Treći razred

NORA (Kuća lutaka)

Henrik Ibsen

Glavni lik: Nora Helmer
Sporedni likovi: Torvard Helmer, odvjetnik i Norin suprug, Linde, Norina školska prijateljica, doktor Rank, kućni prijatelj, Krogstad, bilježnik, troje Norine djece, sluškinja i dadilja u kući
Vrijeme radnje: Dani pred Božićne blagdane i pred Novu godinu, 19. stoljeće
Mjesto radnje: Oslo u Norveškoj, građanski stan
Ideja djela: suprotstavljenost pojedinca spram društva koje mora besprijekorno funkcionirati po pravilima dužnosti, časti, klasa… I ne priznaje i guši slobodu i odluku pojedinca kao što i onemogućava iskrenu ljubav među ljudima, posebice među supružnicima, gdje je žena žrtva nametnute joj uloge majke i supruge, a muškarac žrtva ugleda i časti; jednom riječju “savršeno” društvo, ali bez – ljubavi

U prvom činu drame Nora, pisac nas upoznaje sa ugodno i ukusno, ali ne i rastrošno namještenim građanskim stanom u koji usred hladne zime, pred Božićne blagdane veselo pjevušeći i krijući da poseže za slatkim bademima, ulazi Nora, supruga odvjetnika Torvarda koja bezbrižno pjevuši i u rukama nosi pregršt Božićnih poklona za svoje ukućane. Suprug je od milja, a i takav je običaj u građanskim obiteljima zove “svojom ševom i vjevericom”, a ona, pak, suprugu u svemu ugađa. Nora je lijepa, profinjena, stječe se dojam da je bezbrižna i pomalo lakomislena. Kroz priče iz prošlosti saznajemo kako su teško živjeli do vremena kada je odvjetnik Torvard pred Božić imenovan direktorom banke. “Sad su teški dani kada sam prepisivala i radila iza mene”, pomišljala je veselo Nora i raspakiravala pakete za djecu i supruga. U posjet im je došao i njihov kućni prijatelj doktor Rank kojeg upoznajemo kao bolesnijeg od svojih pacijenata, a da je posrijedi “nasljedna bolest” koju je baštinio kao posljedicu lošeg utjecaja i odgoja svojeg oca.

Nakon puno godina u posjet im dolazi i Norina, stara školska prijateljica gđa. Linde koja je ostala udovica i koja je u velikom gradu u potrazi za stanom i poslom. Njih dvije u razgovoru povjeravaju se jedna drugoj i dok je gđe. Linde ozbiljna žena i teško se nosi sa životnim problemima, morala se, naime, kroz život brinuti za bolesnu majku i dva mlađa brata, te udati za imućnijeg gospodina bez ljubavi, koji ju je ostavio bez “prebita novčića” nakon odlaska s ovog svijeta, dotle Nora za gđu. Linde zrači naivnošću i bezazlenošću kao i neiskustvom. No, Nora na sebi dražestan i ljubak način otkriva kako i ona ima “tajnu za koju nitko ne zna”. Da je, ona, naime, spasila život svojem suprugu Torvardu koji je bio na smrt bolestan i jedino ga je mogao izliječiti odlazak u Italiju na liječenje, a da je ona pribavila novac za to. Uz put je onako kako se to učinilo gđe. Linde “iz hira” spomenula bogatog starijeg udvarača. Njihov razgovor prekidaju i doktor Rank i Norin suprug koji mora otići do banke, a i djeca se vraćaju iz šetnje.

Djeca odmah trče majci u zagrljaj i pogledati pakete, a Nora koja sva pršti od životne radosti sa djecom se igra skrivača i uživa u toj igri koju potpuno prekida ulazak u njihov topli dom bilježnik Krogstad. Nora se odmah usplahiri kad ga ugleda, a on je moli neka njezin suprug ne poseže za njegovim otkazom u banci, jer da je on sve u životu izgubio i časti i ugled i sve što jedan čovjek može izgubiti, te da ne može još i ostati bez službe, a da će ona najbolje znati kako utjecati na odluku svojeg supruga. Nakon razgovora sa bilježnikom Torvardom Nora više ne želim primiti djecu u svoju sobu i sa njima provesti poslije podne u igri. Prije nego što je bilježnik Krogstad došao Noru zamoliti da se zauzme za njega u banci ona je na samo sebi svojstven ženski način posredovala da njezin suprug u službu u banku uzme njezinu prijateljicu gđe. Linde.

Nakon Torvardova povratka iz banke koji je ispred zgrade susreo Krogstada njih dvoje razgovaraju o njemu i odvjetnik Helmer ne želi čuti da se Krogstad zadrži u službi zbog onoga što je počinio. U međuvremenu se pred Božić priprema kostimirani ples i Torvard za svoju “milu ženicu, nemoćnu, rastrošnu i bespomoćnu” kako je on doživljava, bira kostimiranu haljinu iz Italije za ples tarantelu na kostimiranoj zabavi. Nora prelazi preko razgovora i rečenice “kako je Krogstad krivotvorio potpis” i Torvadovih riječi: “Zar ne znaš što to znači? Time truje svoj obiteljski život i svoju djecu” i sprema se za ples. Dok joj se nemir uvlači u dušu.

