… Brunom Šimlešom (06.01.’14.)

Ponedjeljkom na kavi sa… poznatim sociologom,
Brunom Šimlešom

Sreća je izuzetno malo povezana sa novcem! Sva istraživanja bilo da su ih vodili sociolozi ili psiholozi govore da nakon što su zadovoljene primarne egzistencijalne potrebe, dakle, krov nad glavom, slanac, kruh i mlijeko za doručak, da novac ne igra više nikakvu ulogu u postizanju i ostvarivanju sreće. Tako da, mislim da za većinu ljudi na cijelom planetu ipak jesu zadovoljene te egzistencijalne potrebe. Razumijem da za neke – nisu. Razumijem da je to legitiman problem, jer dok vi morate razmišljati kako ćete kupiti pelene ili kako ćete nahraniti svoje dijete nitko ne može razmišljati o sebi kao o Božanskom – ljubavnom biću ili tako nešto, logično je da je u tim situacijama teško ako ne i nemoguće dotaknuti neko svoje duhovno tkanje i ne baviti se isključivo egzistencijalnim stvarima, ali nakon što su one zadovoljene, a u većine u Hrvatskoj one jesu zadovoljene, onda ne igraju nikakvu baš nikakvu ulogu, a to sva istraživanja pokazuju. Tako da mislim da malo prečesto tražimo izgovore da nisu zadovoljene sve naše potrebe ili da nisu zadovoljene potrebe koje mi mislimo da bi trebale biti zadovoljene.

Ljubav zaslužuje da joj se poklonimo i da cijeli svoj život poklonimo življenju  ljubavi!

Ovaj ponedjeljak na kavi smo bili sa popularnim spisateljem “psiholoških besteselera”,  a jedna od njegovih hitova O ljubavologiji već godinama je najčitanije i najtraženije štivo, sociologom Brunom Šimlešom, urednikom duhovne literature u izdavačkoj kući V.B.Z. i voditeljem emisije na HRT-u. Za portal ZMUSK razgovarali smo o svim onim pitanjima koja zbog užurbanog tempa života ili kolotečine u koju je većina nas upala, vrlo vješto zaobilazimo ne bismo li sebi još dodatno otežali život. Ali ta pitanja kad- tad zajedno sa svojim odgovorima dođu nama na naplatu, što znači da ona ne zaobilaze nas, a ona se dakako kreću od esencijalnog pitanja o ljubavi bez koje “ne bi svita bilo” do njegovanja prijateljstva, potrazi za srećom, životu koji se treba odživjeti s dignitetom, sretnim i one manje sretnim brakovima, nevjerama, istospolnim vezama, pa sve do smrti kao nečemu što za Brunu nije definitivan kraj “već samo kofere preselimo s jednog na drugo mjesto…”, kako on kaže. Bruno Šimleša svoju prvu knjigu Sudbina duše objavio je u svojoj nakladi još kao apsolvent na sociologiji 2000. godine. Od tada je i u izdavačkim vodama. Njegovih knjiga nema u gradskim knjižnicama i potrebno je barem mjesec dana unaprijed koju njegovu knjigu rezervirati. To svakako puno govori o našem sugovorniku…

Do sada ste objavili pet knjiga. Ova je šesta po redu…
Zove se to već većina zna: Ljubavologija iliti znanost o ljubavi, jer govori o ljubavi, odnosno, o međuljudskim odnosima, odnosno svim mogućim stvarima kojima si mi često kompliciramo život. Najviše o ljubavi među partnerima, ali i obiteljskim, prijateljskim i poznaničkim odnosima. Prvo poglavlje, za one koji nisu knjigu čitali, govori o ljubavi i o tome da se ljubav ne treba isključivo gledati u kontekstu partnerskog odnosa. Mislim da je prekrasno kad imamo partnera, ali jednako tako mislim da ljubav možemo upoznati i ljubeći more i ljubeći svoju djecu i ljubeći svoje prijatelje i ljubeći život uopće! Tako da se mi često i prečesto orijentiramo na partnerski odnos kad nas netko pita: “kako nam je ljubavni život?” mi to poistovjećujemo imamom li partnera ili da li nam je s partnerom dobro ili nije? A meni se čini da je ljubavni život puno šira kategorija. Bez obzira na to ja sam većinu knjige ipak posvetio partnerskom odnosu, jer na moju žalost ili na žalost većine ljudi najviše pitanja imam u vezi toga. U vezi nekih klasičnih zabluda u vezi partnera , što bismo mogli od partnera tražiti, kako da to dobijemo, koje su faktori zadovoljavajuće veze. Pričao sam puno o braku. Pričao sam puno o prijevari. Zašto se uopće događa i može li se uopće preboljeti? Ali i o svim mogućim aspektima obiteljskih odnosa, prijateljskih i poznaničkih. Dakle, vrlo je nabijena, vrlo je osebujna i šarolika knjiga. Siguran sam da će naići na jako lijepi odaziv i jedva čekam da izađe.

