Za život u kojem ostaju… oči širom otvorene!

Za život u kojem ostaju … oči širom otvorene!
Ili, tek su djeca pravi “filozofi”, zar ne?!

            Piše: prof. Matija Mato Škerbić
iz Varaždina

Tko sam ja? Što je život? Što je smrt? Zašto moramo umrijeti? Što nakon smrti? Od čega se svijet sastoji? Što je svemir?…Fundamentalna su pitanja koja proistječu iz čovjekove znatiželje. Ona su (i) istinska filozofska pitanja. U djeteta takva se pitanja postavljaju širom otvorenih očiju, s potpunim povjerenjem i spužvastim iščekivanjem upijanja! Djeca pitaju o stvarima onakvim kakva jesu. O stvarima „per se“! Ona razmišljaju i vide fundamentalno, bez vanjskih distraktora i filtera koji formiraju čovjeka, njegovo mišljenje i poglede, te utječu na kompletan spoznajni aparat. Na djecu (još) ne utječu socijalni, odgojno-obrazovni, medijski, religijski i ini uobličitelji društvenog čovjeka.

Čovjek se rađa kao „homo curiosis“, znatiželjan čovjek! Od najranije dobi radoznalo postavlja pitanja, čudi se, iskazuje divljenje za svijet oko sebe! A kada to radi, nalazi se na polju filozofije…i… filozofira.

            Početna točka

Kako detektirati početnu točku? Ono prvo uistinu filozofsko propitivanje djeteta? U kojoj dobi čovjek kao dijete počinje s filozofijom i koja su ta prva filozofska pitanja koja čovjek kao dijete postavlja? Kada pita se za „arhe“ (pratemelj i praosnovu svega), kada postavlja pitanja temelja i objašnjenja svega? Kada počinje filozofija s djecom, i djeca s filozofijom?

Umjesto odgovora, poslužio  bih se osobnim iskustvom odlaska na groblje za blagdan Svih Svetih sa svojim tada trogodišnjim sinom. Na standardno pitanje kuda idemo, automatski sam odgovorio, no i odmah zastao. Anticipirajući daljnji tijek razgovora, razmišljao sam o tome kako moderirati odgovore na daljnja pitanja, na način da svaki  bude dječjem umu shvatljiv i prihvatljiv a istovremeno ispravan i vjerodostojan, relevantan. Da dijete vode u pravom smjeru, da budu kvalitetan temelj daljnje nadogradnje djetetovih spoznaja, promišljanja i stavova. Stvaranje je to i davanje alata i aparata za cjeloživotno bavljenje stvarnošću na racionalan i razborit način, kako bi se djetetu omogućio pravi, kvalitetan razvoj u smislu intelektualnog i duhovnog. Naime, roditelj nosi odgovornost i obvezu najkvalitetnijeg mogućeg odgovora, jer posljedice su dalekosežne. (I) u tom smislu roditeljstvo je veoma zahtjevan i odgovoran proces, jer formira, ali i predistinira dijete- da ga zatvori…ili pak otvori i omogući daljnju nadogradnju, propitivanje, istraživanje i u krajnjoj konsekvenci- izgradnju vlastitih stavova. Stoga, iznimno je važno KAKO roditelj pristupa dječjoj znatiželji artikuliranoj kroz pitanja, te KAKO i ŠTO odgovara. Odgovorno roditeljstvo svakako iziskuje- zastati, koncentrirati se na dijete i njegovo pitanje, shvatiti ga i (pokušati) odgovoriti najbolje i najpreciznije moguće, pa makar i upućivanjem djeteta na izvor i(li)osobu.

