… Brankom Despotom (20.01.’14.)

Ponedjeljkom na kavi sa akademikom,
umirovljenim sveučilišnim prof. filozofije,
Brankom Despotom,
“varaždinskim panjkretom” sa zagrebačkom adresom

Možda bi se čovještvo kroz filozofiju još i moglo probuditi!

Odgoj (i obrazovanje) djeteta i mladosti u čovjeku najviši je poziv i zvanje čovjeka: u rođenom, tek mogućem čovjeku, oživotvoriti čovještvo. Škole, sveučilišta, institucije, koje to ne mogu, proizvode nečovjeka ili tek privid čovjeka. – Primanje u HAZU znači mi izazov. Možda nađem primjereno mjesto za buđenjae-kako su naši stari govorili, koji su Akademiju i Sveučilište osnovali – za buđenje “filosofijske težnje naroda”, koja se na sveučilištima niti u nas niti u “svijetu” više buditi ne može, a koja bi probuđena imala omogućiti narodu potragu za istinskom budućnošću njegove narodnosti.

Kako je Varaždin od časopisa New York Times prije nekoliko tjedana izabran među prvih 50 gradova kontinentalnog dijela Europe za najpoželjniju destinaciju, dobro bi bilo se podsjetiti koje je sve “velikane ovaj grad dao Hrvatskoj, pa i svijetu”, počevši od jezikoslovca Vatroslava Jagića, preko slikara Miljenka Stančića, operne dive Ruže Pospiš-Baldani do svih znanih i manje znanih pjesničkih duša, poznatih i priznatih liječnika poput oca i kćeri Novosel koji su napravili “revoluciju” u medicini za osobe sa poteškoćama u govoru, pa sve do filozofa i akademika.

Jedan od varaždinskih “panjkreta” (u prijevodu to znači, od milja: lutak, lutka, pupa, ali to je još veći i veći deminutiv, samo” tepanje i cartanje” kako su bake ili mame običavale zvati od milja svoju djecu. Izraz samo znan Varaždincima) je i sveučilišni profesor filozofije u mirovini, akademik Branko Despot, čija majka je Varaždinska Židovka porijeklom, poznata povjesničarka Miroslava Despot, a djed poznati odvjetnik iz sela pored Varaždina iz Cestice, isto židovskog porijekla, Rudolf Bliss. Zato neće biti zgorega da čujemo što ovaj “varaždinski panjkret” ima za reći s obzirom na svoj “obiteljski background i na svoje životno i filozofijsko iskustvo i znanje”…

