Za ona dobra, dobra, stara vremena!

Što je bilo bolje u socijalizmu, a što je danas?

 Ili, staro i novo doba Hrvatske!

“Nigdar ni bilo da ni nekak bilo,
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu!
Kak je – tak je
I tak je navek bilo…”

Iz Balada Petrice Kerempuh,
književnika Miroslava Krleže

Ne sjećam se da sam ikada u socijalizmu vidjela ljude kako kopaju po smeću!

Ili, sustav vrijednosti je potpuno urušen, a nitko, čak ni crkva, ne radi na tome da postanemo tolerantno i humano društvo!

Prof.dr.sc. psihologinja, Mirjana Krizmanić,
dobitnica nagrade “Miko Tripalo” i
autorica niza uspješnih i rado čitanih knjiga iz popularne psihologije

Po mom je sudu i to ne samo zato što sam u doba socijalizma bila znatno mlađa nego što sam danas, mnogo toga bilo bolje. Školovanje je od osnovne škole do doktorata bilo za sve besplatno, a ipak kvalitetno. Namještenja su bila manje-više trajna a broj nezaposlenih neusporedivo manji nego danas. Nisu postojale velike razlike u bogatstvu, pa nije bilo izuzetno bogatih ljudi (kao danas) i mnogo siromašnih – isto kao danas. Ne sjećam se da sam ikada u socijalizmu vidjela ljude kako kopaju po smeću, a sigurno nije bilo visokoškolovanih koji su to bili prisiljeni činiti. Sustav vrijednosti nikako nije bio pretežno materijalistički, već su se cijenile neke tradicionalne vrijednosti, među kojima su svakako bili poštenje i lojalnost.

Nije bilo toliko mita i korupcije, pa ja u 40 godina rada na Filozofskom fakultetu nikad nisam čula da se prodaju ispiti. Na naš je Odsjek uvijek bila velika navala, pa se javljalo i do 400 kandidata na 50-ak mjesta, ali se sve radilo pošteno i po unaprijed objavljenim kriterijima. Nitko nije priman po vezi i nitko od nas koji smo tamo radili nije mogao ni da je htio upisivati svoje rođake i prijatelje. Treba li dodati: kao danas? Bilo je manje zavisti među kolegama, a mnogo više zajedništva i druženja.

Teško je kad ovako gledam unatrag procijeniti što su promjene koje je donijela tehnologija (Internet, pametni telefoni, kompjutori, Facebook i ostalo), a što su promjene koje smo sami kao država uveli.

Jedno je sigurno: otkako imamo svoju državu dopustili smo da ju popljačkaju neki privilegirani pojedinci ili grupe ljudi i to više, nego što su ju ikada opljačkali stranci koji su stoljećima nama vladali. Čini se kao da i ne znamo upravljati svojom zemljom, sad kad smo “svoji na svome“. Ogromne su razlike između bogatih – koji to bogatstvo nisu ni naslijedili ni zaradili – i siromašnih, koji za to siromaštvo nisu sami krivi. Imamo armiju nezaposlenih ljudi, sposobni i školovani mladi ljudi odlaze iz zemlje više nego ikad, korupcija je svugdje od vrha do dna i od lijeva na desno i obrnuto… Sustav vrijednosti je potpuno urušen, a nitko, čak ni crkva, ne radi na tome da postanemo tolerantno i humano društvo.

Ne mogu reći da su ljudi bili vedriji, srdačniji i pristupačniji, ali mogu reći da su bili

skromniji, da su se znali veseliti prijateljima i kolegama i kad nije bilo novaca za neko slavlje. I danas, srećom, vidimo da je narod ostao human i spreman pomoći ljudima u nevolji i to u svakoj prilici iako ni sam nema dovoljno. I to je ono što je oduvijek postojalo i što se još uvijek održalo: suosjećanje s drugima koji su u nevolji, spremnost da se pomogne, makar vlastitim radom i vremenom, sve u svemu prava ljudska solidarnost.

