… Ante Nazorom (18.11.’13.)

INTERVJU SA RAVNATELJEM MEMORIJALNOG DOKUMENTACIJSKOG CENTRA U ZAGREBU
dr.sc. ANTOM NAZOROM

Radi budućnosti, pravda mora biti zadovoljena

Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.“

 Siniša Glavašević

Na današnji datum, 18. studenog navršiti će se 22 godina od kada je Vukovar pao u ruke pripadnika jugoslavenske vojske i četničkih postrojbi. Nakon pada Vukovara za stanovnike ovog prelijepog grada na Dunavu u kojem se do rata živjelo “ležerno, samozatajno, ali i slavonski gizdavo” njegovi stanovnici prognani su iz svojih kuća i raseljeni po cijeloj Hrvatskoj, Europi, SAD-u ili završili u srpskim logorima. Dan kad se Vukovar vratio kući ostao je jednako tako zabilježen u memoriji njegovoh stanovnika kao i svekolike hrvatske javnosti. Danas, nakon svega što se dogodilo, stanovnici Vukovara i grad pokušavaju živjeti svakodnevnim životom sastavljenim od malih radosti. Uz, dakako, nemile incidente kojima je u posljednje vrijeme ispunjena njihova svakodnevnica zbog postavljanja dvojezičnih ploča na čirilićnom pismu i na latinici… Tako da ih “ploče” uz obljetnice ili preostale oštećene zgrade u gradu podsjete na ratna zbivanja ili praznina u srcu koja je ostala nakon stradanja njihovih najmilijih. Upravo je to bio povod da se za portal Zrnca mudrosti uz šalicu kave u razgovaru sa ravnateljem Memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata dr.sc. Antom Nazorom podsjetimo na ratna stradanja iz 1991. godine u Vukovaru, ali i na povijesne razloge pubune Srba u Hrvatskoj, genezi velikosrpske politike, te “navjestimo” mogućnost zajedničkog skladnog života Hrvata i Srba na ovim prostorima u mirnodopskim uvjetima.

Kada je i kako je sve započelo oko “bitke za Vukovar”?
Kao svaki drugi povijesni događaj, tako se ni bitka za Vukovar ne može promatrati odvojeno od ostalih suvremenih događaja. Povijesno razdoblje o kojem govorimo obuhvaća raspad Jugoslavije i stvaranje demokratske Republike Hrvatske, te obranu i oslobađanje hrvatskog državnog teritorija, koji je bio okupiran u agresiji Srbije, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi na Hrvatsku.

Koji je uzrok pobune Srba u Hrvatskoj?
Uzrok agresije bila je velikosrpska politika, koja je svoj temeljni cilj – stvaranje „jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu“ – prvo pokušala ostvariti centralizacijom postojeće države i osiguravanjem prevlasti najbrojnijeg (srpskog) naroda u njoj (po načelu „jedan čovjek, jedan glas“), a potom i vojnim putem, oslanjajući se na JNA. Sukladno planu srbijanskog vodstva, odmah nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na višestranačkim izborima u svibnju 1990. započelo je protuustavno i terorističko djelovanje, potom oružana pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, a u ljeto 1991. i otvorena agresija velikosrpskih snaga na Hrvatsku. Ekstremno ponašanje dijela Srba u Hrvatskoj izravno je utjecalo na postupke i odluke hrvatskih vlasti u tom razdoblju, ali i na sveukupne hrvatsko- srpske odnose. Posebice nakon što su početkom svibnja 1991. srpski teroristi u Borovu Selu kod Vukovara ubili 12, a ranili više od 20 hrvatskih policajaca.