U drugom činu Nora se i dalje sprema na kostimirani ples, ali je neumoljiva u molbi da se Krogstad ne izbaci iz službe u banci, a razloge njezine neumoljivosti saznajemo kada Nora prizaje gđi. Linde kako je krivotvorila očev potpis samo da bi spasila svojeg supruga i da je to učinila iz ljubavi, a Krogstad koji je pred gotovim činom u životu, spreman je sve odati suprugu i uništiti idilu koja vladala u njihovom domu. Te večeri Nora je bespomoćna i moli i supruga i doktora Ranka koji je na smrt bolestan i koji joj u međuvremenu priznaje svoju ljubav da je podučavaju plesu i sviraju klavir. Nora pleše kao mahnita, razasutih kosa, jer Nora se sprema umrijeti zbog časti, odnosna, rugla koje je nanijela svojem suprugu. Slijedeće večeri Helmerovi odlaze na kostimirani ples,a kako Torvard nije želio popustiti pred otkazom Krogstada već mu je osobno pismom uputio po slugi otkaz, Nora se bespomoćno prepušta sudbini. Na to dolazi Krogstad i donosi pismo u kojem je sve potanko opisano što je Nora učinila i kako, te pismo unatoč Norinu preklinjanju baca u poštanski sandučić.
Gđa. Linde prati događaj, jer je gđa Linde prije braka bila u ljubavnoj vezi s Krogstadom i napustila ga je iz osobnih razloga. Gđe. Linde nagovara Noru da sve prizna Torvardu i da će se sve riješiti. Nora odlazi na maskirani ples i tamo je “zavrtjela glavom” svima. Ponosan Torvard vraća se sa njom kući i odlučuje pogledati svu poštu, a prije toga posjećuje ih doktor Rank i sa njima se u potpunosti oprašta, jer se namjerava poput životinje osamiti kako bi sam okončao svoje posljednje dane.

U trećem činu gđa. Linde razgovara sa Krogstadom i objašnjava mu zašto nije pošla za njime, te mu razlaže da “želi nešto dobro učiniti u svojem životu i poći za njega sada kada mu je najpotrebnija kao i njegovoj djeci”. Krogstad pomišlja kako na taj način želi spasiti svoju priajteljicu Noru, ali Lindini su osjećaji tako iskreni da oni odlaze zajedno u njegov stan. U to vrijeme kod Helmerovih se odigrava prava drama. Torvard je pročitao pismo. Počeo je zdvajati nad svojom sudbinom, o tome kako je izgubio čast, kako je Nora nezahvalna, a Nora već i prije nego što je čula njegove riječi namjeravala je otići u smrt. Torvard zaključava vrata stana, izgovara grozne riječi “kako ne želi i ne dozvoljava da odgaja niti da se približava djeci” dok nosač zvoni na vratima stana i donosi mjenicu i poruku od Krogstada u kojem se ovaj ispričava i u kojem on šalje priznanicu kojom je otpisao sav dug Nori. Na to Torvard počinje od radosti pričati kako će on Nori sve oprostiti, kako će je takvu nepromišljenu i slabu čuvati i zaštiti.

Međutim, Nora na sebe navlači hladnu masku što je potpuno izbezumilo i prestravilo Torvarda. Nora hladnog izraza lica zahtijeva po prvi puta u životu od svojeg supruga, bez očijukanja i cvrkutanja da sjedne za stol da porazgovaraju i u tim riječima “bujica osjećaja i poniženja koje je Nora kao žena trpjela izlazi iz nje”. Nora govori kako je prvo bila lutka svojeg oca, pa je od oca prešla u ruke svojeg supruga koji je nikad nije volio, jer ju je i on smatrao samo svojom lutkom. “To je kuća lutaka. Tu nikad nisam mislila ja svojom glavom niti donosila odluke, i kad sam pomislila da ćeš me zaštititi ti si samo mislio na sebe i svoju čast, a ne na moje motive koji su me vodili kod posuđivanja novaca”. Stoga Nora odlučuje prekinuti za uvijek ovaj lažan, “zlatan kavez”, napustiti djecu i od Torvarda koji je sav smožden i beznadan odlazi bez riječi kao od potpunog stranca kako ga uostalom na kraju drame i naziva.

Henrik Ibsen veliki je norveški dramatičar koji je imao neizmjeran utjecaj na suvremenu dramu. Njegov rad priznat je u cijelom svijetu, a problemi odnosa u obitelji, statusa žene u društvu i obitelji, ostali su “bezvremeni” i neriješeni do današnjih dana unatoč ženskoj emancipaciji koja je upravo u Skandinavskim zemljama poput Norveške dovedena gotovo do “savršenstva”. To su društva u kojima su žene jednako vrijedne u svim poslovima sa muškarcima koje obavljaju van ili u kući, a njihova se društva uzimaju “kao mjera čovjeka”. Pa, ipak ostaje pitanje kolika je visoka cijena koje žene plaćaju za svoju emancipaciju diljem svijeta, je su li doista emancipirane, čega su se sve morale odreći u ime emancipacije i što su njome sve postigle?