Svi srednjoškolski profesori filozofije, pa i oni sveučilišni, do politologa ili ekonomista, posebice ako su mlađi ili srednje dobi, neizostavno su filozofiju morali na Filozofskom fakultetu ili Političkim naukama, te Fakultetu vanjske trgovine u Zagrebu slušati kod sveučilišnog profesora filozofije Branka Despota. Svojom upečatljivoj pojavom i nastupom prof. Despot osvajao je “srca i duše” mladih generacija i odgajao ih za “struku i za život”. Sam pak prof. Despot kao što smo to u uvodnoj riječi naznačili, potječe iz vrlo živopisne i mnogočlane obitelji koja svoje bliže porijeklo vuče iz Varaždina i varaždinskog kraja. Prabaka Ružička-Hoffmann iz ćije obitelji potječe i čuveni nobelovac s područja kemije Lavoslav Ružička bila je za vrijeme I. svjetskog rata omiljena bolničarka u varaždinskoj bolnici, a djed Rudolf Bliss  nakon rata i raspada Austro-ugarske, te nakon što su ga životni putevi odveli kao mladog odvjetnika iz Varaždina u Zagreb postaje jedan od najbogatijih ljudi u Agramu. Obitelj, dakako, ima i svoju tešku životnu priču nikad do kraja javno ispričanu tijekom II. svjetskog rata pošto je Židovsko-srpsko-hrvatskog porijekla i kao takva nepoćudna i za III. Rajh i za ustaške vlasti. Profesor Despot je rođen i u nevremenu II. svjetskog rata i danas u svojoj zreloj dobi se, kako kaže na milozvučnom kajkavskom narječju: “ničeg ne seća iz tog vremena osim kak ga je kućna pomoćnica Zlata držala u krilu za vrijeme jednog bombardiranja Zagreba u podrumu zgrade i hranila juhom. ” Mama koja je imala neizmjernu snagu i za svoje vrijeme između dva rata bila prilično samosvjesna da se ne kaže: “emancipirana” žena, u bijegu pred ustašama, sakrivena u skloništu, rodila ga je u jednom sanatoriju 1942. godine jednog vrućeg srpanjskog dana. Oca mu je kao poznatog odvjetnika srpskog porijekla i židovskog zeta prokazao nacistima najbolji prijatelj. Ustaše su ga 1941. strpali u jedan od stočnih vagona i poslali za Auswitcz. Djed Rudolf Bliss koji je imao predstavništvo za automobile Opel, Mercedes i ostale tada poznate automobilske marke, nazvao je grofa “von” Opela u Njemačku koji je bio član nacional-socijalističke partije, ali prije rata dobar prijatelj Rudolfa Blissa i na njegovu intervenciju otac Branka Despota je u Grazu izvađen iz vagona i tako spašen smrti. O mnogobrojnoj obitelji s majčine strane ima puno “štikleca”, a i ekonomista Branko Horvat, danas pokojni, bio je bratić prof. Branka Despota. O sjećanju na djetinjstvo, “zovu filozofije”, filozofiji, življenju suvremenog čovjeka, o svim bitnim pitanjima koja more čovjeka od pamtivijeka poput onih o ljubavi, prijateljstvu, smrti ili braku, odgoju djece, znanosti i umjetnosti, ali i onim tzv. tekućim, modernim pitanjima poput onih o nacionalizmima na prostoru bivše Jugoslavije koji su se pojavili nakon ’91. godine, te odnosu Europe i Hrvatske, za portal ZMUSK razgovarali smo sa prof.dr.sc. Brankom Despotom, odnedavno i članom HAZU-a.

Gdje sve predajete filozofiju i gdje ste sve do sada predavali osim na zagrebačkom Filozofskom fakultetu?
Predajem zapravo samo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ovaj bi razgovor mogao obilježiti 40 godina nastavne djelatnosti ( 1969/70-2009/10). Ostalo su “izleti”. Predavao sam na postdiplomskim studijima Fakulteta za vanjsku trgovinu, Fakulteta političkih znanosti, Katoličkog bogoslovnog fakulteta i u redovnom studiju na Kazališnoj akademiji. “Nastupao” sam u Rijeci, Novom Sadu, Beogradu, Zadru, Sarajevu, Dubrovniku, Varaždinu i Zwettlu (Austrija). Ne volim tuđinu, inozemstvo. Iako sam bio pozivan, nikad ne bih prihvatio “profesuru” u “svijetu”.

Rođeni ste u Zagrebu. Majka Vam je bila povjesničarka, a otac – odvjetnik. Majka je rođena Varaždinka, djed je rođen blizu sela Cestice, a baka Flora je bila varaždinska snah i rođena Varaždinka. Tijekom I. svjetskog rata prabaka Ružička-Hoffmann Vam je bila poznata i uvažena bolničarka u varaždinskoj bolnici, a mama vam sebe naziva “varaždinskim panjkretom”.
Kakve vas uspomene vežu uz djetinjstvo i vašu živopisnu i mnogočlanu obitelj?
Baku, zvao sam je Lola (Flora Bliss, rođ. Hoffmann) beskrajno sam volio i s njome sam proveo čarobno djetinjstvo u Novom Vinodolskom. To nisu uspomene, to je živo prisutno. Mama, Fric, Fricika, (Miroslava Despot rođena Bliss) bila mi je (i smrti usprkos ostala) jedini istinski prijatelj. U tati sam imao sreću doživjeti poštenog čovjeka.

Kako ste se odlučila za studij filozofije?
Ne bih rekao da sam se “odlučio”. Ako je rođenom živjeti i djelovati tako i zato (toga radi) da bi sve živo istinski i pravo bilo i živjelo, onda je prava priprema za takav život i djelovanje “studij filozofije”. Tu “izbora” i “odluke” nema. Sve drugo je možda “korisno”, ali nije jedino nužno i bitno. Nevolja je u tome, da niti nakon 50 godina “studiranja” (“upisao” sam studij 1961.), čini se, ne uspijeva iskorak iz “studija filozofije” i ukorak u filozofiju samu.

