… Bonom Zvonimirom Šagijem (30.03.’15.)

Crkva, ne samo u Hrvatskoj, nego po cijelome svijetu mora razvijati čovjekoljublje u istini, pravednosti i ljubavi, jer vjera nije ideologija!

 

Ponedjeljkom na kavi sa…
paterom Bonom Zvonimirom Šagijem,
kapucinom iz Varaždina

 

Još kada sam kao dijete u socijalizmu išla na vjeronauk kod Kapucina u Varaždinu u sjećanje mi se posebno urezao lik patera Bone Šagija. Već je tada pater Bono imao “srebrne vlasi”. Moj brat, mlađi od mene, pitao je jednom zgodom, sada kada smo mi već odrasli ljudi: “Pa, koliko je pater Bono star, kad je već za našeg djetinjstva imao sijedu kosu?”

No… patera Bonu pamtim kao izuzetno dobrog čovjeka, koji nikad nikoga nije špotao, osuđivao, ni za koje ni za koga “najavijao”, blage ćudi i naravi. Takav je i danas dok mu je na leđima preko 80 ljeta.

Kad sam mu telefonom kazala za razgovor uz šalicu kave, pater Bono je prostodušno, kao dječarac kazao: ja vam kavu ne pijem! I nas smo dvoje, s obzirom da sam ja “na privremenom radu u Zagrebu (došla iz Varaždina)” ipak naš razgovor ugodni i predblagdanski, idući u susret velikom kršćanskom blagdanu Uskrsu vodili preko e-maila, ali bilo je gotovo jednako kao i uživo.

Govorio je pater Bono o Papi Franji, o vjeri i ideologiji, o krizi hrvatskog društva, o pravim kršćanima, o konzumerističkom društvu, o tome kako se gubi smisao slavlja blagdana, o predsjednici RH, gđi. Kolindi Grabar Kitarović, o tenzijama na relaciji “postkoministi-neonacionalisti”, o svojem odabiru svećeničkog poziva…

Dobro je pomno pročitati ovaj razgovor ako ne radi ničeg drugog barem ćete biti na kratko “pri sebi”, sabrani, “kod sebe” i u svojem miru i potrebnoj tišini. A ovo je vrijeme kad nam je svima potrebno da budemo “doma, pri sebi, sa sobom” kako bi znali biti i na bolji način i sa svojima i s ostalim bližnjima.

 

 

 

Od kada ste u redovničkom zvanju?

Već kao dječak u tada osnovnoj četverogodišnjoj školi sebe sam vidio u svećeničkom zvanju kao kapucina. Nikada nisam sebe vidio ni u čemu drugome. Sjećam se kako mi je moja nezaboravna dobra učiteljica Vilma Radovanović rekla, kad sam došao po svjedodžbu i rekao da idem za kapucina: ”Joj, a ja sam mislila da ćeš biti ”fiškal”. Kao da je slutila da ću se poslije baviti i crkvenim pravom, pokoncilskom obnovom redovničkih pravila. To je bilo 1944. Upisao sam se u Varaždinu, kao kapucinski đak, na Franjevačku klasičnu gimnaziju. Kad je 1945. nakon završetka Drugog svjetskog rata, ta klasična gimnazija bila ukinuta, pohađao sam godinu dana tada Realnu gimnaziju u Varaždinu, a potom sam upisan na Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu na Šalati. Tu sam i maturirao 1952. Prve redovničke zavjete položio sam 1951., a doživotne 1955. Za svećenika sam zaređen u Varaždinu 2. studenog 1958. Kao kapucin-svećenik 3 godine sam vršio službu vjeroučitelja u Zagreb/Dubravi.

 

Koliko godina ste u Kapucinskom samostanu u Varaždinu?