Je su li to, naime, proporcionalne vrijednosti, ako i to: Da je kako su neki mislioci Zapadne civilizacije kazali: Švicarska imala stoljetnu demokraciju, a što je izmislila? Uru kukavicu. Dok je Italija imala ratove i krvoprolića, pa je imala i Da Vincija i Michelangela i td. Ovo djelo postavlja tri osnovna pitanja na koja i dan-danas i žene i muškarci kao ljudska bića pokušavaju dati odgovarajući odgovor: što je to idealno društvo, koje mjesto u njemu pripada ženi, a koje muškarcu i gdje je u svemu tome – ljubav? Nestaje li ona i danas pred pravilima ili se pravila danas krše bez imalo “obraza i obzira”, norme su postale fleksibilnije, žene – sponzoruše ili nadničarke i kako Krleža kaže “mužače”. Uostalom,zar se nije i Ibsen barem potajice pitao: Kamo ide ovaj svijet koji nije dobar niti za ženu, a niti za muškarca? Najposlije; ni za koga!? O idealnom društvu i o idealnom braku, toliko!

.

TENA

Josip Kozarac

Glavni likovi: Terezija, Tena, mlada, lijepa djevojka

Sporedni likovi: Tenina majka, Tenin otac, Jerko Pavletić, Tenini udvarači, prosci i ljubavnici, vodnik Beranek, Tenine prijateljice, trgovci, stranci, poduzetnik Leon, Đorđe, Cigani i Ciganke

Mjesto radnje: Selo u Slavoniji

Vrijeme radnje: 19. stoljeće

Ideja djela: isticanje smisla i svrhe života u skromnosti,  jednostavnosti i radišnosti, a ne u traganju za materijalnim dobrima i tjelesnim užicima već za iskrenom odanošću i ljubavlju, isturenost žene obdarene van serijskom ljepotom u svojoj sredini i njezina sudbina

 

U 16 svojoj godini bila je uzrasla i tanka… U 18 godini sva se raspupala i zaoblila i bila je pred udaju. Majka joj prije smrti namijeniše bogatog i naočitog mladića iz sela, Jozu Matijevića. Oca , Jerka Pavletića koji je bio lijen i šutljiv, dane i noći gubio po gostionicama dok je zemlja i dobro propadalo, nije se niti puno pitalo. A Tena je stasala u takvu okružju pod budnim okom nježne i boležljive majke. Bila je Tena jedna od onih ljepotica kakve se ne sreću svakog dana. Bog ju je obdario prelijepim licem, tijelom, kosom…a  u naravi sva se bila dala na oca. Kad ju je majka obećala Jozi nije prošlo niti par dana od kako je ispunila “svoju posljednju zadaću na ovom svijetu” i izdahnula je. Tena je nije puno oplakivala. Čak štoviše, kao da “su uzde na srcu i na tijelu popustile i prvi puta se osjećala nesputanom i samo svojom”…

Nije prošlo dugo od majčine smrti kad su u selo došli češki vojnici radi odlaska u Bosnu i raspodijelili se po kućama. Kod Tene je na konačište došao naočit mladić. “šeretskog osmijeha” Beranek, pa kad je ugledao lijepu Tenu odmah ju je počeo vragolasto promatrati, pričati joj priče o kraljevskim gozbama i dvorcima o životu u bijelom svijetu ne mogavši se načuditi kako je ovdje sve zapušteno, a da on ima toliko zemlje kod kuće sve bi bilo u cvijeću, u žitu u plodovima i drveću… Niti Tena nije ostala ravnodušna na ovako naočitog mladića kojeg je zavoljela na prvi pogled i sa njim provodila duge, besane, strastvene i nježne, nadnaravne noći. Jozu je brzo zaboravila, jer je bio mlak i nalik na sve ostale momke iz sela koje je predobro poznavala iz djetinjstva, pa kako da se takva ljubav rodi? No jednog dana došla je komanda da jedinica mora krenuti za Bosnu. Tamne Tenine oči nisu suze lile, nego se Tena okamenila, oko vrata mladiću stavila lik Majke Božje, izmolia sve znane i neznane molitve i zajedno sa ostalim djevojkama iz sela, jer je uz nju i svaka novog ljubavnika u tuđem “soldatu” bila pronašla, krenula pratiti svojeg mladića za Bosnu. Kod Save se nije niti okrenula. Dugo je nosila za Beranekom crnu maramu niti u kolo nije išla.

Nosila je crnu maramu kada je u selo stigao i mladi Leon, poduzetnik iz Francuske koji je nešto natucao hrvatski i koji se odmah bacio na posao sa bogatom i raskošnom “slavonskom hrastovinom” Ali je i odmah iznajmio najljepšu kuću u selu, k sebi pozvao najljepše djevojke, a kad je jednog dana ispod crne marame ugledao pravilno lice sa crnim okom i prekrasan raskošan stas, ljepotu kakvu se rijetko gdje moglo vidjeti i po europskim metropolama uspio je preko Tenina oca koji je bio njegov nadničar nagovoriti neka Tena dođe kod njega u kuću. I tako je Tena, mirne, ali prkosne ćudi, što zbog ženskog srca, što zbog tajni koje krije žensko srce, krenula put kući stranca Leona. A kad je stigla nije se mogla nadiviti raskoši Leonove kuće, slikama nagih žena, pokućstvu, uređenim sobama, mirisavim jastucima… Sve je to Leon odmah prijetio, pa je zapitao: A, je’l ti se sviđa? Više nego ti, odmah je ko iz topa ispalila Tena. I tako je prelijepa Tena “bila kupljena”.