Što je filozofija?

Slutnju o tome kako stvar s filozofijom stoji izrekao sam u prethodnom odgovoru. Ali “što je filozofija” (zapravo) ne da se reći. Očiot da bi se moralo biti onaj mudri ( no sofos) da bi se znalo kako stvar stoji s ljubavi mudrosti (“mudro-ljublje”) i s mudrošću i ljubavi. Lakšim se čini reći što filozofija nije. Filozofija nije religija, nije umjetnost, nije znanost, nije politika. No, da bi ovo “nije” imalo pravu težinu, da bi makar kao negacija bacilo izvjesno svjetlo na filozofiju, moralo bi se znati što je istinska religija (ne tek u “svjetske religije” razasuti reliogiozitet), što su prava umjetnost i znanost, što je politika odista (ne tek puka “državna politika”). Na ova se pitanja, očito, ako uopće, onda samo filozofirajuće može odgovoriti. I otuda krug. Istinsko filozofiranje bi jedino moglo (i moralo moći) reći što je “filozofija?”. “Profesor filozofije” to ne može. Profesor filozofije i istinski filozof nisu jedno te isto. To se doduše razumije samo od sebe, ali se u “svijetlu” kojega univerzitet (“sveučilište”) omogućuje, uvijek iznova zaboravlja.

Koji su uvjeti potrebni da bi se u čovjeku probudio eros za traženjem svih bitnih pitanja o smislu čovjekova života i još “šire i dublje”?
Eros je, kako se to objavilo Platonu, demon, niti usmrtljiv niti neusmrtiv, niti dobar niti zao, niti mudar niti lud, niti bog niti čovjek. Taj demon, iznenada se rodivši, kaže: vidim da (usprkos tome da vidim sve i sva) ne vidim ono vidno (bitno, do čega je zapravo stalo), što “historije filozofije” redovito falsificiraju kao Sokratov rijek “znam, da ništa ne znam”. Ne radi se o pukom “znanju neznanja”, nego o radikalnoj razlici između umišljenog nebitnog znanja (znanosti i “sveznanja” sporednih stvari) i pravog vida-znanja bitnog. Eros je prije svega potreba-oskudica, znanjem neznanja onog bitnog probuđena, a na rađanje dobrote (kao onog spasonosnog u svemu) u ljepoti (kao onog oslobađajućeg) smjerajuća.

Kako stvari stoje sa “filozofijom u 21. stoljeću”, a posebno u današnjem hrvatskom društvu?

Grupa “stručnjaka” različitih američkih univerziteta izdala je zbornik Philosohy for the 21st century (New York-Oxfor, Oxford University Press 2003) u kojem se filozofija, uvodno, karakterizira kao conceptual engineering ( konceptualni “pojmovi” inženjering). “Hrvatsko društvo” se u tom pogledu kreće prema “svjetskoj razini”. Gdje filozofija kao eros-potreba onog bitnog i onog istinu rađajući-darujućeg nije prisutna, tu je i sama riječ filozofija izlišna.

Živi li čovjek 20. i 21. stoljeća svoju vlastitu ništavnost i prazninu, te besmisao koje popunjava raznim surogatnim sadržajima?
“Živi”, su-rađujući sam u proizvodnji te ništavnosti (praznine, besmisla) i njenog prikrivanja surogatima, uz ostalo “filozofijom” kao “konceptualnim inženjeringom”, što je pak unutrašnja, ali neosviještena konsekvencija bistva nihilizma.

Živimo li uopće u jednom “prebučnom, obezglavljenom, kaotičnom svijetu”?

“Mi” “živimo” u nihilizmu koji se na površini, putem “globalizacije” i “globaliziranja”, razvija u “globalni svijet”, “prebučnog, obezgljavljenog, kaotičnog” kako kažete, nadmetanja na svim razinama (svjetsko tržište, svjetski rat, svjetsko prvenstvo, svjetski rekord, svjetska književnost, itd. i td.), dok u unutrašnjosti djeluje tiho, ali neumoljivo, čista logika nihilizma, kao tzv. znanstveno-tehničko-kibernetički “racionalitet”.