Napisali ste knjigu “Hvala ti, ljubavi.” Kako vi doživljavate ljubav i o čemu je u toj knjizi zapravo riječ?
To je moja druga knjiga. To je svojevrsni transkript sa mojih tečajeva. Pričali smo o razvijanju stabilne, zdrave, mudre psihe. O svim stvarima koje mi trebamo osvijestiti da shvatimo tko mi jesmo kako bismo lakše mogli izaći na kraj sa svim pritiscima ili super ego ili onoga što uže ili šire društvo traže od nas? Tako da na neki način naglasimo svoje vrline i vrijednosti da bismo se lakše mogli nositi sa manama. Mislim da većina knjiga pa i s tog područja samopomoći radi veliku grešku da se toliko orijentira na mane da uopće zaboravlja da pozitivnost, odnosno, mudrost trebamo crpiti iz onoga što već funkcionira u našim životima. Jer dok se mi bavimo prvenstveno s onim što ne funkcionira jednostavno ćemo puno teže izaći na kraj s time , a cijela poanta tog tečaja i knjige je u tome da bismo se prvo trebali opiti onime što funkcionira u nama i oko nas da bismo se  spremnije ili radosnije ili čvršće mogli baviti onime što ne funkcionira i u nama i oko nas. Tako da definitivno govori da ne trebamo ignorirati svoje probleme ali da u upoznavanje sebe i života krenimo od onoga što već štima.

Je li točno da se ljubav svela samo na “romantiku i sentimente”, ali ne i na ljubav prema bližnjem?
U mnogim situacijama – da! Ali, na moju veliku radost ima sve više i više ljudi koji ljubav ne doživljavaju na takav paušalni način. I da sve više ljudi počinje vezati kroz neku pozitivnu ljubav  prema sebi dakle, ne neku narcisoidnost, ne sebičnost, ne egocentričnost nego zadovoljavanje nekih svojih potreba koje mi imamo kao muškarac kao žena koja majka da bismo što više mogli davati drugima. Dakle, poanta pozitivne, zdrave ljubavi prema sebi, jest da se mi što više obogatimo, da shvatimo što mi jesmo da bismo ono najljepše od nas mogli davati drugima. Kada potrebe drugih stavljamo na prvo mjesto onda obično ne dođemo na red ili dođemo na red kada smo već ispražnjeni da zadovoljimo neke svoje potrebe. Tako da se često obraćam majkama . Majke rade tu iz dobrih namjera grešku da stave i djecu i obitelj i dom ispred sebe i onda nakon godine, dvije, tri naravno nemaju više pojma ni tko su, ni što su, niti što bi to moglo njih zadovoljiti? Naravno da i očevi padaju nekad u tu zamku, ali s obzirom na kulturu u kojoj živimo i s obzirom da su majke češće primarni roditelji, češće one. Ako djeca nisu ta zbog kojih sebe stavljamo u drugi plan, onda su to naši roditelji ili naši partneri. I nekako se trudeći zadovoljiti sve potrebe svih ostalih osim svoje, želimo dobiti njihovo odobravanje, želimo dobiti njihovo priznavanje. A meni se čini da bi trebalo biti nekako obrnuto. Da bi se nekakva zdrava ljubav trebala razvijati poštivanjem prije svega svojih potreba, a onda kada zadovoljimo svoje potrebe da dadnemo drugima ono najljepše, najsnažnije, najmoćnije od nas.