Žalosna li svijeta!

Ili, prije smo izrađivali sve od aviona do bicikla, sadili toliko da smo izvozili, a danas imamo problem s romobilom i češnjakom!

dr.sc. Viktor Simončić,
negdašnji pomoćnik za zaštitu okoliša

Zamolila me urednica ovog portala da napišem nešto u duhu “Za ona dobra, dobra stara vremena”. Kako je bilo nekada za Titovog socijalizma i kako je danas?

Poodavno znam da stariji teško mogu pisati objektivno o nekim dobrim starim vremenima. Svim starijima, su neka njihova stara vremena bila ona najbolja. Jer eto, netko se dosjetio da nam ugradi predivni obrambeni mehanizam po kojem vrijeme liječi i pomaže da se zaboravljaju teški trenuci. U isto vrijeme s odmakom vremena uljepšavaju se neke scene, koje su, kada su se događale, možda bile samo ljepuškaste, a možda ni to. Sada nam te scene i zaborav onih ružnijih, onemogućuju objektivnost po nekim apsolutnim kriterijima.

Biti mlad, imati pred sobom predivno putovanje što se zove život, biti bezbrižan, pa što ima ljepše? Imati tisuću želja. Nedavno smo s društvom uživali i pomalo lumpali. Bila je i raspoloženju prilagođena muzika, muzika „a’la Zvonko Bogdan“. Red fijakera, pa starih ljubavi, pa tko te ima taj te nema, pa sve do Sombora. I onda je pjevač, rekao kako je kao mlad imao problem „tisuću želja“, a sada ima problem jer želja nema. Koje vrijeme može biti bolje od vremena tisuću želja?

Kada se osvrćem na ona stara (ne)dobra vremena, onda se to odnosi na pomalo idilično odrastanje, kada je moja Mama materijalnu oskudicu umatala u lijepe priče i pjesme, kada se o nama nedokučivom bogatstvu, koje se moglo sastojati samo od činjenice da ja baš ne bi morao nositi košulje od starije sestre, s onim, kako se meni činilo više nego alarmantno naglašenim ženskim kopčanjem, govorilo kao o „kiselom grožđu“. Poznati „Gavrilović“ je jednom tjedno ili jednom u dva tjedan prodavao, kako smo mi to zvali „kosti“. Bio je to ostatak nečega što u brzini nije stigao skinuti mesar. Na njima je bilo još mesa, a „kosti“ su bile jeftine. Mama ih je stavila u rol. Da se speku. A onda za stol. Ispred hrpa kostiju, u rukama svakog od nas mali nožić, veliki komad toplog kruha i gozba je počela. Od tada često naručujem rebra ili nešto slično tim kostima u najboljim restoranima. Ma jok. Ni traga onim“Gavrilovićevim“. Pamtim i sve dobre gimnazijske profesore, samo dobre i onih toplih četvrt „polubijelog“ kruha iz obližnje pekare za odmor. Ima takvih slika još. A bez potrebe za ikakvim umatanje u sjajan papir, u daljini se tada vidjela lijepa budućnost. Trebalo je samo završiti faks, posao je bio siguran i eto, nestala je potreba da se za nekim nose košulje na krivo kopčanje.

Imao sam sreću, jer se kraj moje kuće otvorio smjer za naftu i petrokemiju. Išli su mi mnogi predmeti, ali odluka je pala zbog blizine i muka ili bolje rečeno besparica s kojima bi bilo povezano studiranje u Zagrebu. Kakav sam, studirao bi ja pokraj kuće što god. Dobro je ispalo, jer s mojim „talentima“ da je u blizini bila kakva umjetnička akademija, ….. ma to ne mogu ni zamisliti, a vjerojatno bi studirao.

Završio sam fakultet 30.09. 1970. i počeo raditi drugi dan 01.10.1970. I to na mjestu kojeg sam odabrao između više mogućnosti! Radno mjesto, relativno brzo „dobivanje stana“, pa sindikalna skijanja i kupanja, pa neka jednakost u dobrom i oskudici svih, omogućavalo mi je ispunjenje ne baš svih „tisuću želja“, ali mnogih.

