upotrijebiti li ovdje odgovarajući termin „feminističke autorice“) govore i o trostrukoj opterećenosti žena, pri čemu misle na to da suvremena žena, osim što je opterećena svojim poslom i brigom za dom i obitelj, zbog društvenog pritiska o tome kako „prava žena“ mora izgledati i ponašati se, rade i treću smjenu u kojoj brinu o vlastitom izgledu što podrazumijeva veliku količinu vremena i novca koje odvajaju za različita sredstva, tretmane i usluge za uljepšavanje.

Na tržištu rada žene su u RH najzastupljenije u djelatnostima koje na neki način „oponašaju“ tradicionalne ženske rodne uloge (zdravstvena zaštita i socijalna skrb, obrazovanje, zabava i rekreacija, pružanje smještaja, priprema i usluživanje hrane). Prosječna isplaćena neto plaća žena je prema podacima za 2011. godinu bila 545 kuna niža od one muškaraca (5.130 kn za žene, 5.675 kn za muškarce). Žene su u pravilu uvijek natprosječno zastupljene u slabo plaćenim poslovima, a podzastupljene na visokim pozicijama koje sa sobom donose moć i novac.

Neiscrpna tema rodne ravnopravnosti gotovo uvijek za sobom povlači pitanje spolne jednakosti. Naravno da su muškarci i žene dva različita spola s različitim prevladavajućim hormonima i različitim reproduktivnim funkcijama koje itekako utječu na njihove svakodnevne živote. Činjenica da jedino žene mogu zatrudnjeti i rađati djecu mnogima je sasvim dovoljan argument o prirodnosti ženine vezanosti za privatnu sferu doma i obitelji. U čemu je onda današnja važnost Međunarodnog dana žena (ili takozvanog „Osmog marta“)?

Čini mi se da je Dan žena danas kod nas u praksi gotovo poistovjećen s tzv. Valentinovom. Većina muškaraca koji se sjete obilježiti ovaj datum svojim „ljepšim polovicama“ poklone cvijet ili ih odvedu na večeru. Sjete se možda i izraziti zahvalnost za sve što njihova žena/partnerica za njih radi, dodijeliti joj pokoji kompliment i eventualno izraziti divljenje ženskom rodu i njihovim sposobnostima žongliranja između privatnog i profesionalnog života. Dan žena nikako se ne bi smio svesti na veličanje ženskog roda kao krhkih, ali s druge strane izdržljivih ženica koje se, eto, uz sve svakodnevne probleme, tako uspješno nose s onime što im je donijela ta njihova emancipacija.

Ljudi su skloni živjeti van bilo kakvog historijskog i društvenog konteksta. Ne znaju ili zaboravljaju da je još vrlo nedavno čitava sfera ljudskog javnog djelovanja bila isključivo muška pozornica. Nisu svjesni rodnih stereotipa, društvenih normi i drugih društvenih konstrukcija koje ih okružuju i oblikuju njihove živote, kao ni diskursa unutar kojih oni sami funkcioniraju. Naglašavanje ovih činjenica redovito se potpuno pogrešno shvaća kao napad na muški rod (a čim je u pitanju napad, potrebna je obrana).

Obrazovanje i informiranje o ženskoj potlačenosti kroz povijest nije i ne smije se shvaćati kao napad na muški rod. Ono je nužno kako bi se današnji položaj žena stavio u društveno-povijesni kontekst i kako bi se razvila osviještenost o tome da društveni položaj žena, koji je u većini svijeta pa tako i kod nas, još uvijek lošiji od onog muškaraca, nije neka prirodna pojava, već rezultat stoljeća patrijarhalnog načina mišljenja i djelovanja. Međunarodni dan žena trebao bi biti podsjetnik upravo na tu činjenicu, a njegovo obilježavanje vid informiranja i podizanja svijesti o tome da svatko od nas, bez obzira na spol, dob ili bilo koje drugo obilježje, mora sam/a svojim djelima i riječima raditi na postizanju istinske ravnopravnosti žena i muškaraca u svima sferama života.

Žena mora imati svoj stav i držati do svojeg digniteta!