 „A što je to groblje?“ Na odgovor kako je groblje mjesto gdje pokapamo mrtve u zemlju, širom je razgoračio oči prepun pitanja: „A što, tko su to mrtvi?“ Na takvo pitanje, roditeljska je težnja bila pažljivo sročen, plauzibilan, a istovremeno afirmativan, djetetu prihvatljiv i shvatljiv odgovor, koji nastoji da se  izbjegne strašnost i izazivanje noćnih mora. Supruga je odgovorila. Kada ljudi prožive vrijeme koje im je dano, zaklope oči i zaspe zauvijek.  Onda ih ovdje pokopamo, kako bi uvijek mogli doći posjetiti i prisjetiti ih se, te se pomoliti za njih. Tada si osvijestimo kako ćemo svi umrijeti jednog dana, pa prisjećanjem  lijepih trenutaka  s njima, podsjetimo se kako je lijepo živjeti, te kako moramo proživjeti život najbolje što možemo- s puno doživljaja sa svima koji nam znače, da se i oni mogu nas prisjećati jednog dana. I nadati se da su sada na nekom boljem mjestu. „U raju? Tamo ćemo se susresti s njima?“ Odgovor kako kršćani vjeruju da hoćemo, potaknuo je novi set pitanja: „A gdje je raj, kako izgleda, je li u raju lijepo?“ Ne znamo točno, jedini koji nam je o tome pričao je Isus! A on je došao na Zemlju i ispričao ljudima da je to najbolje i najljepše mjesto koje postoji! Tamo si s Bogom i lijepo ti je cijelo vrijeme. Sve je odgovore, kojima je bio vrlo impresioniran, iskoristio kao premise za konkluziju „ Wow! Onda bih htio čim prije umrijeti, da dođem u raj!“ Zatim je zastao, zamislio se i rekao: „Blago tebi tata, ti si tako star, ti ćeš prvi umrijeti i prvi doći u raj!“

Za svako dijete, svakog čovjeka taj divan i izuzetno osjetljiv dio odrastanja, pun radoznalih pitanja, čuđenja i divljenja, jest različit i osoban kako u dobi u kojoj se dogodi, tako i u svojim situacijama i iskustvima. No, svima zajedničko jest da tu i time počinje filozofija!

            P4C

U smislu institucionalnog i disciplinarnog začetka, Filozofija s(za) djecom(u) kreće krajem 1960.-ih u SAD. Kao početna točka obično se apostrofira knjiga priča za djecu pod nazivom Harry Stottlemeier’s Discovery objavljena 1969. Autor , ujedno i osnivač ove filozofske discipline, jest Matthew Lipman, tada voditelj katedre za filozofiju na prestižnom Columbia University u New Yorku. Ona druga početna točka, smješta se u 1972. kada je Lipman napustio dotadašnju katedru , kako bi ustanovio Institute for the Advancement of Philosophy for Children (IAPC) na Montclaire State University (tada College) u New Jerseyu, gdje je i danas.

P4C skraćenica je za „Philosophy for Children“, danas poznatu pod krilaticom „učimo se misliti za sebe- misleći s drugima“.  Kao glavni zadatak odredio je razvijanje „mislećih vještina i kompetencija“, kako bi djeca razvila „vlastito mišljenje“! Skrajnji cilj je postići da djeca postanu  što intelektualnija, znatiželjnija, te kritična, kreativna i racionalna (rasudna/realna/razumna/razborita). U svemu, kao ključne, posebno ističe dječju prirodnu znatiželju i čuđenje!

Mathew Lippman je napustio univerzitetsku  karijeru na prestižnom sveučilištu, vanjsku rekognaciju i više nego solidnu plaću koja ide uz to, iz naoko bizarnih, no zapravo vizionarskih razloga. Naime, temeljem iz vlastite prakse prikupljenih podataka, uvidio je da sa studentima koji mu pristižu ne može raditi, jer  nisu u dovoljnoj mjeri potkovani da na adekvatan način akceptiraju sadržaje koje im pokušava nadati. Istražujući  korijen problema, došao je do uvida kako studenti pristigli na sveučilište ne mogu (uopće) kvalitetno rezonirati, te da su njihove vještine rezoniranja na veoma niskom nivou. Shvativši dubinu problema, odlučio je detetktirati u kojoj dobi čovjek mora krenuti s razvojem spomenutih vještina, kako bi kao student bio na potrebitom nivou rezoniranja, shvaćanja i donošenja odluka.

Na posljetku, došao je do predškolske dobi kao početne točke, te je odlučio posvetiti ostatak života radu s djecom. Detektirao je logičko mišljenje i snagu argumenata kao ključne u razvoju djece. Također razvijati i zadržavati otvorenost uma, te posebice raditi na razvoju vještina propitivanja, jezične  i čistoće i preciznosti misli, uočavanja korelacije stvarnosti i vrlina, te vrijednosti.

Započinje s uvođenjem djece u razmatranja o fundamentalnim ljudskim pitanjima poput: pravda, dobro i zlo, istina, sloboda, odgovornost… U svemu posebno je važan dijalog! Tako uvodi filozofski, zapravo sokratovski dijalog, koji postaje osnovna i glavna (no ne i jedina) metoda istraživanja i prakticiranja filozofije za i s djecom, jer bistri misli i unaprjeđuje socijalne vještine, a individualno mišljenje čini relevantnim u širem socijalnom okviru i kontekstu.