Tada sam se osjećao da imam domovinu. Domovinu, koja proizlazi iz izvornog prava svakog pojedinca. Slučajno sam kupivši jednom nedjeljno izdanje Dela pročitao, kako je pravo do domovine jako lijepo i sažeto izrazio američki pjesnik Robert Frost u ideologijskoj pjesmi Dninareva smrt: „Dom, to je tamo, gdje znaš, da kada dođeš/ da te zasigurno uzmu pod krov// Prije je to nešto što nam pripada bez zasluga“. Novinar koji se kritički odnosi prema trenutnoj slovenskoj vladinoj politici, a naša sigurno nije ni malo bolja, kaže da „Vlada, koja misli, da si čovjek mora – bilo s poslušnim kimanjem bilo s tihim trpljenjem  – pravo do domovine tek zaraditi, djeluje suprotno od životnih interesa zajednice, a time gubi svoje opravdanje“.

Državu – domovinu smatram sredstvom za bolji život građana. Imati svoju državu trebalo bi značiti boljitak u odnosu na neku drugu, u kojoj ste živjeli prije. Znači, idete na bolje, uz manje „poslušnog kimanja“. To je cilj. E sada, tu nastaju moji problemi.

Titova Jugoslavija, nastala 1945. godine, bila je u ono vrijeme među 2-3 najzaostalije države Europe-. Počela se stvarati od nule. Kada se počela raspadati 1990. godine bili smo u najmanju ruku u boljoj polovici srednje razvijenih europskih država. Znači, ta Titova država je bila dobro sredstvo za ostvarenje boljeg standarda za dobar dio građana. Kao u svim državama, i tamo ne baš za sve, ali za veliku većinu ipak da. Neki su imali i drugih problema. I u mojoj je obitelji bilo i zatvaranih i izbacivanih iz koje kuda, poslanih na najgora mjesta, ali to nije vrijedno spomena. Nismo bili jedini, a sve je bilo neznatno u odnosu na mnoge pozitivne stvari. Napredak je bio očit.

1991. godine zamišljao sam da će se s uzlaznim trendom nastaviti i boljitak. Bio sam siguran da će Hrvatska, kao jedna od dvije najrazvijenije republike bivše države, još brže napredovati. Bio sam za novu državu smatravši je sredstvom za postizanjem još boljega života. No, uz sva uvažavanja problema izazvanih ratnim događanjima, gdje smo danas? Nakon što smo preživjeli samostalno već 40% vremena kojeg smo živjeli u bivšoj zajednici, jedino vidim kako padamo sve niže i kako prolaze drugi pored nas. Dobro, ako radimo usporedbu s bivšom zajednicom, u narednih 20 godina još uvijek imamo vremena preteći poneku državu koja je 1990. godine bila iza, a sada je ispred nas. No, bojim se da to nije slučaj. Nažalost, još uvijek tonemo, i često čujemo vijesti da zaostajemo za još ponekom novom državom. Da smo još malo niže. Bojim se da za sada, za većinu građana, država-sredstvo nije ispunila sve ciljeve, jer smo na ljestvici u donjoj polovini manje razvijenih država, bez skore šanse za oporavkom. Svjestan sam da je ovo razmatranje vrlo površno. Nisam uzeo u obzir niz političkih i ekonomskih faktora koji su bitno utjecali na svjetski društveni razvoj zadnjih pola stoljeća. No, priznajte, usporedba nije loša.

Prije koju godinu sam mislio da smo samo mi, u Hrvatskoj neuspješni. Ali gle, i moja prva domovina Slovenija je u slobodnom padu. Nedavna anketa je pokazala da je među 60 država, 55. po nekim pokazateljima po kojim se danas vrednuju društva. Hrvatska je još koje mjesto iza.

