To je nama naša borba dala!

Ili, 8.III. 1911. Clara Zetkin je prvi puta
organizirala proslavu Međunarodnog praznika Dana žena!

Sve je počelo kada se u mojem domu pokvarila veš mašina. Trebalo je pod hitno kupiti novu. Najpovoljnija u trgovinama je bila ona Končareva i odlučila sam nju kupiti. Moja prijateljica iz Varaždina mi je rekla preko telefona: “Ima još onih koji hoće imati doma narodne heroje” Da, i to nit više nit manje nego Rade Končara. On je bio jako lijep muškarac. Kad ih nitko više ne želi, ja ću ih uzeti, odgovorila sam ja uz smijeh. I tako je Rade Končar našao svoj dom kod mene. To je jedini muškarac koji radi za vas. I to kako vi svirate. Odnosno, kako gumbiće pritišćete. I mogu reći da jako dobro radi. Ponosno sam na to što imam kod kuće “Radu Končara”. Ne zna se u ovom slučaju tko koga eksploatira? No, o ženskim pravima s naše strane, toliko. Kako pak je na ženska prava gledala Rosa Luxemburg utemeljiteljica ženskog pokreta za ravnopravnost žena, tragično preminula. Ili, kako gledaju naše suvremenice doznajte iz dolje navedenog štiva.

“Moj optimizam počiva i na poznavanju prošlosti jer ukoliko se prisjetimo toga da žene prije samo sto godina nisu imale pravo glasa, da su bile vlasništvo očeva, ili muževa, da nisu imale pravo na nasljeđivanje imovine, da nisu smjele raditi mnoge poslove, da su imale 80% manje plaće od muškaraca, da su jedine prihvatljive ženske uloge bile uloge supruge i majke, kada sve to imamo na umu onda znamo da smo mi žene u proteklih sto godina puno napravile i postigle…” – Mirela Holly

Povijest Rose Luxemburg

U osnovi je imala pravične ideje za radnike, ali metode kojima bi se one ostvarile su upitne sa stajališta ljudskih prava, međutim, novost koju je Rosa Luxemburg donosila u politici je činjenica što je ona bila žena u moru muškaraca, dakle, jedna žena je kritizirala muškarce, i to je u ono doba bilo nezamislivo, što je još dodatno dolijevalo ulje na vatru, pored njena političkog radikalizma. U svakom slučaju bila je buntovnik u ljubavi i politici u kojoj je bila veliki kritičar, ne samo kapitalističkog i građanskog liberalnog sustava nego i njenih kolega ljevičara, posebno starih marksističkih bradonja poput Friedricha Engelsa;

Ulice i trgovi gradova u virtualnoj socijalističkoj Hrvatskoj za vrijeme Titove Jugoslavije nisu, u pravilu, bili kićeni imenom Rose Luxemburg, i uvijek sam se pitao zašto, jer ipak je ona bila ideološki vođa Oktobarske revolucije u Njemačkoj, 1918. godine (‘Novemberrevolution’). Međutim, nakon što sam studirao njen lik i djelo, što bi se ono reklo, njenu biografiju, dakle, spoznao sam zašto se nekadašnja jugoslavenska ekstremna ljevica sramila Roze, i zašto titoisti u pravilu i danas zaobilaze njeno ime, bježe od nje kao vrag od križa! Tako na pr. nisam nikada čuo da je Socijaldemokratska partija u Republici Hrvatskoj ikada spomenula Rozu, a propali SKJ/SKH da i ne govorim. Naime, Rosa Luxemburg nije spadala u boljševike, i to je razlog što je licemjernim jugoslavenskim ekstremnim ljevičarima ili titoistima ona bila persona non grata, i što je i danas nepoželjna u toj i takvoj jadnoj ljevici u Republici Hrvatskoj. Kad sam to spoznao, postala mi je draga ta povijesna ličnost kojoj treba iskazati poštovanje zbog nekih njenih izuzetnih osobina i zrelog političkoga razmišljanja, ali i biti na oprezu prema nekim zabludama kojima je kao marksistkinja robovala. No, krenimo redom.

Rosa Luxemburg (tako se službeno zove u povijesti) rođena je kao Rozalia Luksenburg u jednoj židovskoj obitelji roditelja Eliasza i Line Luksenburg u poljskom dijelu Ruskog Carstva, 5. ožujka 1871. godine, i taj je datum rođenja istinit i točan, a ne onaj koji je naveden u njenom vjenčanom listu jer je sama u jednom pismu naglasila da datum njena rođenja u vjenčanom listu nije točno naveden. (Za razliku od nje, Josip Broz – Tito je krivotvorio svoj datum rođenja.)

Roza je bila dinamična i vedra osoba, visoko obrazovana i hrabra u ondašnjem muškom svijetu.