Za razvoj i međunarodno širenje ključna je izgradnja i prihvaćanje kurikuluma za djecu u dobi između 4 i 18 godina, kojeg je Lipman izgradio s kolegicom Ann Sharp, a koji je baza mnogih analognih programa filozofije s djecom diljem kugle zemaljske. U preko 60 zemalja svijeta i na preko 40 jezika, programi su prisutni pod mnogim imenima, no uvijek s istim intencijama i ciljevima, dok su metode prakticiranja i pristupa djeci, zbog kreativne i inovativne autentičnosti, različiti!

Izvorna Lipmanova metoda jest priča, odn. filozofska novela (i crtići Charlie Brown!) temeljena na dijalozima Platona i Diderota, a koja služi kao vrstan poticaj za istinski (intelektualni i filozofski) dijalog odraslih i djece. Prva napisana 1969. pod nazivom Harry Stottlemeier’s Discovery  postala je temelj i način provedbe filozofije s djecom. Stvaraju se zajednice istraživača (Community of Inquiry) koje udruženim nastojanjima pokušavaju nositi se s nadatim problemima i iznaći rješenje kroz dijalog, debatu i raspravu, poštujući snagu argumenta, te vršeći samoispravljanje (autokorekciju) kada je to potrebno.

Skrajnji cilj jest kod djece razviti kompleksno mišljenje, vještine razumnog i argumentiranog rasuđivanja, vještine  istraživanja, analiziranja i interpretiranja. Cilj je razviti multidimenzionalno mišljenje djece koje se sastoji od kreativnog,  kritičkog i skrbnog mišljenja. Kreativno mišljenje u životu čovjeka stvara novo: ideje, rješenja, načine, umjetnička djela, znanstvene i ine teorije. Kritičko mišljenje omogućuje kvalitetne i argumentirane odluke, stavove i mišljenja, kao i planiranja i anticipiranja, a razvija i komunikaciju, vokabular i jezične kompetencije. Skrbno pak mišljenje razvija ljubav i poštovanje prema drugima, pri čemu jest najvažnije promišljanje o vrijednostima. Na taj način djeca se razvijaju u potpuno samostalne individue s vlastitim mišljenjem i stavom, koje mogu savršeno funkcionirati u socijalnom i općedruštvenom kontekstu.

Sokratovska metoda

Ra nije apostrofirana sokratovska metoda općenito se sastoji od dva glavna dijela- ironije i majeutike. Ironija sugovornika treba apsolutno jasno suočiti s istinom kako ono što misli da zna jest djelomično, nepotpuno i netočno, te ga dovesti do priznanja vlastitog neznanja. Jasno spoznavši i priznavši da ne zna, sugovornik postaje otvoren za pravo znanje.

Majeutika je poroditeljska vještina kojom se porađa spoznaja, dolazi do uvida, do istine. Prekrasno je to što se do spoznaje, istine, stava čovjek/sugovornik dolazi sam. Dakle njega se ne NAVODI na pravo rješenje odn. istinu, nego VODI kako bi do nje(ga) došao sam. Metoda je voditeljska i poroditeljska. Sam Sokrat je sebe nazivao filozofskom „babicom“ (osobom koja pomaže pri porodu)!

  1. njemački filozof L. Nelson je predavanjem „Die sokratische Methode“ u Pedagoškom društvu u Gottingenu, sokratovski dijalog odn. metodu prilagodio za korištenje u edukaciji, smatrajući je pedagoškom metodom koja bi trebala pomoći reformaciji edukacijskog sustava. Kao takva, ona se koristi (i) u praksi filozofije s djecom. Nastavnik unaprijed priprema i postavlja seriju pitanja koja učenike (u)vode u istraživanje nekog problema o kojem već imaju određeno pred-znanje. Od učenika se primarno traži kritičko promišljanje, zatim iznošenje vlastitih konkretnih životnih primjera te vršenje analize i argumentacije. Upućuje ih se na suradnju i uvažavanje drugih s kojima zajednički vrše istraživanje, kako bi iznašli rješenje.