Počela je svako večer provoditi kod Leona. Predavala se putenim užitcima i raskalašenom životu, opijala se mirisima svakodnevne kupelji i mirisima pomada i novog ruha, uživala u tijelu, u jelu u lagodnom životu. Plesala uz cigansku glazbu koju je svirao lijepi Ciganin Đorđe koji je isprva potajice, pa potom javno počeo salijetati lijepu Tenu. Jedne noći čak ju je i posjetio u njezinoj kući i sa njom proveo noć. To je saznao Leon, ali on je Tenu volio kao ljepoticu i ništa više od toga. Kada se nasiti bogatstva sa slavonske, njemu tuđe zemlje, on će se vratiti svojem rodu i svojim djevojkama. Tena će biti njemu tek jedna u nizu.

A i Tena je polako spoznavala da nije rođena samo za ljubav jednoga nego za više njih. Ali bojala se da ne izgubi “tron” kod Leona zato je i došla, ali ne  s osjećajem krivnje zbog probdjevene noći s Đorđem natrag kod Leona, a on sav pripit kad ju je vido onako lijepu “te noći ju je ljubio kao nikad do tada”. No, i Leonu je došla naredba da mora napustiti ovo selo i krenuti u potragu za boljim i većim profitom. Kao uspomenu na noći provedene sa Leonom ostalo joj je ruha, haljina, odjeće, nakita i novaca. A dotle, lijepi Ciganin Đorđe joj nije davao mira. Otac Tenin se sav pogubio nakon gubitka službe kod Leona. Na dražbi je zbog duga izgubio svo imanje, a ono malo što mu je ostalo prodao je za “bud zašto” i propio se.

 

Dok je Tena sva sjala u svojoj ljepoti, sebi se divila i kovala planove kako će dalje? Smislila je plan prema kojem će se vratiti zaručniku Jozi Matijeviću, ali će zadržati i Đorđa. Đorđe, lijepi, bijeli Ciganin joj je prijao zbog njegove vatrene ćudi, Jozo je bio naočit, pa će je unatoč tome što je bio oženjen – hraniti. Tako i bi. Plan je Tena iskovala, u kolo se pored Joze uplela, sva je bila mokra od plesa, sa njegovim se rupcem obrisala i zauvijek ponovno očarala nesuđenog zaručnika Jozu. Već iste večeri bili su zajedno. Tena je postala gospodarica u Jozinoj kući pored žive žene k tome još i noseće. Ali one su postale prijateljice, baš kao što su Jozo i Đorđe postali prijatelji. Jedino je račune mrsila ciganka Maruška, Đorđina žena. Ona je vikala pod Teninim prozorima, psovala, bacala kletvu, sve dok… Sve dok stara Ciganka nije savjetovala Marušku da Đorđu rodi sina, a za sve ostalo da će se ona pobrinuti.

Smjenjivale su se zime, proljeća i ljeta, imanje Jerkovića se smanjivalo, ali nije bilo jedino u selu: Slavonija je slična prezreloj voćki koja je pala sa stabla pa je sada grizu i ose i pčele i muhe, sve samo zato, jer je Slavonac lijen bio da uzbere svoju voćku. Pa da ga tko zato požali da tuđinac u toj zemlji od suviška živi i opstoji, a on nije kadar sa onim što su mu djedovi namrli?… zapisao je to u pripovijetki Tena, Ivan Kozarac.

No, kao što smo i prethodni ispričali, Maruška se primirila i skovala tajni plan, te se približila Teni. A Tena, ta ona je “žene smatrala kao i muškarce, svi su se klanjali njezinoj ljepoti. Nemarišne mekoputnost, to je bila jezgra njezina značaja; oštrijeg, izrazitijeg poteza nije bilo u njezinoj duši”. Da Ciganka Maruška nešto drugo snatri osim prijateljstva sa njom, u to Tena nije sumnjala.

 U međuvremenu Jozina žena je rodilaa, a dijete je nakon mjesec dana umrlo. Jozo je počeo pažnju poklanjati svojem djetetu i obiteljskim obavezama, pa je malo i zanemario Tenu, a Maruška je obavijestila svojeg supruga Đorđa da će uskoro postatin otac. Te se i on izbezumio od sreće. Po selu se pričalo kako lijepa Tena izlazi iz gotioničarskih soba… Stara Ciganka, pak je uskoro krenula na put za Bosnu, a iz Bosne donijela svakojakih rupčića, rubaca, ruha… I sve pokonila lijepoj Teni, diveći se njezinoj ljepoti kojoj prema Cigankinim riječima nisu “niti Sunce niti mjesec ravni”.

Uskoro se Tena počela žaliti Ivki, Jozinoj ženi da je boli glava i Tena je oboljela. Dobila je kozice. Lice joj se pretvorilo u krastu. Jedino ju je posjećivala Ivka i nije znala bi li se radovala njezinoj nesreći ili je žalila. “Kažu da si to dobila zbog oholosti svoje”, govorila bi Ivka kad bi Tenu posjećivala. “A što sam ja kriva što me Bog stvorio lijepu?”, pitala bi na glas Tena. Đorđe ju je vidio, a i Jozo i svi su digli ruke od nekad lijepe Tene. A pravo da se kaže: nikada Jozo nije niti volio Tenu, nego samo to što je posjedovao i ljubio tako lijepo lice i tako lijepo tijelo”. Tena je ostala sama. Jozo je prvi puta na svojoj ženi Ivki primijetio nakon toliko godina kako se nakon poroda proljepšala, a Đorđe je ludovao “po ciganski” za svojim sinom iako je ovaj Đorđe bio “lažni” kako ga je prozvala stara Ciganka, jer je Maruška samo kako bi zadržala svojeg lijepog Đorđa legla sa drugim u postelju i podmetnula Đorđu tuđe dijete…