Kako u tom kontekstu izgleda suvremeni brak? Je su li supružnici “timski radnici” koji zajednički odrađuju život ili ima tu i nečeg “dubljeg”?
Ne volim generalizirati. Ima prekrasnih brakova, a ima vrlo površnih i ispraznih brakova. Većina je iz moje perspektive ova kategorija: površnih i ispraznih. Većina ljudi ulazi u brak da zapravo nisu svjesni u što ulaze, većina ljudi ulazi u brak da nisu niti jednom iskreno razgovarali sa svojim partnerom, da nisu govorili o svojim nadanjima, o svojim željama, strahovima, o svojim potrebama, jer nekako u početku kad se upoznamo sa svojim potencijalnim partnerom onda glumimo da bismo ih zadržali, da bismo ih privukli, da bismo im se sviđali. A kad ih dobijemo onda glumimo da bi ostali uz nas. I jako često, normalna, spontana, iskrena komunikacija niti ne dođe u brak, niti ne postane dio bračne stvarnosti. Tako da iz moje perspektive većina brakova na žalost je ispraznija i površnija nego što bi lijepa institucija braka ili lijepa institucija zajedništva dvoje ljudi trebala biti. Opet, na moju veliku radost mislim da sve više ljudi shvaća da se treba pobrinuti za sebe, da treba sa što više digniteta živjeti svoj život, živjeti život što časnije, da sve više ljudi pokušava pronaći neke alate koji će im to omogućiti ili alate vlastitog razvoja i alate komunikacije vlastitog razvoja. I alate komunikacije između partnera i naći tu delikatnu granicu: kako biti svoj, a opet biti s nekim?! To često zna biti jako delikatna granica i kako ustrajati na nekim svojim vrijednostima, na neki svojim uvjerenjima, a opet potpuno se predati drugome, to nije nimalo jednostavno! Zato je bitno da smo mi sami sa sobom zadovoljni, da smo dovoljno sigurni u sebe, da se možemo dati na van, da se ne moramo skrivati, da nam nije bitno ako ne dobijemo odobravanje od druge strane, da smo mi dovoljno sigurni, da smo mi i dalje zadovoljni sobom. Dakle, ne mogu generalizirati o brakovima. Mislim da ima prekrasnih i onih ne prekrasnih. No, moram naglasiti da sve više i više ljudi ozbiljno shvaća i vlastiti život!

Seks i ljubav? Je li ljubav uvjet ili posljedica spolnog zadovoljenja? Znači: je li seksualna tehnika primarna ili je ona tek posljedica ljubavi? Znači: kako je za Freuda rečeno: ljubav kao racionalni fenomen u Freudovo doba nije mogla biti niti predmet istraživanja zato što u stvarnosti nije niti postojala!
Ja ljubav direktno ne bih vezao za seks i iskreno o ljubavi ne bih previše slušao od ciničnih ljudi. Mislim da o ljubavi mogu govoriti ljudi koji imaju osmijeh na srcu, ljudi koji imaju žar u očima, ljudi koji imaju leptiriće u trbuhu i u gležnju! Cinični, izvanredni znanstvenici koji su sigurno dali svoj doprinos u jednom razvoju društva i našem proučavanju ljudske psihe mogu govoriti o nekim drugim stvarima, ali o ljubavi – ne! O ljubavi trebaju govoriti oni ljudi koji je žive. Oni koji je znaju osjetiti, koji je znaju živjeti. Dakle, prema raznim objektima. Ne samo ljubav prema partneru, ne samo ljubav prema djetetu, prema obitelji, prema plesu, nego i prema svemu tomu. Ljubav prema iskrenosti, ljubav prema samoj ljubavi. Oni koji bi trebali biti ljubavolozi su zapravo ljudi koji je znadu živjeti u svim tim oblicima. Neki cinični znanstvenici nemaju preveliki kredibilitet. Mislim da je seks divna razmjena fizičke strasti između dvoje ljudi, mislim da čak nije niti najintenzivnija razmjena strasti, mislim da je puno intimniji čin kada podijelite nešto iskreno. Ne kažem da ja ne uživam: divna je to tjelesna aktivnost. Ali mislim da nije poanta intimnosti, svakako nije niti poanta ljubavi!