Balerina, Almira Osmanović

Bez obzira što se situacija popravlja, mislim da žene u našem društvu još uvijek nisu ravnopravne s muškarcima. Osobno ne volim riječ emancipacija, uglavnom se krivo tumači. U svakom slučaju kako se sve oko nas mijenja tako je i pitanje ravnopravnosti između muškaraca i žena neminovno i normalno. Žene su još uvijek u odnosu na muški svijet neravnopravne I to je proces koji će još sigurno potrajati. Da li će u konačnici ta promjena po nekim ustajalim normativima biti dobra ili ne, to je već druga tema o kojoj bi se dalo debatirati u beskonačno.

Moja profesija je specifična i samo oni koji osjećaju toliku ljubav prema njoj, spremni su posvetiti joj svoj život. Naravno, u našoj maloj, ali još uvijek primitivnoj zemlji, što se tiče tog pitanja, muški kadar je apsolutno upitan, ali je zato situacija u svijetu drugačija. Postotak muškaraca (u mojom profesiji) je puno veći

Danas obitelj izgleda uglavnom ovako kako ste opisali u pitanju,(tata pije pivo I čita sportske novosti, mama kuha, pere, glača, trči po djecu u vrtić…) iako poznajem (neveliki broj) obitelji koji ravnopravno sudjeluju u svemu. To su po meni muškarci koji su se uspjeli izdići iz svoje okoline i s kojima vrijedi podijeliti sve u životu.

U mojoj glavi na neki način taj dan je recidiv iz komunizma, jer su mi slike iz djetinjstva kada se slavio 8,mart još uvijek u svježem sjećanju..Možda je to tada bilo pretjerano, no bez obzira na političke promjene u našoj zemlji, taj dan je međunarodni i mislim da zaslužuje veću pažnju nego što je to danas.

O idealnom svijetu nikad nisam ni razmišljala, naprosto zato što sam negdje u samoj suštini sebe vrlo racionalna, ali da žena mora imati svoj stav te da mora držati do sebe i do svog digniteta mislila sam oduvijek!

Stoljeća patrijarhata ne mogu se promijeniti odjednom. Još uvijek vučemo „repove“ i još uvijek su patrijarhalni odnosi snažni, a oni su jedan od osnovnih uzroka zašto se još uvijek borimo sa spolnim stereotipima koji su prisutni na svim područjima. Lakše je donijeti zakone nego promijeniti navike!

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić

Ravnopravnost spolova je cilj za koji smo se kao društvo opredijelili i na čemu se sustavno radi; donošenjem zakona, nacionalnih politika, usvajanjem međunarodnih dokumenata te postavljanjem institucionalnih mehanizama radi osiguranja provedbe svih zakonskih odredaba i programskih mjera vezanih uz poštivanje načela ravnopravnosti spolova u svim područjima javnog i privatnog života. Mnoge stvari su se promijenile na bolje, mnoge još treba mijenjati i unaprjeđivati. Na primjer u borbi protiv obiteljskog nasilja u kojem su žrtve u najvećem postotku žene, mnogo je toga postignuto ako se osvrnemo na razdoblje od prije 10-ak godina kada je obiteljsko nasilje još uvijek bilo percipirano kao privatni, a ne ozbiljan društveni problem. Uspostavljeni su i mehanizmi osiguranja provedbe Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o suzbijanju diskriminacije poput institucije Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kao neovisnog tijela za suzbijanje diskriminacije u području ravnopravnosti spolova, Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH i koordinatora/ica u tijelima državne uprave te povjerenstava za ravnopravnost spolova u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave. Budući da je patrijarhalno nasljeđe još uvijek jako, ne samo u RH, žene polako izlaze iz privatne sfere doma i obitelji i dokazuju se i u drugim područjima života, ali su i dalje podzastupljene na pozicijama gdje se donose važne društvene, gospodarske i političke odluke što je neophodno mijenjati.