Pošto sam obećao da ću u postovima posvetiti pažnju i ženskim pravima, neka je i ovaj post u tome duhu, malo zakašnjelo s obzirom da je međunarodni dan žena od 8. ožujka iza nas, ali onda povodom međunarodnog praznika rada od 1. svibnja koji posvećujem Rosi Luxemburg, jer je zastupala interese radničkog pokreta i radnička prava, ali i svim ženama koje su bile žrtve totalitarnog boljševičkog titoističkog režima od 1945. do 1990. godine, naime, u bivšoj Titovoj Jugoslaviji je na 30 tisuća politički montiranih sudskih procesa u staljinističkom stilu osuđeno 100 tisuća nevinih osoba, među njima nemali broj žena.
Rozina prijateljica i drugarica Louise Kautsky-Ronsperger napisala je o njoj slijedeće karakteristike:

„Čar njena bića je životna živahnost, osjećajnost i ulaženje u osjećaje drugih, kao i slušanje drugih sugovornika, i suosjećanje u radosti i patnji drugih ljudi, te ozbiljnost.“

Kao mala curica je Roza postala invalid, naime, kao trogodišnjakinja oboljela je na kuk tako da je od tada šepala, zbog čega su joj se druga djeca i učenice u djevojačkoj gimnaziji malograđanski rugale, a rasistički su joj predbacivale i njeno židovsko porijeklo; unatoč diskriminaciji i ljudskim pravima koja su joj kršili u njenoj mladosti, Roza je bila najbolja učenica u razredu, dakle bila je odlična u jednoj sredini gdje se petice ne poklanjaju kao u pravilu kod nas.

Kako se kao pripadnica mladeži bavila kritikom carskog režima, imala je velikih problema, i u 16. godini je morala emigrirati u inozemstvo kako bi izbjegla uhićenje i osudu radi verbalnog delikta, što je jedna kaznena mjera koja je u Titovoj Jugoslaviji bila uobičajna svakodnevna pojava tijekom diktature maršala Tita. Naime, pristupila je u Varšavi revolucionarnoj stranci ‘Proletarijat’, a posljedica togaje da je petama morala dati vjetra.

Emigrirala je u Njemačku, ali je studirala na Filozofskom fakultetu u švicarskom gradu Baselu iz razloga što je tamo ženama bilo dozvoljeno pohađanje sveučilišta dok drugdje u Europi nije. Paradoks je da i dan danas u nekim švicarskim kantonima žene nemaju pravo glasa na višestranačkim demokratskim izborima, ali još u 19. st. je švicarsko društvo dozvolilo ženama ravnopravnost u stjecanju obrazovanja. Poslije je prekinula studij na Filozofskom fakultetu i studirala ekonomiju i pravo.

Od rane je mladosti pisala političke članke po novinama i bila politički aktivna. Kako bi kao strankinja mogla politički djelovati u Njemačkoj, fiktivno se 1898. godine, kada je i došla prvi puta u grad Berlin, udala za pet godina mlađega ‘klinca’, Eduarda, dvadesetčetverogdišnjega sina od udovice njemačkog socijalističkog književnika Karla Wilhelma Lübecka, od kojega se pet godina kasnije rastala; vjenčanje joj je poslužilo da stekne njemačko državljanstvo kako bi se mogla baviti politikom; odmah se učlanila u njemačku Socijaldemokratsku stranku, SPD; u trenutku udaje imala je svoga ljubavnika, voljenog Lea Jogichesa, koji će, kao i ona, biti 1919. likvidiran. Od svoga ljubavnika željela je i dijete, te mu u pismu poručila:

„…I možda jednu malu, skroz malu bebu? Zar nikada neću smjeti jednu imati? Nikada?“

Znala se, dakle, prišmajhlat, što bi se reklo. Nakon Lea joj je slijedeća ljubav bio 14 godina mlađi njen odvjetnik Paul Levi koji ju je 1913. branio pred sudom zbog optužbe nagovaranja njemačkih vojnika na defetizam; očito joj je odvjetnik bio bolji ljubavnik nego odvjetnik jer je Roza osuđena na kaznu od godinu dana zatvora koju je odležala u berlinskom zatvoru; za grad Berlin je, inače, prilikom dolaska rekla da je „hladan, neukusan, masivan grad – kao neka vojarna“. Ako je takav Berlin bio početkom 20. st., u međuvremenu se onda skroz promijenio jer je to jedan topli grad sa srdačnim ljudima, u pravilu.

U svakom slučaju bila je buntovnik u ljubavi i politici u kojoj je bila veliki kritičar, ne samo kapitalističkog i građanskog liberalnog sustava nego i njenih kolega ljevičara, posebno starih marksističkih bradonja poput Friedricha Engelsa; na kongresu Socijaldemokratske partije Njemačke (SDP) godine 1898. kritizirala je poznatog ljevičara Eduarda Bernsteina, ali već tada na vidjelo izlazi njen radikalizam koji je prelazio crtu prema ekstremizmu: optužila je Bernsteina za odstupanje od marksizma time što se zalagao za socijalne reforme umjesto za revoluciju; Roza je bila pobornik revolucije, a je li sa 27 godina znala što revolucija sa sobom nosi, možda je bila svjesna svih posljedica revolucije, možda i nije, u svakom slučaju zagovarala je socijalističku revoluciju, a Bernsteina etiketirala kao „revizionista“.

U osnovi je imala pravične ideje za radnike, ali metode kojima bi se one ostvarile su upitne sa stajališta ljudskih prava, međutim, novost koju je Rosa Luxemburg donosila u politici je činjenica što je ona bila žena u moru muškaraca, dakle, jedna žena je kritizirala muškarce, i to je u ono doba bilo nezamislivo, što je još dodatno dolijevalo ulje na vatru, pored njena političkog radikalizma.