Je li naše društvo kao i Zapadno uopće ustrojeno tako da pruža potporu ljubavi kao općoj vrijednosti ili pak su neke druge (ne) vrijednosti prioritet?
Ono što je lijepo u našem društvu je to da si mi plodno tlo stvorimo sami za sebe i onda to obrađujemo kroz svoj život. Definitivno od strane medija ili institucija nećemo dobiti vjetar u jedra, ali mislim da se ne trebamo žaliti na to, jer s druge strane nećemo biti represivno gonjeni kao u neka prošla vremena. Imamo dovoljno slobode da si mi svoj život organiziramo kako god  želimo. Bilo to u skladu sa nekakvim dominantnim društvenim vrijednostima ili ne. Danas, na moju veliku radost, hvala dragom Bogu, imamo tu mogućnost da si život organiziramo kako god to želimo, makar ne dobijemo, kažem: taj vjetar u jedra od društva ili društvenih institucija, mislim da nas to ne bi trebalo uznemiravati i da imamo dovoljno slobode za živjeti po svome!

Kakve sve vrste ljubavi imamo?
Uopće ne znam od kud da krenem: partnerska ljubav, pa bratska ljubav, ljubav prema pripadnicima istog spola, mislim da je to jednako dobro, jednako zdravo, pa obiteljska ljubav. Mislim da u ljubavi prema plesu neka osoba može doživjeti svoju esenciju, jer mi u svojoj esenciji jesmo ljubav! Mislim da u ljubavi prema moru možemo doživjeti svu onu ustreptalost i svu onu strast prema životu ako ljubimo more. Mislim da u ljubavi prema djeci, zdravoj ljubavi prema djeci, prema nevinosti i čistoći da možemo doživjeti ljubav u njezinoj esenciji. Ja recimo osjećam ljubav prema pisanju. Meni je čin pisanja nešto što me približava meni. Nešto u čemu ja otkrivam sebe i kada otkrivam neke ideje. I kada te ideje meni počinju govoriti kako bi trebale biti opisane meni je taj čin kada slično govore književnici kada smisle neke likove, pa likovi sami vode radnju, meni je tako kada osmislim neke ideje. Onda mi je jako drago da u ispisivanju tih ideja kada im dajem neki glas zapravo doživljavam neku svetost. Mislim da je poanta ljubljenja i voljenja: doživljavanje svetosti u raznim oblicima.

Što je sa srećom kojoj svi težimo? Psihologinja Mirjana Krizmanić je čak rekla da je: “sreća precijenjen pojam u našem društvu”…
Čest stav psihologa je da previše težimo za srećom ili da je sreća nemoguća ili da su eventualno mogući povremeni trenuci radosti, opuštenosti čak možda ne ni sreće. Meni se čini da to nije tako.  Da je to dosta nepopularan stav, jer dosta ljudi kada to čuje misli da sam totalan luđak ili pretjerani  optimista.

Što je onda za vas sreća?
Jedan od vrhunaca života. Definitivno je nije lako postići. I stvarno tko govori da je lako postići je ili luđak ili pretjerani optimista. Mislim da je izuzetno zahtjevno zadovoljiti sve svoje potrebe, zadovoljiti potrebe drugih ljudi oko sebe, ne kompromitirati se. Ja dosta često pišem o kompromitiranju, dakle, ne pristajati u bilo kojim životnim područjima na nešto što je ispod naših minimalnih uvjetima. Dakle, da li je to u partnerskim odnosima ili u obiteljskom životu ili poslovnom ili prijateljskom? Svatko od nas je taj koji mora nešto dobiti od svojih prijatelja ili partnera ili od posla da bi uopće bio zadovoljan. Ja živim definitivno tako da ne pristajem na ništa što je ispod mojih minimalnih uvjeta čak dapače se trudim da mi budu zadovoljeni moji maksimalni uvjeti pogotovo u privatnom životu. A u poslovnom životu da što više težim maksimalnim uvjetima, jer znam što mogu dati i kao partner i kao prijatelj i kao poslovni suradnik I onda želim to i sa druge strane. Znam da inače neću biti zadovoljan. Ne mislim da sam zbog toga sebičan ili prezahtjevan. Jednostavno znam da ono što ja mogu dati u tom odnosu, moram primiti natrag, jer inače neću biti zadovoljan.  Ako ste vi kao prijatelj spremni dati puno tolerancije, puno razumijevanja, puno svojeg vremena, puno zagrljaja, a druga strana samo uzima, uzima, uzima, ne možete biti zadovoljni. I takvo poimanje sreće da se primarno brinete za svoje potrebe, a onda naravno za potrebe svih ostalih oko sebe, da imate nula posto kompromitiranja u smislu nula posto pristajanja u smislu nečega što je ispod našeg minimuma u svim našim područjima. Da je onda sreća moguć kao kontinuiran i trajan osjećaj. Nije jednostavno, ali je moguće.