Vrijeme je prolazilo, Tena je jednog dana vezla uz prozor kad se kući i imanju koje je otišlo na bubanj uz još mnoga gospodarstva u selu po koje su došli Česi,  a sa njima i nekadašnji vodnik Beranek. Beranek je dao 200 forinti za imanje Jerka Pavletića i sa zebnjom u srcu išao prema kući. “Kome lijepa Tena pripada? Hoće li ga pogledati tako sakatog, bez ruke koju je izgubio u Bosni, pitao se cijelim putem” Kad je došao u sobu, onako bez ruke i zapuštene brade, Tena je pomislila da je neki prosjak i odsjekla: Kako nema niti za njih, a kamoli za druge”. Ali… Beranek je stao. I u čudu gledao. Nije mogao u tom licu prepoznati lijepu Tenu! Lice je bilo crveno, oguljeno… A onda je zastala i Tena. Cijeli život joj je preletio pred očima, svi užitci, sve noći prazne i isprazne…

 Pred Beranekom se ponovno vratila njegova poznata Tena, a pred Tenom poznati i dragi pogled koji ju je ispratio prije 3 godine pored Sve. Ostali su nijemi. Prepoznali su se. Prazan rukav se tresao kao da je život u njemu dok su zagrljeni stajali. “To su vidjele njihove oči, a što su vidjele nije bilo lijepo; ali dok je to došlo do srca, pretvorilo se u ono anđeosko milosrđe iz kojeg se rodio biser-suza na njihovim očima, suza iz koje je prosijavala sjajna traka ljepše budućnosti, budućnosti, koja će kuću Jerka Pavletića iznova podići, zapustjela polja iznova pomladiti, novom pokoljenju ljepši put utrti…” I lijepoj Teni, ponovno ljepotu vratiti! Dodat ćemo za kraj, mi – umjesto pisca.

.

BITANGA

Slika iz zagrebačkog života,
Janko Polić Kamov

Mjesto radnje: Zagreb

Vrijeme radnje: početak 20. stoljeća

Glavni likovi: Bitanga i Zagreb

Sporedni likovi: otac od Bitange, inače načelnik imenom Bosnić u jednom mjestu Gorskom Kotaru, Bitangina zaručnica Ružica, Zagrepčani, đaci, Bitangino zagrebačko društvo, udane žene sa kojim je Bitanga imao intimne veze i Bitangin prerano preminuli sin, prolaznici i pripovjedač

Ideja djela: kritički pogled na život Zagreba, na sve pokrete i organizacije ljudske, demistifikacija svih mitova društvenih, političkih, metafizičkih; kritički odnos prema gradu i selu odnosno provinciji, sa porukom promašenosti i besciljnosti ljudskog života opisanog vještom pripovjedačevom ironijom koja je dobronamjerna i dobroćudna.

SADRŽAJ:
“Bitanga nije pseudonim. To mu je pravo ime. Tek otac ga nedavno promijeni u Bosnić, kad posta načelnik negdje u Gorskom Kotaru…” Tako sa blagom ironijom koja nema nikakvog žalca, već je odmak od stvarnosti, njeguje od početka svoje novele Bitanga pisac odnos prema istoimenom liku. Bitanga je zapravo kako stoji u podnaslovu novele slika iz zagrebačkog života i to s početka 20. stoljeća. Bitangu na početku novele pisac opisuje kao šaljivdžiju koji je već svojom pojavom izazivao smijeh, a da ni po čemu nije bio iznimka. Niti po izgledu niti po pameti. Čak štoviše, kod Bitange je sve, kako ga pisac šaljivo opisuje bilo smiješno: “cipele, redovito izglačane, zubi nikad neisprani, nos tako skroman u zahtjevima, te nije ni potrebovao rupca; dva uha, koje nikad nije prao hladnom vodom, da ne pocrvene, nokti, žuti kao u svih pušača…” Bitanga je bio zapravo pravi produkt grada Zagreba s početka 20. stoljeća! Kad je to trebalo, bio je šaljivdžija, a po potrebi i cinik. Uvijek omiljen u zagrebačkom društvu. Kao pridošlica iz provincije u Zagreb vrijeme je provodio po kavanama, uz društvo, piće, hvatanje muha ili besposličarenje.

Rijetko se kada kartom (pismom) javljao svojem starom ocu ili zaručnici Ružici koju je za sobom ostavio u provinciji. Njegov otac to je pravdao “višim razlozima”, jer da naime “u metropoli nitko nema vremena, u metropoli svi žure, nitko ne spava tamo, pa tako niti njegov sin nema vremena”. I tako je Bitanga nešto piskarao po novinama, vukao se po školama i kavanama, uvijek sklon cinizmu i društvu udatih dama, sklon pseudo kritici ili pseudo filozofiji, kao pravi provincijalac u velikom gradu imao je svoj stav i mišljenje o svemu. Od politike do gradskog i seoskog života. Jer, na selu bi bio telić, u gradu je nadobudna omladina. I Grad šeta, provincija stupa, tako je razmišljao na glas Bitanga. Čak mu niti čovjekova fizionomija nije promakla, pa su prema Bitanginu sudu oni koji su došli s mora imali tanje i duže nosove, sve to zbog ribe, a oni koji su dolazili u Zagreb iz Zagorja imali su kraće i tupavije nosove, a sve to zbog okopavanja zemlje, tako je, naime, lamentirao dokoni Bitanga.

