Filozofija kao elitna i(li) za svakoga?!

Piše: prof. Matija Mato Škerbić

 

Kakva bi nastava filozofije trebala biti? Treba li ju simplificirati i omasoviti ili ostaviti (učiniti) „elitnom“ i većini nerazumljivom i nedohvatljivom? Kako podučavati filozofiju? Kako je pre-davati ? Te, možda i ključno, tko bi ju predavati trebao? I koje bi karakteristike ta(j) trebao/la imati?

Filozofija kao elitna i(li) za svakoga

O filozofskoj poduci prve vijesti nam dolaze iz Stare Grčke. Poduka se sustavnije vršila od 5. stoljeća prije Krista, najprije u Pitagorejskoj školi, koja je imala redovnički karakter zajedničkog suživota kroz obvezu siromaštva, dijeljenje svega i prijateljstva. Najslavniji su učitelji s bogatom ostavštinom- Sokrat čiji se (reformirani) „sokratovski dijalog“ danas često koristi, osnivač prve Akademije Platon i Aristotel sa svojim specifičnim filozofskim šetnjama unutar Peripatetičke škole (peripatos=grč. šetnja) u Liceju u Ateni. Filozofija se podučava rijetkima, iznimnima i posebnima. S druge strane, prve škole s „današnjim“ predznakom organizirali su Sofisti, koji su svoje usluge počeli i naplaćivati. Upravo to su im posebno zamjerali kasniji filozofi poput Sokrata koji ih je zbog toga čak prozvao „filozofskim kurvama“. Ipak, pristup školovanju, time i filozofiji, Sofisti su (konačno) omogućili širem broju ljudi.

Ipak, ostaje pitanje, je li i u kojoj mjeri jedan od ciljeva prodrijeti do što šireg kruga ljudi i je li filozofija namijenjena i nadata za mase ili samo za elitu? Je li moguća filozofija za svakoga? Mora se ovdje odmah istaknuti kako filozofija kao stalna refleksija, čitanje i promišljanje, te znanstveno istraživanje jest po svojem karakteru vrlo skučenog kvantitativnog obima. Svoj „elitistički“ status zahvaljuje primarno ljudskoj bezvoljnosti i nezainteresiranosti za (stalnim) poniranjem u dubinu samih sebe i drugih, propitivanjem svojih odnosa i postupaka… Širi spektar ljudi filozofija privlači tek u smislu pobuđivanja i skretanja pažnje, uvođenja, odnosno bazičnog usmjeravanja i davanja orijentira. Interes za filozofiju u širem kontekstu zapravo proizlazi iz ljudskog interesa da promišljaju, budu razložniji, logičniji, suvisliji, ali i da pokušaju proniknuti dublje i(li) više.

Srednješkolska dob vrijeme je i prostor u čovjekovom životu kada otvorenost za pitanja o srži i smislu života jest na vrhuncu. Osviješteni i probuđeni čovjek u nama tada još nije zatrpan gomilom distraktora iz različitih izvora i provinijencija, „odraslih“ egzistencijalnih briga poput pribavljanja i pripreme hrane, pripreme za i odlaska na posao, svakodnevnog „networka“ dužnosti (čišćenje, peglanje, opravci, šoping, režije…), potrebe za opuštanjem i skretanjem pažnje sa bremenitog, potrebe za dokoličarenjem itd.

U tom smislu , pitanje je u kojoj je mjeri smisao poduke i odgoja u filozofiji kao obvezatne školske (gimnazijske) nastave prodrijeti do svakog čovjeka ponaosob. Barem do razine dovođenja stvari u pitanje, razvoja kritičnosti, razboritosti te… reflektiranja. Posebice u pitanjima morala. Savjesti. Naime, svaki je čovjek utoliko involviran u filozofiju ukoliko je razmišljajući i reflektirajući subjekt. U tako shvaćenoj nastavi/poduci i odgoju u filozofiji od velike je važnosti kvalitetno simplificiranje. Odgovorno, znanstveno relevantno i plauzibilno simplificiranje. Koje ujedno privlači i uvodi, no istovremeno stvara pravi temelj za buduću moguću nadogradnju. Ali i daje alat za sadašnji i budući put ka pravim istinskim pitanjima i vrijednostima. Pitanjima o sebi, svom značaju, svom cilju/životnom kraju. Okrenutost pravim vrijednostima: ljubavi, prijateljstvu, komunikaciji, obitelji, moralnim vrijednostima dobrote, iskrenosti, poštenja… kao i težnja dokoličarenju nauštrb besposličarenju i konzumerizmu.