I pomalo se čudim, kako druge tranzicijske države uspijevaju postajati bolje, a mi, s ovih prostora, iz one države zbog koje su se drugi uređivali da bi nama bili ljepši, mi koji smo tada bili bolji, ili smo samo mislili da smo bolji, smo u sve u većoj rupi bez dna.

Ne samo zbog toga, iako sam u mladosti bio slabiji i puno ranjiviji, čini mi se da sam tada imao domovinu, a da sad to nije slučaj. Jer kakva je to osobna sloboda moguća ukoliko nemate mogućnost rada. Kako je moguća demokracija ukoliko nemate mogućnost rada. Kavo to zadovoljstvo i osobnu sreću možete osjećati, izuzev one koja proizlazi iz bezbrižnog odrastanja, kojeg najčešće osiguravaju zabrinuti roditelji, ako nemate mogućnost rada?

Već samo zbog toga, tada je bilo neusporedivo više pravde za sve. I zbog toga tvrdim da je bivša Jugoslavija bila u najvećoj mogućoj mjeri pravednija država. Pravo na rad nije bilo upitno! Bila je obaveza! Nemogućnost rada je bila iznimka. Neki dan sam u nekoj raspravi gledao uvaženog profesora Tomca, osobu koja je u svim situacijama bila na strani vladajućih, koji je u raspravi s mladim povjesničarom Hrvojem Klasićem kao argument, tražeći nepobitne argumente o nepravednosti onoga sistema izjavio, kako je njemu tada u jednom trenutku bilo zabranjenoj predavanje na fakultetu, a on je onako „tajno“ u sklopu kolegija nekog od njegovih kolega ipak predavao. Eto kakav je bio onaj sistem glede prava na rad. Mogli ste uz onu strašnu UDBU tajno predavati na fakultetu. Da čovjek ne povjeruje.

Ali ostavimo profesora Tomca i „ine“. Njima na dušu! Ako ste tada imali radni spor, sud je o tome morao odlučiti u roku od mjesec dana. U pravilu u korist slabijega, u korist radnika. Danas isti taj otpušteni i obespravljeni radnik godinama ne može do pravde jer sudovi rade, kao vlak bez voznog reda, ako niste po volji i nemate veze. A osim toga pobjeđuje jači advokat i onaj tko ima više para.

Tada smo pred zakonom svi bili barem približno jednaki. Danas? Ma kaj god! Sjećam se pokojnog razrednika iz gimnazije, koji je govorio: „Tko ima Boga za strica, taj se u nebo do smica“! Tko danas ima nekog a’la Linić (ranije Šuker, a sutra ….. čut ćemo!) ne mora ništa platiti, oni mali odmah. Poznajem primjer male, preplašene obrtnice, koja s mukom zapošljava tri djelatnika i sve plaća unaprijed. Kod prijave nove radnice, sve je prijavila par dana ranije, a samo za zdravstvo, ne znajući da se promijenio zakon i da je trebala prijaviti u roku od 8 a ne kao prije 15 dana, došla je prijaviti 9. dan. Strogi „financi“ su joj poslali kaznu u narednih 7 dana i to na iznos od 2 700 kuna! Za prvi takav prekršaj! Što mislite da li su oni koji imaju „Linićo-Šukere“ isto tako morali plaćati kazne svaki puta kada su zakasnili koji dan s prijavom za zdravstveno? Koliko je kazne platio velik poduzetnik, susjed one male obrtnice, kojem je država oprostila neplaćanje doprinosa od 15-ak milijuna kuna, u nekoj pred-stečajnoj nagodbi, u kojoj su stradali svi mali, oni kojima nije plaćeno kopiranje, pa neki elaboratič, račun iz nekog restorana u kojem su se u bakanalijama ubijali uvaženi poduzetnici – neplatiše.