Kroza cijelo pripovijedanje o Bitangi kroz cijelu novelu o njemu, pisac je kritičan i ironičan prema zagrebačkoj sredini koju opisuje kao “malu i skučenu” kao i prema tzv. intelektualnim, studentskim i đačkim krugovima koji žive kavanskim životom Zagreba, ali to pripovjedač čini na jedan nenametljiv i vrlo suptilan način u opisu grada, prirode koja okružuje grad i ljudi. No, sve bi teklo uobičajenim ritmom svakodnevnog života Bitange da mu se jednog dana nije zatreslo tlo pod nogama. Bio je to maleni potres, tako su barem ljudi pripovijedali po gostionicama. Potres mali, ali za Bitangu sasvim dovoljan da u njemu pokrene lavinu osjećaja za koje nije niti slutio da postoje. Odjednom se sjetio svojeg starog oca, svoje zaručnice Ružice u provinciji, pa mu na oči grunuše suze, odluči se vratiti Bitanga natrag u provinciju. Ali znatiželja i čari velikog grada bile su previše izazovne. I stane Bitanga šetati uz rijeku Savu, pa po cijelom malom i skučenom Zagrebu, kako pisac opisuje grad, te stane Bitanga grozničavo misliti o sebi samome i sve stavljati pod znak pitanja: od svojeg života kojeg je proveo u cinizmu do metafizičke providnosti. U jednom trenu mu na um padne njegov sin kojeg je imao sa jednom udatom damom i nikako se ne mogaše sjetiti imena sinovljeva. Sve je znao o malenom, prerano preminulom dječaku i to kad mu je prvi zubi nikao i drugi i kad je prohodao i kakve je haljine nosio, ali imena? Imena se, Bitanga nikako nije mogao sjetiti. To ga je savjest progonila, smatrao je on. I ime od njegovom sina postalo mu je takva opsesija da je osjećao kako ludi, a na kraju je i poželio da poludi, da ga vode u Stenjevac dok sam sebi nije rekao: Aleksij, – a -. I tu stane.

Sine mu misao u glavi da se dječak zvao poput njega. I Bitangu obuzme takva sreća kao ludog čovjeka dok dobije novčani zgoditak na lotu. Od sreće koja se preotela kontroli i prešla u ludilo koje je Bitanga ionako priželjkivao, on se počeo svlačiti. Prvo je izuo cipele i želio potrčati po šumi, ali noge su bile teške, pa je skinuo hlače i odijelo, te košulju i osjećao je kako ga zrak golica po mršavom tijelu, a tako bi i ostao da redarstvenik nije došao po njega priveo ga zbog kršenja javnog reda i mira i odmah ga odvezao u bolnicu. A prije toga šef redarstvenika kao stari Bitangin prijatelj iz kavane, zaogrnuo je Bitangu kabanicom. “Našto se Bitanga nađe uvrijeđen, pa se naglo uozbilji i ne progovori više niti riječi”.

Pripovjedač ove novele Janko Polić Kamov umro je u 24 godini u Španjolskoj koja ga je oduševljavala, volio je kavanski život i piće, pisao za honorar po dnevnim novinama i živio od bratove pomoći. Janko Polić Kamov spada među jedne od rijetkih kontroverznih književnika u hrvatskoj književnosti. Njemu su Zagreb, pa potom i Hrvatska u svemu bili premaleni i skučeni, stoga se još u ranoj mladosti otisnuo u svijet i vrijeme provodio po Italiji i Europi, da bi od bolesti pluća u mladosti skončao u Španjolskoj gdje je sahranjen u grobnici bezimenih.

 

DUBROVAČKA TRILOGIJA
EKVINOCIJO

IVO VOJNOVIĆ

Mjesto radnje: malo pristanište dubrovačkog primorja

Vrijeme radnje: sredina 19. stoljeća, za velikog nevremena – ekvinocija

Glavni likovi: meštar Ivo, njegova majka Jele, djevojka Anica, Frane kapetan, Aničin otac i Niko, povratnik iz Amerike

Sporedni likovi: Pavo, njegova supruga Kate, Mare od pošte (poštarica), Vlaho slijepi, mornari, Lucija, djevojka koja služi kod kapetana Frane, grobar, djeca, pomorci, žene, narod

Ideja djela: Ljubav majke prema sinu, odanost sina prema majci, prema skromnom domu i prema ljudskim vrijednostima koje žive i u najsiromašnijim slojevima društva, te prijezir prema novcu koji je stečen na nečastan način, ali i borba čovjeka sa i protiv prirode i ljudska ovisnost o hiru prirode, jer radnja drame se odvija za vrijeme mirnog vremena koje eskalira u veliko nevrijeme na moru i na kopnu

Prvi čin drame Ekvinocijo započinje razgovorom na dubrovačkom dijalektu povedenom u mirnom sutonu između Pava i starog mornara koji najavljuju ekvinocijo. I dok su oni u muškom razgovoru njegova supruga Kate dočekuje raširenih ruku dvoje siročadi – djece koja su došla u njezinu trgovinu moliti kruha, jer su gladna. Sve je puno šušura, mirisa, žamora i graje kako to obično biva u svijetu tzv. malog čovjeka ili pučanina. Odmah se čitatelj uspijeva uvjeriti u dobrotu običnog čovjeka, njegov smisao za humor i šalu kojima nadilaze svakodnevne poteškoće i siromaštvo u kojem žive. Kate je čak kazala da “ako se vrati na zemlju, misleći pri tome ako se ponovno rodi, da će ostati usidjelica radije nego rađati djecu koja će živjeti u siromaštvu.

