Kad Sokrat, Platon, Aristotel i Maradona igraju nogomet

Nogomet i filozofija?…!?

“I sve je super
I sve je za pet
Kad si muško i voliš nogomet
Ušlagiran i agresivan
Ja sam dušo predivan”

grupa Pips, Chips & Videoclips

    KAD SOKRAT, PLATON, ARISTOTEL, SV. AUGUSTIN, DESCARTES, JASPERS I MARADONA IGRAJU NOGOMET!

Ili, na kraju, može li se istovremeno u punom smislu riječi biti istinski kršćanin i vrhunski sportaš?

Piše: prof. Matija Škerbić

Postoji niz ulaza u filozofiju. Prema Platonu i Aristotelu primaran jest čuđenje, za Descartesa i sv.Augustina dvojba, za Jaspersa mrak i izgubljenost u kojem se pojedinac nalazi… No, recentni svijet nosi i nudi i niz drugih i drugačijih ulaza, jer su filozofiji na refleksiju i postavljanje fundamentalnih pitanja nadate apsolutno sve ljudske djelatnosti i sva polja života! Upravo taj podmet filozofija danas koristi u punoj mjeri, pa i na način znanosti, te ulazi u sve pore i aspekte ljudskog života, dišući punim plućima.  Tako još nedavno prilično česte priče i pitanja o „kraju filozofije“, postaju bespredmetne i besmislene, što je jasno pokazao i posljednji simpozij Dani Frane Petrića na Cresu pod nazivom Perspektive filozofije. U Hrvatskoj danas postoji osim klasičnih filozofskih disciplina i niz znanstvenika koji se bave i filozofijom (moderne) glazbe, medija, filozofijom s djecom (Mala filozofija), a pokrenuta je i prva filozofska ordinacija. Također,  filozofija je ušla i u sport! I- nogomet!

Tako dolazimo do pitanja što to Filozofija sporta zapravo i uistinu jest? Koja su njezina pitanja i problemi? I gdje i kako egzistira? Na posljetku, kako i zašto je zanima nogomet?

Općenito, filozofija sporta jedna je od najmlađih filozofska disciplina, začeta kasnih 1960.-ih u SAD, djelima uglednih američkih filozofa Paula Weissa Sport: A Philosophic Inquiary (Sport- filozofska istraga) i posebno znamenitim Skakavcom Bernarda Suitsa (Grasshoper: Games, Life and Utopia). Stvar kreće fundamentalnim pitanjima: što je sport? I što je igra, ako je sport igra? I zašto se čovjek cijeli život igra?  Treba li redefinirati odn. nadopuniti Aristotelovu zoon politikon i zoon logon echon, te čovjeka koji je nepobitno društveno biće s darom govora i mišljenja gledati i kao homo ludens- biće koje se igra? Ujedno i biće koje voli pratiti druge kako igraju- posebice kada osvijestimo činjenicu da se iz tjedna u tjedan na ogromnim sportskim arenama okupljaju stotine tisuća ljudi i uzbuđeno prate kako npr. 22 hiperutrenirana mladića pokušava jednu loptu proturnuti između dva stupa s prečkom!?

Poput helenističkog ideala Mudraca , ideal filozofije sporta jest filozof koji je ujedno i sportaša i obrnuto. Platon je tako prvi poznati uistinu filozof i uistinu sportaš, koji je participirao čak i na Ihtijskim igrama u pentatlonskoj disciplini hrvanja. Upravo otuda potječe i zamjena izvornog mu imena Aristokle s novim Platon – „širokih ramena“, koje aludira na njegov sportaški fizički izgled, ne zanemarujući pritom ni homoseksualni karakter kako imena tako i igara.

Iako su u filozofiji sporta uprisutnjena metafizička (definiranje i razrješavanje pitanja sporta i čovjeka-igrača/sportaša) i estetička razmatranja (mogu li se sportovi poput umjetničkog klizanja i(li) gimnastike plauzibilno estetski vrjednovati?), ona socijalne i političke filozofije (u kojoj mjeri sport razvija timski duh, suradnju s drugima?; pitanje jednakosti spolova, rasa…), filozofije odgoja (koja je uloga sporta u edukaciji?) i drugih, ipak najveći dio čine ona etička. Ona, kao nesicrpno vrelo, postoje od početka nove discipline, no dominantnim postaju 1990.-ih, te takvim ostaju do danas.

