Ra-ra-radnička, odmara se klasa, pla-pla-plavi se Jadran talasa…!

Rad i(li) dokolica

Piše:
prof. Matija Mato Škerbić

 

Ne radi se da bi se živjelo, nego se živi da bi se radilo!?

“Ustajanje, tramvaj, četiri sata u kancelariji ili tvornici, obrok, tramvaj, četiri sata rada, obrok, san i tako ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak i subota u istom ritmu, taj put se, većinom, lako slijedi. No, samo jednog dana uzdiže se ‘zašto’, i sve počinje s tim umorom u znaku čuđenja.”

A. Camus, Mit o Sizifu

 

Većini nadolazeće slobodno vrijeme, vrijeme godišnjeg odmora, doima se pogodnim za refleksiju o radu, slobodnom vremenu i odmoru, te ponajvećma- dokolici. Što je rad i zašto (moramo) raditi? Koliko i kako radimo? Može li se čovjek definirati i kao “ homo faber“, odn. je li rad nešto što čovjeka definira kao takvog? I kako stvar stoji sa slobodnim vremenom (od rada)? Kako ga rabimo i(li) kako ga trebamo rabiti? I postoji li neki idealan način? Je li to odmor? Ili dokolica?…

Ljudski rad i filozofija

Fundamentalno pitanje jest zašto čovjek radi? Je li on u svojoj osnovi „homo faber“ , radni čovjek? I može li se ostvariti, aktualizirati ili obistiniti kroz rad? Koja i kolika jest uloga rada i koja bi trebala biti? Može li čovjek biti čovjek bez rada? Na posljetku, kakav stav spram rada zauzeti?

U recentnom svijetu, koji je za mnoge “šest dana bijede i sedmi dan dosade”, kako je to izrazio Schopenhauer, odnosno svijetu radoholičarstva i potrošačkog konzumerizma, tehnološkog totalitarizma, terora rasta proizvodnje i potrošnje, da se poslužimo Marcuseovim terminima, ovakva su pitanja posebice izražena. Zanimljivo je kako je već Toma Akvinski dijagnosticirao korijene ovakvih problema, ustvrdivši kako „neprekidnost radnikova rada radi rada samoga proizlazi upravo iz lijenosti (lat.acedia)“(!). Lijenost se manifestira u kroničnom nedostatku želje za samoostvarivanjem, samoizgradnjom, te posebice susreta  s vlastitim bitkom. Rad je najbolji način da se izbjegne kontemplacija, svako stanje duše u kojem se čovjek susreće i biva sa samim sobom.

U ovom kontekstu svakako treba apostrofirati knjigu „Pohvala dokolici“ Josefa Piepera, napisanu 1947., kao pravi mali literarni i filozofski biser. Pieper, veliki njemački kršćanski filozof, je proročanski anticipirao današnji svijet nazvavši ga „totalni svijet rada“, svijet „pukih radnika odn. funkcionara koji su predani jedino službi“. Pitajući se „može li se čovjekov svijet svesti samo na svijet rada?“ ističe važnost rada unutar, a nikako izvan, radnog vremena. Recentnog pak radnika portretira kao potpuno zaokupljenog poslom, kojem se dokolica doima nekorisnim dangubljenjem.

Indikativno je da Aristotel, kao i Platon, smatraju rad “načinom života robova”, a proizvođenje način života zanatlija i posao trgovaca, koji pribavljaju ono što je nužno odn. proizvode ono što je korisno. Iz slobodnog života isključeni su svi oni “koji u svakom trenutku svog života nisu bili gospodari svog vremena”, bilo da su primorani, bilo dobrovoljno. Rad i proizvođenje nisu BIOS, “način života dostojan čovjeka u kojem se manifestira sloboda”. Tako dolazimo do pitanja koji je način na koji čovjek može slobodno djelovati? Koji je istinski slobodan način života? Aristotel apostrofira tri: bios poietikos, bios politikos i bios theorethikos.

