Sudjelovanje građana u donošenju zakona!

Piše: mr.iur. Darko Graf

Budući da se radi o pravnoj konstrukciji, koja je apstraktna po svojoj definiciji, ne čudi da se tzv. “običan čovjek” pita kakav je njegov stvarni utjecaj na zakonsku regulativu?!

Dakle, bilo koji građanin slobodan je poslati svoju prijedlog ili inicijativu bilo kome od Ustavom utvrđenih formalnih predlagatelja zakona. Naravno, nije dovoljno da netko izrazi svoju želju da se određeni zakon promijeni i u kojem smjeru želi da se to dogodi, s obzirom da zakon mora udovoljavati i formalnopravnim odnosno nomotehničkim pravilima pa je prvotnu ideju odnosno inicijativu potrebno uobličiti u zakonski tekst. To će napraviti stručne službe određenih ministarstava (ako je riječ o Vladi RH kao predlagatelju), klubova saborskih zastupnika ili drugih predlagatelja, ako inicijativu prihvate.

Često se građani koji ni na koji način ne sudjeluju u političkom životu pitaju kakav je njihov stvarni utjecaj na donošenje novih ili izmjenu postojećih zakona koji izravno ili neizravno utječu na njihov svakodnevni život. Obično se radi o konkretnim slučajevima koji građane mogu ostaviti u nevjerici kako je moguće da određeno pitanje nije uopće ili je regulirano postojećim zakonima na neodgovarajući, obično kompliciran i logički neshvatljiv, način.

Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst), propisuje u svom čl. 81. da samo Hrvatski sabor donosi zakone, a u čl. 85. da pravo predlagati zakone ima svaki zastupnik, klubovi zastupnika i radna tijela Hrvatskoga sabora te Vlada Republike Hrvatske, dok ovu ovlast Vlade potvrđuje još i čl. 113. Ustava kada propisuje da ona “predlaže zakone i druge akte Hrvatskom saboru”. Prema tome, u temeljnom pravnom i političkom dokumentu ove države, ne spominje se mogućnost pojave građanina – pojedinca kao formalnog predlagatelja zakona u za to propisanom postupku.

Međutim, budući da isti taj Ustav propisuje da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, a da narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem (čl. 1. st. 2. i 3. Ustava RH), pravnom konstrukcijom dolazimo do zaključka da su građani ti koji su slijedom svojih odluka na izborima kroz određeno razdoblje, tvorci ovakvog zakonodavnog okvira.

Budući da se radi o pravnoj konstrukciji, koja je apstraktna po svojoj definiciji, ne čudi da se tzv. “običan čovjek” pita kakav je njegov stvarni utjecaj na zakonsku regulativu jednom kada je na izborima dao svoj glas preferiranom zastupniku u smislu gore navedene ustavne odredbe i kako teče postupak njezine izmjene kada njome nismo zadovoljni.

U demokratskim društvima građani mogu ostvariti svoj utjecaj, izvršiti određeni pritisak ili provesti neku inicijativu obično putem političkih stranaka ili drugih entiteta civilnog društva, primjerice, različitih udruga građana, ali i predstavkama, peticijama Vladi ili pojedinačnim ministarstvima, radnim tijelima Sabora, saborskim zastupnicima ili njihovim klubovima, koji su svi, vidjeli smo, ovlašteni predlagatelji zakona. Budući da su saborski zastupnici većinom članovi političkih stranaka, vrijedi pokušati i s lokalne političke razine, poglavito ako je riječ o nekom lokalnom problemu ili nedorečenosti.

Dakle, bilo koji građanin slobodan je poslati svoju prijedlog ili inicijativu bilo kome od Ustavom utvrđenih formalnih predlagatelja zakona. Naravno, nije dovoljno da netko izrazi svoju želju da se određeni zakon promijeni i u kojem smjeru želi da se to dogodi, s obzirom da zakon mora udovoljavati i formalnopravnim odnosno nomotehničkim pravilima pa je prvotnu ideju odnosno inicijativu potrebno uobličiti u zakonski tekst. To će napraviti stručne službe određenih ministarstava (ako je riječ o Vladi RH kao predlagatelju), klubova saborskih zastupnika ili drugih predlagatelja, ako inicijativu prihvate.

Odmah da kažemo i da je odgovornost ovih formalnih predlagatelja zakona za prihvaćanje ili neprihvaćanje vaše inicijative isključivo politička. To konkretno znači da, u izvršenju jedine sankcije koju kao građani možemo izvršiti nad političarima, na idućim izborima nećemo dati svoj glas nekome tko nije imao sluha za našu inicijativu, ali ovo pod uvjetom da se na dan idućih izbora toga još sjećamo, što u ovoj državi često nije slučaj.

Najčešće se kao predlagatelj određenog zakona, pa onda i izmjene postojećih zakona, javlja upravo Vlada, jer je ona po definiciji operativno tijelo koje upravlja državom i za taj svoj rad odgovara Saboru kao predstavničkom tijelu svih građana. Zbog toga je možda najkorisnije građansku inicijativu usmjeriti prema  ministarstvu nadležnom za određeno područje iz kojega je nastao određeni problem koji građaninu smeta, jer je ono dovoljno kapacitirano da prihvaćenu inicijativu uobliči u zakonski tekst i provede ga kroz propisani postupak.

Međutim, ne treba isključiti kao opciju niti istovremeno “guranje” inicijative kroz sve moguće i dostupne kanale, uključujući tu i stvaranje pogodnog političkog okvira za prihvaćanje takve inicijative, što podrazumijeva pozitivan stav šireg kruga građana o inicijativi putem medijskog angažmana njezinih nositelja   i približavanje svih detalja inicijative velikom broju ljudi. U tome je velika važnost novinara i slobode izražavanja kao ustavnopravnog standarda, jer koji će se političar boriti protiv većine koja ga na idućim izborima (ili još ranije?) može smijeniti?

(nastavlja se)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s