Pucanj u Sarajevu

Je li jedan pucanj doista odgovoran za smrt 10 milijuna ljudi?!

Suma sumarum, svaka ovakva obljetnica primarno je podsjetnik na nužnost racionaliziranja i osvješćivanja apsurdnosti ratovanja u relaciji spram podarenog nam životnog vijeka, te poziv na razboritost i toleranciju, humanost i kozmopolitizam!

piše: prof. Matija Mato Škerbić

28.06.2014. navršava se točno 100 godina od „pucnja u Sarajevu“ odn. atentata na austrougarskog nadvojvodu i prijestolonasljednika Franza Ferdinanda koji se općenito prihvaća kao povod I. svjetskog rata. Prilika je to da se prisjetimo i razmotrimo kako i zašto je došlo do atentata koji uveo europske sile u razarajući rat. Taj je rat signifikantan (i) jer je raspadom tri velika europska carstva (Rusko, Austro-ugarsko i Tursko) ustrojio Europu kakva je ona i danas, uz dvije naknadne revidacije- svršetkom II. Svjetskog rata 1945., te 1990./91. padom Berlinskog zida i raspadom istočnog bloka i (kon)federativno uređenih država.

S aspekta filozofije, promišljanja o tom prvom sukobu svjetskih proporcija, uvode nas u čitav niz propitivanja rata per se. Filozofija rata kao posebna subdisciplina, kreće s fundamentalnim pitanjem što rat jest? Zatim, zašto ljudi ratuju? Je li to dio naše ljudske prirode? Te, postoji li pravedan, moralno opravdan rat, odnosno je li i kako za pojedinca u ratu moguće biti moralan?

                    Razlozi atentata

Casus belli 1. svjetskog rata bio je atentat u Sarajevu, kojeg je izvršio 19-godišnji Gavrilo Princip, iz pištolja skrivenog u buketu cvijeća, ubivši Franza Ferdinanda i ženu mu Sofiju. Da bi razumjeli slijed događanja, treba apostrofirati kako je on bio pripadnik organizacije Mlada Bosna, koja je okupljala mlade Srbe u Bosni, a koja je bila dio srpske organizacije Crna ruka, koja je pak opet bila dio srpske terorističke organizacije Ujedinjenje ili smrt, sa sjedištem u Srbiji. Kao glavni razlog za taj čin historiografija navodi nesređenu situaciju oko pitanja Bosne nakon Balkanskih ratova (1912. i 1913.), koji su „posložili“ stanje na Balkanu, tada nazivanom „bure baruta“, jer su se iz Osmanskog carstva izdvojile i osamostalile Srbija, Crna Gora, Bugarska, Grčka i novostvorena Albanija. Najnezadovoljnija i najagresivnija bila je Srbija sa svojim snažnim pretenzijama ka teritoriju Bosne. Naime, Bosna je manevrom iz 1908. nakon tzv. Aneksijske krize izdvojena iz teritorija Osmanskog carstva i predana i prodana na anektiranje Austro-ugarskoj, za 52 000 000 austrijskih kruna odštete!

„Mastermind“ atentata bio je srpski „pukovnik Apis“ Dragutin Dimitrijević, koji se očevidno nije bavio kvalitetom argumenata za odluku o izvršenju atentatu, a posebno anticipitranja mogućih konsekvenci. Upravo zbog njegove, time i umiješanosti Srbije u atentat, Austro-ugarska je objavom rata Srbiji po defaultu uvukla dva velika saveza europskih sila u svjetski sukob.

                    Razlozi rata

Svaki govor o ratu treba krenuti od pitanja koji su razlozi izbijanja?

U prvom redu, to je ustrojavanje europskog sustava međudržavnih saveza, koji je  konvertirao lokalni balkanski problem u veliki europski rat. Misli se na saveze Centralne (Središnje) sile koji su činile Njemačka, Austro-ugarska i Italija iz 1879., te savez Antanta (Srdačni) stvoren 1904. između Francuske, Velike Britanije i Rusije.

Europski rat pak postaje svjetski zbog imperijalizma. Kolonije su po defaultu uvučene u rat zajedno s državama kojih su kolonije. Iako se rat odvijao svojim najvećim dijelom u Europi, a manjim u Africi i Aziji, udaljene su kolonije prisiljene participirati najčešće kroz davanje ljudstva  i svih ostalih resursa.

U drugom redu, možda najvažniji razlozi su ekonomski, gdje savez Središnje sile traži novu raspodjelu kolonija. Naime, u prethodnim stoljećima stvorila se nevjerojatna neravnoteža među razvijenim (europskim) silama, prema kojoj oko 80% (!!) teritorija zemaljske kugle kao kolonije iskorištavaju članice Antante, najviše Velika Britanija. Razlog neposjedovanja kolonija leži u kasnom ujedinjenju na više malih država rascjepkanog teritorija Njemačke (1871.) i Italije (1870.), čime su te razvijene i bogate sile zakasnile na tzv. podjelu kolonija.