S vremenom je Rosa Luxemburg postala isključiva, tako je npr. na II. internacionalni socijaldemokratskog i socijalističkog pokreta zastupala tezu kako njeni Poljaci ne smiju imati pravo na nacionalno samoodređenje i odcjepljenje od Carske Rusije, nego da svoja prava moraju ostvariti u suradnji s ruskim proleterima s kojima moraju uništit carizam, pod parolom: „Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“. Također je bila kritičarka postupnih promjena koje je zastupao socijaldemokratski pokret, a to je, dakle, postupni put u socijalizam pomoću postupnih promjena (evolucija), dok je Rosa Luxemburg bila za revoluciju, međutim, kritizirala je i boljševike u Rusiji kojima je predbacivala odstupanje od Manifesta komunističke partije jer su boljševici deklarativno davali pravo narodima na samoodređenje, što je bila samo taktika jer su po dolasku na vlast izvršili okupaciju Ukraine i baltičkih republika, te Armenije i Gruzije i drugih zemalja koje su se bile otcijepile od Rusije; kritizirala je boljševike i zbog dekreta o podjeli zemlje seljacima jer je bila mišljenja da to vodi do drobljenja zemljoposjeda, ali i taj boljševički dekret je bio samo taktička varka jer su si seljaci u Listopadskoj revoluciji 1917. sami priskrbili feudalna lena, ne čekajući dekret boljševika, a poslije građanskog rata je boljševički totalitarni Lenjinov režim seljacima oduzeo zemlju, a neposlušne seljake ili članove njihovih obitelji kao taoce držao u konc-logorima, a mnogobrojne radničke štrajkove ugušio u krvi uz pomoć komunističke tajne policije, Čeke, koju su obučavali britanski vojni instruktori za specijalne zadatke. Po tome je Roza, dakle, bila i radikalnija od boljševika, a s druge strane je boljševicima predbacivala da guše demokraciju jer ograničavaju vlast sovjeta (radničkih i vojničkih savjeta), dakle, jednom riječju, Roza Luxemburg može se smatrati kontroverznom poljskom i njemačkom političarkom. Njeno poznato geslo:

„Sloboda je uvijek sloboda onih koji drukčije misle“…
…odnosi se upravo na kritiku boljševika u Rusiji.

U konačnici je Rosa Luxemburg izvansudski ubijena, likvidirana ili smaknuta, te je i taj zločin ništa drugo nego zločin, dakle, zločin je zločin, i čak je nepravedno optužena kao vođa oružanog ustanka u njemačkoj revoluciji od 9. studenog 1918. u Berlinu (‘Novemberrevolution’) jer je toga dana tek puštena iz zatvora i sišla s vlaka na glavnom kolodvoru kada su revolucionarni događaji već bili krenuli punom parom dok je ona bila više intelektualni vođa revolucije uređujući revolucionarnu novinu ‘Rote Fahne’ (Crvena zastava), i što joj ide u prilog, nije u Nezavisnoj socijaldemokratskoj partiji Njemačke (USPD), čiji su se članovi zbog kompromisa Socijaldemokratske partije odcijepili od nje, bila na koncu za oružani ustanak nego za sudjelovanje Nezavisne socijaldemokratske partije Njemačke na višestranačkim izborima, ali se unatoč tome priključila većinskoj frakciji koja se po drugi puta odcijepila, i na prijelazu iz 1918. na 1919. godinu osnovala Komunističku partiju Njemačke (KPD), čiji je suosnivač i Rosa Luxemburg koja je uglavnom napisala i program njemačke komunističke partije, dakle, bila je autor stranačkog programa njemačkih komunista.

Radikalniji od nje u političkoj praksi i ekstremist bio je Karl Liebknecht koji se zalagao za oružani ustanak i stajao na čelu tako zvanog Spartakovog ustanka odnosno oružane boljševičke revolucije u Njemačkoj, u studenome 1918. godine kada su ljevičari, dakle, socijalisti, socijaldemokrati i komunisti osnivali radnička i vojnička vijeća odnosno sovjete, i preuzeli vlast u Njemačkoj, a državni udar izgledao je ovako:

Dana 9. studenog 1918. godine, dva dana pred proglašenje kraja ratnih operacija u Prvom svjetskom ratu, je njemački kancelar Max von Baden samovoljno objavio silazak s vlasti njemačkog cara Wilhelma iz pruske dinastije Hohenzollern, i predsjedniku Socijaldemokratske partije Njemačke, Friedrichu Ebertu, prepustio položaj predsjednika njemačke vlade odnosno kancelarsku fotelju dok je socijaldemokrat Philip Scheidemann sa balkona njemačkog parlamenta Reichstagproglasio u ranim popodnevnim satima toga dana republiku; to je bio prvi čin državnog udara od strane socijaldemokrata, koji su poslije sa zapadnim Saveznicima iz Antante potpisali bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke, a drugi čin državnog udara dogodio se dva sata kasnije, oko 16 sati 9. studenog 1918. kada je Karl Liebknecht, iz boljševičke frakcije socijaldemokratskog pokreta, proglasio „Slobodnu Socijalističku Republiku“ po uzoru na SSSR. Nakon toga počeli su se organizirati radnička i vojnička vijeća odnosno sovjeti koji su većinom odlučili da će se održati višestranački izbori, dok je Liebknechtova frakcija započela umjesto toga oružani ustanak, i u tom vrtlogu se našla i Rosa Luxemburg koja je glasovala za održavanje višestranačkih izbora. Za vrijeme Spartakova ustanka bavila se uređivanjem revolucionarnih novina ‘Crvena zastava’.

