Zašto nema konsenzusa o prijedlogu novog zakona o radu?

Zakon o radu izuzetno je važan pravni izvor (propis) kojega se ne bi smjelo mijenjati bez šireg društvenog konsenzusa, a pogotovo ne kabinetskim iznalaženjem rješenja za praktične probleme, kako se to sada, ali i uobičajeno kod nas, radi!

Piše: mr.iur. Darko Graf

 ZAŠTO NEMA KONSENZUSA O PRIJEDLOGU NOVOG ZAKONA O RADU?

Zakon o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) koji danas primjenjujemo stupio je na snagu u svom integralnom (početnom) tekstu 1. siječnja 2010. godine i od tada je mijenjan u tri navrata zbog različitih razloga, ali u svome se bitnom dijelu nije izmijenio.

Posljednje njegove izmjene donekle su izmijenile institut ugovora o radu na određeno vrijeme olakšavajući njegovo sklapanje poslodavcima i radnicima (koji su ga ionako koristili kako su stigli), međutim i dalje su glavni instituti toga zakona ostali neizmijenjeni, sa svim problemima koje su donosili i donose poslodavcima i radnicima, ovisno o kojem rješenju iz Zakona o radu se govori.

Načelno, možemo naše radno zakonodavstvo okarakterizirati kao izuzetno kruto, jer osim visoke formalizacije svakog događaja koji je relevantan u radnopravnom smislu (npr. pisana odluka o rasporedu godišnjeg odmora, pisana odluka o otkazu, komplicirani i za poslodavca nepovoljan postupak otkazivanja itd.), dovodi do nekih izuzetno teških situacija na štetu poslodavaca (npr. otkazni rokovi koji radnicima ne teku za vrijeme bolovanja – i u isto vrijeme obveza poslodavca da snosi troškove naknade plaće radnicima za vrijeme bolovanja do 42 dana, te neka druga rješenja iz ovog zakona).

S druge strane, naravno da postoje i situacije u kojima su radnici prema nekim odredbama Zakona o radu u nepovoljnijem položaju, primjerice, u potpunosti ovise o volji poslodavca hoće li raspolagati obračunskim listićem neisplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine kao ovršnom ispravom koja će im omogućavati izravnu ovrhu putem Financijske agencije ili će svoja novčana potraživanja morati utužiti u redovnom sudskom postupku podnošenjem tužbe (što je za poslodavca, naravno, povoljnije jer duže traje), bez obzira što jedna odredba Zakona o radu navodi da je “obračunski listić ovršna isprava”.

Prijedlog novog Zakona o radu prošao je prvo saborsko čitanje i samo je pitanje vremena kada će stupiti na snagu. Njime se planira radno zakonodavstvo uskladiti s nedavno izmijenjenim zakonima koji reguliraju pitanja u vezi s radnim odnosima (rodiljne i roditeljske potpore, reprezentativnost sindikata i udruga poslodavaca za kolektivno pregovaranje, inspekcija rada itd.), fleksibilizirati  radno vrijeme radnika i u isto vrijeme spriječiti zloporabe takve fleksibilizacije (što je, čini se iz javno dostupnih informacija, i najveća prepreka konsenzusu sindikata, Vlade i poslodavaca), spriječiti odugovlačenje s tijekom otkaznog roka odlaskom na bolovanje ili korištenjem godišnjeg odmora, premjestiti dio zakonskog teksta u nove zakone i time rasteretiti tekst Zakona o radu odredbi koje tu zapravo ne pripadaju, regulirati rad na izdvojenom mjestu rada na drugačiji način, olakšati zapošljavanje na neodređeno vrijeme putem agencija za privremeno zapošljavanje, uvesti obvezno pisano nalaganje prekovremenog rada, omogućiti uprosječivanje radnog vremena svim poslodavcima, a ne samo onima sa smjenskim radom, produljiti zastarne rokove za novčana potraživanja iz radnog odnosa i još mnogo toga.

Naravno da bi produženje zastarnih rokova s tri na pet godina bila za radnike povoljna izmjena, jer bi mogli utužiti neisplaćene plaće ili naknade plaće za pet godina unatrag, ali je pitanje koliko će im se ova izmjena svidjeti ako ih na drugoj strani čeka prosječan radni tjedan od 48 sati u razdoblju od četiri mjeseca, kako to predviđa ovaj prijedlog novog Zakona o radu. Razloge donošenja novog zakona država vidi u velikoj financijskoj i gospodarskoj krizi koja je dovela do velikog broja nezaposlenih, pa se nada da će izmjene određenih instituta radnog prava dovesti do lakšeg zapošljavanja (primjerice, upravo ova fleksibilizacija rasporeda radnog vremena koja je za radnike nepovoljna jer će im poslodavac moći radno vrijeme rasporediti  u nekim slučajevima i na 56 sati tjedno.

Hoće li do željenih rezultata dovesti sama izmjena zakona teško je reći (za pretpostaviti je da neće), ali je sigurno da će se izmjene odraziti na svakodnevno poslovanje svih poslodavaca u Republici Hrvatskoj, pa onda i život i radno vrijeme svakog radnika. Zbog toga je Zakon o radu izuzetno važan pravni izvor (propis) kojega se ne bi smjelo mijenjati bez šireg društvenog konsenzusa, a pogotovo ne kabinetskim iznalaženjem rješenja za praktične probleme, kako se to sada, ali i uobičajeno kod nas, radi.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s