Gledajući pomamu za materijalnim, kao da je u ona davna vremena bilo važnije  „biti“ od „imati“. Možda je ono „biti“ bilo lažno, možda mi se sve tako samo činilo, možda je to samo „žal za mladost“ što bi rekao Mitke u Koštani, ali meni je ondašnje „biti“ davalo predivan osjećaj. Možda je malo naginjalo i na „zeleno grožđe“.

Nakon društvenih promjena, ako ste imali malo sreće roditi se na pravom mjestu i među „Njihovima“, čak nije bilo nužno potrebno niti samo među „200 odabranih obitelji“, važno je bilo imati nekog Barba Luku ili Teteca u familiji, biti uz prave u pravo vrijeme,  bilo je moguće, bez da ste stekli dobro obrazovanje i bez novca, ono „imati“ relativno lako i ostvariti. Pogotovo kada je to postao jedini smisao života. Oni koji imaju više od nas prosto nas tjeraju da „imamo“. Jer kad mi imamo više, oni koji nam prodaju to što imaju, imaju još više. I na to više trebaju još više. „Imati“, kako to „gordo zvuči“, pogotovo kada neki pored vas kopaju po kontejnerima, nemajući svojoj djeci niti što dati za doručak. Žalosna li svijeta!

Ostvariti ono „biti“ je čini se puno teže. Što uopće danas znači ono „biti“ u širem društvenom kontekstu? Prije je to bilo lako. Radilo se ili o nekoliko lako prihvaćenih parola ili o nekoliko praznih floskula a’la: bratstvo i jedinstvo, jednakost, tvornice radnicima, društveno vlasništvo, društveni stan, pravda za sve, nesvrstani, zaštita slabijih. To je bilo iznad onog „imati“, iako smo se i tada natjecali i hvalili, prvo nekim šuškavcem, a kasnije nekim novim autom, pa putovanjima, skijanjima, i inim drugim. Današnje „imati“ kod mnogih se temelji na činjenici da su mnogi od njih oteli, bilo tvrtku, bilo stan, stekli nezasluženu mirovinu, naknadu temeljenu na lažnom invaliditetu, a sve uz široki društveni konsenzus. Čini se da samo oni koji su oteli nešto znače. O onima kojima je oteto ni riječi. Što su temelji današnjeg „društveno prihvaćenog „biti“? Ne znam. Znam li išta? Danas „biti“ znači „imati“. „Bit(i) je „imati“. „Imati“, kako to gord(k)o zvuči.

Zašto sam spomenuo „biti“ u širem društveno prihvaćenom kontekstu? To je ono „Njihovo biti“ kojeg sam se odrekao već davno, davno u ime „osobnog biti“. Odricanje nečega, čega se ne možete odreći, podsjeća me na hajku koju su proizveli kvazi-intelektualci kada je Günther Grass objavio svoju knjigu „Ljuštenje luka“ – „Zwiebelschellen“. Napali su ga jer je priznao da je sa 15-16 godina bio u nekoj hitlerovoj mladeži, zadojen nekom idejom, koju nije mogao izbjeći. Rodio se i odrastao u takvom društvu. Priznao je da je čak u to i vjerovao. Pa i kako bi drugačije? Je li se u pelenama, već u vrtiću trebao pobuniti? Kaj god! Tako revolucionarni su samo poneki novonastali političari država u tranziciji. Tomac&co. Izvanredna knjiga. Günther Grass ogolio se i pokazao kako smo osjetljivi na manipulacije i indoktrinacije. Ne sjećam se kada sam časnije doživio nečije otkrivanje i kako sam i kod sebe pokušao skinuti 2-3 režnja lukovice. Nažalost, nisam ja on. Nemam ja te hrabrosti niti intelektualni kapacitet. Pokušajte i Vi skinuti koji režanj. Isplati li se? Ocijenite sami.