Svi govore o krizi: ekonomskoj, moralnoj, duhovnoj… O čemu je zapravo doista riječ? I gdje tražiti rješenje?
Svi govore, a nitko nema na pameti: Kapital jest kriza, kapitalizam je tek pojavni oblik. Filozofijska kritika, kakovu je pokušao Karl Marx, je kritika bivstva Kapitala i njegova “načina proizvodnje” onoga biti svega što danas jest. Kritika luči Neistinu koja proizvodi sebe samu i istinu života koja se ne da proizvesti. Moguće “rješenje” pretpostavlja uvid u ono bitno, koji bi možda mogao omogućiti raz-rješenje.

A sad nešto o ljubavi. Što je ljubav, prof. Despot?

Ljubav je život u slobodi istine (istine koju bi filozofija da omogući). Ništa niti puko čovječe niti božje.

A brak?!
Brak može biti crkveni, građanski, divlji, mješoviti, morganatski… Brak je puko historijska forma-pojava, koja uglavnom onemogućuje, valjda mogući, istinski odnos muškarca i žene.

O prijateljstvu?

Prijateljstvo, prisnost, bliskost, iskrenost, poštenje, bitna otvorenost. Moralo bi se biti istinski, pravi čovjek da bi se moglo biti prijatelj sebi i drugome.

O smrti?
Smrt je, kako reče Kant, uvreda za čovjeka kao umom obdareno živuće. Ako smijem biti, na tren, neukusno neskroman, navest ću sebe sama: sve što bih mogao reći, rekao sam jednom davno u Novom Sadu, mladosti koja me pozvala, a zapisano je pod naslovom Iverje smrti i objavljeno u “knjizi” Vidokrug apsoluta, prilog o diskutabilnoj dijagnostici nihilizma, Demetra, Zagreb 32008, str. 245-255.

O znanosti i njezinom značenju?

Tzv. suvremena znanost spada u tro-bitsveni sklop znanost-tehnika-kibernetika. To je znanost u službi samoizgradnje nihilizma i nije drugo do sebeomogučujući temelj totalnog robovanja.

Što znači “biti pri sebi”?
Prije svega što uopće “znači”biti? Što je sebstvo? Kako je uopće moguće ne biti pri sebi, ne biti svoj, ne biti ono što jesi? “Ti nisi pri sebi”, nema tek psihologijsko značenje, “ne znaš što radiš i govoriš”, “ti si lud”, nego ontologijsko: ti jesi, ali nisi čovjek. Dakle, ako ti je do toga da odista budeš, tj. “pri sebi”, moraš filozofirati.

Prema Kantu su se satovi navijali tako je bio točan… Kako pak izgleda jedan DAN sveučilišnog profesora filozofije “stare škole” kakav ste Vi?

Dan je dan i noć. Pravi profesor, obuzet pozivom i u snu i na javi nastoji se osposobiti (facultas, otuda fakultet) za javno i slobodno, stvari primjereno govorenje (na odgovarajućem mjestu: sveučilište), sa svrhom oživotvorbe istinskog dobra za sve.

Živite u maloj obitelji. Imate suprugu i mačka. Koliko Vam je obitelj važna?
Mačak, Maučikus, napustio nas je, neprežaljeno nakon 13 godina. Supruga – pruža mi sve, isto nastojim i ja njoj pružiti.

Koliko je i inače obitelj važna u čovjekovu životu?

Obitavalište čovjeka jest čovještvo. Obitavajući u čovještvu čovjek je otvoren za bistvo svakog mogućeg bića. Zajedništvo čovještva i bistva svih bića moguća je istinska obitelj. Filozofijski podsjetnik na mogućnost te obitelji je Platonova Politeia (vulgarno i krivo prevedena “Država”)

O odgoju djece i mladih?
Odgoj (i obrazovanje) djeteta i mladosti u čovjeku najviši je poziv i zvanje čovjeka: u rođenom, tek mogućem čovjeku, oživotvoriti čovještvo. Škole, sveučilišta, institucije, koje to ne mogu, proizvode nečovjeka ili tek privid čovjeka.

A “svi nacionalizmi” na ovim prostorima nastali nakon 90-tih godina?

Nacionalizmi “nakon 90-te” su kasna reprodukcija nacionalizma XIX. Stoljeća, koji slobodu hoće kao privatno vlasništvo nekog određenog “naroda”.