Nadalje, razlozi su trajne napetosti među silama i loša diplomatska komunikacija. Na posljetku, razlog leži i u nizu iluzija. Iluziji da rat neće biti dug, da se sukob može kontrolirati i limitirati, da će nestabilni režimi izbjeći sudjelovanje u ratu, da će u diplomaciji presuditi racionalni argumenti…

                    „Veliki rat“ i „veliki pokolj“

Prvi svjestki rat je nazivan mnogim imenima,  no najčešće „Veliki rat“. On je po svemu bio najveći u povijesti (po brojkama ga je nadmašio tek II. Svjetski rat): vodio se na tri kontinenta i teritoriju 14 zemalja, participiralo je rekordnih 36 (od 54) država svijeta i 65 milijuna vojnika. Najveći je kako po broju žrtava s oko 10 milijuna mrtvih i 20 milijuna ranjenih te 8 milijuna nestalih i zarobljenih, broju žrtava u jednoj bitci- na rijeci Sommi preko milijun, tako i po korištenom broju komada oružja, vozila i ostalih ratnih sredstava te količini uloženog novca – oko 200 milijardi USD!!

Česti je naziv i „Tehnički rat“ nastao zbog korištenja novih znanstvenih otkrića, tehničkih izuma i oružja. Ruska je vojska po prvi puta u ratu uspostavila radio-vezu, Njemačka upotrijebila kemijsko oružje- klor i plin iperit, Velika Britanija za rat presudni tenk (engl. spremnik), a obje zaraćene strane snajper, automatski pištolj, pušku i mitraljez, bacač plamena, minobacač, velike topove („velika Berta), podmornice, avione i zeppeline… Ključni izum jest izum tenka Mark I., koji je korišten u bitci na Sommi (od 50 tenkova dopremljenih na bojišnicu, pokrenuto je tek 25!), te „tenk pobjede“ Renault FT-17.

Bio je to i „špijunski rat“ za koji je eklatantna pojava Mata Hari (kodno ime H-21), podrijetlom iz neutralne Nizozemske pravog imena Margareta Gertruda Zelle. Ona je svojim super izazovnim trbušnim plesom i striptizom, te prodavanjem seksualnih usluga generalima, ministrima i drugim utjecajnim osobama, „izvlačila“ veoma korisne informacije i podatke. Svojom je pojavom imala i širi utjecaj, kako za razvoj noćnog života, medija- kao prvi pravi celebrity, tako i ženske emancipacije i odjevnog „razgolićivanja“.

No, naziv koji najbolje pristaje ratu jest „rovovski ili pozicijski“ odnosno „veliki pokolj“. Trajao je tri godine (1914.-1917.) i glavni je razlog ogromnog broja žrtava. Prekinut je izumom i upotrebom tenka. Diljem linija bojišnice prokopano je preko 400 kilometara (sic!) rovova i postavljena bodljikava žica. Milijuni vojnika u neljudskim uvjetima (epidemije uši, „rovovskog stopala“, vodene bolesti, noćnog sljepila, problema štakora…) stradavali su u jurišima „preko vrha“, pokušavajući osvojiti nekoliko (stotina) metara blata: u bitci kod Verduna oko milijun, na Sommi oko milijun i dvjesto tisuća… Svu apsurdnost takvog rata i stradavanja malog, običnog čovjeka možda je najbolje opisao film Galipolje (Peter Wier, 1981.) s mladim Mel Gibsonom o jednoj od najvećih bitaka rata.

U svemu je najnevjerojatnija moralna i ina pozicija generalskog sloja, posebice glavnih i odgovornih zločinaca (?) i vrhovnih zapovjednika Ericha von Falkenhayna (Njemačka) i Ferdinanda Focha (Francuska), koji je izdavao naredbe juriša, doživljavajući ljudske živote naprosto kao „materijal za pobjedu“!?!

U tom kontekstu postavlja se pitanje zašto čovjek uopće odlazi u rat, prihvaćajući kakve razloge i s kojom motivacijom, te zašto ostaje u ratu? Veoma je zanimljivo pitanje kako funkcionira delegacija interesa s uske interesne grupe vladajućih na masu koja se onda pokreće sa snažnim nabojem. Ako je u pitanju obrambeni rat, svaki čovjek može odraditi navlastitu (interesnu ) racionalizaciju, no ako nije…Na ovom mjestu valja istaknuti jedan pokret u Hrvatskoj tijekom rata koji se zove zeleni kader. Radi se o jednom masovnijem „razboritom“ pokretu u Hrvata, gdje se očito desila šira racionalizacija ratnih zbivanja i rata samog, te konsekventnog šireg dezerterskog pokreta- skrivanja po šumama. Za Hrvata u ratu je postalo neprihvatljivo napustiti dom, ostaviti ženu i djecu bez mogućnosti prehrane, te ratovati za tuđe i potpuno neshvatljive interese, bez jasne spoznaje o tome kuda ide (geografski) i protiv koga ratuje.