Znakovito je godišnje izvješće Savezne službe za zaštitu ustavnog poretka Savezne Republike Njemačke za 2008. godinu koja u vezi prosvjeda ljevičarskih ekstremista u Berlinu navodi da ekstremni ljevičari zlouporabljuju ostavštinu misli Rose Luxemburg, te da „tradicionalni element njemačke ljevičarske ekstremne scene čini misaona ostavština Rose Luxemburg i Karla Liebknechta“. NjemačkiBundesverfassungsschutz nadalje navodi kako je 13. siječnja 2008. održana manifestacija ekstremnih ljevičara u Berlinu povodom obljetnice smrti Rose Luxemburg, „u organizaciji saveza ljevičarskih ekstremista, na kojoj je po policijskim izvorima sudjelovalo oko 3.500 prosvjednika (po novinskim navodima oko 10.000), i to prije svega marksističko-lenjinističke orijentacije, i postavlja se pitanje, je li stvarno činjenično postoji sadržajni kontinuitet i koherencija između misli Rose Luxemburg i današnjih ljevičarskih ekstremista koji odbijaju kritiku staljinizma.“

(Izvor: www.verfassungsschutz.de)

Rosa Luxemburg je u svakom slučaju jedna kontroverzna povijesna ličnost koja je bila za revoluciju ali protiv boljševičke diktature, no unatoč tome je podupirala boljševički prevrat u Njemačkoj, zalagala se za radnička prava ali revolucionarnim metodama protiv postupnog razvoja radničkih prava i kompromisa kako bi se ostvarila mirnim putem, zatim, bila je vodeća kritičarka svoga doba, svojim hrabrim primjerom se borila za ravnopravnost žena u društvu, kršila je norme staroga društva, ali nije shvaćala važnost nacionalnog pitanja, bila je radikalna na riječima ali umjerena na djelu, bila je suosnivač njemačke komunističke partije i ideolog (boljševičkog) Spartakova saveza (‘Spartakusbund’), a na kraju je bila za demokratske izbore umjesto oružanog ustanka odnosno oružane revolucije (‘Spartakusaufstand’), a na samom kraju je ubijena pod optužbom da je vođa oružanog ustanka:

Dana 15. siječnja 1919. je uhićena u privatnom stanu svojih prijatelja u Berlinu, od strane pripadnika Njemačkog dragovoljačkog konjičkog korpusa, i sprovedena u stožer korpusa u ‘Hotel Eden’ nausprot zoološkom vrtu u centru Berlina, koji je za nju postao sve samo ne raj, naime, prilikom istrage je mučena, a kada su je prebacivali u berlinski zatvor Moabit, na samim izlaznim vratima hotela ju je kundakom puške u glavu dva puta udario podoficir Otto Wilhelm Ruge, i teško je ranio, a prije toga je i Liebknechta smrtonosno ranio na isti način; kriva je povijesna verzija da je Rozu ispred hotela linčovala masa, nego je ranjena na način kao gore opisano, a zatim je ubijena prilikom prijevoza automobilom do zatvora kada je navodno poručnik mornarice Hermann W. Souchon ranjenoj liderici njemačke ekstremne ljevice pucao pištoljem u glavu i tako je usmrtio. Poslije je na suđenju pred vojnim sudom zbog pokušaja ubojstva na dvije godine zatvora osuđen navedeni podoficir Ruge dok je podoficir Kurt Vogel osuđen zbog skrivanja njena leša, naime, posmrtne ostatke ubijene je bacio u berlinski kanal tako da za vrijeme suđenja nije postojao corpus delictiu vidu posmrtnih ostataka koji su isplivali i pronađeni tek u lipnju 1919. kada je sahranjena u Berlinu, u 48. godini života.

Po verziji vojske i prevratničkog ‘sovjetskog narodnog komesarijata za obranu’ su Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht ubijeni prilikom njihova navodna bijega ali povijesna istina je da su ubijeni s predumišljajem, navodno po zapovjedi zamjenika zapovjednika korpusa, kapetana Waldemara Pabsta, međutim to nije dokazano, a optuženi Pabst je poslije rekao da on nije zapovjedio njeno ubojstvo nego da joj je samo „presudio“, i da u biti nije trebala biti ubijena nego sprovedena u zatvor radi daljnjeg saslušanja i suđenja zbog rušenja ustavnog poretka i sudjelovanja u državnom udaru. Političko ubojstvo Rose Luxemburg izvršili su njemački desničari ali pod upravom i blagoslovom njemačkih ljevičara iz prevratničke socijaldemokratske anti-boljševičke vlade. To političko ubojstvo će kasnije dovesti do razdora između socijaldemokrata i komunista u trenutku raspada zajedničkog fronta protiv Hitlera, a taj antifašistički front se raspao kad je Staljin dao njemačkim komunistima zapovijed da moraju u propagandi napadati njemačke socijaldemokrate, što je nasljednik Karla Liebknechta, Ernst Thälman, i činio po zapovjedima iz Moskve, a Hitler ga je 1933. dao uhititi i strpati u konc-logor u kojemu je 1945. ubijen na njegovu zapovjed nekoliko dana pred ‘Führerovo’ samoubojstvo.

