Što zapravo znači odbačaj Hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid?

Zločina je zasigurno bilo, no genocidnih namjera
na strani obje države – nije!

Piše: mr. iur. Darko Graf

Sudski su i drugi pravni postupci vrlo formalni, pa je nerijetko široj javnosti u najmanju ruku nejasno kako je moguće da je sud u određenom slučaju donio odluku kojom nije udovoljio nečijem traženju, pogotovo kada je percepcija javnosti da je taj netko u pravu i ima osnove potraživati to što u sudskom postupku potražuje. Ista se stvar dogodila i s tužbom Republike Hrvatske protiv Republike Srbije za genocid, koja je, kako smo čuli, odbačena na isti način na koji je odbačena i protutužba Republike Srbije protiv Republike Hrvatske zbog događanja tijekom Domovinskog rata. Nevjerica i pogrešan dojam javnosti koji se oko te presude stvorio rezultat je nepoznavanja određenih pravnih procedura, pojmova, odnosa i u konačnici, prava kao takvog. Važno je, naime, razlikovati u prvom redu formalno okončanje određenog sudskog postupka od materijalnopravnog okončanja donošenjem meritorne odluke, dakle, odluke o samom predmetu spora. Kada u hrvatskome pravu kažete pravniku da je nečija tužba odbačena, on će odmah znati da sud uopće nije raspravljao o biti spora, jer tužba koja mu je podnesena nije udovoljavala određenim formalnim pretpostavkama da bi bila uzeta u rad. Za isti će odbačaj tužbe šira javnost odmah kritizirati sud jer će redovno smatrati kako je sud stao u zaštitu “onog drugog” koji je manje u pravu od strane koju javnost simpatizira ili za koju jednostavno smatra da je spor morala dobiti. S druge strane, odbijanje tužbenog zahtjeva u hrvatskom pravu podrazumijeva da je sud odlučivao o meritumu spora i o njemu donio odluku koju je utemeljio na svome stavu da tužitelj (onaj koji je podnio tužbu i u njoj postavio svoj tužbeni zahtjev) nije u pravu ili barem nije dokazao da je u pravu. Kao što vidimo, ove su dvije situacije potpuno različite.

Kod međunarodnih sudova i stranih pravnih sustava ne mora se uvijek raditi o ovakvoj razlici, pa tu razliku u hrvatskom pravu koristimo ovdje samo radi prikazivanja uzroka nesporazuma u pravno nestručnoj javnosti. Bez obzira na odbačaj tužbe ili odbijanje tužbenog zahtjeva, kada govorimo o nedavnoj presudi Međunarodnog suda pravde, moramo pojasniti da sud nije odbacio gore navedene tužbu Republike Hrvatske i protutužbu Republike Srbije jer je stava da u Domovinskom ratu nije bilo žrtava, da Srbi kao etnička skupina nisu sudjelovali u tome ratu kao napadači na dijelove Republike Hrvatske, da Republika Srbija kao država i osobe iz njezinog tadašnjeg vrha vlasti nisu imali nikakve veze s ratnim događanjima na području Republike Hrvatske i slično. Budući da su obje države tužile onu drugu tražeći od suda da utvrdi da se aktivnosti one druge mogu okarakterizirati kao genocid, sud je morao odlučiti mogu li se inkriminirani događaji podvući pod konvencijsku i zakonsku definiciju genocida. Tako naš Kazneni zakon (Narodne novine br. 125/11, 144/12) u čl. 88. daje definiciju genocida i propisuje kazne za počinitelje tog kaznenog djela: Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu kao takvu: 1. ubija članove skupine, 2. nanosi članovima skupine teške tjelesne ozljede ili im teško naruši zdravlje, 3. stavlja skupinu u životne uvjete kojima je cilj dovesti do njezina potpuna ili djelomična uništenja, 4. primjenjuje mjere kojima je cilj spriječiti rađanje unutar skupine, ili 5. prisilno preseljava djecu u drugu skupinu, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.”.

Dakle, u konkretnom je slučaju sud morao utvrditi namjeru svake od parničnih stranaka da unište protivnu etničku skupinu kao takvu (bilo gdje se ona nalazila). S obzirom da se to vrlo teško može dokazati, a pogotovo kada takvu namjeru morate dokazati jednoj državi, sud je zaključio da nema dokaza o tome da je postojala namjera jedne države da “uništi protivnu etničku skupinu kao takvu”, što ne znači da nije bilo namjere da se tu etničku skupinu protjera s određenog područja zastrašivanjem pa i ubojstvima pripadnika te etničke skupine, koliko god to široj javnosti zbog različitih razloga bilo teško razlikovati. Dakle, zločina je zasigurno bilo, no genocidnih namjera na strani obje države – nije.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s