Kazali ste “ne pitajte koje poruke svemir šalje tebi, nego koje poruke ti šalješ svemiru…” Što ste pod time podrazumijevali?
Često se, pogotovo u knjigama duhovne tematike, čak i u religiji, pita: “koje to poruke Bog ili svemir ili univerzalna inteligencija šalje nama?” A meni se čini da je to potpuno promašeno pitanje, jer je prema mojem shvaćanju taj Bog ili Svemir vrlo reaktivno biće. Dakle, ono će reagirati na ono što mi šaljemo prema van. Dakle, ako se mi prema sebi i prema životu i prema drugima odnosimo časno i sa integritetom i sa ljubavlju mislim da ćemo takve poruke dobivati i od drugih ljudi odnosno od Svemira. Mislim ako se odnosimo prema sebi sa mržnjom ili ravnodušnošću ili usputno doživljavamo svoj život i sebe da će nas tako doživljavati i drugi ljudi, da ćemo takav feedback dobivati od drugih ljudi. S druge strane ako cijenimo sebe, ako poštujemo sebe, mislim da ćemo privlačiti sve više i više ljudi koji će poštivati i sebe, a posljedično onda i nas. Tako da definitivno bismo u tom odgonetavanju što Bog ili Svemir nama želi poručiti trebali krenuti od sebe i pitati se: koje mi to poruke šaljemo prema van? Odnosno, prema sebi? To je primaran način slanja poruka. Dakle, ako ja cijenim svoje talente, ako ja cijenim svoje vrline, ako cijenim svoju ljepotu, ako cijenim ono što ja imam za dati, ako cijenim to tako što nađem prostora za to u svojem životu da se time bavim kroz svoj dan umjesto da gubim vrijeme, da tri sata pokušam zadovoljiti nečije sulude potrebe, da se ja ta tri sata bavim sa sobom ili sa svojom kćerkicom uživajući u igri i u lijepoj razmjeni. Mislim da ćemo onda privući sve više i više lijepih događanja. Dakle, poanta toga je da: krenemo od sebe!

Koja je glavna poruka vaše knjige Savršenstvo kreacije?
To je moja najambicioznija knjiga, definitivno. I ujedno najslabije prodavana. Nije uvijek to nužno pravilo, ali ona je najmanje praktična i najmanje govori o svakodnevnom životu , a najviše o tome tko mi kao duhovna bića jesmo? Ne, dakle, ja kao Bruno, muškarac, 32-godišnji otac, ili suprug, nego kao nekakvo duhovno tkanje. Kako je ono nastalo, zašto je ono nastalo? Zašto uopće jesmo ovdje? Zašto uopće jesmo rođeni? Zašto jesmo između ostalog i utjelovljeni? U principu, da sada, preskočim 200 stranica knjige, radi se o tome da na taj način možemo materijalizirati ljubav. Da kroz svoje iskustvo, da kroz svoje životne događaje i doživljavanje životnih događaja možemo manifestirati ljubav koja je nekako bila presudna na samom početku. To je jedna “hard core” duhovna knjiga.

A što je sa prijateljstvima u suvremenom društvu? Njegujemo li prijateljstva ili smo i tu površni konzumenti onoga što nam je dano?
Opet ne mogu generalizirati. Iako većina ljudi, mislim da usputno shvaća i sebe kao prijatelja, pa onda i prijateljstva. Iskreno mislim da svaka osoba koja ima jednog iskrenog prijatelja da je izuzetno bogata osoba! To je jako, jako rijetko! Ja imam tu sreću da imam čak troje prijatelja da sam ja pred njima točno takav kakav jesam, da se ne trebam ustručavati, razmišljati što smijem reći što ne smijem, da imam dovoljno i prihvaćanja i razumijevanja i ljubavi i podrške. I naravno da imam puno dragih poznanika ili poluprijatelja (ne znam kako da to nazovem?), ali svaka osoba koja ima jednog jedinog prijatelja mislim da je izuzetno bogata osoba. I da oni kontakti koje smo doista uspostavili koji su iskreni, potpuni, da je to pravo bogatstvo, na žalost nedovoljno cijenjeno. Iako opet treba naglasiti, iz moje perspektive: ima sve više i više ljudi koji cijene prave životne vrijednosti!