Žene su doista potplaćene za svoj posao. Rodno uvjetovana segregacija na tržištu rada usko je vezana uz jaz u plaćama između žena i muškaraca. Prema dostupnim obrađenim podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna bruto plaća koje žene ostvaruju na tržištu rada iznosila je 7.223 kune dok je prosječna bruto plaća koju ostvaruju muškarci iznosila 8.044 kune. Drugim riječima, žene na hrvatskom tržištu rada zarađuju 89,8% onog iznosa kojeg zarađuju muškarci odnosno muškarci u godinu dana u prosjeku zarade 4.404 bruto kuna više od žena. Ova razlika u bruto iznosu nadalje učvršćuje postojeći jaz u mirovinama između žena i muškaraca i doprinosi održanju veće izloženosti žena u starijoj životnoj dobi riziku siromaštva. Ako se u obzir uzme dva desetljeća ustaljen trend veće obrazovanosti žena koje ulaze na tržište rada, postojanost jaza u plaćama jasno ukazuje na nejednakost prilika na štetu ženskog spola na tržištu rada.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za siječanj 2014. žene i dalje čine većinu nezaposlenih (52,32 %). Trend koji postoji na tržištu rada je rodno uvjetovana segregacija zanimanja koja je usko povezana sa jazom u plaćama između žena i muškaraca. Tako prema podacima Državnog zavoda za statistiku žene predstavljaju većinu zaposlenih tek u 7 od 19 područja djelatnosti na tržištu rada. Štoviše, područja djelatnosti u kojima žene predstavljaju većinu sastoje se uglavnom od poslova koji se tradicionalno smatraju prigodnima za žensku rodnu ulogu. Ovakva rodna segregacija na tržištu rada je očigledna i poklapa se sa tradicionalno uvriježenim stereotipnim poimanjem rodnih uloga. U načelu, što je tradicionalno poimanje nekog posla kao prikladnog za mušku ili žensku rodnu ulogu u društvu uvrježenije to je dominacija muške (ili u rjeđim slučajevima ženske) radne snage u određenoj djelatnosti očiglednija. Muškarci tako potpuno dominiraju djelatnostima kao što su građevinarstvo (87,8%) ili rudarstvo i vađenje (83,6%). Žene, s druge strane, dominiraju u djelatnostima koje se tradicionalno smatraju ženskim kao što su zdravstvena zaštita i socijalna skrb (79,1%) ili obrazovanje (76,6%).

Dvostruka mjerila stalni su pratilac žena na tržištu rada, od traženja posla, razgovora za posao, potpisivanja ugovora o radu na određeno vrijeme, uznemiravanja na radnom mjestu, često i seksualnog, onemogućavanja napredovanja, premještanja na slabije plaćene poslove ili čak otkazivanja ugovora o radu. Mlade žene, prilikom razgovora za posao susreću se s pitanjima koja se ne postavljaju muškarcima pa niti ženama starije dobi, a to su pitanja o bračnom statusu i broju djece, namjeravaju li rađati i planiraju li obitelj. Unutar privatnog sektora posebno su ugrožene žene koje su iskoristile svoje pravo na rodiljni dopust te se odlučile vratiti na svoje radno mjesto. U velikom broju slučajeva žene koje se vrate s rodiljnog/roditeljskog dopusta često se premještaju na slabije plaćena radna mjesta te im se ubrzo nakon povratka raskida radni odnos iz nekog fiktivnog ekonomskog razloga.

U 2012. godini provela sam, uz sudjelovanje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i udruge Roda, istraživanje „Položaj trudnica i majki sa malom djecom na tržištu rada“ čiji je cilj bio osigurati uvid u iskustvo žena koje pokušavaju osigurati pristup tržištu rada ili aktivno sudjelovati na tržištu rada za vrijeme svoje trudnoće, odnosno u periodu neposredno nakon poroda u kojem su brinule za malu djecu (rodiljni period). Upitnik je ispunilo 937 žena u rasponu životne dobi od 20-45 godina s tim da je najveći broj pripadao dobnoj skupini 26-34 godine života. Istraživanje je pokazalo da je spolna diskriminacija žena vezana uz fizičko stanje trudnoće vrlo raširena na hrvatskom tržištu rada te da je spolna diskriminacija žena vezana uz rodno uvjetovanu raspodjelu brige za djecu unutar obitelji vrlo raširena na hrvatskom tržištu rada. Na primjer, čak 50,9% žena koje su se susrele s diskriminacijom kod svoje treće odnosno četvrte trudnoće smatra kako nisu prošle na razgovoru za posao kod barem jednog poslodavca upravo radi toga jer su trebale roditi svoje treće odnosno četvrto dijete. 51,3% njih je navelo kako su im poslodavci tijekom razgovora za posao postavljali pitanja vezana uz njihov bračni status i bračne planove.