Odmah poslije prostodušnih i dobroćudnih ljudi poput Kate i Pava upoznajemo meštra, mladog Ivu Ledinića i u njemu prepoznajemo osobine ponosnog, hrabrog i suosjećajnog mladića koji je izuzetno privržen suosjećajan prema svojoj majci Jeli. Kako radnja drame teče uviđamo da je Ivo zaljubljen u Anicu, kćerku kapetana Frane koji svoju jedinicu ne namjerava dati za siromaha poput Ive što posebno vrijeđa u prvi mah Ivinu majku Jele. U maleni svijet naučen na oskudicu, neimaštinu, ali mir, dobrotu i suosjećajnost jednih  prema drugima ulazi nemir sa dolaskom Nike koji je povratnik iz Amerike. Niko je inače porijeklom iz ovog kraja ali se prema ljudima s kojima dolazi u kontakt odnosi oholo, osorno i bahato ne prezajući da na svakom koraku ističe svoje bogatstvo stečeno u Americi i siromaštvo i zaostalost koju on vidi u bogobojaznom životu stanovnika dubrovačkog kraja. Kako je kapetana Frane po svojem uvjerenju iznad ostaloga puka odmah mu je omiljelo zlato i bogatstvo Nike, pa svoju kćer jedinicu namjerava dati čovjeku dvostruko starijem od njegove kćerke – bogatom Niki. Odmah prilikom upoznavanja Nike vidimo da između Jele i njega postoji neka tajna povezanost koju ispravno slutimo, a kasnije će se pokazati kako između njih dvoje postoje i čvršće spone od onih o kojima tek naslućujemo.

Kako je, međutim, odmah i Jelin sin Ivo naslutio da bi Anica mogla poći za Niku “u glavu mu je udrila zla krv” i posegnuo je za sjekirom ne bi li majci pokazao kako se namjerava osvetiti ovom “paunastom pridošlici”. Jele se prepala ove naglosti, a kasnije će čitatelji drame vidjeti i zašto je njezina reakcija bila upravo takva. I dok Niko pohodi kapetana Franu da isprosi Anicu za svoju suprugu, Anica koja je plahe naravi i slabašne volje ipak se suprotstavlja očevu i Nikinu naumu, te od nasrtaja i obećanja Nikinih pada u nesvijest što otac Frane pripisuje njezinu nasljeđu od majke koja je već odavno pokojna. U kuću kapetana Frane dok je vani počela oluja i grmljavina dok se sve živo skrilo od podivljalog mora koje vrišti i koje se razbija o stijene, a oluja na kopnu mahnita u mrkloj noći dolazi Jele na razgovor sa Nikom. I kako se priroda bori sama sa sobom tako u razgovoru između Nike i Jele otkrivamo svu dramu.

Niko je Jelina ljubav iz mladosti koji ju je ostavio i otišao u Ameriku gdje se obogatio na sumnjivim poslovima. Jele je, kako je kazala “ostarjela i posjedila od čekanja na njega” i preklinje ga, udara ga i kudi i moli da je oženi sada samo da je spasi grijeha koji je počinila, jer je začela i rodila dijete izvan braka, te u toj navali životnog razočaranja priznaje Niki da je Ivo njegov sin. Niko je osoran, pomalo zdvojan i nervozan, ali i iznenađen. U svakom slučaju drzak i ne zna se postaviti u novonastaloj situaciji osim što inzistira da je Jele “mahnita i luda, te da je ne namjerava sada tako staru ženiti niti sinu prezime dati”, a osim toga da će za ženu uzeti Anicu. Sva zajapurena i “poluluda” Jele odlazi u noć svojoj kući gdje je čekaju Pavo, Kate, Mare, Vlaho slijepi koji bogobojazno očekuju da se Jele vrati i da se nevrijeme smiri uz to se međusobno hrabreći mudrim izrekama Kate i  mudrog Vlaha slijepog koji sipa i pošalice tako da se puk odmah i šali zaboravljajući pri tom svoje brige. Kad se Jele vraća kući svi odlaze od nje, a na vrata dolazi Ivo. U razgovoru sa Ivom majka mu priznaje da je “zgriješila u mladosti ” I sebe uspoređuje sa majkom sedam boli odnosno Marijom Djevicom, te Ivi otkriva tko mu je otac. Ivu ju prezrivo odbacuje, lupa vratima i odlazi razočarano i ljutito iz doma srama kako je nazvao svoj dom. Na to oluja otvara prozor Jeline kuće i more ulazi kroz prozor, te poplavljuje sobu, gasi se svijeća, a na vrata ulazi Vlaho slijepi koji sluti da se ovdje upravo odigrala prava ljudska drama. Polako podiže onemoćalu Jele sa poda i potiče je na molitvu za pomorce koji su jednako tako sada u ovoj neveri sami na svijetu kao i za sve najpotrebitije na svijetu.

