… Darkom Posavcem (17.11.’14.)

Kad sam se ja borio u Vukovaru, moj susjed srpske nacionalnosti je moje dijete vodio u vrtić! Treba li se ovome što više dodati?! Ja ne mrzim nikoga i ne osjećam nikakvu gorčinu!

Ponedjeljkom na kavi sa…
umirovljenim dipl.kriminalista Darkom Posavcem,
iz Varaždina koji je do zadnjeg trena branio Vukovar

Povodom Dana sjećanja na pad Vukovara koja se obilježava 18. studenog ponedjeljkom na kavi razgovor za portal ZMUSK vodili smo sa umirovljenim dipl. kriminalistom PU Varaždinske Darkom Posavcem koji je među prvim Varaždincima krenuo braniti Vukovar i ondje dočekao pad Grada u ruke Jugoslavenske vojske i četničkih postrojbi, te bio ranjen i odveden u koncentracioni srpski logor Stajićevo. Sa Darkom Posavcem razgovarali smo o danima okupacije i napada na Vukovar, njegovu prisjećanju na sam dan kada je pao Vukovar, o njegovu kolegijalnom odnosu sa legendarnim Blagom Zadrom, ali i o problemima braniteljske populacije u miru kao i o tretmanu branitelja od sviju vlasti u Hrvatskoj, te o njegovom viđenju ratnih profitera, te onih koji su krojili pretvorbu i o Hrvatskoj kakvu još uvijek sanja za sebe, svoju djecu, djecu svojih prijatelja i svih građana Republike Hrvatske.

Kada je i kako za vas zapravo započeo Domovinski rat?
Domovinski rat je započeo odlaskom u Vukovar. Ali pripreme za Domovinski rat bile su od početka demokratskih promjena, jer smo svaki dan imali sve teže i teže situacije. Polako su grupe počele odlaziti na teren sa kojih su se vraćali sa posljedicama od raznoraznih ranjavanja i sl.

Kada ste točno i sa kojom brigadom otišli u Vukovar?
Otišao sam 11. rujna 1991. u Vukovar. Zasebna postrojba Policijske uprave Varaždin. 185 djelatnika sa pet ili šest autobusa otišli smo prema Vukovaru.

Kako je vaša obitelj reagirala kada ste krenuli u rat?
Imao sam ženu i dvoje djece, kćerku i sina. Živjeli smo u Varaždinu kao podstanari. Svaki dan prije odlaska na ratište bilo je teško, jer se nikad nije znalo da’l ću se vratiti kući, hoću li otići na teren, kad ću se vratiti, koliko ću ostati…? Onda nije bilo mobitela tako da se nije moglo toliko komunicirati. Oni su na neki način bili upoznati sa mojim poslom, načinom rada i životom. Već prije nas u Vukovaru je bilo nekoliko grupa. Od lipnja je PU Varaždin počela davati ispomoć PU Vukovarsko-srijemskoj. I obitelj sam polako pripremao i znali su da ću otići na teren. Naravno da je svaki odlazak dramatičan i težak. Tako je bilo i u mojoj obitelji.

Što vas je zateklo u Vukovaru kad ste stigli? Kako je, naime, grad izgledao?
Vozili smo se cijeli dan. Negdje oko 15 sati došli smo u PU Vinkovce tu smo imali dogovor sa načelnikom PU Vinkovci. Više nije bilo asfaltiranog puta za Vukovar. Postojao je “kukuruzni put”. U Vinkovcima su nam govorili da ne možemo ući u Vukovar, znači da ne možemo obaviti smjenu naših djelatnika koji su se tamo nalazili. Željeli su nas rasporediti po drugim linijama obrane oko Vinkovaca. Na to nismo pristali. Željeli smo pod svaku cijenu ući u Vukovar zamijeniti grupu policajaca koja se tamo nalazila, jer smo znali da se u Varaždinu isto tako sprema rat, znači opasnost od Jugo vojske koja se nalazila u vojarnama i nismo željeli da nas praktički oko 400-tine ostane van teritorija Varaždina. Znači da ne možemo adekvatno odgovoriti zahtjevima koji su se tražili u Varaždinu. Nakon toga, negdje oko 16 sati krenuli smo autobusima preko Nuštra tzv. “kukuruznima putem” prema Vukovaru. Već kad smo došli u Vinkovce, ali i kako smo se približavali Vinkovcima vidjeli smo da je sve lošija situacija, sve manje ljudi bilo je na ulicama, sve više su nas pozdravljali, sve više smo vidjeli na licima da su uplašeni da se osjeća miris rata! I polako smo se pripremali. Nakon dolaska u Nuštar više nitko u autobusu nije sjedio. Svi smo imali puške u rukama i bilo smo u svakom trenutku spremni da napustimo autobus. U Borovo naselje smo došli negdje u predvečerje, već se polako počeo spuštati mrak. Nisam baš upamtio u kakvom stanju je bilo naselje, jer smo odmah imali zadatak što prije zamijeniti na položajima stariju smjenu policajaca koji su se tamo nalazili. Tako da je pala noć i ja mjesto nisam dobro vidio. Nismo niti dobro vidjeli položaje. Nakon toga imali smo malo problema sa zapovjedništvom obrane, jer naravno smjenu na brzinu nismo dobro obavili tako smo tijekom noći popunjavali položaje i sve ostalo.

Zašto ste vi krenuli u Domovinski rat?
Ja sam bio djelatnik sustava sigurnosti, znači policije. Od početka ulaska u službu bio je cilj zaštita osoba i imovine i tako smo i krenuli u Vukovar. Nismo išli sa nadom i željom da ćemo obavljati teške vojne zadatke nego smo išli sa policijskim poslovima. Na žalost čim smo ušli u Borovo naselje osim policijskih poslova i da bismo obavili policijske poslove morali smo obaviti vojne poslove! Morali smo čuvati Borovo naselje, morali smo čuvati Vukovar. Ne dopustiti da neprijatelj uđe unutra.