Dokazana je povijesna činjenica da je Rosa Luxemburg ubijena s predumišljajem, te da je zločin – zločin, ali je isto tako dokazana povijesna činjenica da je Spartakov ustanak bio oružani revolucionarni ustanak koji je imao za cilj uspostavu boljševičke diktature kao u Rusiji, i da su njemački dragovoljci koji su ustanak ugušili u krvi, spriječili diktaturu i smrt nebrojeno nevinih, i da su njemačkom društvu sačuvali 1919. slobodu do uspona njemačkih nacista na vlast 1933. godine, jer jedna njemačka sovjetska republika bila bi diktatura i tiranija isto kao Sovjetski Savez (SSSR), pošto se radi o istom programu (marksizam) i istim (boljševičkim) metodama osvajanja vlasti i održavanja režima strahovlade.

Do podjele njemačke socijaldemokratske partije na socijaldemokrate i na boljševike došlo je, inače, 4. kolovoza 1914. kada su socijaldemokrati glasovali u njemačkom parlamentu za ulazak Njemačke u rat (u Prvi svjetski rat), i tada je i Karl Liebknecht u Reichstagu, kao socijaldemokratski zastupik, glasovao na liniji Socijaldemokratske partije, ali poslije, prilikom glasovanja o odobravanju ratnih kredita za njemačku vojnu industriju počeo je glasovati protiv, i 9. travnja 1917. osnovao Nezavisnu socijaldemokratsku partiju Njemačke (USPD) koja je svoj uzor imala u Lenjinovoj boljševičkoj partiji u Rusiji; Rosa Luxemburg kao vodeća kritičarka svoga doba nije, međutim, stala samo u oporbu prema režimu nego je bila oporbena političarka i unutar vlastite stranke, kritizirajući boljševičke metode diktature. Da je kojim slučajem pobijedila njemačka boljševička partija u Spartakovom ustanku, i bila uspostavljena boljševička vlast kao u Rusiji, vjerojatno bi Rosa Luxemburg bila među prvim žrtvama boljševičke diktature ekstremnih ljevičara kojima je pripadala.

Rozina partijska drugarica Carla Zetken je o njoj zabilježila:

„Roza je bila oštar mač i plamen revolucije“,…
… a poznato je i njeno geslo:
„Prst u oko – glavu na koljena“…

… dakle, ne može se reć da nije zagovarala nasilje i silu (iako je bila deklarirana anti-militaristica), iako osobno nije primjenjivala nasilje niti izdavala zapovijedi o vršenju nasilja, ali je kao ideolog, kao marksist, utjecala na one koji su vršili nasilje i koji su se umjesto demokracije prihvatili oružja, iako se ona sama zalagala za nešto što bismo uvjetno mogli nazvati demokracijom protiv diktature, međutim, ona sama postala je žrtva zabluda marksističke ideologije jer su nespojiva zalaganja za revoluciju i radikalne i ekstremističke mjere sa demokracijom, višestranačkim izborima, i upravo je Rosa Luxemburg kao marksist upala u nikada do kraja razjašnjeni program Karla Marxa i Friedricha Engelsa, u Komunistički manifest, program čija primjena u političkoj praksi izaziva podjele i nedoumice kojim metodama taj program ostvariti, tako da revolucija ždere vlastitu djecu, tako i Rosu Luxemburg.

U Hrvatskoj bi se s Rozom Luxemburg mogao usporediti od titoističkog boljševičkog režima umoreni ratni sekretar CK KPH Andrija Hebrang, ili također, od srpskih boljševika (možda i po Titovoj zapovjedi) umoreni jedan od nekoliko organizatora komunističkog ustanka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Marko Orešković ‘Krntija’.

Rosa Luxemburg u svakom slučaju pripada baštini radničkog pokreta, bila je ideolog, kritičar, borac za radnička prava i prava žena, i bila je protiv diktature boljševika, upala je u zablude marksizma, i postala žrtvom ljevice, pokretu kojemu je pripadala.

(Izvor: http://www.redbanner.blogger.ba i dr. izvori)
.

“Žena je ženi vuk“ jer ženska solidarnost također izostaje!

dr.sc. Maja Dadić, viša pred.
Zagreb

„(…) she lives a life she didn’t choose,
and it hurts like brand-new shoes.“
(Sade, Pearls)

Je li se nešto promijenilo u ženskom iskustvu glede društvenog položaja? Teško je preciznom vagom odvagnuti zbunjeno postmoderno stanje u kojem se nalazimo. Promislimo prvo uloge koje imamo ili bismo trebale imati. Leburić (2009) u shemi konstrukcije društvenih uloga žena u Hrvatskoj navodi partnerske, pojedinačne, profesionalne, političke i kulturološke uloge. Tome bih stavila kao svojevrsnu „check listu“: jednake mogućnosti za žene i muškarce u svim područjima društvenoga, ekonomskoga, političkoga, kulturnoga, privatnoga i javnog života. Nisam sigurna kako bismo mogli binarnom shemom lako zaokruživati „da“ ili „ne“. Borba traje od prvog vala feminizma, a po mome ženskom iskustvu „skromne“ biografije i mojih dragih prijateljica, čijim navodima presijecam tekst, traje i danas u suvremenom društvu.