Filozofija „za“ djecu i „s“ djecom u Hrvatskoj

U Hrvatskoj od 2006. paralelno djeluju dvije udruge koje se bave filozofijom s djecom odn. za djecu:  udruga „Mala filozofija“ /Petit Philosophy koju vodi dr.sc. Bruno Ćurko s Institua za filozofiju, kroz projekte „Pogled u vlastito mišljenje“, „Tko se boji korupcije još?!“,“Igrajmo se i razmišljajmo“ i međunarodni projekt  „ETHOS“; i udruga „Platonovo društvo“ koja provodi Projekt Stohrenschule, a kojem je na čelu dr.sc. Marie- Elise Zovko sa Hrvatskih studija. Obje su udruge članice krovne europske organizacije za filozofiju za djecu – SOPHIA —The European Foundation for the Advancement of Doing Philosophy with Children. Od listopada 2012. Bruno Ćurko obnaša prestižnu dužnost tajnika organizacije. Također, udruga „Mala filozofija“ /Petit Philosophy primljena je u svjetsku organizaciju za Filozofiju s djecom sa sjedištem u Južnoj Koreji.

Mala Filozofija/Petit philosophy

Udruga „Mala filozofija“ /Petit Philosophy veoma je aktivna u prakticiranju filozofije s djecom. Najdugovječniji od projekata koje provode je „Pogled u vlastito mišljenje“. Do sada participiralo je 23 volontera-profesora filozofije, 1250-ak djece,a održano je 1400 održanih radionica i 20-ak javnih svečanosti. Također, skraćene verzije ovog projekta sprovedene su u Južnoj Koreji, Francuskoj i Italiji.

Bruno Ćurko i Ivana Kragić razradili su program “Male filozofije” po kojem je nazvana Udruga, a  sastoji se od 35 radionica za cijelu školsku godinu. Za svaku od radionica koristi se powerpoint-prezentacija u kojoj se mogu naći originalni animirani likovi (Patka Ratka, Sova Sofija, Ribica Bibica itd.), igre, priče i mnogo kvalitetne rasprave. Recentni, šesti ciklus obuhvatio je 11  škola diljem Hrvatske od Osijeka do Zadra.

Teme koje su djeca imala u radionicama su: Mudrost, Filozofija i filozofi, Što je lijepo, Umjetnost, Prijateljstvo, Odgovornost, Poštovanje, Moralne vrijednosti, Tolerancija  te Korupcija („Volim, zato kupujem!“ (Korupcija protiv ljubavi); „Prijatelju moj, daj mi svoju igračku!“(Korupcija protiv prijateljstva); „Plati, pa se rugaj!“ (Korupcija protiv društva); „Koga više voliš, mamu ili tatu?“ (Korupcija protiv obitelji); „Dostojanstvo – nešto bez čega se ne može.“ (Korupcija protiv dostojanstva) ).

U 2009. godini članovi udruge snimili su i dokumentarni film „Mala filozofija“ koji služi kao prezentacija projekta Pogled u vlastito mišljenje, a u kojem sudjeluju učenici te su svoj osvrt na program dali i vodeći svjetski stručnjaci iz područja filozofije za djecu.

Naposljetku, od 1. listopda 2012. Udruga sudjeluje kao partner u projektu »ETHOS: Ethical education in primary and pre-primary schools for a sustainable and dialogic future« (ETHOS—etičko obrazovanje u osnovnim školama i vrtićima za održivu i dijalošku budućnost ) koji je financiran od Europske komisije kroz Comenius program.  Projekt se uspješno provodi već 18 mjeseci u sedam zemalja (Italiji, Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Hrvatskoj).

U nastavi posebnu pažnju posvećuju igri, oslanjajući se na tezu J. Huizinge kako je čovjek homo ludens, biće koje se igra. Tako koriste igre asocijacije, zagonetki (gonetanja), akrostihova, igre pojmova, igru pogodi tko?, igrokaz, igre pitanja i priča. Povezivanjem igre s temom rasprave, neprimjetno se postiže da dijete kroz igru koju vidi kao zabavu, a zbog njene intelektualne dimenzije,  biva suptilno uvučeno u dublje promišljanje i raspravu. Na taj način igra postaje najbolji put ka cilju koji se sastoji u razvijanju multidimenzionalnog mišljenja kod djece- kritičkog, kreativnog i skrbnog.