U kontekstu izrečenog i u recentnom nam okružju, veliku pripomoć pružaju mnogobrojni pokreti i inicijative unutar filozofije. Možda najprodorniji, najaktivniji i najpopularniji je pokret Praktična filozofija (nipošto ne miješati sa slavnom „školom“ okupljenom oko časopisa Praxis !) Iako je katkada meta napada i obezvrjeđivanja od strane akademske zajednice, treba apostrofirati njenu neupitnu vrijednost. Ona je ponajvećma u tome što uspijeva dopirati do velikog broja ljudi i aktivirati ih, te im približi(ava)ti filozofiju. Primarno koristeći nove i svježe , kreativne i inventivne načine, putove i metode, ali i revitalizirajući i nadograđujući stare (poput Sokratovskog dijaloga primjerice). Opasnost i problematičnost u pristupu jest odlazak u simplifikaciju i profaniranje radi prodiranja i dopiranja do velikog broja ljudi. Također i izgradnja kulta ličnosti pojedinih „praktičara“. U svemu, potrebna je nužna istinska nadogradnja, kako kroz upućivanje na filozofe i filozofske škole, tako i na konkretna djela, znanstvene radove i simpozije.

Metodika nastave filozofije

Na polju metodike nastave filozofije u Hrvatskoj, dva su najvažnija autoriteta- Josip Marinković i Boris Kalin, kako svojim brojnim prilozima na znanstvenim simpozijima, stručnim skupovima i edukacijama, tako i znanstvenim radovima, priručnicima i knjigama, ali i “osposobljavanjem” niza generacija kroz fakultetsku studijsku nastavu.

Također, iznimnu važnost i utjecaj ima časopis “Metodički ogledi”, jedini specijalizirani časopis za filozofiju odgoja na cijelom regionalnom geografskom prostoru. Časopis izlazi od 1990. godine, dva puta godišnje, uz proklamaciju kako je “osnivanje časopisa inicirano potrebom za osvjetljavanjem bitnih pitanja odgoja u teoriji i praksi”. Osnivač i dugogodišnji glavni i odgovorni urednik bio je Milan Polić, sve do nedavne objave povlačenja, odnosno nedavne nenadane i prerane smrti. Tako su časopis preuzele mlade znanstvene filozofske snage, Ivana Zagorac kao glavna i odgovorna urednica uz koju je izvršni urednik Bruno Ćurko. Oni, zajedno sa suradnicima, ali prije svega Zagorac svojim silnim entuzijazmom, energijom i talentom, nastoje ovaj nezamjenjiv i jedinstven časopis održati na životu u ovim za znanost izuzetno nepovoljnim vremenima.

U smislu metodike nastave, signifikantan je korak izrada i objavljivanje prijedloga nacrta predmetnog kurikula nastave filozofije (dostupno na http://www.hrfd.hr/documents/nacrt-predmetni-kurikulum-filozofije-rr-2-doc.doc.)

Ovaj vrhunski uradak djelo je Raula Raunića, nasljednika Borisa Kalina na mjestu voditelja katedre za Metodiku nastave filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U njemu, kao cilj nastave filozofije posebno se apostrofira ljudska sposobnost refleksije. Refleksiju Raunić apostrofira kao četvrti temeljni kod kulture, uz čitanje, pisanje i računanje. Refleksija omogućuje samospoznaju s jedne strane, “stajalište općosti i mišljenja višeg reda” s druge strane, te “orijentaciju u mišljenju” s treće. “Kompetencija filozofske refleksije omogućava rekonstrukciju, utvrđivanje i stvaranje značenja, smisla, razumijevanja i komunikacije čovjeka u njegovu povijesnom svijetu.“ Nadalje, kao tri temeljne zadaće Raunić ističe- kultiviranje uma (argumentacija, sposobnost kritičkog mišljenja i snaga razloga), njegovanje humaniteta (njegovanje razboritosti i poopćenja volje kroz odnos spram sebe, drugih i prirode) i narativnu imaginaciju („kreativno i imaginativno mišljenje, koje iskušava granice mogućeg, uz istodobno uvažavanje realiteta“). One smjeraju razvoju triju ključnih ljudskih moći: teorijske, praktičke i poetičke, odnosno k razvoju kritičkog, brižnog i kreativnog mišljenja. Za konkretno „ostvarenje ciljeva nastave filozofije podrazumijeva objedinjavanje povijesnog pristupa, koji pruža kontekst, sistematiku i genezu, s tematskim (problemskim) pristupom, koji pruža mogućnost odabira, analitičkih uvida i osobnih izazova“, uzimajući u obzir interdisciplinarni i međupredmetni karakter sadržaja. Obnovljenu pak taksonomiju kognitivnih, obrazovnih ciljeva Benjamina Blooma, smatra relevantnim orijentirom za strukturiranje nastave.