A što je sa žensko-muškim odnosima u našem, 21. stoljeću?
Sve se zmučkalo! Ja sam to kao sociolog imao dobru priliku istražiti kako se uopće društvo pa i uloge razvijale tijekom posljednjih 200 godina, pa i kroz cijelu povijest? I još donedavno su bile jako dobro definirane. Dakle, znalo se koja je uloga žene-majke, muškarca-oca, muškarca tih i tih godina na toj i toj poziciji. Eh, sad iako je to unijelo malo kaosa s obzirom da se više ne definiramo prema tim ulogama, ja mislim da je to dobra stvar. Zato što svi imamo priliku biti ono što doista jesmo. To je definitivno teža stvar, jer prije si imao nekakav kalup, nekakva pravila koja si trebao slijediti. Danas, imaš tu odgovornost da ti sam stvaraš pravila. I ljudi koji se ne bave dovoljno sobom, ne bave se dovoljno svojim životom se puno teže snalaze. A s druge strane ljudi koji se bave sobom, koji se bave svojim životom, mislim da imaju puno više slobode da definiraju sebe kako žele. Ako ne žele igrati klasičnu žensku ili klasičnu mušku ulogu mislim da imaju puno više slobode da to i ne rade. Recimo: ja po hrpi situacija nisam klasičan muškarac! I drago mi je da nisam klasičan muškarac! Ja ću se rasplakati u javnosti kad će mi doći da se rasplačem od dirnutosti ili od tuge. Pokazat ću svoje emocije. Mislim da je to normalno, zdravo i ljudski.  Mislim da to nije žensko, ali se percipiralo kao: pravi muškarci to ne rade! Meni se živo fućka što ti pravi muškarci rade! Jer ti pravi muškarci nisu sretni! Pa me zanima ono što ja trebam raditi da bih bio sretan? I ako mi dođe da ja spustim suzu, ja ću spustiti suzu! Ako mi dođe da ja trebam pokazati nježnost prema svojoj supruzi, ja ću je pokazati. Ako mi dođe da izjavim ljubav prema bilo kome ja ću pokazati ljubav prema bilo kome, jer mislim da je to zdravo i normalno. Generalno se do danas nije toleriralo bilo koje iskazivanje emocija i mislim da je dobro da te uloge danas nisu tako striktno definirane, jer imamo veću slobodu definirati ih onako kako mi želimo! Svjestan sam da će to uzrokovati probleme, jer ne postoji tako zadani set pravila, a s druge strane svjestan sam i lijepe prilike da sami izmišljamo ta pravila!

Koje koristi su žene izvukle iz emancipacije, a što su muškarci time dobili ili izgubili?
Upravo su izvukle tu slobodu da se definiraju kontra svih tradicionalnih uloga koje su ih primoravale na određeno poželjno, prihvatljivo društveno ponašanje. Mislim da još nismo na žalost došli do potpune ravnopravnosti, niti po pitanju plače, niti u nekim religijskim institucijama, da žene i muškarci nisu ravnopravni i po pitanju nekakvih društvenih standarda. Recimo: kada muškarac prevari svoju suprugu ili djevojku onda je on frajer. A kada žena prevari onda je ona nešto sa “k” – svakako nije neka ugodna riječ. I svakako da u brojnim situacijama postoje dvostruki standardi i dobro je da se pomiče prema sredini, ta ravnopravnost je sve više prisutnija. Još nije apsolutna, ali je sve veća i veća. Kad bi gledali što su dobili i jedni i drugi? Dobili su slobodu , plus zbunjenost. Sad, kako će oni to iskoristiti? Mislim da oni koji se dovoljno bave sobom, koji dovoljno poznaju sebe, da će iskoristiti dobro. Oni koji ne, da će biti naglašena ta zbunjenost.