Leže li, međutim, u hrvatsko-srpskim odnosima iz prošlosti uzroci pubune Srba u Hrvatskoj?
Poznato je primjerice da je Gojko Knežević predsjednik Udruge antifašista u Banja Luci bio dijete sa Kozara pred ćijim su očima, kako je svjedočio, ustaše u Jasenovcu zaklale mu majku i malu sestricu. A Vojko Šterk pripadnik židovske nacije koji se skrivao u zagrebačkom stanu svjedočio je da je kroz prozor stana vidio ustašu kako je dječaku koji se prekrstio sa tri prsta pucao u glavu…

Može li se u tom slučaju govoriti o „kolektivnoj memoriji Srba“ koja je bila „okidač“ za pobunu 1991. godine?
Srbi u Hrvatskoj nisu imali objektivan razlog za oružanu pobunu. Dakako, bilo je incidenata i s hrvatske strane, no kronologija događaja i povijesni izvori pokazuju da se oružana pobuna dijela srpskoga naroda u Hrvatskoj ne može opravdavati odnosom hrvatskih vlasti prema Srbima. Incidenti nad Srbima u Hrvatskoj uglavnom su bili reakcija na djelovanje srpskih ekstremista i velikosrpsku politiku, što ih, dakako, ne opravdava, ali ukazuje na slijed događaja. Bilo je i zločina iz koristoljublja, u svakom slučaju, niti jedan zločin ne može se opravdati. Sadržaj brojnih dokumenata srpske strane koji pokazuju zašto su od 1990. pa sve do oslobodilačke operacije „Oluja“ propali svi mirovni pregovori, može se sažeti u izjavi „predsjednika Vlade SAO Krajine“ Milana Babića iz 1991.: „Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj.“

Što je, međutim, sa genezom velikosrpske politike u Srbiji? Koliko se njome politički manipuliralo iz Beograda?
Dokumenti potvrđuju suradnju čelnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanske političke elite u Beogradu s vodstvom JNA i otkrivaju njihov plan da se „glavnim snagama JNA pokriju sve teritorije gde žive Srbi“, te da krajem rujna 1991., nakon ovladavanja istočnom i zapadnom Slavonijom, jedinice JNA budu „u gotovosti za produženje napada prema Varaždinu i Koprivnici“. Istočnom Slavonijom ratni sukob počeo se nezaustavljivo širiti početkom srpnja 1991. napadima srpskih postrojbi na Borovo Naselje, Tenju kod Osijeka i selo Ćelije, koje je ubrzo iseljeno i spaljeno. Tijekom kolovoza oružani napadi i provokacije srpskih paravojnih postrojbi i JNA postali su vukovarska svakodnevica, a 25. kolovoza započela je otvorena srpska agresija na Vukovar i tromjesečno neprekidno granatiranje grada iz svih raspoloživih oružja. JNA i srpske paravojne postrojbe djelovale su zajednički, prema planovima Generalštaba Oružanih snaga SFRJ u Beogradu, odnosno pod zapovjedništvom „oficira“ JNA. Unatoč herojskom otporu vukovarskih branitelja, znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, u čijem sastavu su se borili pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe, slomile su herojski otpor malobrojnih, opkoljenih branitelja i u ponedjeljak 18. studenoga 1991. okupirale najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je Borovo Naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga. S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva.

Koliko je ljudi bilo uključeno u obranu Vukovara? I odakle sve?
Prema nekim podacima, koji uključuju cjelokupnu logistiku te liječnike i medicinsko osoblje vukovarske bolnice, tijekom srpske opsade u neprijateljskom okruženju grad Vukovar (uključujući i selo Bogdanovce) branilo je oko 4020 branitelja. No, snage branitelja s oružjem u samom gradu ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od 1800 do 2000 pripadnika policije te ZNG-a, HOS-a i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske, ustrojenih u 204. brigadu HV-a, razvučenu na više od 10 kilometara dugoj fronti. Mnogi od njih heroji su obrane Vukovara i Hrvatske, a činjenica da su u velikom broju uz borce ginuli i zapovjednici, govori o žestini sukoba i hrabrosti ljudi koji su predvodili vukovarske branitelje. Primjerice, predvodeći suborce poginuli su Blago Zadro – zapovjednik obrane Borova Naselja, Alfred Hill – zapovjednik Vojne policije, Velimir Đerek – „Sokol“, Ivan Poljak – „Sokol“ te Petar Kačić – „Bojler“ – zapovjednici na Sajmištu, Ivan Šoljić – „veliki Joe“ zapovjednik na Mitnici, Nenad Sinković – „Legija“ – zapovjednik inženjerijske jedinice i brojni drugi.