Ravnatelj škole zaposlenici: „Ne treba tebi puna satnica, dobro se oblačiš.“

Hrvatsko rodno zakonodavstvo nesumnjivo postoji na svim razinama. Hrvatska je članica EU. Zašto se onda promjene događaju tako sporo glede društvenog položaja žena? Analiza identiteta žene rasvjetljuje jedan dio problematike. Identitet je rezultat svih mreža uloga koje žena obavlja, zbog čega se danas govori o višestrukim identitetima. Time je jasno kako su mreže razgovora ključne za formiranje identiteta, odnosno društvena interakcija kojom se potvrđuje dijalektika čovjeka i društva. Priklanjajući se diskurzivnoj konstrukciji identiteta, vidljivo je kako se žena rađa u čvrstim diskursima, drugim riječima u kontekstu društvene uporabe jezika. Dakle, identitet je presjek svih jezičnih igara (političkih, ekonomskih, seksualnih, ideoloških itd.) koje se provlače kroz biografiju žene. U Lyotardovu modelu postmodernoga društva, u ovom slučaju, žena se bori unutar jezičnih igara u nestabilnom okružju.

Sveučilišna profesorica studentici: „Možeš biti vrhunska znanstvenica, ali znaj dok se ne udaš, društvo te neće tretirati kao uspješnu ženu.“

Medijski diskurs je najvažniji diskurs kulture suvremenog društva. Medijska kultura postaje primarni izvor društvenih vrijednosti. Diskurzivna analiza slika medijskih prezentacija suvremene žene pokazuje kako mediji zahtijevaju od žene ideal ukalopljen u model ljepote koji se trenutačno prodaje, preokupaciju prema ispunjenju uloga domaćice i majke, te njezinu ambiciju i sposobnost ostvarenja profesionalne uloge na suvremenom tržištu rada. Međutim, prati li nas društvena organizacija na putu ka tom idealu. Samo kratka opaska: imamo li u sklopu radnih mjesta prilagođene vrtiće, restorane, cjelokupnu organizaciju jednog pogona kako bismo došle do tih ideala, da ne kažem medijskih idola ili na kraju postajemo frustrirane žene, kako se voli reći u muškom žargonu, „koje samo kukaju“?! Danas se sve svodi na mehanizme potrošnje koji koriste vizualne mehanizme. Ovdje je, ironično naglašavam, ženi posvećena velika pažnja. Naime, semiotička analiza oglasa pokazuje kako je oglašavanje industrija identiteta, čime se ženama oduzima vlastiti jezik. Rezultati su nered i semiotičke nejasnoće koje utječu na naše opažanje, emocije i afektivnu vezanost.

Čvrsta konstrukcija patrijarhata i dalje postoji uz stvaranje privida o ostvarenoj ravnopravnosti žena i muškaraca. Mnogi muškarci se dive uspješnim ženama, no koliko je njih sposobno živjeti pored takve žene?! Smatram da tu kaska naš odgojno-obrazovni sustav uz obiteljski, i to ženski svjetonazor. Čak mislim da nije ključ u prikazu žene u udžbenicima koja „muze kravu“, već da je problem daleko dublji. Socio-psihološki gledano „žena je ženi vuk“ jer ženska solidarnost također izostaje. Htjele bismo muževe „kozmopolite“, a sinove odgajamo u čvrstom patrijarhatu produžujući im mladost do 35-te godine u kojoj se ispunjava verzija „idealne majke“ kojoj se „puši ručak sa štednjaka uz savršeno izglačane košulje i tepanje svom patrijarhalnom sinu“. Važno je naglasiti i religijski kontekst unutar kojega se opet naopako od kršćanskog učenja, pa i ideja Ivana Pavla II., izokreće vrijednost žene obilježavajući je poniznošću u prijevodu „žene koja šuti“. Poniznost je „lijek“ za čovjekovu oholost, a ne sredstvo podređivanja žene. U religijskom diskursu, Bog čovjeku daje dostojanstvo i time ono što ženi nedostaje u ovom svijetu, jest da „poštuje sebe“ i svakako koristi svoje talente.