Iako se možda čini da ovo nema veze s ovim tekstom, moram priznati da mi je drago da je na Euroviziji, mislim prvoj na kojoj nije bilo nas, prije i polije rata, pobijedila Conchita Wurst! Fenomenalan je osjećaj živjeti u tako tolerantnoj zajednici. Ponosan sam jer sam dio tog slobodnog dijela svijeta, iako me travesisti, pa ni oni mog spola baš ne privlače. Mislim, ne privlače me, ma znate već na što mislim. Onako. Ali veselio sam se zajedno sa svima koji su malo ili puno drugačiji od ukočene sredine kojoj pripadam, jer smo se podigli iznad naših fobičnih ograda, usudili smo se pogledati u drugi svijet. Vjerujem da smo se i iznenadili, kako se eto nama, jer su pobijedili oni malo drugačiji, upravo zahvaljujući glasovima nas koji smo sa stajališta njih isto malo drugačiji, nije ništa dogodilo. Dajući njima pravo građanstva, nekako kao da se i sam osjećam normalniji. Kao da sada u onome što mi se činilo tako normalnim, ima nečeg više, čak i dio onih koji se nama čine drugačijim. A i Conchita je velika, velik, veliko. Dati si ime Wurst nije bilo slučajno. U njemačkom jeziku Wurst znači kobasica. No kada se umjesto „s“ izgovori „š“, ona se dobiva izraz WURŠT, koji znači „baš me briga“. Obično se misli na neku situaciju, stavove drugih, posljedice ponašanja.

U isto vrijeme se osjećam i užasno. Ne od Eurovizije. Od onog trenutka kada se netko dosjetio da nam je neprijatelj „ćirilica“. I kako se borbi protiv ćirilice priključio i potencijalni budući predsjednik Vlade gospodin Karamarko. Predsjednik upravo one stranke koja je, valjda pod pritiskom međunarodne zajednice uvela u Vukovar dvojezičnost na velika vrata. Tada su protiv bili ovi sadašnji, inače kako za sebe kažu širokih svjetonazora, koje su bili samo tada protiv, na glasanju u Vukovarskom vijeću, jer oni kao i sve stranke u Hrvatskoj ne glasaju „za“, već uvijek protiv onoga što je predložio netko tko je trenutno na vlasti. Pri tome ne igra ulogu ideologija. Ona je kod svih ista. Uhljebljenje vlastitih dizača ruku. Nekako mi se sve čini da će pravo građanstva ćirilici osigurati upravo gospodin Karamarko. Kada ga samo malo stisnu, kao onda kada su se kleli kako će čuvati generale, a onda su ih, osvojivši vlast na parolama o neizručivanu, po hitno postupku poslali u Hag. Takvi brzo mijenjaju mišljenje i eto ćirilice. Bojim se samo da ne pretjera, pa da se ćirilica uvede kao jedino službeno pismo. Mislim da bi to bilo ipak previše.

Hrvatska je po svim pokazateljima još u slobodnom padu. Jedva čekam da konačno tresnemo o pod. Što prije to bolje, jer će to značiti da nismo pali u bezdan, već negdje malo prije. A kad tresnete o pod, onda po zakonu fizike neumitno dolazi do kretanja u suprotnom smjeru, onako prema gore, na bolje. Kao kad se lopta odbije od neke čvrste površine. No, i tu mi moja glava ne da mira. Odbiti na gore, krenuti na bolje ćemo moći ako je dolje nešto od čega se može odbiti. Ali pogledam li kako i što nam rade, bojim se da je dolje, tamo gdje bi konačno morali tresnuti da se osvijestimo, glib. Mulj. Žabokrečina. A od nje se ne može odbiti na gore. Tamo se tone bez povratka. Ono čvrsto bi trebali biti ponosni, hrabri, školovani, pojedinci i skupine koje teže zajedničkom dobru, koji istinski vole svoju domovinu. Ima li ih? Ima li nas?