U jesen ’95 kad je bjesnio rat na ovim prostorima na jednom svojem predavanju kazali ste: “Ovo nije ubojstvo. Ovo je samoubojstvo naroda…” Pojasnite nam vašu izjavu sa ondašnjeg predavanja.

Pojašnjenje bi zahtijevalo bar oris konteksta. No, kažimo barem toliko: Samoubojstvo naroda je konstrukcija “nacionalnog identiteta” i “stvaranje” nacionalne države. Pravi, ne nacionalni, život naroda moguć je samo iz sebesvijesti njegove narodnosti, koju narodnost, baš kao i čovještvo u čovjeku, narod mora pokušati oživotvoriti. Jedino poznato ime za takav mogući pokušaj je filozofija.

Odnos Hrvatske i Europe?
Ono hrvatsko jest europsko od pamtivijeka. No, kao političko-ekonomska tvorevina, Republika Hrvatska će se riješiti svoje političnosti (“državnosti”) ulaskom u, kakova je po zamisli svojoj, Europska ekonomska zajednicu. Gledano pak iz budućnosti svjetske politike i RH I EU, baš kao i SAD i ostale “Svjetske sile” tek su privremeni, ograničeni i prolazni momenti one Sile-Moći, koja kroz “globalizaciju” sebe “ostvaruje” kako znanstveno-tehničko-kibernetički totalitet (=”svijet”). U nihilizmu toga totaliteta nema više ni traga nacijama, državama, kulturama…

U mladosti ste svirali bubnjeve u jazz sastavu! Koju glazbu danas slušate?

Čisto bubnjarstvo je glazba reducirana na svoju apstrakciju (analogno:apstraktno, apsolutno slikarstvo). Tu glazba u vlastitoj čistoći uživa slobodu svoje sebe-negacije (elektronika je tek surogat). Danas više glazbu kao umjetnost ne slušam, no osluškujem, nastojim čuti nečujnu glazbu “svijeta” koji bi, kako kaže Vanja Sutlić, mogao “biti sam sobom nenapisana zbiljska muzika” (Bit i suvremenost, Sarajevo 21972, str.195)

Kakvo je stanje u umjetnosti 21. stoljeća?
Bistvo umjetnosti odgovara bitsvu vremena. Vrijeme zahtijeva od svega što bi u vremenu moglo biti da se oslobodi, razvije u slobodi svoje mogućnosti, i na koncu, da radi slobode same (ničije slobode) sebe nadiđe u svojoj ograničenosti. Tako i umjetnost “ostvaruje” (“stvaralački”) svoju likvidaciju.

Imate li kod kuće kompjutor ili mobitel? I ako nemate – zašto nemate?

Nemam. S obzirom na neotklonjivo robovanje u svemu što živimo, zapravo i ne znam zašto.

Što gledate na TV-u?
“Na” TV-u gledam što se zapravo događa kada “se” gleda TV. Gleda oko u “ništa” (mrak, i uho sluša muk), a vidi “nešto” kao pomične slike i (zvučne) slike Ničega. Studirali ste filozofiju. Sjetite se. Politeia, VII, početak. “Predoči, naime, sebi da ljudi žive u podzemnoj špilji, koja ima dug ulaz, otvoren prema svijetlu; da su ljudi u njoj odmala s okovima na nogama i vratu tako, da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo preda se, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svijetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima iza leđa; i td” (prev. M.Kuzmić, 1942). Prevedeno na današnji jezik: totalno audio-vizualno manipuliranje robovima na dnu “bitka”. To gledam “na” TV-u.

Odnedavno ste član HAZU-a? Što vam znači primanje u HAZU?

Primanje u HAZU znači mi izazov. Možda nađem primjereno mjesto za buđenje-kako su naši stari govorili, koji su Akademiju i Sveučilište osnovali – za buđenje “filosofijske težnje naroda”, koja se na sveučilištima niti u nas niti u “svijetu” više buditi ne može, a koja bi probuđena imala omogućiti narodu potragu za istinskom budućnošću njegove narodnosti.

Oglasi

Jedan odgovor na … Brankom Despotom (20.01.’14.)

  1. Povratni ping: HDI

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s