U Varaždinu sam od 1961. do danas. Poslan sam (u ožujku te godine) da pripremim osnivanje župe sv. Vida u Varaždinu i župe sv. Mihaela u Sračincu. Te dvije župe su istoga dana 8. listopada 1961. svečano otvorene. Obje župe je Zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper povjerio nama kapucinima. Župa sv. Vida u Varaždinu trajno je ujedinjena, odredbom Svete Stolice, našem samostanu, a Sračinec smo primili s obavezom da pripremimo sve za njezino osamostaljenje. Trebalo je u Sračincu pribaviti prostor (zemljište) za izgradnju župnog dvora. Dok smo uz dosta teškoća uspjeli pribaviti početkom 1971. teren za gradnju župnog dvora, imenovan je župnikom dijecezanski svećenik Preč. Vjekoslav Gabud (upravo je sada ovih dana umro i sahranjen). On je sagradio župni dvor i sve ostalo, te vršio službu župnika do 2006. U Varaždinu sam ostao sve do sada, jer – kako obično kažem – nemam vremena umrijeti. Bog ima sa mnom svoj plan. Uvijek sam nastojao biti njemu vjeran, služeći braći i sestrama u istini, pravednosti i ljubavi.

Osim župničke službe vršio sam dosta i drugih dužnosti. Bio sam i u 5 trogodišnjih mandata provincijal Hrvatske kapucinske provincije i jedan mandat predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara tadašnje Jugoslavije (KVRPJ). To je bilo vrijeme kad se provodila pokoncilska obnova, stvarali su se i preuređivali praktični konstitutivni redovnički dokumenti, pa i novi Kodeks crkvenog prava (CIC). U svemu tome sam i aktivno sudjelovao.

Uz sve te službe nikad nisam zanemario svoju pastoralnu djelatnost u župi. No, to je zasebna tema. O tome bi trebala cijela knjiga. Možda ću je uspjeti jednom i napisati.

 

Od kada ste u mirovini? Kako provodite umirovljeničke dane?

Moja župnička služba je prestala 2008. Ali kao redovnik-kapucin nemam nikakvu mirovinu, obavljam i dalje dosta raznih pastoralnih i drugih poslova, kojima se bavim kao svećenik, ispovjednik i propovjednik, pa i kao praktični teolog, predavač na raznim skupovima i publicist. Obično kažem da nemam vremena biti star, jer sam tek u 83. godini života. Zbog raznovrsne angažiranosti, nisam uspio pribaviti sebi nikakve zvučne znanstvene naslove.

 

Koliko ste knjiga napisali?

Napisao sam i objavio 15 knjiga i još 2 manje, kao praktična pomagala u pastoralu.

 

Pripremate li moguće još koju novu knjigu za izdati?

U planu imam još dosta toga što bih želio, ali teško da ću uspjeti s obzirom na svoju dob. Održao sam stotine predavanja na raznim tribinama, simpozijima, stotine raznih intervjua itd. Mnogo duhovnih vježbi, župnih misija itd. Imam mnogo građe koju bih mogao skupiti i doraditi u knjige.

 

Od kada kršćani slave Uskrs? Što je Uskrs? I zašto je Uskrs najveći kršćanski blagdan?

Od samog početka kršćani su na posebno istaknut način slavili prvu nedjelju poslije proljetnog punog mjeseca kao Uskrs (Vazam). U to isto vrijeme Židovi su slavili Pashu. Kršćani su uz noćno bdijenje u ranu zoru u Euharistiji doživljavali spomen na uskrsnuće Isusa Krista, kao živi susret s Njime. Krste se – primaju sakramente inicijacije – odrasli katekumeni. Katekumenat u župi vodim od 1966. Nijedne godine od onda nije bilo bez nekog od odraslih katekumena, koji prolaze pouku i pripremu od rujna do uskrsne noći. Bdijenje uskrsne noći je doživljaj i obnove našega krštenja. Tome prethodi Sveto trodnevlje – četvrtak kao spomen i otajstven doživljaj Posljednje večere Gospodnje, petak, kao spomen Muke Kristove, polaganje Isusova tijela u grob, a subota kroz dan molitva i poklon na Isusovu grobu, a noćno bdijenje promišljanje i očekivanje Isusova uskrsnuća, trenutka kad se on javio kao Uskrsnuli ženama, koje su došle na grob i našle ga praznim i po tom otišle učenicima i javile da ga nema u grobu i da im se javio. To je sve otajstveni doživljaj našega susreta s Uskrsnulim Gospodinom, koji je uvijek, iako nevidljiv, stvarno s nama kad god se u njegovo ime okupimo. Obnova našeg krštenja i osvježenje našeg pristupa Kristu živom vjerom! Otajstveni osobni doživljaj nas s Njime. Zato Uskrs kao svetkovina ima za nas kršćane duboko duhovno otajstveni karakter. To je najveća naša svetkovina.