Službena politika sjetila se ponovno sjetila nekog konsenzusa o razvoju. Pohvalno, no o kakvom to zapravo razvoju trebamo konsenzus? Sa stranim bankama koje nam daju bezobrazno skupe kredite, dugovima, skoro najskupljim telefonskim impulsima na svijetu, novim kadrovima od kojih dobar dio ima kupljene diplome, podobnim partijskim kadrovima, nepotizmom, nerealnim obećanjima koja smo dali samo kako bi nas primili u EU, kada dobar dio djece mojih prijatelja nema posla, narodom kod čije većine je ,kako kaže Balašević, „osmijeh događaj“, kada možete imati visoki državni položaj samo ako ste prijatelj Premijera, nekog ministra ili ministrice, visokog službenika.

Sjećam se da se u školi pričalo o pravdi, bratstvu i jedinstvu, o važnosti izgradnje društva, o pomoći slabijima, o tome da svi trebaju stan i da svatko daje svoj doprinos izgradnji nekog skoro idealnog društva. Ne znam što su to učinili sa mnom, ali ja još uvijek vjerujem u to. Neka mi bude oprošteno, ako može. A ako ne može, i to je u redu. Izgleda da su mi tada ugradili jedan, za kapitalizam našega tipa, poguban čip. Društveno stvorene vrijednosti iz onog vremena, koji su si neki kod nas jednostavno prisvojili ili poklonili strancima, ne da mi mira. Novonastali princip ponašanja na način ILTMI – Ima li tu mene igdje ili u izvornom obliku ĐSTJ – Đe sam tu ja, mi je stran. Možda od tuda i proizlaze nesporazumi koje imam sa svojom sredinom. Danas je sve podređeno takmičenju i iskorištavanju svake i najmanje prednosti. Nije važno hoće li se pri tome i nekorektno iskoristiti nečije neiskustvo i neznanje. Ne, to se računa kao prednost i kao problem manje spretnih. Po tom principu je nažalost organizirana i Europska zajednica!

Ja i dalje ne vjerujem da se stvari trebaju raditi samo zbog osobne koristi, već da treba, možda, i kao prioritet i društvu davati doprinos. Možda upravo na način kako smo se solidarizirali u poplavama. Čak su nam i oni iz Srbije i Bosne opet neka vrsta braće! Izgleda da nas je još ostalo s onim“čipom“, a da se lako može probuditi i kod mladih. Znači ima šanse! Mora da je dolje tvrda podloga i da ćemo se uskoro odbiti u vis.

A što se tiče mog odnosa do Tita, moram priznati da sam ga istinski zavoli tek kada je umro. Tada sam i ja zaplakao. Kako vrijeme odmiče, kao da postaje sve veći. Vjerojatno zbog onog „žal za mladost“, ili možda ne samo zbog toga. Kao da smo tada bili nekako ponosnija i pravednija država. Možda i bolja domovina?

Prije su nas učili da smo dio nečega istog, danas nas uvjeravaju kako smo različiti od nama istih.

Danas svi govorimo najmanje po 4 strana jezika, što prije nije bio slučaj.

Prije smo izrađivali sve od aviona do bicikla, sadili toliko da smo izvozili, a danas imamo problem s romobilom i češnjakom.

Prije su se drugi uljepšavali zbog nas, danas se mi stalno nešto pudramo, da ispadnemo ljepši, ali ne ide – ne peremo se, a puder ne pomaže

Problem je u tehnološkom razvoju – sada imamo dvorište u kući – uče nas da svi preko laptopa možemo zaraditi – nitko ne sadi mrkvu

Tito je ostavio puno toga čijom rasprodajom smo dobro živjeli desetak i nešto godina, a mogli smo i pucati jedni po drugima. Svega je bilo u izobilju, u odnosu na ovo danas.

Tjeraju nas da se prilagođavamo na neka pravila EU, a nitko ne priprema mlade da se naviknu na život u kojem će otplaćivati kredite koje su tako uludo potrošili ovi na vlasti, normalno uz naš pristanak, ta mi ih tamo postavljamo.

“Kako je dobro vidjeti te opet, staviti ruke na tvoja ramena.
Kao nekad poljubi me nježno, za ona dobra, dobra, stara vremena…”

pjeva grupa Novi fosili.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s