Ubrzo se pokazalo kako postoji niz „velikih“, općesportskih tema poput doping, fair-play, „high tech“ oprema, jednakost spolova, iskorištavanje djece… koje iziskuju vrlo ozbiljan i temeljit zahvat. Također, svaki sport ima sebi svojstvenih i specifičnih problema i izazova. Neki poznati primjeri bili bi: u nogometu varanja i pokušaji varanja (simuliranje, gluma…); u košarci stjecanje prednosti namjernim kršenjem pravila, tzv. strateško fauliranje da se zaustavi vrijeme; u boksu je cilj igre knock out (down)koji je zapravo pokušaj namjernog ozljeđivanja suparnika…

Veoma je začudan i eklatantan slučaj šaha! Za šah ogroman je problem nastao razvojem i implementiranjem moderne IT opreme i visokorazvijenih kompjuterskih programa (koje mogu pobijediti samo rijetki vrsni šahisti) s istovremenom tendencijom dostupnosti minijaturne (špijunske) tehnologije poput „buba“ u ušima, kontaktnih leća itd. Tako su se zadnjih godina redovito pojavljivali senzacionalni pobjednici jakih šahovskih turnira za koje nije čuo nitko prije ni poslije. Šah je bio prisiljen mijenjati pravila i updateati mjere sigurnosti…

Ipak, većini vjerojatno najpoznatiji moralni slučaj jest „Božja ruka“ Diega Armanda Maradone kojom je Argentini donio naslov svjetskog nogometnog prvaka!

Posljedično, razvila se posebna subdisciplina Etika sporta koja se specifično usmjerila i odredila na, sa strane morala, sagledavanje i propitivanje različitih sportova općenito, ali i praksi, ponašanja, stavova, osoba, običaja i pravila u sportu specifično.

Ona sport sagledava s moralne strane na različite načine. Negdje to čini na način savjesti odn. unutarnjih moralnih postavki i stavova sportaša i ostalih involviranih (deontološka etika) a koje sportska legislativa ne zahvaća, poput fair-playa i drugih uvriježenih a nepisanih pravila. Drugdje, razmatrajući koje su vrline (ne)poželjne za sportaša u relaciji spram specifičnosti različitih sportova (aretaička etika vrlina), poput primjerice sebičnosti, radinosti, hrabrosti i odgovornosti, uz pokušaj detektiranja vrlina poželjnih za sve sportove istovremeno.  Drugdje opet, propitujući postupke „s namjerom“ izazivanja i postizanja željene posljedice tijekom ili nakon igre (konsekventna i utilitarna etika).

No za etiku sporta pravi egzemplar i neiscrpni podmet i izvor jest Nogomet. U prvom redu, treba svakako apostrofirati kako je nogomet najpopularniji sport recentnog svijeta, a njegovo Svjetsko prvenstvo (World Cup) uz Olimpijske igre najveći je i najpraćeniji sportski događaj na svijetu. Razlozi za to su mnogovrsni, no možda najvažniji leže u razumljivosti i simplificiranosti pravila (i inklinaciji k nemijenjanju istih), te dostupnosti i jeftinosti rekvizita i terena za prakticiranje.

Osim toga, nogomet dopire do veoma širokog spektra ljudi, od potpuno neukih do onih intelektualnijih i (visoko)obrazovanih, omogućujući svima uživanje u igri i njezinim finesama, ali i refleksijama i debatama.

Ovdje se mogu istaknuli dva za etiku sporta iznimna primjera odnosno slučaja iz hrvatskog nogometa, koji su gotovo paradigmatski- nazovimo ih „Slučaj Pivarić“ i „Slučaj Šimunić“.