Blagoslov jela je samo podsjetnik na Euharistiju, na Večeru Gospodnju.

 

Kako prema Vašem mišljenu suvremeni čovjek slavi Uskrs? Posvećuje li mu dostojnu pažnju ili su samo bitni: šunka, hren i kolač na stolu?

Nažalost, danas se Uskrs, slično kao i Božić, pretvara u neku vrstu folklora, kako je već tradicija, običaj u pojedinim zemljama. Najveća je pogreška i crkvenih dužnosnika što pretežito uskrsno bdijenje prenose na večernje sate, pa onda se ostali dio noći pretvara u jelo – gozbu. Blagoslov jela obavljaju već tijekom popodneva. Šteta što se često i muzikom iskrivljuje cijela korizma kao pokorničko vrijeme, koje bi moralo biti mnogo dublje kontemplativno. Katekumenat odraslih se ne provodi, pa onda ni duhovna obnova onoga što se u vjernicima po sakramentima i pokorničkim odricanjem treba događati.

 

Što pak s onim ljudima u današnjem društvu koji nemaju niti za Uskrs što staviti na stol?

Korizmeno odricanje po ispravno shvaćenoj kršćanskoj duhovnosti, uz produbljenje osobne vjere sudjelovanjem u liturgijskim pobožnostima i osobnoj molitvi, sadrži i dobra djela prema svim bližnjima oko sebe, ponajprije onima siromašnima ili u nekoj bijedi, kao i spremnost sudjelovati u dobrim pothvatima što ih je dužna poduzimati i pojedina mjesna crkvena zajednica. Na žalost, sada se vrlo često i korizma pretvara u kojekakve više manifestativne skupove, a sve manje u ono osobno. Bez osobnog promišljanja i produbljenja osobnog predanja sebe Kristu u onim ”malenima”, siromašnima, zanemarenima korizmeno vrijeme i Uskrs nije autentično. A to je u ovom, sada pretežito hedonistički potrošačkom mentalitetu, sve više izgubljeno i kod onih koji se smatraju vjernicima.

 

Gubi li, međutim Crkva svoj značaj u hrvatskom društvu?

Crkva je u ovome sadašnjem, još uvijek nedovoljno pravedno sređenom društvenom sustavu, koji se sav svodi na tržište, banke i sama previše birokratizirana. Kao da se ne snalazi. Znam da će neke opet naljutiti moja opaska da i u Crkvi kao zajednici, koju vodi Duh Sveti, prevladava birokratizacija, premalo je dijaloga u istini, pravednosti i ljubavi prema svima bez obzira kojoj stranci pripadaju. Zamislite kamo idemo ako vlada partitokracija. Ako su političke stranke strogo centralizirane. Vlada ”liderski kompleks”. Svaki istaknuti član pojedine stranke, ako se ne slaže sa stranačkim vrhom izlazi ili je isključen iz stranke, pa osniva svoju stranku. Imamo oko 150 stranaka kojima mi obični građani ne znamo ni imena. Što tu Crkva može? Ništa kao vjerska kristološka ustanova, jer mora poštivati autonomiju društva. Mora priznati sekularnost društva, ali ne sekularizaciju kao neku vrstu totalitarne ideologije. Crkva je dužna preko aktivnih vjernika, kao građana, unositi i socijalno etički element u društvene strukture. Bez poštivanja univerzalne etike nema zdrava društva. Crkva se unutar sebe mora ponovno kritički promisliti u kontekstu ovoga vremena. Ona je poslana svima, počevši od onih siromašnih, bez obzira na pripadnost strankama.

 

Koja je, naime, uloga Crkve u društvu suvremenog čovjeka 21. stoljeća?

Duhovno moralna! Naviještati i svjedočiti preko vjernika Radosnu vijest oslobođenja ljudske osobe od grijeha, grješnog mentaliteta, od bilo kakvog grješnog, izrabljivačkog sustava. Istina, pravednost i ljubav u svim ljudskim odnosima, to je put izgrađivanja dostojanstva i slobode svake ljudske osobe i istinski pravednog društvenog sustava. Za to se Crkva mora zalagati, ali ne bojovnim nastupima nego majčinski, kako to sada s pravom naglašava papa Franjo. Crkva je ”znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda… Sadašnje prilike požuruju ovu njezinu dužnost” kako je naglasio Drugi vatikanski koncil (LG,1). Ključ za to je dijalog sa svim ljudima u miru i ljubavi u ovome, sada širom otvorenome svijetu.