Osim Hrvata jesu li i Srbi branili Vukovar?
Uz Hrvate, Vukovar su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj – Srbi, Mađari, Rusini, Slovaci, Nijemci i druge narodnosti. Obrana Vukovara provodila se uz zajedničku podršku i doprinos civilnih struktura grada: Medicinskog centra Vukovar, Vodovoda grada Vukovara, Kombinata Borovo, Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Komunalca, Hrvatske elektroprivrede, Pošte. Sve spomenute organizacije bile su pod koordinacijom Kriznog štaba koji je vodio povjerenik Vlade RH za Vukovar Marin Vidić – Bili. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, kojim je zapovijedao Mile Dedaković, a potom Branko Borković te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipe Pole.

Što je sa policijskom postrojbom iz Varaždina?
Među policajcima pridošlima u pomoć Vukovaru iz drugih Policijskih uprava bili su i policajci iz Policijske uprave Varaždin, koju su činile policijske postaje Varaždin, Čakovec, Ivanec, Ludbreg i Novi Marof. Od kraja lipnja do rujna 1991. iz Policijske uprave Varaždin u policijsku postaju u Vukovaru su u više navrata poslane skupine od 100 policajaca, od kojih je polovica ostala u Vukovaru, a polovica otišla u Tovarnik. Posebna postrojba Policijske uprave Varaždin, koja je u Vukovar došla 11. rujna 1991. sa 185 ljudi, u obrani Vukovara i Borova Naselja ostala je do kraja.

Koliko ih je iz Varaždina i okolice ostavilo živote u Vukovaru?
Pritom je, prema podacima iz knjige Mile Dedakovića „Jastreba“, poginulo 26 policajaca, 65 je ranjeno, 119 je zarobljeno, a 24 policajca koji su se borili na Sajmištu probili su se u Vinkovce. Možda je baš na neke od njih mislila Alenka Mirković kad je u svojoj knjizi – „91,6 MHZ – glasom protiv topova“ – zapisala kako su joj uoči proboja iz Vukovara prišli policajci iz Varaždina. Ugledavši je kako se smrzava, jedan od njih pružio joj je svoje „debele, tople, vunene rukavice“. S osjećajem „topline, neizmjerne zahvalnosti i tuge“ autorica je u jednoj rečenici upozorila na vrline ljudi koji su branili Vukovar i obranili Hrvatsku: „Isuse Bože, kakvi ljudi ovdje ginu! Prema Vukovaru su iz PU Varaždin upućene još dvije postrojbe policajaca, ali nisu uspjele ući u grad. Postrojba koja je početkom studenoga 1991. stigla u Vinkovce, sudjelovala je u napadu na srpsko uporište Karadžićevo. Dio te akcije pratio sam preko uređaja veze, koji je bio u našem rovu, nedaleko od mjesta napada. Sjećam se da je jedan policajac, s kajkavskim narječjem, iako u životnoj opasnosti, smireno tražio pomoć da izvuće ranjenoga kolegu i sebe iz smrtonosne situacije u kojoj su se našli. Divim se njegovoj hrabrosti i profesionalnosti. Prema podacima iz Dedakovićeve knjige, tom je prilikom iz PU Varaždin poginulo 5 policajaca, 1 je zarobljen, a ranjeno je 28 policajaca. Svoj doprinos obrani Vukovara dali su i hrabri vozači Autobusnog prometa Varaždin, koji su potkraj rujna „kukuruznim putem“ vukovarskim braniteljima dopremili 6 tegljača vojne opreme.