Josip Pivarić igrač je GNK Dinama Zagreb i povremeni reprezentativac, koji je dao jedan signifikantan intervju Sportskim novostima u kojem je istaknuo dvije najvažnije inklinacije u svom životu. S jedne strane ističe: „trudim se biti veliki vjernik. Kad god mogu odem na misu, pokušavam živjeti po vjerskim načelima, biti pošten prema ljudima. Tako sam odgajan od malena, trudim se svaki dan biti takav.“ S druge strane, već u sljedećoj rečenici, ustvrđuje „Nogomet? Eee, to je nešto drugo, tu nisam vjernik. Ma, za pobjedu bih učinio sve, lagao bih u oči, simulirao penal, uvijek. Jedino da baš vodimo 3:0, onda bih priznao, ali inače ne… Takav sam, na terenu poznajem samo želju za pobjedom.”Slučaj je egzamplar moralne rasprave unutar etike sporta, primarno o vrlinama u sportu, dakle aretaičke etike sporta, ali i deontološke i konsekventne. Skrajnje je pitanje može li Josip istovremeno biti moralan, pun vrlina kao vjernik, a nemoralan i pun negativnih vrlina(mana) kao nogometaš? I kakav je on kršćanin, kakav sportaš, a kakav čovjek? Na kraju, može li se istovremeno u punom smislu riječi biti istinski kršćanin i vrhunski sportaš?

S druge strane stoji slučaj Josipa Šimunića i njegovog brutalnog nasrtaja na igrača suparničke Srbije Miralema Sulejmanija, 08.11.2013, kojim je spriječio gotovo siguran pogodak Srbije. U krajnjoj je konsekvenci, što su pokazali kasniji rezultati, presudno utjecao na plasman Hrvatske na Svjetsko Prvenstvo u Brazilu. Štoviše, Hrvatska će pred milijardnim auditorijem imati mogućnost reprezentirati se na otvorenju tog velikog događaja.

U intervjuu od 15.05.2014. u Sportskim novostima , a uoči početka priprema za Svjetsko prvenstvo, izbornik nogometne reprezentacije Niko Kovač istaknuo je kako se „Šimunić svjesno žrtvovao“ i „tko zna kako bi sve završilo da to nije učinio“. Izjava izbornika zapravo je poduprla niz teza kojim se Šimunićev čin u Beogradu ističe kao moralna vertikala, uzor i paradigma žrtvovanja/požrtvovnosti za vlastiti tim, štoviše i zemlju!(sic!)

Pro et contra pogled na taj čin, dakle razborit i racionalan, razotkriva nam da je na djelu istovremeno i „barbarski nesportski čin“ (kako najčešće ističu srpski mediji), protivan svakom Fair-playu, duhu i pravilima igre.

Slučaj zadire primarno u konsekventnu i utilitarnu etiku sporta, ali i aretaičku, gdje moramo odgovoriti na pitanje kojim vrlinama želimo podučiti i na kakve primjere uputiti sadašnje i buduće sportaše? Osobito u kontekstu recentnog stanja u kompetitivnom, a posebice vrhunskom profesionalnom sportu, gdje se od sportaša očekuje pobjeda, izvrsnost, rezultat. Ovdje, rezultatski makijavelizam univerzalna je postavka, gdje nakon ostvarenog rezultata sve ostalo ostaje zaboravljeno i nevažno. S ovakvog aspekta gledano, moralno ponašanje nije utilitarno, ono je štoviše kontraproduktivno, jer natjecatelja vodi u nedovoljnu konkretnost, efikasnost, učinkovitost i kompetitivnost, što se najviše očituje u ovakvom profesionalnom sportu najviše razine, gdje presuđuju nijanse između ekstremno spremnih i utreniranih sportaša.

Moralno problemsku situaciju upotpunjava i izloženost sportaša pritiscima od strane sportskih struktura, financijera, trenera i pratećeg osoblja tima na sportskom terenu (fizioterapeuti,liječnici, pomoćni treneri,službeno osoblje…), te publike, novinara i medija.

Ipak, bez obzira na sve, i ovakvi primjeri razvidno ukazuju na to da sport nužno mora nastojati i raditi oko odgoja (mladih) sportaša i trenera u moralnom smislu, kao i pratitelja i simpatizera, za istinskiji, pravedniji i pošteniji sport. Nedostatak morala i njegova neutilitarnost nisu opravdanje!

Stoga, (po)nova izgradnja morala i fair playa, te odgoja mladih sportaša za istinskiji, pošteniji i pravedniji sport, jedini je pravi put! Težak, mukotrpan i spor, ali jedini ispravan!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s