 

Kako doživljavate poslanje Pape Franje?

On nam je, doista, od Boga poslan za ovo vrijeme. Upravo takvu Crkvu želi, siromašnu, ne navezanu uz neku veliku banku, dijaloški otvorenu u istini, pravednosti i ljubavi prema svima. Naglašava da vjera nije neka ideologija, nego živi odnos čovjeka kao osobe prema Bogu, koji je svakoga od nas za sebe stvorio i hoće nas imati kao svoju djecu u Sinu, kojega nam je poslao da nam pokaže put uspona do punog dostojanstva Božjeg sinovstva. ”Ljubav je Božja razlivena srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan” (usp. Rim 5,5). Tu ljubav Božju moramo u svakom vremenu širiti i svjedočiti svojim životom. To je temeljna zadaća Crkve. Papa s pravom naglašava da Crkva mora nastupati majčinskim govorom.

 

Je li doista točno da se neki svećenički krugovi u Hrvatskoj ne slažu sa stavovima i ponašanjem Papa Franje?

Papa Franjo nastupa jednostavnim, običnim, svakom dostupnim govorom. Izbjegava ”teološki učene” izraze, pa se dogodi da u novinstvu izvuku poneku njegovu rečenicu, koju onda neki od ”učenog” klera loše tumače. Ali Papa je svjestan Isusovih riječ: ”Jao vama kad vas svi budu hvalili” (usp. Lk 6,26). Papa ne upotrebljava nikad neki ”bojovni” govor, kako se to ponekad čuje i od naših svećenika, pa i biskupa. Nastupa ”majčinski”. Na to potiče i sve nas propovjednike.

 

Treba li se Crkva i inače modernizirati i ići u korak s vremenom?

Ona mora nastojati što jasnije približiti Riječ Božju ljudima suvremenog etički relativiziranom i sekularističkim totalitarizmom ideologiziranome svijetu. Prevladava diktatura moralnog relativizma, kao da moćnici u pojedinom društvu i u modernom svijetu sami određuju što je dobro a što zlo. Prevlada grijeh struktura. Ono što određuje vladajući sloj. Nužno nam je na svjetskom nivou doći do univerzalnog etičkog konsenzusa. U multikulturnom, sada informatički otvorenome svijetu potrebna nam je praktično provođena mundijalna etika, koju nijedna religija, nijedna kultura ne može odbaciti. Treba sve više naglašavati da nema nijedne kulture bez religijskih korijena.

 

Što je, međutim, sa ekumenističkom idejom? Međureligijskim dijalogom? esu li Hrvati ksenofobičan i isključiv narod ili…?

Mislim da je u Hrvatskoj dosta prisutan ekumenski i međureligijski dijalog. No, to još uvijek treba razvijati što više. Osobito je važno da se ekumenizam ne opterećuje nacionalizmom. Iz nacionalizma treba što prije posvema izaći, ali tako da se poštuje identitet svakog naroda na ovim, ne samo hrvatskim prostorima, nego u cijeloj Europi, koja se sada ujedinjuje. Treba razvijati zajedništvo u različitosti. To ono što nam je Bog pokazao u Isusu Kristu i što je temeljna zadaća Crkve kao ”znaka i instrumenta jedinstva cijeloga ljudskoga roda”. Univerzalizam u poštivanju posebnosti identiteta svih naroda i kultura u sada pluriformnom svijetu.

 

Kakav je općenito dijalog među pravoslavnim kršćanima i Zapadno-europskim, odnosno, hrvatskim i kakav je dijalog između kršćana i Židova u Hrvatskoj?

Mislim da se i taj dijalog odvija iz godine u godinu sve otvorenije i mirnije. Treba izaći iz neprestanih prepričavanja povijesnih sukoba i tko je što kome učinio. Samo u istini, pravednosti i ljubavi moguć je stvaralački mir u međusobnom opraštanju i poštivanju razlika.

Koliko, zapravo, kršćani žive iskreno Kristovu ideju “ljubavi prema bližnjem”?