Jele rastreseno moli i obraća se djevici Mariji dok u taj tren u sobu ulazi Ivo šireći ruke i grleći majku. Nad tim prizorom koji Vlaho slijepi ne vidi, ali čuje riječi zastaje mu dah. Majka i sin se još nisu stigli izmiriti kad na vrata sobe ulazi sav uzjapuren Niko i moli
Ivu da mu pomogne ići svezati brod Sloboda , jer će ga inače bura raznijeti. U zraku se osjeća napetost. Majka Jele brani Ivi da pođe, jer se boji nesreće, već i s toga, jer je Ivo prije nekoliko noći usnio znakovit san kojeg se Jele bojala. Ali “zla krv” koju je naslijedio od oca jača je. I Ive odlazi u noć. Vraća se obavljena posla , te nakon tog prizora Ivu i Jele, Anicu, Niku i Franu kao i ostale mještane imamo priliku sresti u maloj kapelici. Ivo se ondje obraća Anici riječima: “Zlato ti se više omiljelo nego poštenje”, na što je Anica briznula u plač. Osim toga Ivo je majci obznanio da odlazi za Ameriku sa kako je posprdno nazvao  Nikininim brodom “Sloboda”. Niko donosi karte za brod mladićima iz mjesta koji  s nestrpljenjem čekaju da pobjegnu od neimaštine, naivni i prostodušni ne sluteći što ih sve čeka na brodu, na plovidbi, ali i u Americi, te da većina mladića ne preživljava već podliježe pod teretom teškog i slabo plaćenog posla. Ostajući tako prevarenima. Na brod se trebala ukrcati i Jele, te tako poći sa svojim sinom, ali u luci susreće Anicu koja je ponijela svežanj sa sobom odlučna da pobjegne sa Ivom. U tom naumu joj pomaže Jele. Nakon što se Ivo i Anica ukrcaju u brod Jele odlazi do Nike i smije mu se u lice kao da je poludjela govoreći pri tome kako “Bog ne plača svake subote” i da se smije njemu i njegovim prljavo stečenim novcima kao sirota koju je osudio da tako živi, jer da je Anica pobjegla sa Ivom, te da mu se ona tako osvetila za sve nepravde koje joj je on, Niko u životu počinio. Na to Niko razgoropađeno odgovara kako će poslati žandare da ulove i vrate Ivu s broda. Jele nemoćna od udarca kojim je Niko pogađa uzima lopatu od grobara, a prije toga moli Niku neka nju radije ubije nego da uništi sreću svojem sinu. Na što Niko odgovara “Zato baš, jer u njemu vidim svoju zlu krv. Odmah sam ga prepoznao”, dodaje Niko. “I to je tvoja zadnja”, viče Jele. “Da, zadnja!”, na to odgovara Niko. Ako je tako neka i bude, odgovori Jele, te udari lopatom Niku i na licu mjesta Niko pada mrtav. Za koji tren dok je Jele došla k sebi pribrala se i otrčala na zvonik javiti mjestu da imaju mrtvog čovjeka. Narod se sakupio iz cijelog mjesta na čelu sa svećenikom Matom i kapetanom Franom koji odmah otkriva da je Niko ubijen, te da je to učinila Jele.

Narod koji je ovdje da presudi Jeli daje joj riječ i ona se brani iskreno i čestito, govoreći kako joj je ovaj čovjek uništio život, te da je htio uništiti život i njezinom sinu Ivi. I dok Frano predlaže da se Jele kamenuje, narod i svećenik je odriješuju od grijeha sa pitanjem ” Bi li ove ruke koje su ubile Niku mogle ponovno zagrliti sina?”. Jele kao u groznici odgovara sa riječima – ne bi. Na to se Jele penje na hrid i u vici naroda koji se okreće prema brodu koji isplovljava, a u kojem su Ivo i Anica, Jele se primiče rubu hridi i
govori kako ide svojem Ivi, te se baca niz hrid.

Iako na prvi pogled svaka drama Dubrovačke Trilogije čini zasebno djelo, sve tri drame su međusobno isprepletene idejom koja započinje u prvom dijelu gubitka slobode dolaskom “Novog poredka u Dubrovnik” preko Francuza i gubitkom sloboda starog plemstva i gubitkom slobode Grada, preko ideje gubitka doma u drami na Na teraci, sve do ideje slobode koja je čovjeku nametnula okove novca i bogatstva kojem služi i mučnog života u siromaštvu kojem jedino prkosi majčinska ljubav i ljubav tzv. malog čovjeka prema svojem bližnjem, a koja se očituje u strpljenju, razumijevanju jedni drugih, bogobojaznosti, dobrostivosti, samilosti, šaljivosti na svoj račun, prihvaćanju svakoga tko je pun vrlina i preziru prema novcu stečenom na lupeški način. U svim dramama Trilogije provlači se nit divljenja prema prirodi, te da nas sve jednako sunce grije bez obzira bili bogati i moćni ili siromašni i onemoćali. I sve nas šibaju oluje kako one od prirode tako i životne, te je svatko od nas kao “lutka na koncu” sudbine ili političkih, ekonomskih ili povijesnih događaja. Sve to Vojnović još naglašava glazbenim elementima, jer daje na volju glazbenicima da umjesto riječi koriste glazbu kako bi dočarali oluju u prirodi kao i u čovjekovoj gonjenoj, nesretnoj i nemirnoj duši.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s