Prijedlog Raunića za standardizaciju „osnovnih jezgrovnih sadržaja“ glasi: Uvod u filozofijsko mišljenje: filozofski problemi i fil. pitanja 5 %; Filozofija i znanost 5%; Filozofijske discipline 15%; Povijesna razdoblja filozofijske misli 45 %; Problemi suvremene filozofije 15 % te Izborni sadržaji 15% ukupne nastave.

Najvažnije i najpoželjnije metode u nastavi filozofije su dijalog, problematiziranje, diskusija i rasprava, rad na izvornom filozofskom tekstu i aktualizacija. Također, moguće su i različite kombinacije navedenih metoda, iznađene inačice, gdje postoji značajan kreativan prostor. Uspješnost metoda i same nastave temelji se na „umješnosti“ , inventivnosti i kreativnosti nastavnika i profesora filozofije.

Uloga nastavnika u nastavi filozofije

Temelj svake filozofske poduke (nastave) i odgoja jest podučavatelj odn. odgajatelj. On(a) je ključan čimbenik koji(a) otvorenim podukama , činovima i načinima, ali i hidden curriculumom odn. skrivenim ili neosviještenim namjerama manipulacije, utječe na one koje podučava. Na „uzgojenike“, kako ih naziva Pavao Vuk Pavlović, naš veliki autoritet na polju filozofije odgoja odn. „uzgoja“.

Na istu nas stvar upozorava već u prvom broju “Metodičkih ogleda” E. Vargović, a što posebno ističu i B. Kalin i J. Marinković, kao i R. Raunić u Nacrtu kurikula. Uspješnost nastave filozofije najvećim i presudnim dijelom ovisi o nastavniku filozofije te njegovom iznalaženju balansa između dva osnovna pristupa- povijesnog i problemskog (tematskog). Nastava filozofije za nastavnika jest veoma zahvalna jer nudi niz mogućnosti, a najviše i nadasve kreativnih rješenja, načina obradbe istih nastavnih jedinica na svaki puta potpuno različite načine, pravo po-navljanje odn. po-novljenje. Istinsko činjenje novim!

Istovremeno, nastava može biti i puna frustracija i neugode kako za učenike tako i za nastavnika, ako nastavnik tome nije dorastao odnosno ako ne može stvoriti klimu i atmosferu dijaloga. Događa se da nastava postane još jedna povijest- Povijest filozofije odn. puki povijesni, činjenični pregled filozofa i filozofskih škola s nabrajanjem najvažnijih pojmova, postavki, formulacija, definicija, pa čak i godina!?… sada još i „opravdan“ navodnom pripremom za državnu maturu. Nažalost, nekima je (navodna priprema za) državna matura poslužila kao dobrodošlo opravdanje za vlastitu nekompetenciju i nesnalaženje te nemogućnost iznalaženje načina u nastavi. No, to nipošto nije opravdanje, nego naprosto manipuliranje. Mijenjati kompletnu nastavu zbog jednog ili dva učenika koji će eventualno ići na državnu maturu je krajnje nepravedno i neprimjereno spram svih ostalih, ali ponajviše spram nastave filozofije (i proklamacija i nastojanja metodike nastave) kao takve. Kako bi se izneseno prisnažilo, mogu se pogledati egzaktne brojke i postotci: prošle je godine na državnu maturu pristupilo ukupno 39 167 pristupnika (13597 gimnazijalaca), od čega ih je Filozofiju kao izborni predmet probralo tek 369, što čini mizernih (ili elitnih) 0.271%!! (ako se u obzir uzimaju gimnazijalci, dok je postotak 0,009% ako se u obzir uzmu svi pristupnici!!)

Zbog svog specifičnog sadržaja i pojmovlja, esencijalno je da nastavnik bude ne samo odličan poznavatelj tematike, već osoba i stručnjak ujedno, koja nadatu tematiku može prenijeti učenicima. Filozofija je za učenike predmet bez relacijskog i orijentacijskog konteksta i utemeljenosti, posebice kada se ulazi u samu esenciju, počevši od temeljnih pojmova biće, bit i bitak, pa arhe, logos, eudaimonia ili ataraksija u antici, odnosno napr. prestabilirana harmonija, monade, Aspolutni duh, kategorički imperativ, dijalektika kasnije, koji kao i ostali sadržaji ostaju za učenike potpuna nepoznanica.