To je zapovijed ili etičko načelo koje obvezuje sve ljude. Kršćani u tome moraju biti ”svjetlo svijeta i sol zemlje” (usp. Mt 5,13-14).

 

Je li naše društvo samo deklarativno kršćansko ili…Odakle ovakav jaz između bogatih i siromašnih, između obijesnih, dokonih i radišnih, a siromašni? Je li to za jedno kršćansko društvo dozvoljeno?

I kršćanstvo je sada u moralnoj krizi. I u kulturi izrasloj na kršćanskim korijenima prevlada sada diktatura liberalizma i moralnog relativizma. Dominiraju banke i valute, bankovne tajne, izrabljivanje radnika, itd. Ulazimo u sve više korumpirano društvo. Deklarirani kršćani, kojih je u Hrvatskoj velika većina, nisu dovoljno autentični. Sve više se gubi smisao za socijalno pravedno društvo, u kojem bi bila preferencijalna opcija za siromašne. I sam taj pojam se rijetko čuje. Sve se svodi na bogate. Najveće je zlo proizašlo iz pogrešnog izlaska iz samoupravnog gospodarstva, u politički dirigiranu privatizaciju samoupravnih poduzeća, radnici su lišeni onih prava koje su, kako-tako, ipak imali. Radnička participacija u upravljanju više se uopće ne spominje. Svime upravljaju vlasnici i država po partitokratski (centralistički) oblikovanim strankama, koje imaju većinu u parlamentu po pogrešno složenom izbornom sustavu. Po sadašnjim izbornim zakonima pretežito je lažna većina na vlasti. Zamislite, ako većina ne dođe na izbore, a onda se još nekim većinskim strankama pribrajaju i glasovi onih koji nisu prešli prag koji se traži da bi mogle ući u Sabor, kakva je to onda većina koja vlada? Imamo što imamo? Sve više siromaha, nezaposlenih, zaduženih u bankama koji ne mogu plaćati sve veće kamate… Što tu mogu kršćani? Ništa, osim da se traži izlaz iz takvog grabljivog kapitalističkog sustava. Treba se na pravedan način, bez nasilja, boriti za socijalno pravedan društveni sustav. Osloboditi se novih, sve gorih, ideoloških blokada duha.

 

Koji put bi trebala odabrati Hrvatska?

Zalaganje za demokratsko, ali i socijalno pravedno društvo.

Treba li, naime, u suvremenom društvu Crkva biti odvojena od države?

Crkva je po svojem poslanju od Krista odvojena od države, ali je kao zajednica Kristovih vjernika unutar društva duhovno-etički element. U tome je najteži problem suvremene Crkve. Ona mora biti po svojim autentičnim članovima etički korektiv. Na to vjernike obvezuje iskrena vjera u Isusa Krista i njegovu riječ i na praktičan način potiče ih socijalni nauk Crkve. Samo ga treba na praktičan način unositi u društveni sustav. Nije dosta samo učenje s vrha, kako se to sada pretežito zbiva. Danas u ovom globalno otvorenome svijetu čiste su političke fraze ”lijevi – desni”. Kad dođu na vlast, sve je ponajviše isto, jer svijetom vlada grabljivi (predatorski) kapitalizam, koji nema protutežu, konkurenciju. Crkveni socijalni nauk nije neka ideologija, nego socijalno-etički diskurs.

Kako ste doživjeli poziv prve hrvatske predsjednice gđe. Kolinde Grabar Kitarović da blagoslovi predsjedničke dvore?

Mislim da to nije trebalo. Ali, za nas vjernike to je lijepi čin. Ako je gospođa Predsjednica iskrena praktična vjernica i ako su se s njome složili oni koji rade u Predsjedničkim dvorima, ne treba o tome praviti neku aferu. Ako je predsjednička zakletva u ime Boga, onda i predsjednički ured može biti blagoslovljen. Mi vjernici molimo da ona bude u svojim predsjedničkim činima istinita, pravedna i zauzeta za sve građane bez obzira na njihovo uvjerenje. I vjernike i nevjernike neka potiče da žive u međusobnom miru, u istini, pravednosti i ljubavi, poštujući dostojanstvo svake osobe i slobodu da se pokaže svaki u svom osobnom identitetu.

Je li dobra tenzija u našem društvu na postkumuniste i na neonacionaliste? Što po tom pitanju dijaloga Crkva u Hrvatskoj može učiniti?

