Kaj si rekel? Nijanci te ne razumin!

Prije nekoliko desetljeća svu “misleću inteligenciju” ponovno je svojim dijelom o Bitku i vremenu njemački filozof Martin Heidegger podsjetio na važnost jezika i govora. On je, naime, filozofskim, teškim jezikom kazao kako: “Bitak jednog naroda prebiva u jeziku.” Ako pojednostavimo riječ “bitak” i svedemo je na “suštinu ili bit” u tom slučaju je dotični gospodin bio u pravu. Jer ono si, što i kako govoriš. Zato, jezik nije sredstvo komuniciranja! Mi jesmo jezik! Mi smo kao narod ono kakvim jezikom govorimo! I kao svatko od nas, pojedinačno!

Mi u Hrvatskoj pripovedamo sikak. A to znači da imamo tri službena narječja: štokavski, čakavski i kajkavski. Unutar ovih dijalekata ljudi se na različite načine sporazumijevaju u svakodnevnoj komunikaciji. Čak bi čovek rekel: da se, praf i praf, dobro razmeju, če su z istog kraja. No, naj nam ne zameriju naši dragi čakavci kaj se mi spominjamo po našem jeziku koji smo s materinim mlekom pili, pa ma koje vere ili nacije bili. Ako smo se primjerice v Zagrebu, Varaždinu ili vu toj okolici rodili. Sveta tu na tom potezu vgledali.

Ako smo pak iz grada Splita ili Vlaji onda znamo kao svaka “vlaška furbarija dobro zabeštimat”, a ako smo fetivi Splitjani onda se prave finese u govoru i tako se odaje da ste od kolina “Dioklecijana” još u Marulićevu gradu bili. O Dubrovniku da se i ne govori. Baš kao niti o Bednji u Hrvatskom Zagorju, ali i o slavonskim selima gdje se govori ikavica i sve nešto “bi-ne bi kazlo”! Bilo kako bilo, ono što smo namrli od naših starih bilo urbana kajkavština ili urbana čakavština ili pak ruralan dijalekt, valja njegovati kroz živi razgovor. Samo tako razgovor među ljudima i ima smisao.

Dok toplina, mekoća, zvonkost, melodija jednog jezika, svi tonovi, skale i boje, muzikalnost, sve povijesne naslage nataložene u jeziku, isplivaju na površinu. I tada, ljudi ne komuniciraju. Slušaju muziku govora. Vole pripovedati svojim jezikom, beštimati na svojem jeziku, špotati, grintati, čavrljati, ćakulati, tračati, ogovarati… Iz tog razloga, da se bolje svi skupa razumijemo pokrenuli smo ovu rubriku koja će izlaziti svake druge nedjelje kao podsjetnik na bogatsvo našeg jezičnog izričaja. Ne pozabite: na kajkavskom se lepo šmajhla i milo zvuči, na čakavskom se same lipe i smišne riči govore, puno lipe i puno smišne, a gdi koja se zabeštima, ali se našim riječima miluje. Ne vrijedi ona stara uzalud: Da lepa reč saka vrata otpira! Napokon, bolje da izumre selo, nego običaji! Ne shvaćajte ovo doslovce. Mi ćemo kroz ovu rubriku njegovati dijalekte i zagrebačke i splitske i duborvačke, i urbane i ruralne. Svakojake. A vi dobro načulite uši kako biste prepoznali svoj materinji jezik kako on, naime, zvuči kad ga kompjutor obradi. Dotle je došlo! Aha! Eee!?