Tko, što i kako?

U nastavnoj praksi, osim pitanja TKO (je nastavnik…) i ŠTO (treba učiniti…), sukus nastave filozofije dostiže se u i kroz pitanje KAKO. Pitanje je to načina na koji će sadržaji biti prezentirani, odnosno hoće li se stvoriti potrebna (nužna) atmosfera unutar koje se učenici mogu involvirati u komunikaciju. U pitanju je dakle, kreativnost koja se ponajvećma očituje upravo u iznalaženju novih nastavnih putova, novih rješenja i približenja u prezentaciji sadržaja, ali i u vođenju učenika kroz njih- plauzibilno i znanstveno relevantno a istovremeno privlačno i razumljivo. Uz izbjegavanje zamki nepotrebnih simplifikacija i upitnih interpretacija. Od nastavnika se traži aktualiziranje i konkretiziranje- približavanje filozofije učenicima i njihovim svakodnevnim životima. Nastavnik treba biti takav da (g)radi klimu povjerenja, tolerantne komunikacije u kojoj jedni druge slušaju, poštujući snagu argumenata. Također, da vodi k i upućuje na analitičnost i kritičnost, jer one posljedično donose kvalitetn(ij)e stavove poduprte argumentima.

U ovom kontekstu, pitanje jest je li i adoptiranje nastavnika nužan zahtjev? „Kvalitativno“ adoptiranje značilo bi da bi profesor trebao barem (nastojati) razumjeti trenutne trendove, te u njima detektirati i potencirati ono najintelektualnije i najkontemplativnije, te time omogućiti učenicima ulaz „u“ i stalnu vezu „s“ filozofijom. Razumijevanje svijeta učenika je hodanje uz njih koje omogućuje lakše uvođenje i navođenje učenika na fundament- refleksiju. Ono omogućuje lakše dopiranje do učenika, ujedno i izbjegavanje situacije u kojoj se nastavnik smatra relikvijom prošlih vremena (posebice kada nameće obrasce ponašanja i izražavanja iz vlastite prošlosti (mladosti)- namećući „stara mjerila i navodne nepobitne vrijednosti“.)

B. Kalin gotovo presudnim za uspješnu nastavu ističe i zagovara korištenje skandalona kao stimulusa kojim se izaziva smutnja i nesigurnost kao poželjna početna situacija u nastavi filozofije. U istom smislu, J. Marinković posebno važnim smatra da se u nastavi poduzimaju “koraci u stranu” (od klasične nastave). U tom smislu može se pronaći više prijedloga načina i puteva podučavanja filozofije objavljivanih u časopisu “Metodički ogledi”. Subjektivno ću spomenuti iz osobne prakse proizašle primjere artikulirane u stručni rad “Metodička vrijednost i uporaba filma u nastavi filozofije” objavljenog u istom časopisu, odnosno izlaganje na prošlogodišnjem međunarodnom simpoziju Dani Frane Petrića o uporabi televizijskih serija, preciznije tv serije “The Walking Dead” u nastavi filozofije, pod nazivom “Human in the World-Without”/”Čovjek u Svijetu-Bez”.

Na posljetku…

Kao prva znanost u ljudskoj povijesti, izvor i temelj svih drugih s jedne strane, te kao ona koja je okrenuta izvoru i temeljima čovjeka s druge strane, Filozofija u školama ima posebnu i izuzetno odgovornu ulogu. Stoga pitanja kako? i tko? za nastavu filozofije su pitanja o njenom fundamentu. U mjeri u kojoj se postavljaju stalno i stalno iznova, i nastava sama će nastojati (p)ostajati stalno i stalno svježa i kvalitetna. Za nastavnike znači neprekidnu autorefleksiju odn. samoanalizu s jedne strane, stručnu nadogradnju kroz stalnu edukaciju (literatura, stručni skupovi, simpoziji, Internet linkovi…) s druge strane, ali i ljudsku nadogradnju s treće strane, te konstantnu inklinaciju u smjeru kreativnosti i inventivnosti , radu na stalno ponovljenim, obnovljenim i novim pristupima, načinima, putovima, metodama, vještinama i sposobnostima…