Jedan i drugi taj pojam najčešće se upotrebljava u novinstvu samo kao fraza kojom se nekoga hoće omalovažiti ili ozloglasiti. Prema bivšem komunističkom sustavu ili preciznije kod nas rečeno ”samoupravnom socijalizmu” treba istinski analitički prići kao jednome i danas mogućem društvenom sustavu. Ne smije ga se izjednačiti s onim ideološkim totalitarizmom kojim se pretežito služila tadanja jednopartijska nedemokratska vlast. A neonacionalizam je jednako loš kao i bilo koji nacionalizam ako ne poštuje dostojanstvo svake ljudske osobe kao građanina u demokratskoj državi bez obzira koje je narodnosti. Domoljublje se ne smije odvajati od čovjekoljublja. Crkva, ne samo u Hrvatskoj, nego po cijelome svijetu mora razvijati čovjekoljublje u istini, pravednosti i ljubavi. Svaka ljudska osoba ima pravo isticati svoj puni identitet, ali bez vrijeđanja ili omalovažavanja drugoga. Crkva je u svakom mjestu svijeta poslana svima propovijedati mir i ljubav bez obzira na razlike. Ona je, ponavljam, ”znak i instrument sjedinjena s Bogom” (LG, 1). Njezina je temeljna zadaća u svakoj naciji razvijati smisao za suradnju. Dijalog u miru i uzajamnom poštovanju jedino je pravi ključ za javni nastup Crkve u sada informatički širom otvorenome svijetu.

 

Kako komentirate mise koje neki svećenici drže za poglavnika Antu Pavelića?

I za kojekako zločeste smije se u misi moliti, pa i za njih služiti misa, ali bez reklame. Mislim da Crkva kao kristološka institucija nije dozvolila da se javno reklamira neka takva osoba kao što je Pavelić ili njemu slični, bilo s kojeg sličnog režima, misom, odnosno euharistijskim slavljem. To čini gdjekada pokoji svećenik samovoljno. No, nekom takvom slučaju u javnim se medijima ne bi trebalo davati preveliki publicitet. Bilo bi dobro da Crkva na svoj kanonsko-pravni način reagira. Mislim da se to i čini. U takvim slučajevima potrebna je mudrost dijaloga i u samoj Crkvi.

 

Što biste poručili svim bolesnima, bolesnoj djeci, bolesnim ženama, muškarcima, starcima za Uskrs kao i onima u potrebi?

Svi koji trpe nama oko njih su slika Gospodina Isusa. Dužni smo im biti podrška i utjeha. Pomoći im u svemu, što i kako možemo. Treba uvidjeti da Crkva ipak preko Caritasa i drugih raznih udruga pomaže. No, to nikad ne smije biti samo institucionalno, potrebna je neposredna pažnja i djelotvorna ljubav koju kršćani moraju živjeti i širiti u svojoj neposrednoj životnoj sredini, počevši od obitelji. Ljubav djelotvorna prema onima s kojima nas život povezuje ne smije nikad biti zanemarena. Po tome će nas Gospodin naš Isus Krist suditi. ”Što ste učinili jednome od onih najmanjih (bolesnih, siromašnih, zanemarenih) meni ste učinili” (usp. Mt 25,40).

 

Zašto se Crkva ne založi više da nedjelja bude neradni dan za prodavačice? Nego naši ljudi “hodočaste” nedjeljom u šoping centre i sl. Toga, primjerice u jednoj razvijenoj susjednoj Austriji nema! Ondje se radnim danom primjerice trgovine zatvaraju u 18 sati, a nedjeljom niti jedna trgovina ne radi. Pa, ipak imaju viši standard od nas. Kako na to gledate?

