LEX PERKOVIĆ (ili: Kad političari tumače zakone)

TOČKA NA “I” LEX PERKOVIĆA!

To konkretno znači da nema veze je li u Hrvatskoj nastupila zastara – izručenje ide! Bilo kako bilo, svi zajedno možemo nešto iz ovog slučaja naučili – o pravu i političkim elitama koje se njime žele baviti!

piše: mr.iur. Darko Graf 

Ali, o čemu se zapravo radi? Iz svih činjenica ovog slučaja: događanja na zakonodavnom planu oko ovog pitanja i ishoda cijelog postupka (izručenje odobreno), može se zaključiti da je najvjerojatnije riječ o nesuvislom pokušaju pravno nedovoljno upućenih “stručnjaka” iz vladajuće većine, da se jedan zakon kroji za specifične potrebe određene grupe ljudi, što i ne bi bilo ništa neuobičajeno jer se zakoni i pišu da reguliraju potrebe određene grupe ljudi, ali ova grupa je mala i ima specifične interese koji ne zaslužuju zakonodavnu niti bilo kakvu drugu zaštitu kada se usporede s vrijednostima koji se štite gore navedenim zakonom.

Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (Narodne novine br. 91/10, 81/13, 124/13) uzburkao je političku scenu nešto više nego širu javnost, kojoj nije svojstveno ulaziti u pravne finese i zbog toga joj nije za zamjeriti.

Ali, o čemu se zapravo radi? Iz svih činjenica ovog slučaja: događanja na zakonodavnom planu oko ovog pitanja i ishoda cijelog postupka (izručenje odobreno), može se zaključiti da je najvjerojatnije riječ o nesuvislom pokušaju pravno nedovoljno upućenih “stručnjaka” iz vladajuće većine, da se jedan zakon kroji za specifične potrebe određene grupe ljudi, što i ne bi bilo ništa neuobičajeno jer se zakoni i pišu da reguliraju potrebe određene grupe ljudi, ali ova grupa je mala i ima specifične interese koji ne zaslužuju zakonodavnu niti bilo kakvu drugu zaštitu kada se usporede s vrijednostima koji se štite gore navedenim zakonom.

Taj zakon donesen je tijekom 2010. godine i od tada se zna njegov tekst, a stupio je na snagu s prvim danom članstva Republike Hrvatske Europskoj uniji. Predmet njegove regulacije jest tehnologija međunarodne suradnje na otkrivanju počinitelja kaznenih djela i njihovom kažnjavanju pri čemu svaka države propisuje uvjete koji moraju biti ispunjeni da svoje državljane prepusti pravosuđu neke druge države članice Europske unije.

Neki od tih uvjeta su apsolutni i vezuju sud da, primjerice, odbiju zahtjev strane države, ako ti uvjeti postoje, a drugi su fakultativni jer nisu toliko važni da ih zakonodavac već samim zakonom proglasi apsolutnim, pa se sucima u svakom pojedinom slučaju prepušta da sami odluče predstavlja li određeni razlog zapreku predaji domaćeg državljana stranom pravosuđu ili se ipak ne radi o takvom razlogu.

Razlog o kojemu se najviše govorilo jest zastara. To je pravni institut koji se otprilike može izraziti tvrdnjom: počinjeno djelo je toliko davno počinjeno, da država više nema interesa voditi kazneni postupak i eventualno kažnjavati počinitelja, jer bi time nepotrebno otvarala “stare rane”, a i ne bi bila jasno izražena veza između počinjenog kaznenog djela i kazne zbog odmaka u vremenu. U integralnom tekstu navedenog zakona, zastara je bila fakultativni ili relativni razlog za odbijanje predaje domaćeg državljana stranom pravosuđu.

Kada se vidjelo da stvari s njemačkim zahtjevom idu u smjeru koji nekom dovoljno utjecajnom nije po volji, na brzinu se krenulo u zakonodavnu proceduru angažmanom saborske većine i izmijenilo početni tekst zakona, na način da je zastara “neprimjetno” prebačena iz jednog u drugi članak zakona i time je od relativnog postala apsolutni razlog za odbijanje predaje, bez mogućnosti suda da odlučuje o tome – jer mu se zakonskom odredbom nalaže način obveznog postupanja.

Osim prepucavanja s Europskom unijom, državni čelnici počinju se baviti i pravom: preuzimaju ulogu vrhunskih pravnih stručnjaka koje je netko pitao za savjet, pa javno tumače kako je u konkretnom predmetu nastupila zastara i da to, prema našem, eto, upravo izmijenjenom zakonu, čini se sprječava izručenje, ali ništa zato – država će na sebe preuzeti obvezu da istraži ima li uvjeta za pokretanje postupka pred hrvatskim pravosuđem, pa će, ako utvrdi da postoje, pokrenuti i provesti kazneni postupak protiv tražene osobe.

Zbog toga javnost nema razloga za brigu jer će počinitelj kad-tad biti kažnjen, nije važno pred čijim sudom. I sad, nakon što je “teren pripremljen” za taj nesretni njemački zahtjev, trebalo je samo pričekati “ispravnu odluku suda”. Međutim, došla je ona zakonita. Pretpostavljamo da je u tom trenutku netko od “pravnih savjetnika” doživio prosvjetljenje: “članak 10. (gore navedenog zakona) propisuje katalog kaznenih djela za koja se uopće ne provjerava dvostruka kažnjivost i tamo je izrijekom navedeno upravo kazneno djelo za koje se tereti naš štićenik!” To konkretno znači da nema veze je li u Hrvatskoj nastupila zastara – izručenje ide. Bilo kako bilo, svi zajedno možemo nešto iz ovog slučaja naučili – o pravu i političkim elitama koje se njime žele baviti.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s