Platonovo društvo/ Projekt Stohrenschule

S druge strane Projekt Stohrenschule – integrirani program radionica i aktivnosti  po autorskim metodama filozofiranja s djecom, provodi se unutar udruge Platonovo društvo u Zagrebu. Projekt je dobio ime po mjestu Stohren u Münstertalu u Njemačkoj, a aktualiziran je suradnjom doc.dr.sc. Renate Kroschl s Margarete Ruckmich Fachakademie u Freiburgu i prof.dr.sc. Marie-Élise Zovko s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Projektne aktivnosti (radionice za učenike) se izvode u školama u Čakovcu, Hvaru, Starom Gradu na Hvaru te u Žakanju i Kamanju, a provodi ih 10-ak diplomiranih  filozofa i(li) poslijediplomanata  s Odsjeka za filozofiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te sa Sveučilišta u Zadru.

 Udruga proklamira kako je inspiracija pronađena u principu sokratovskog dijaloga te Kantovog imperativa odnosno principa apsolutnog poštivanja ljudskog dostojanstva, apsolutnog poštivanja čovjeka kao pojedinca te njegovog maksimalno mogućeg integriranja u multikulturalno i raznoliko ljudsko zajedništvo (ideala kozmopolitanizma), kao i u prirodni svijet (po principu održivog ponašanja). Metoda potiče na miran suživot u zajednici, nameđusobno poštivanje i mirno rješavanje konflikta. Projektne aktivnosti inkliniraju humanim vrednotama kao što su ljepota, dobrota, sreća, prijateljstvo, pravednost, kao i egzistencijalnim pitanjima kao što su identitet i zajedništvo, sloboda i nužnost, stvarnost i spoznaja, život i smrt. Kreativne aktivnosti  inkorporiraju različite stvaralačke medije: dramske, likovne i glazbene, ali i vrtlarstvo te tjelesne vježbe, vježbe koncentracije i otkrivanja.

Umjesto zaključka… Filozofija s vlastitom djecom (i istinsko roditeljstvo).

Osim te i takve, institucionalne filozofije s djecom koja je razvila i prati kurikulum te ima svoje razvijene i precizne metode i načine, za svakog roditelja postoji i „filozofija s vlastitom djecom“, kao živa i konkretna realnost. Detektirati njenu početnu točku  vitalan je dio istinskog roditeljstva. Te, posljedično, kvalitetno reagiranje na istu! Jer svako odmahivanje, vrijeđanje i indiferentno zanemarivanje, ujedno je predestinirano zakidanje, zatomljivanje i gušenje djeteta, pogubno na cijeli spektar razina. Zastrašujuće i žalosno.

Kao mali ekskurs, može se reći da je zapravo potpuno nevjerojatno da za svaki aspekt  života kojim se (kanite) bavite, od vas se traži svršavanje škole, specifične edukacije, polagnje ispita odn. propisani minimum poznavanja materije,  kako bi se čovjeka dovelo do stanja osposobljenosti… osim kod roditeljstva!?!?! Jedina kvalifikacija za biti roditelj jest prim(itivna)alna. Da možete napraviti dijete, odn. da vam nagon omogućuje bazičnu oplodnju. I apsolutno ništa više!!!!

Dakle, filozofija s vlastitom djecom počinje u obitelji. Pri čemu primarno pitanje jest – je li roditelj uopće primijetio? To je pitanje kvalitetnog roditeljstva i kvalitetnih pitanja? Jesmo li ih čuli? Jesmo li ih uočili? Jesmo li ih doživjeli? I jesmo li ih (pokušali) odgovorili? I kako, ako uopće jesmo? Upravo ovdje i upravo stoga počinje fundamentalna odgovornost roditeljstva. Odgovornost slušanja i odgovaranja! Kakvu će roditelj reakciju odaslati fundamentalan je i predestinirajući! Najgori odgovor jest „skidanje s repertoara“: „Nemoj me daviti! Kakvo ti je sad to pitanje! Nemam vremena! Kad budeš velik ćeš doznati! … Takvi ne-odgovori su pogubni, jer ubijaju ono zbog čega je čovječanstvo upravo ovdje gdje je – znatiželju!! Dok je posve ne zatru!

Svojim nas pitanjima djeca uče i podsjećaju na važnost istinskog pogleda- ponajprije u sebe, pa na sve oko sebe. Njihova nevinost i čistost su nešto što nas mora razoružati i osloboditi, putokaz kojem se moramo prepustiti i smjer kojeg moramo slijediti. Bez pogrješke!

Dječja znatiželja- početak je filozofije u životu svakog čovjeka. Za život u kojem ostaju … oči širom otvorene! Za divljenje, za čuđenje, za radoznalost!! Za (prava) pitanja!!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s