No, jesu li ipak žene i muškarci ostali vječiti rivali? Ili, kako to lijepo Balašević pjeva: O, kako tužnih ljubavi ima, ovaj svijet je ispunjen njima i pitam se da’l netko sretno i voli još?
Rivali – da. Često se ima dojam kao da govore različitim jezicima, da traže različite stvari. Iako kad se skinu maske ja mislim da ima puno više sličnosti nego razlika. Kad se skine sve ono što mi mislimo da moramo biti kao žena koja ima 36 godina i takav i takav status ili muškarac koji ima 43 godine i takav i takav status, kada smo jednostavno Marko ili Bruno ili Gordana i Pero, kada smo jednostavno mi – mi, onda mislim da ima puno više sličnosti nego razlika. I da je puno više onoga što nas kao muškarca različitih narodnosti i rasa i žene i muškarci zajedno, dakle, generalno kao ljude, ja mislim da nas puno više toga spaja nego razdvaja. Ne bih te razlike toliko naglašavao, jer su najčešće društveno uvjetovane razlike, a ne iskonske.

Može li čovjek sretno živjeti u svijetu u kojem je novac istovremeno “božanstvo”, a opet nema ga se dovoljno za sve? Ili, koliko je sreća povezana sa novcem?
Sreća je izuzetno malo povezana sa novcem! Sva istraživanja bilo da su ih vodili sociolozi ili psiholozi govore da nakon što su zadovoljene primarne egzistencijalne potrebe, dakle, krov nad glavom, slanac, kruh i mlijeko za doručak, da novac ne igra više nikakvu ulogu u postizanju i ostvarivanju sreće. Tako da, mislim da za većinu ljudi na cijelom planetu ipak jesu zadovoljene te egzistencijalne potrebe. Razumijem da za neke – nisu. Razumijem da je to legitiman problem, jer dok vi morate razmišljati kako ćete kupiti pelene ili kako ćete nahraniti svoje dijete nitko ne može razmišljati o sebi kao o Božanskom – ljubavnom biću ili tako nešto, logično je da je u tim situacijama teško ako ne i nemoguće dotaknuti neko svoje duhovno tkanje i ne baviti se isključivo egzistencijalnim stvarima, ali nakon što su one zadovoljene, a u većine u Hrvatskoj one jesu zadovoljene, onda ne igraju  nikakvu baš nikakvu ulogu, a to sva istraživanja pokazuju. Tako da mislim da malo prečesto tražimo izgovore da nisu zadovoljene sve naše potrebe ili da nisu zadovoljene potrebe koje mi mislimo da bi trebale biti zadovoljene. Mi smo u sociologiji imali teoriju koja se zove teorija relativne deprivacije: u smislu da si ti onoliko bogat koliko se osjećaš bogat, odnosno kolika je razlika između onoga što ti želiš i onoga što si možeš priuštiti. Dakle, ako mi želimo jako, jako puno, a ne možemo si to priuštiti , mi ćemo se osjećati siromašnima! S druge strane ako imamo skromne, normalne, razumne želje i bogatstvo života tražimo u međuljudskim kontaktima, u sebi, u posvećivanju svojim talentima, u onome gdje smo mi – mi, mislim da puno lakše možemo naći sreću i da ona ne mora koštati puno! Dakle, primarne potrebe moraju biti zadovoljene! Sve iznad toga nije bitno!

U kakvom mi svijetu živimo? U “dolini suza” ili…?
Mislim da ne živimo niti u “dolini suza niti u dolini sunca”. Meni je sjajno da mi živimo u društvu u kojem ima dovoljno slobode da mi stvorimo život kakav želimo. Znam da to nekad nije jednostavno. Znam da ne možemo utjecati na neke događaje, ali čak i u situacijama koje su sad aktualne, kad primjerice dobijemo otkaz, na što ne možemo utjecati, jer smo recimo ili višak ili nam je direktor “svašta maštovito radio s novcem od firme, ili ga na svakojake maštovite načine dobivao ili ga davao”, logično da ne možemo utjecati na svoj otkaz ili na propast firme, ali opet možemo utjecati na to što ćemo misliti o tome?! Da li ćemo svoje dane, tjedne ili mjesece provesti u okrivljavanju nekoga, “glavom lupajući o zid” radi nečega na što nismo mogli utjecati ili ćemo se koncentrirati na ono što imamo, na one svoje poslovne kvalitete koje imamo i naći drugi posao? Jer svakom se može dogoditi da može izgubiti posao pogotovo u ovakvoj klimi, ali mislim da oni ljudi koji žele raditi, koji znadu raditi, da se koncentriraju na to, mislim da oni imaju puno više šanse da nađu novi posao!