Što je sa bolnicom na “kraju grada” u Vukovaru?
Dakako, posebno mjesto u povijesnoj priči o obrani Vukovara pripada vukovarskoj ratnoj bolnici i njezinim djelatnicima. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac i zapovjednik ratnoga saniteta općine Vukovar dr. Juraj Njavro, zajedno s ostalim liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i ostalim osobljem postali su simbolom humanosti. Tijekom gotovo puna tri mjeseca opsade Vukovara savjesno i požrtvovano radili su danonoćno, bez pravoga odmora i na granici iscrpljenosti. U napadima na Vukovar i vukovarsku bolnicu te nakon srpske okupacije grada poginula su i ubijena 32 djelatnika vukovarske ratne bolnice, od toga 20 na Ovčari, a 4 djelatnika vode se kao nestali nakon zarobljavanja. Tijekom napada na grad, prilikom obavljanja dužnosti u Medicinskom centru Vukovar, ranjeno je četvero liječnika, šest medicinskih sestara, dvoje članova medicinskoga tima, jedan pomoćni djelatnik i dva vozača. Najmanje 266 ranjenika, djelatnika bolnice i članova njihovih obitelji te drugih civila izvedeno je iz bolnice i ubijeno ili se vode kao nestale; od toga broja na Ovčari je 20. studenoga 1991. ubijeno 200 osoba.

Koliko je sve ukupno osoba poginulo prilikom opsade Vukovara?
Prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti RH iz studenoga 2007., tijekom srpske agresije 1991. u Vukovaru je poginulo najmanje 1739 osoba (većinom civila), među kojima je 86 djece, a prognano je oko 22.000 građana, uglavnom nesrpskog podrijetla. U Vukovarsko-srijemskoj županiji pronađene su 52 masovne i više stotina pojedinačnih grobnica iz kojih su do 22. studenoga 2007. ekshumirani posmrtni ostaci 1982 žrtve srpskih zločina, a pri Upravi za zatočene i nestale u studenom 2007. još se vodio postupak traženja za 486 nestalih i nasilno odvedenih osoba na području Vukovarsko-srijemske županije.

Koliko je ljudi iz Vukovara završilo u srpskim logorima?
U srpskim logorima i zatvorima u Srbiji i Jugoslaviji, pod kontrolom JNA bilo je zatočeno te zlostavljano i podvrgnuto strašnim mučenjima najmanje 2796 osoba zarobljenih 1991. na području Vukovara, a više od 4000 osoba iz Hrvatskog Podunavlja nasilno je odvedeno na područje Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, odakle su deportirane na tada neokupirane dijelove Republike Hrvatske. Najmlađi zatočenik imao je nepunih 15 godina, a najstariji 81 godinu.

U čemu je “simbolika “Vukovara?
Tijekom napada na grad, JNA i srpske paravojne postrojbe razrušile su ili oštetile gotovo sve vukovarske građevine, ne poštedjevši pri tome ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike, ni gospodarske i stambene objekte. Zbog neočekivano jakoga i uspješnoga otpora vukovarskih branitelja znatno nadmoćnijem srpskom agresoru te zbog razaranja kakva u Europi nisu zabilježena od Drugog svjetskog rata, Vukovar je postao simbolom hrvatskoga otpora srpskoj agresiji u Domovinskom ratu, a njegovi stanovnici, posebice branitelji, primjer nevjerojatne požrtvovnosti, domišljatosti i hrabrosti. Može se reći da su vukovarski branitelji otvorili vrata uspostavi slobodne i neovisne Hrvatske, odnosno pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu. Svojim domoljubljem i hrabrošću zaslužili su počasno mjesto u hrvatskoj povijesti. Ljubav vukovarskih branitelja prema svojim sugrađanima, domu i Domovini, koju su tako srčano branili, novinar, pisac i heroj Siniša Glavašević prepoznao je kao glavni izvor njihove neizmjerne hrabrosti i ovjekovječio na svoj način – u „Priči o ljubavi“. Kraj te priče, u kojoj Siniša spominje „mnoge koji su i praznih džepova uspravno hodali gradom – jer su imali grad, dušu i prijatelje s kojima su čekali svanuća na hrvatskim barikadama“, poruka je svima koji traže smisao života i motive zbog kojih vrijedi umrijeti; citiram: „Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.“