Na toj diskurzivnoj liniji, Hannah Arendt u knjizi „Conditio humana“ („The Human Condition”) vrši razdiobu djelatnog života čovjeka na tri temeljne ljudske djelatnosti, uvjetovanosti čovjeka koje čine “vitu activu”: rad, proizvođenje i djelovanje. Rad je tako osiguravanje bioloških nužnosti za život pojedinca i vrste. Proizvođenje vrši “homo faber” kao stvaratelj i proizvoditelj alata kojima ovladava (prirodnim) svijetom oko sebe i „uređuje“ ga, te pretvara u artificijelni tehnički svijet proizvedenih stvari. Tek djelovanje čovjeku omogućuje da uistinu jest „zoon politikon“ ili „bios politikos, jer ono jest istinska intersubjektivnost, esencijalno međuljudsko odnošenje.

Slobodno vrijeme

Svaki govor o radu predmnijeva i govor o odmoru od rada. Tako, odmor je relativan pojam, jer je u relaciji spram rada. Odmor je ne-rad, vrijeme kada ne radimo. Istovremeno je i sloboda od rada, te se odvija u čovjekovo slobodno vrijeme! No odmor nije slobodno vrijeme „per se“, među njima je jasna distinkcija- odmor se samo odvija unutar okvira kojeg čini slobodno vrijeme.

Slobodno vrijeme, s jedne strane je vrijeme slobodno “od” rada i rasterećeno straha preživljavanja, s druge strane je i vrijeme slobodno “za”- odmor, sport, razonodu, igru, hobi i stvaralaštvo, kulturno uzdizanje i osobnu nadogradnju i razvoj. Ipak, često slobodno vrijeme, postaje naprosto vrijeme nezaposlenosti i besposlice, sa strane filozofije apostrofirano kao pogubno za svaku individuu, jer se svodi na“ubijanje vremena“ ili još gore na potrošačku izmanipuliranost. Stoga, logičnim se nameće pitanje, treba li kondicionirati slobodno vrijeme, kako ne bi završilo kao štetna besposlica. Dati smjernice, uputstva i(li) okvir? Posebice je to pitanje za roditelje i odgajatelje kada se tiče djece i mladih?

Stvar komplicira i što se s razvojem kapitalizma, slobodno vrijeme počinje komercijalizirati, te dolazi do razvoja niza novih grana poput turizma, sporta i industrije zabave.

Dakle, u vrijeme kada zaposleni čovjek kronično “nema vremena”, razvidno je kako za kvalitetu života esencijalno jest odrediti se po pitanju slobodnog vremena! Besposlica … ili … dokolica?

Rad i dokolica

Etimologija riječi dokolica je signifikantana: dolazi od grč. σχολείο, sholé; lat. Otium; njem. Schule; eng. School; hrv. Škola. Dokolica dakle u svom korijenu označava ustanovu u kojoj se vrši poduka, izobrazba i odgoj. Izvorno škola je bila nositelj mjesta i vremena dokolice. Zanimljivo je da u današnjoj školi za dokolicu nikako nema mjesta, taj pojam često je nedovoljno afirmativno zastupljen, te se smatra i doživljava simplificirano i pogrješno kao besposlica i gubitak vremena.

Dokolica je primarno slobodno vrijeme. Ali ne bilo kakvo, nego vrijeme „ZA“! Za igru, stvaralaštvo i samoostvarenje. Takvo vrijeme je ispunjeno, ono je vrijeme mogućnosti, te pretpostavka razvitka osobnosti. Dokolica je nužan čimbenik u teorijskom mišljenju, umjetničkom i znanstvenom stvaralaštvu. Bit slobodnog vremena je dosegnuta u dokolici, a dokolica je ono istinsko slobodno vrijeme. Tako tvrdnja Aristotelova kako je „dokolica počelo svih stvari“ savršeno sažima sve navedeno.

Za antičke filozofe dokolica je omogućena tamo gdje su ispunjeni uvjeti nužnog, što zapravo znači da dokolici prethodi rad i proizvođenje. U tom smislu Hegel dokolicu opisuje „ kao luksuz, jer luksuz je zadovoljenje nečeg takvog što ne pripada neposrednoj nužnosti“. Za Aristotelovo vrijeme to pak znači nužnost robovskog rada. Većina grčkih filozofa zapravo su bili izuzetno imućni ljudi, do te mjere da se uopće nisu bavili nužnim, odnosno radom i proizvođenjem. Posjedovanje robova činilo ih je slobodnima i spremnima za dokoličarenje. Stoga, ne treba čuditi Aristotelova tvrdnja kako su robovi za njega tek “oduhovljeno oruđe” odn. “oruđe koje govori.”(sic!)