Ako pogledamo ove rezultate istraživanja vidimo da su podaci poražavajući i da potvrđuju da poslodavci u svoje odluke o zapošljavanju uključuju tzv. „rizik od dodatnih troškova zbog trudnoće“ iako takvo postupanje predstavlja spolnu diskriminaciju zabranjenu pozitivnim zakonodavstvom.

Istraživanje je također pokazalo kako su žene u dobroj mjeri svjesne da je teret brige za djecu u najvećoj mjeri na njihovim leđima i kako mogu očekivati tek ograničenu pomoć u njegovom uravnoteživanju sa profesionalnim ambicijama i obvezama. Ovakva distribucija odgovora na žalost odražava činjenicu da je u hrvatskom društvu još uvijek čvrsto ustaljena rodno uvjetovana raspodjela tereta vezanog oko brige za djecu unutar obitelji.

Pritužbe građana i građanki na diskriminaciju temeljem osnova koje su u nadležnosti Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, a to su spol, bračni i obiteljski status, trudnoća i materinstvo i spolna orijentacija, u pretežnom broju odnose se na spolnu diskriminaciju i u najvećem broju pritužiteljice su žene. Diskriminacija je posebno izražena na području zapošljavanja i tržišta rada. Više od polovine pritužbi (58,5%) koje su žene podnijele pravobraniteljici odnosile su se na proces zapošljavanja i uvjete rada.   Notorna je činjenica i da su žene u najvećem broju žrtve nasilja u obitelji, te žrtve kaznenih djela nasilničkog ponašanja u obitelji. Muškarci se također pritužuju uglavnom vezano za diskriminaciju temeljem spola kada se radi o dodjeli skrbništva nad djecom nakon razvoda, odnosno u brakorazvodnoj parnici, ili kada se radi o zapošljavanju na mjestima koja se percipiraju kao „ženska“ kao npr. odgajatelji u vrtićima.

Mislim da su dobre strane emancipacije neupitne. Žene su dobile mnogo. Pravo glasa, pravo da budu birane, pravo na obrazovanje i rad u području koji same odaberu, pravo da odlučuju o odabiru partnera i broju djece te brojna druga prava koja nisu imala prije samo stotinjak godina. Sloboda govora, izražavanja i djelovanja je nešto što naše bake ili prabake nisu imale, a što današnje generacije uzimaju zdravo za gotovo. Stoga i dan danas obilježavamo Međunarodni dan žena koji nas podsjeća na ne tako daleku prošlost u kojoj mnoga prava koja imamo danas nisu postojala. Međutim, stoljeća patrijarhata ne mogu se promijeniti odjednom. Još uvijek vučemo „repove“ i još uvijek su patrijarhalni odnosi snažni, a oni su jedan od osnovnih uzroka zašto se još uvijek borimo sa spolnim stereotipima koji su prisutni na svim područjima. Lakše je donijeti zakone nego promijeniti navike. No, kotač progresa je nemoguće zaustaviti.

Ja ne bih govorila o „ženskom kutu“, već bih govorila o kutu ravnopravnosti muškaraca i žena. To je gledanje na stvari koje nije imanentno ženama, već svima koji vjeruju da ravnopravnost muškaraca i žena znači zdravije međusobne odnose i pretpostavku za pravednije društvo. Isključivanje žena iz javnog života znači da se društvo odriče ogromnog potencijala i sposobnosti koje žene posjeduju, a to znači gubitak za cijelo društvo. Ravnopravnost ne znači zahtijevanje da svi budemo isti, već da svi imamo jednaka prava, jednake mogućnosti, jednaku vidljivost i jednaku korist od ostvarenih rezultata. Tako bi trebao izgledati svijet iz kuta onih koji vjeruju da smo svi jednaki po pravima i da jedino ono društvo koje tome teži i u tom pravcu se kreće, je uistinu demokratsko i pravedno društvo za sve.

“Svim ženama koje uz svoje dnevne obaveze i poslove dospiju voljeti sebe, ne ustručavaju se voljeti druge žene, uzmognu pri tome svim srcem, dušom i tijelom voljeti svoju djecu i na svojim toplim njedrima i širokim skutima pružati utjehu svojim muškarcima. Bilo da su im to supružnici, ljubavnici ili tko god treći, onako uz put… Uglavnom, svim – ženama!“

urednica portala ZMUSK

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s