Je li točna medijski plasirana teza da je Vukovar “prodan” radi naknadne “homogenizacije Hrvata”?
S obzirom na ogroman nesrazmjer u naoružanju i broju vojnika, fascinantan je i sam podatak da je obrana Vukovara gotovo puna tri mjeseca odolijevala napadima toliko brojnijeg i bolje opremljenog neprijatelja. Ujedno, taj podatak odgovor je „medijski plasiranim tezama“, da je Vukovar „prodan“ ili da je predsjednik Tuđman „namjerno žrtvovao Vukovar, kako bi se hrvatska nacija homogenizirala i očistila od Srba“. Koliko su takve teze neutemeljene i zlonamjerne, a očito je da nisu slučajno plasirane, pokazuje Zapisnik sa sastanka održanoga u Uredu predsjednika Republike par dana uoči okupacije Vukovara. Naime, u takvom teškom i mučnom stanju rata čiji se kraj nije nazirao, u razdoblju u kojem je srpska agresija itekako „pogodovala“ raznim ekstremistima u Hrvatskoj spremnim na osvetu, protjerivanje i druga zlodjela nad Srbima, predsjednik Franjo Tuđman je prilikom rasprave o ekstremnim ponašanjima u Hrvatskoj rekao da će se suprotstaviti mišljenima da „ne može niti jedan Srbin ostati u Hrvatskoj“. Jednako tako, na sjednici Vlade RH, neposredno nakon srpske okupacije Vukovara, predsjednik Tuđman odlučno se zauzeo da se Srbi u RH zaštite od pokušaja osvete ekstremista na hrvatskoj strani. Dakako, takve transkripte mediji nisu pustili u javnost…

Tko je u slučaju haških optuženika u pravu – haško tužiteljstvo ili građani Hrvatske koji generale u Haagu doživljavaju kao heroje?
Nije riječ samo o prekomjernom granatiranju Vukovara, nego i mnogih drugih hrvatskih gradova i naselja. Upravo to je razlog zašto mislim da Tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda u Haagu nije imalo jednake kriterije kad je hrvatskoga generala, zapravo Hrvatsku, optužilo za prekomjerno ili neselektivno granatiranje Knina (posebice zato što povijesni izvori pokazuju da to nije točno), a istodobno je zanemarilo činjenicu da su brojni hrvatski gradovi razarani srpskim topništvom do te mjere da su posljedice toga razaranja vidljive i danas. No, bez obzira na mišljenje Tužiteljstva Haškoga suda, pa i na konačnu presudu, držim da teza o „udruženom zločinačkom pothvatu radi protjerivanja Srba iz Hrvatske“ nije utemeljena na povijesnim izvorima, posebice kad se u obzir uzme cjelokupni tijek povijesnog procesa u Hrvatskoj od početka 90-tih godina. Nažalost, bilo je incidenata u kojima su iz osvete ili iz koristoljublja ubijeni srpski civili, zbog čega prilikom sjećanja na poginule hrvatske branitelje u Domovinskom ratu treba odati počast i svim nevinim žrtvama rata, bez obzira na to kojoj su strani, narodnosti ili vjeri pripadale

A je li prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman znao za zločine koje je počinila hrvatska vojska nad srpskim civilima?
Ubojstva srpskih civila tijekom i nakon „Oluje“ nisu bila dio hrvatske politike – ni vojni ni politički vrh hrvatske države nije imao zločinačku namjeru, no ostaje pitanje efikasnosti uspostave reda na području oslobođenom u “Oluji”. Da je oslobodilačka operacija „Oluja“ bila „zločinački pothvat“ i da su osumnjičeni hrvatski generali imali zločinačku namjeru, kao što to tvrdi haško tužiteljstvo, gubici u ljudstvu na srpskoj strani bili bi višestruko veći; njihov broj vjerojatno bi dosegao razmjere Srebreničke tragedije u kojoj su srpske snage ubile oko 8000 Bošnjaka – muslimana. Zato generale koji su zapovijedali hrvatskim postrojbama u oslobodilačkoj operaciji „Oluja“ doživljavam kao osloboditelje i heroje. Pa tako i osumnjičene generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, posebice s obzirom na njihove ratne puteve i časno ponašanje od 1991., dakle u razdoblju kad je bilo najteže. To su osobe kojima Hrvatska duguje golemu zahvalnost.