U srednjem vijeku na nauk o dokolici nadovezalo se zapadno kršćansko učenje o „vita contemlativa“ kao Aristotelov bios theoretikos, te se u zapadnoj tradiciji preferira kao najpoželjniji i najviši, jer jedini ne služi zadovoljavanju nužnosti i potreba. To je stoga što su i poietičan i politički život s(do)vedeni do pozicije zadovoljenja nužnog, dok je kontemplacija ostala intaktna i u području slobode. Etimologija riječi kontemplacija upućuje na korijen hram (lat. templum), pa je tako kontemplacija misao ili odnos spram hrama, prenošenje bitnog smisla života na hram. Drugim riječima, dokolica dobiva novu, kršćansku dimenziju. Tako Toma Akvinski nesposobnost za dokolicu  smatra grijehom protiv treće (od deset) zapovijedi Božjih, u smislu“duhovnog smiraja u Bogu“. Dodir s nadljudskim jest snaga koja daruje život i okrepljuje za radni dan. Doduše, kao kršćanin, sublimaciju dokoličarenja vidi u obrednom slavlju „za rad stvorenog čovjeka“.

Nu, danas se postavlja novo pitanje- što je (i) s filozofskim radom, kontemplativnim, a poradi dobivanja plaće i zadovoljenja nužnosti? Takvo nas razmatranje dovodi do kontradiktorne pozicije i čini svojevrsni oksimoron. Takav nas način razmišljanja logično vodi ka konkluziji kako danas kontemplacija ulazi (i) u sferu rada, zadovoljenja nužnih potreba, te time postaje nekontemplativna!? Zapravo je istovremeno kontemplativna i nekontemplativna. Prva kada se bavi čistom kontemplacijom, a istovremeno i druga kada dobiva plaću za istu!? Na isti način može se problematizirati svako igranje, kao i umjetničko i znanstveno stvaralaštvo.

„Radimo da bismo dokoličarili“

Problem dokolice danas je svakako višestruk, no ponajviše stoji u relaciji s ekonomskim sustavom koji većini ljudi ne dopušta prakticiranje dokolice. Najgore je što pod istim utjecajem stoji i obrazovni/odgojni sustav.

Pitanje je kako se suprotstaviti nametnutim diktatima konzumerizma i potrošnje, distancirati se od dirigiranog slobodnog vremena, te izgraditi kritičku svijest i odmak? Jedan od poželjnih smjerova svakako je ka humanijim uvjetima zaposlenosti koji iziskuju pravo na dokolicu i odvode od „apsolutne zaposlenosti“. U tom smislu treba akceptirati i stav većine antičkih filozofa kako „ne dokoličariti znači biti zaposlen za radnog vremena (odn. Obavljati posao u radno vrijeme)“!!

Najpoželjniji je smjer odgoja djece „za slobodu i slobodno vrijeme, za samodjelatnost, za igru i stvaralaštvo. Ne nauče li djeca na vrijeme biti dokoličari, mogu postati jedino radnici i/ili besposličarikoji (kad ne rade) „ubijaju vrijeme“ diktiranom potrošnjom koja će omogućiti nove radne cikluse. A škola , da bi uopće bila odgojna ustanova, mora se vratitionome što joj je bio izvorni smisao sadržan u njezinom imenu, tj. Dokolici (sholé)“(M. Polić)

J. Pieper u svojoj „Pohvali dokolici“ recentnom čovjeku daje smjernice i jasne putokaze, kada sintagmi koju je često rabio Max Weber: „Ne radi se da bi se živjelo, nego se živi da bi se radilo“ (citat grofa Zinzendorfa), suprostavlja stav koji iznosi Aristotel u Nikomahovoj etici (10,7 1177b): „Radimo da bismo dokoličarili!“ Doslovno: „Lišavamo se dokolice kako bismo stekli dokolicu.“

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s