Sutkinja sudskoj savjetnici: „Hoćete li ovo znati obaviti budući da se svaki dan uređujete za posao?“

Dakle, problem je duboko ukorijenjen u mentalnim konstrukcijama. Podržava ga medijska industrija projektirajući identitete žena. Da, dobile smo rodno zakonodavstvo, ženska prava su postala neotuđivi dio ljudskih prava, ali su nam uvjeti beskrajno otežani vjerojatno po onoj priprostoj „htjele ste, pa dobile ste“. Stalno se pokazuje kako je hrvatsko društvo na niskom stupnju moralnog razvoja. Deklarativno se teži izvrsnosti, obzirom da svjedočimo učestalim slučajevima korupcije na najvišim političkim položajima. Takvi vjerojatno nisu bili izvrsni i uspješni, pa su regrutirali „svoje“ u sve strukture. Tek kada društvo postane izvrsno imat ćemo uzore i društveni pogon koji svima daje šanse bez obzira na rod. Ali, za početak dragi/-e pojedinci i pojedinke, krenimo od svojih mikrookruženja, pa ćemo vrlo brzo dobiti bolju makro sliku. Jer ne zaboravimo, mi tvorimo širu društvenu strukturu.

 

Cilj nam je živjeti u društvu bez gospodara i gospodarica!

predsjednica stranke OraH,
dr.sc. Mirela Holly

Iako se mnogi političari i mnoge stranke u javnosti vole predstavljati kao oni koji imaju iznimno veliki senzibilitet za pitanja spolne i rodne ravnopravnosti, broj žena u Saboru, a još više na nižim razinama predstavničke i izvršne vlasti govori o tome kako još uvijek nismo ni blizu postizanja 40% zastupljenost podzastupljenog spola, tj. žena, ni na listama, ni u predstavničkoj vlasti, a niti na izvršnim stranačkim i javnim funkcijama. To govori da još uvijek nismo postigli političku, a ni drugu jednakopravnost spolova. Stoga trebamo sebi postaviti pitanje koliko uopće ozbiljno računamo s većim angažmanom žena u politici?

Nažalost, činjenica je da u društvu postoje određeni prijepori koji se tiču tzv. rodnih kvota kao privremenih poticajnih mjera pozitivne diskriminacije, pa tako možemo često čuti žalopojke političara koji se smatraju diskriminiranima zbog ‘ženskih kvota’ koje im, eto, onemogućavaju kao vrlo sposobnima i odgovornima da uđu u predstavnička tijela. To, naravno, govori da smatraju da u predstavnička tijela ulaze nesposobne, neodgovorne i bezlične kolegice i to samo zato što imaju sreću da su žene. Drugim riječima, da su muškarci nikada ne bi ušle u predstavnička tijela. Za razliku od njih smatram da moramo jačati mehanizme poput tzv. ‘ženskih kvota’ jer se bojim da bez njih, sami/e po sebi, nikada nećemo postići jednaku zastupljenost spolova u političkom i općenito društvenom životu. Čak štoviše, smatram da trebamo otići korak dalje i insistirati na paritetnoj demokraciji, 50% zastupljenosti oba spola na listama, ali i na stranačkim funkcijama. Ne vidim razloge zašto ne bismo imali model ravnomjerne zastupljenosti žena i muškaraca na listama i položajima i to po načelu, jedna žena, jedan muškarac, jedna žena, jedan muškarac i tako dalje. Takav model pokazao se uspješnim u izbornom zakonodavstvu nekih europskih zemalja, te kao statutarna obaveza nekih progresivnih europskih stranaka.

Osim toga potrebno nam je puno, puno više edukacije po pitanju jednakopravnosti spolova jer upravo uz pomoć dodatne političke edukacije, posebice tzv. političkih elita, također možemo povećati prisutnost i utjecaj žena na svim razinama, a osobito na lokalnoj jer je tamo najtragičnija situacija. Moramo i u tijelima javne uprave i tvrtkama koje su u (su)vlasništvu države i lokalne ili regionalne samouprave osigurati odgovarajuću zastupljenost žena u upravljačkim strukturama. Žalosno je da to ne činimo, ili ne činimo u dovoljnoj mjeri. Ne mogu se složiti s onim argumentima koji kažu da eto, nema žena u vrhu upravljačkih i političkih struktura jer one nisu za to zainteresirane i nema ih dovoljno u političkom životu. To jednostavno nije točno, a kada bi i bilo točno, to ne bi bio nikakav alibi jer političke stranke upravo uravnoteženom zastupljenošću oba spola na upravljačkim položajima mogu privući veći broj žena da se politički ili javno aktiviraju.

Ovo su, nažalost, samo neki od problema s kojima se susreću žene koje se odluče politički aktivirati. Nitko ne pita kako je ženama uskladiti obiteljski i poslovni život s njihovim političkim angažmanom. Svi očekuju da žene jednostavno moraju moći odraditi sve poslove koje im se po patrijarhalnom obrascu ‘samo po sebi razumljive’ rodne podjele poslova dodjeljuju. No, usprkos toga ja sam optimistična i istinski vjerujem u napredak, vjerujem u pozitivne promjene u ovom smislu. Moj optimizam počiva i na poznavanju prošlosti jer ukoliko se prisjetimo toga da žene prije samo sto godina nisu imale pravo glasa, da su bile vlasništvo očeva, ili muževa, da nisu imale pravo na nasljeđivanje imovine, da nisu smjele raditi mnoge poslove, da su imale 80% manje plaće od muškaraca, da su jedine prihvatljive ženske uloge bile uloge supruge i majke, kada sve to imamo na umu onda znamo da smo mi žene u proteklih sto godina puno napravile i postigle.