Kako kometirate posjet bivšeg predsjednika Srbije, Borisa Tadića Ovčari i Paulin Dvoru?

Podržavam želju za suradnjom i svaku gestu koja vodi pomirenju, pa u tom duhu mogu pozdraviti dolazak predsjednika Srbije na Ovčaru. Međutim o tome koliko će i hoće li uopće taj posjet pridonijeti poboljšanju hrvatsko-srpskih odnosa mogu govoriti tek nakon što posjet završi (tekst je pisan prije dolaska predsjednika Srbije Tadića na Ovčaru, op. ur.). Nitko dobronamjeran ne može biti protiv dobrosusjedskih odnosa, ni protiv odavanja počasti svim nevinim žrtvama rata, pa tako i sugrađanima srpske nacionalnosti koji su ubijeni u Paulin Dvoru, ali predviđeni program posjeta Ovčari i Paulin Dvoru u istom danu neće biti primjeren, ako se istodobno ne upozori na razlike u motivima koji su doveli do zločina na spomenutim mjestima. Jer, Ovčara ima duboku simboliku: ne samo kao stratiše na kojem je počinjen zločin koji se po razmjerima ne može izjednačiti ni s jednim mjestom stradanja građana srpske nacionalnosti u Domovinskom ratu, nego i kao mjesto sjećanja na više desetaka masovnih i više stotina pojedinačnih grobnica na širem vukovarskom području, u koje su srpske postrojbe zakopale svoje žrtve. Uz svo poštovanje prema svakoj žrtvi, treba znati da je zločin na Ovčari dio velikosrpskoga plana, a zločin u Paulin Dvoru je incident. Primjerenije bi bilo da predsjednik Srbije prvo posjeti Ovčaru i, što bi bilo više od puke simbolike, progovori o srpskoj agresiji na Hrvatsku, a da drugom prilikom posjeti Paulin Dvor i još neko od mnogih mjesta stradanja Hrvata. Nije moguće, naime, graditi budućnost i govoriti o iskrenom pomirenju, ako ocijena pojedinih povijesnih događaja nije utemeljena na činjenicama ili, da budem aktualan, ako pravda nije zadovoljena.

Iz nekoh europskih političkih krugova stižu teze kako je ovo bio građanski, a ne Domovinski rat? Pa i predsjednik Srbije Tadić sklon je tom mišljenju…

U Hrvatskoj nije bio građanski rat, kako tvrdi predsjednik Tadić, nego srpska agresija na Hrvatsku, uzrokovana velikosrpskom politikom. Sve ostalo su posljedice takve politike i agresije. Jednako tako, „Oluja” nije zločinački pothvat. To je potrebno imati na umu prije nego što se krene u pojedinosti.

Nakon svega, je li moguć zajednički život Srba i Hrvata na ovim prostorima koji je i imperativ za stvaranje normalnih uvjeta života?

Hrvatska se već suočila i suočava se i s negativnim stranama svoje prošlosti. Kad to učini i srpska strana, odnosi između Hrvatske i Srbije moći će biti iskreni i prijateljski. Za dobrobit naše djece tome svi trebamo težiti. Zbog toga bih želio da posjet predsjednika Srbije urodi konkretnim rezultatima. Primjerice, predajom protokola o nestalima, jer je to najosjetljivije pitanje zbog mnogih koji još uvijek traže svoje najmilije, te povratom kompletne dokumentacije koju je JNA 20. studenoga 1991. iz vukovarske bolnice odnijela u Srbiju.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s