Je li potrebno mijenjati sebe ili je potrebno mijenjati društvo? I kako u tome kontekstu izgleda potraga za vlastitim “Epikurovim vrtom”, malim rajem na zemlji samo za sebe, “daleko od svega i sviju…?”
Mislim da je bitno i jedno i drugo. I mijenjati sebe i mijenjati one segmente društva gdje se vi osjećate pozvanima. Mislim da nije dobro da smo angažirani oko svih društvenih pitanja, jer nitko ne može biti angažiran oko svega. Ja imam nekoliko pitanja koja su meni nekako posebno moja u pitanju društvenog angažmana gdje ja imam dojam da ja mogu dati nešto, da moj glas ili moj stav može biti konstruktivan dio neke rasprave ili konstruktivan korak u boljem smjeru, a imam opet hrpu društvenih pitanja sa kojima se ne stignem baviti. Tako da mislim da nakon što sredimo sebe  i nakon što jesmo zadovoljni sobom da onda imamo i odgovornost najviše davati društvu, a opet da bi trebali birati koja su pitanja najviše naša?

Smrt?! Je li smrt konačna negacija života? Svih naših napora, voljenja, radovanja, patnje…?
Nemam dojam da je konačna negacija života. Mislim da je smrt ovog našeg divnog, ali trošnog fizičkog tijela normalna životna činjenica. Nemam dojam da je to smrt nas samih. Mislim da nastavljamo naše putovanje i da većinom smrt doživljavamo puno predramatično. A to je normalno kao da ste putovali na jednu destinaciju tamo ste proveli neko vrijeme i onda uzmete svoje kofere i spakirate se i onda idete na  novu destinaciju. Nije da se ja radujem smrti. Radujem se životu i drago mi je da živim, ali mislim da moja smrt nije konačna nego da ću samo jednostavno otići na neku drugu destinaciju u nekom drugom obliku i uživati u nekim drugim aspektima života.

S kojim problemima vam se ljudi najviše obraćaju?
Najčešće su to međuljudski odnosi. Najčešće su to veze. Ja se trudim odgovarati korektno, ne – površno. Trudim se upoznati tu osobu. Do sada su se skoro svi ljudi koji su dobili odgovor javili i  zahvalili i drago mi je da je to dobilo tako lijepu reakciju. Posljednji slučaj je bila jedna majka koja mi je pisala zbog svojeg sina koji je homoseksualac, pa sam joj odgovorio da: “nema vremena za bavljenje svim mogućim površnim, paušalnim ljudima koji će to doživjeti kao nešto neprirodno i da bi ona trebala dokazati da je majčinska ljubav i snažnija i šira i veća od predrasuda neuke okoline!” Recimo: pitanje homoseksualizma je jedno od onih pitanja na kojima se ja volim angažirati zato jer se na njemu jako dobro vidi najobičniji zdrav razum. Jednako je normalno biti homoseksualac kao ljevak ili dešnjak i da ne bi trebalo raditi nikakve razlike. Ljubav između dvoje zrelih punoljetnih ljudi ne može biti loša! I prošle godine sam i sa svojom suprugom i sa svojom kćerkicom bio na Paradi u Zagrebu, a bit ću i ove godine zato što želim reći da je to jednako normalno kao i heteroseksualna orijentacija.

Urednik ste u izdavačkoj kući V.B.Z. Kakva je situacija u izdavaštvu u Hrvatskoj?
S obzirom na cijelu situaciju nije baš najbajnija. Veće firme još kako tako funkcioniraju, ali ono što mene veseli je to da će nas sve to prisiliti da se još bolje radi, da se još bolje knjige objavljuju. Da će se umjesto 600 knjiga objaviti 400, ali kvalitetnijih. Tako da će čitatelji profitirati.
I za kraj: Kako ste se vi “zakvačili” za ljubav ili se ljubav “zakvačila” za vas? Za tu ljubav, kako pjesnik Dante reče “koja pokreće sunce i sve zvijezde”
Ljubav u svim oblicima je esencija našeg života. Ne bih tu ljubav između partnera želio apostrofirati kao najbitniju ili najvažniju ili najsnažniju. Mislim da ljubav u svim oblicima zaslužuje da joj se poklonimo i da cijeli svoj život poklonimo življenju te ljubavi!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s