                    Filozofija i rat

Što se filozofije tiče, u vrijeme prvog svjetskog rata živjeli su i djelovali mnogi poznati filozofi kao H. Bergson, E. Husserl, M. Scheler, K.Jaspers i E. Bloch, a neki poput L. Wittgensteina su u njemu i aktivno participirali. Neki su filozofi entuzijastično podupirali odlazak u rat, gdje je signifikantan slučaj E. Whiteheada i B. Russella. Naime, Whitehead je svog akademskog kolegu i koautora optužio za pacifizam (sic!), što je dovelo do toga da je Russell izgubio mjesto na fakultetu i završio u zatvoru.

U tom kontekstu, veoma je zanimljivo kakvu su poziciju spram problema rata zauzimali i kako su rat definirali i vrjednovali različiti filozofi u povijesti. Heraklit primjerice u nekoliko svojih fragmenata ističe svoje pozitivno viđenje rata odn. sukoba u globalu. Smatra ga nužnim i pravednim, onim što uređuje i razrješava, te stavlja stvari na pravo mjesto.“Valja znati da je rat općenita pojava, da je pravda- borba i da sve nastaje borbom i po nuždi.“(Fr.80) „Rat je otac svemu, svemu kralj; jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude; jedne je učinio robovima, druge slobodnima“(Fr. 53). Aristotel je iznio tvrdnju kako ,,jedini razlog za rat jest mir”, dok je Ciceron iznio definiciju kako je  rat spor i svađa s upotrebom nasilja. Nadalje, Toma Akvinski radi distinkciju između borbe i pobune. Borba je kada pojedinac koristi silu protiv drugog pojedinca, a pobuna se događa kada se pojave razlike i razmimoilaženja u zajednica ljudi. U 17. stoljeću H. Grotius definira rat kao čin i kao stanje. Rat je stanje u kojem se nalaze zaraćene strane u nekom kontinuiranom vremenskom periodu, dok je istovremeno i čin koji počinje korištenjem oružja. T. Hobbes tome nadodaje da je rat i stav, odnosno stanje uma bez konkretnih ratnih operacija. S druge strane, I. Kant definira rat kao žalosnu smicalicu za branjenje prava silom, bez ikakvog dostupnog pravednog suda koji ima legalni autoritet. Hegel pak smatra da je rat dobar za moralno zdravlje ljudi, jer je u vrijeme rata osjećaj za zajednicu najjači, što mnogi autori vide kao jedan od najinfluentijih stavova u 1. svjetskom ratu. U novije vrijeme, K. von Clausewitz definira rat kao čin sile kojim prisiljavamo neprijatelja da se podčini našoj volji. To može biti rat između država, ali i civilni rat.

S time u svezi, pitanje je je li rat rezultat ustroja ljudske naravi? I je li T. Hobbes u pravu kada iznosi tezu homo homini lupus odn. čovjek je čovjeku vuk, tvrdeći da je čovjekovo prirodno stanje karakterizirao status belli odn. stanje rata svih protiv sviju. Jesu li te teze plauzibilan potporanj teorije kako je povijest čovje(ka)čanstva zapravo povijest neprestanih ratova/sukoba, prvo životinjskih i primitivnih, a kasnije civiliziranih i političkih?

Ipak, pitanje koje najviše zaokuplja pažnju jest postoji li pravedni rat? Treba notirati kako teorija pravednog rata začinje s Aurelijem Augustinom koji razlaže kršćansku perspektivu moralnosti ratovanja. Na nju se nadovezuju i nju nadograđuju Toma Akvinski, Hugo Grotius i drugi. Teorija se sastoji od tri principa. Jus ad bellum- pravda u ratu se sastoji od pravednog i opravdanog razloga za rat koji je zadnja opcija, prave namjere, objave rata legitimne vlasti, te uzimanje u obzir vjerojatnosti uspjeha i postizanja općeg dobra za obje strane uinvolvirane u rat. Jus in bello- pravednost u ratu tijekom vođenja rata (bitaka, operacija…), gdje je odgovornost na generalima/zapovjednicima, gdje je najvažnije ne vršiti diskriminaciju, a poštivati međunarodna pravila, princip razmjernosti (korištenja dovoljne sile za uspjeh) bez vršenja odmazdi ili zla po sebi. Na posljetku, jus post bellum- pravde na i po svršetku rata, gdje treba paziti da mirovni sporazum bude javan, te razuman, koji štiti ljudska prava poraženih, razlikuje odgovornosti običnih vojnika i zapovjednika, daje mogućnost rehabilitacije, uz obraćanje pozornosti na odmjereno kažnjavanje i kompenziranje.

Osim teorije pravdnog rata, najraširenije su teorija realizma- držati se vlastitog interesa, uvećanja moći, ekonomskog prosperiteta; te teorija pacifizma koja u potpunosti odbacuje ratovanje kao opciju ili rješenje.

                    Zaključak

Suma sumarum, svaka ovakva obljetnica primarno je podsjetnik na nužnost racionaliziranja i osvješćivanja apsurdnosti ratovanja u relaciji spram podarenog nam životnog vijeka, te poziv na razboritost i toleranciju, humanost i kozmopolitizam!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s