No, to nipošto ne znači da smijemo biti zadovoljni i zadovoljne. Ne smijemo biti zadovoljni i zadovoljne jer još uvijek nismo postigli/e cilj, a to je ukidanje patrijarhalnog društva koje se održava uz pomoć ‘prirodnih’ rodnih stereotipa. Što to znači? To znači da nam nije cilj negirati postojanje razlika, već živjeti u društvu koje priznaje postojanje razlika među ljudima, ali kroz odnos poštovanja i uvažavanja tih razlika. Naš cilj nije ostvarenje ravnopravnosti spolova u društvu koje počiva na logici dominacije. Cilj nam je živjeti u društvu bez gospodara i gospodarica.

.

Feminizam je način života, diskriminacija je svakodnevna pojava!

dr.med., zastupnica SDP-a u Europskom parlamentu,
Biljana Borzan

 

Prava žena

”Čovječe, jesi li sposoban da budeš pravedan? Ovo pitanje postavlja ti jedna žena.
Bar joj to pravo ne možeš oduzeti. Kaži mi, ‘ko ti je dodjelio tu vlast i moć, da
potiskuješ i tlačiš moj spol? Tvoja snaga? Tvoji talenti?”
– Olympe de Gouges
(“Povelja o pravima žene i građanke”)

Međunarodni dan žena simbolizira borbu protiv nejednakosti i diskriminacije. Prvi je put obilježen u SAD-u 1909. godine. Realnost je da se danas zaboravlja koliko je dug i težak put ka ostvarenju jednakosti spolova. I što je još važnije, taj put nije završen.

Kao zamjenska članica u Odboru za ravnopravnost spolova i ženska prava u Europskom parlamentu, posvetila sam se ekonomskoj jednakosti žena kao preduvjetu za ostvarenje jednakih prava. Podaci pokazuju da su žene u većem riziku od siromaštva, više ih je nezaposleno, imaju manje mirovine, a i one koje su zaposlene u prosjeku zarade 16% manje od muških kolega za isti posao te jako teško napreduju. To je nedopustivo naročito ukoliko uzmemo u obzir da žene čine 60% visokoobrazovanog stanovništva! Moramo se prestati pretvarati da te žene ne žele biti uspješne, da ne žele raditi i zapitati kako od podataka od visokoj obrazovanosti dođemo do podatka o samo devet posto žena u najvišim upravljačkim pozicijama! Žene se nerijetko odriču karijere zbog odgojnih razloga ili zbog nedostatka podrške okoline kako bi uspješno kombinirale poslovni i obiteljski život. Zato sam preuzela izvješće o poticanju ženskog poduzetništva kod rješavanje osnovnih socijalnih i društvenih zapreka u ime svoje političke grupe. U Izvješće o jednakosti muškaraca i žena za 2013. godinu sam uvrstila amandmane o potrebi ekonomskog osnaživanja žena, posebice u ruralnim krajevima.

U istom Izvješću sam se založila i za osnaživanje žena u prijavljivanju nasilja. Tragično je da u EU svakodnevno 7 žena umre od posljedica obiteljskog nasilja. Zajedno s kolegama u Europskom parlamentu, pokrenula sam inicijativu da se 2016. godina proglasi godinom borbe protiv nasilja nad ženama. Želim da Komisija krene s kampanjom osnaživanja žrtava, kako bi se nasilje prestalo doživljavati kako nešto normalno. U Bugarskoj su primjerice tri od četiri žene žrtve nasilja i to se pravda “mentalitetom snažnog balkanskog muškarca”. To je žalosno! Kao liječnica sam se često susretala sa ženama koje su na najbizarnije moguće način objašnjavale uzroke svojih ozljeda. Zato sam na konferenciji u Yambolu naglasila da je nasilnik onaj kojega treba biti sram i koji treba trpjeti društvenu osudu, a ne žrtva.

Posebno je žalosno kada što se diskriminacija žena uči u društvu. Mlade generacije iskorištavaju nova sredstva komunikacije kako bi viktimizirali jedni druge, a posebno je izraženo seksualno nasilje nad djevojčicama.  Zatražila sam od Komisije bolji nadzor nad društvenim mrežama.

S druge strane, smatram da vid diskriminacije možete u potpunosti razumjeti tek kada ga osjetite. Zato me posebno žalosti nedostatak solidarnosti među ženama. U Europskom parlamentu nerijetko se događa da zastupnice desnog ideološkog spektra glasaju za mjere koje ograničavaju prava žena: pravo na jednake plaće, pravo na izbor, pravo na društvenu jednakost.

Smatram da se jednakost spolova ne postiže samo kroz Odbor za ženska prava i druga specijalizirana tijela, ravnopravnost spolova se mora uzeti u obzir u donošenju legislative za svaki sektor, od industrije, poljoprivrede, vanjskih poslova, medicine i slično. Nema smisla lamentirati o problemu istomišljenicima kao što nema ni smisla da se o problemu govori samo na Dan žena. Feminizam je način života, diskriminacija žena je svakodnevna pojava! Svaki dan je Dan žena!

.

“Ja sam pristala na sve bijele laži.
To je život najgori, ali lakši.
Samo želja skrivena još se budi
da me vodi gdje je snijeg i nagovore na bijeg, hrabri ljudi.”,
pjeva Gabi Novak