Za vrijeme komunizma (samoupravnog socijalizma) već od subote popodne nisu radile trgovačke kuće. U nedjelju se nije radilo. Radnici su imali određeno radno vrijeme, koje se nije smjelo, bez velikih opravdanih razloga, produživati. Sadašnje stanje, štetno za radnike, uvedeno je pogrešno shvaćenom i provedenom privatizacijom, bez participacije radnika. Posebno bi participacija radnika kao osoba u radnim firmama (poduzećima) trebala imati značajan učinak da mogu participirati i u upravljanju. Radnik je sada postao ”roba na tržištu”. O radničkoj participaciji se sada uopće ne govori, pa ni sa strane crkvenih ljudi. Nas nekoliko koji smo se tada, kad je krenula privatizacija, usudili o tome progovoriti, proglasili su ”crvenima”. Bilo je sa strane Crkve govora o poštivanju nedjelje, ali to je bilo više-manje mlako, zbog socijalno pogrešno shvaćene tranzicije. Ni Crkva u Hrvatskoj nije uzela dovoljno ozbiljno upozorenje socijalnog nauka Crkve, na što je upozorio i papa Ivan Pavao II, da se ne smije prijeći u kapitalizam kao da socijalizma nije bilo (usp. Centesimus annus, 42). Koliko pojedinci imaju prilike za participaciju pri donošenju odluka na radnom mjestu? O tome se sada uopće ne govori. Zavladao je ”grabljivi kapitalizam”. U nas je Crkva, kao i cijelo društvo, bila previše zaokupljena stvaranjem Hrvatske kao samostalne države, a premalo kakav se društveni poredak stvara. Na tom tragu je i sadašnje nepravedno poimanje nedjelje, a još mnogo više zanemareno poštivanje dostojanstva i životnih potreba radnika. Pravo na rad.

 

Je li kriza u Hrvatskoj samo gospodarska ili i vrijednosno-moralna? I koliko se suvremena gibanja društvena i životna u okolnom svijetu odražavaju na naš život? Možemo li mi biti osebujni ili otok za sebe? Ili moramo računati i na negativne utjecaje koje suvremeno društvo nosi sa sobom?

Sada je u Hrvatskoj prvotno najveća vrijednosno-moralna kriza. Iz nje proizlazi i gospodarska. Potrebno nam je što zrelije socijalno-etičko promišljanje društva. Bolji zakon o političkim strankama i zakon o izborima. Pri osnivanju stranaka morao bi postojati minimum obaveznog statuta, da se izbjegne partitokracija, to znači centraliziranost stranaka. Ako se izborne liste stvaraju samo s vrha stranke, onda izborne jedinice gube pravi smisao. Izabrani zastupnici, po sada važećem izbornom zakonu, predstavljaju samo stranku, a ne svoju izbornu jedinicu, koja ih je izabrala, kad su sa stranačkog vrha stavljeni na vrh liste neke izborne jedinice. Umjesto osoba, biraju se stranke. Pa i ako bude preferencijalno biranje, ostaje pitanje kako će, po kojem redoslijedu, pojedine osobe doći na listu? To će opet određivati samo vrh stranke. Mentaliteti, uvjerenja i potrebe pojedinih građana u ovom sadašnjem društvenom sustavu ne znače ništa. O tome se uopće ne govori. Bit će sve više negativnih utjecaja na izgradnju socijalno pravednog društva.

 

Kako u tom kontekstu mladi žive? Žive li u duhu vjere?

Nažalost, iz godine u godinu sve više opada življena vjera. Potrebna nam je nova evangelizacija. Na to već više desetaka godina upozoravaju vrhunski crkveni dokumenti, ali kod nas u Hrvatskoj manje se o tome raspravlja, nego o povijesnim, nacionalnih i ratnih sukobima o kojima kao da ne znamo donijeti pravednu prosudbu. Neprestano raspravljamo više o onome minulome, tko je što skrivio, a premalo kako stvaralački naprijed u istini, pravednosti i ljubavi, poštujući ono transcendentno dostojanstvo svake ljudske osobe.

 

I što je zapravo po Vama – vjera?

Vjera nije neka ideologija, nego naš živi odnos prema Bogu. Slušati Riječ Božju u kontekstu sadašnjega vremena, što ona ”u ono vrijeme” rečena govori nama sada. Ona je živa i sada nama govori. Duh Sveti je oživljuje u nama. On Crkvu poučava o svemu što nam je Krist u ono vrijeme govorio (usp. Iv 14,26). Živjeti i djelovati u zrcalu Božje riječi. To je pravilo našega kršćanskog života.

 

 

Svim ljudima dobre volje, želimo blagoslovljene i radošću ispunjene Uskrsne blagdane!

 

Pater Bono Zvonimir Šagi, kapucin iz Varaždina i
tim portala ZMUSK!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s