Koliko dugo ste bili u Vukovaru?
U Vukovaru sam bio od 11. rujna do 20. studenog, do samog pada Vukovara.

Kako su izgledali ti dani u Vukovaru, ali kako je izgledao dan kada je pao Vukovar?
Dani su izgledali skoro svi isto: granatiranje od jutra do kasno u noć, napadi iz svih mogućih oružja. Naše je bilo, dakle, moje i sa svim svojim zapovjednicima Cerovečkim, Piskačem, Puklavcem, Šantekom, Novakom i ostalima, organizacija naših linija, pomoć našim linijama. Tako da nismo toliko razmišljali o tim napadima i što se događalo, nego smo cijeli dan bili na terenu i cijeli dan smo primali raznorazne druge zadaće. Teško je u par riječi opisati pad Vukovara. Pad Vukovara za mene je trajao ne samo jedan dan nego deset dana, pa i više. Znači, opet smo ostali bez svega, bez municije, bez borbenih sredstava kojima bi mogli pružati dobar otpor. Puno ljudi je bilo ranjeno, puno ljudi je poginulo tako da nismo mogli više pružati otpor kakav bi trebalo. S druge strane napadi su bili sve jači, sve žešći, sve duži, i u svim tim nastojanjima 17.10. sam bio ranjen. Više se iz Borovog naselja nije moglo ući u Vukovar niti u Vukovarsku bolnicu. Tako da sam završio u Borovo komercu gdje je bio jedan liječnik koji je primao sve ranjenike i koji je priručnim sredstvima pokušao pružiti pomoć. Kraj borbenih djelovanja u Borovu naselju dočekao sam znači u Borovo komercu koji je cijeli dan bio granatiran. Gornji strop se srušio na donji, na podrum, došlo je do zagušivanja dimom, tako da dolje nismo više mogli ostati. Dolje je bilo nekoliko tisuća ljudi, staraca, žena, djece i ranjenih. I da nije obavljena predaja od strane zdravog dijela naše postrojbe, svi bi dolje ostali mrtvi! Znači, negdje 19. ili 20. 11. u večernjim satima došlo je do predaje i pada Borovo komerca!

Koliko je točan podatak da niste imali dovoljno oružja za obranu Vukovara?
U Vukovar je kao što sam rekao krenulo 185 djelatnika. Znači to su bili djelatnici iz PU Varaždin sastavljeni od djelatnika iz Čakovca, Varaždina, Ivanca, Ludbrega i Novog Marofa i svi smo imali osobno naoružanje: kratko oružje, pištolj sa dva okvira metaka, imali smo dugo oružje sa četiri-pet okvira metaka. Oni koji se razumiju u rat i borbeno djelovanje znat će da vam je to dovoljno za 5 minuta ratovanja! Mi smo s time izdržali do pada varaždinske vojarne kada su nam uspjeli dovesti nešto oružja i municije! Međutim to smo isto brzo potrošili i ostali smo opet bez ičega. I kad danas gledam: mi se stvarno nismo imali sa čime boriti! Naročito se nismo imali sa čime boriti protiv oklopa, tenkova i drugih sredstva.

Koliko je vaših suboraca iz našeg kraja poginulo u samom Vukovaru?
Ukupno je poginuo 21 čovjek. Svi pripadnici Zasebne postrojbe: Vjekoslav Cerovečki, Marko Bosak, Dragutin Friščić, Dragutin Godinić, Ivan Hižman, Ljubomir Jalšovec, Tomo Jambor, Josip Kanižaj, Josip Kapustić, Dražen Klarić, Božidar Košir, Damir Lehkec, Dragutin Lehkec, Antun Mutvar, Vladimir Rojko, Josip Šajnović, Dragutin Šavorić, Dražen Štefulj, Darko Tišljarić, Mladen Vinko, Stjepan Vusić. Kao nestali vode se: Ivan Đurđek, Marijan Levak, Ivan Oreški, Slavko Šantek, Marijan Vučak dok su Josip Kolarek , Željko Lepoglavec, Zlatko Mavrić, Danijel Škorak, Ivan Šumiga i Stjepan Vuk umrli nakon Domovinskog rata od posljedica stradavanja u ratu. Prvi djelatnik koji nam je poginuo u rujnu 1991. odvezen je u Čakovec, ostali djelatnici nisu imali tu sreću i većina ih je nakon mirne reintegracije dovezena na matična groblja gdje su sahranjeni. U Varaždinskoj županiji je poslije rata nakon Vukovara bilo najviše sahrana od posljedica ratnog stradavanja! Jedan dio djelatnika stradao je na Ovčari, jer su bili ranjeni, bili su u Vukovarskoj bolnici. Na žalost padom grada Vukovara odvedeni su na Ovčaru gdje su bili streljani.

No, jeste li tada osjećali strah?
Strah je normalna pojava, ali imali smo toliko obaveza da nam neprijatelj nije dao dovoljno vremena da razmišljamo o strahu. Strah smo možda doživljavali tijekom noći dok je bilo malo mira ako smo o tome počeli razmišljati u slučaju da nismo bili toliko umorni, pa smo zaspali.

Vi ste završili u srpskom logoru. Kakvo iskustvo nosite iz tog logora?
Naravno, ja sam završio u logoru. Kao što sam rekao: bio sam ranjen i otpremljen u Borovo komerc. Svi mi koji smo bili ranjeni nakon predaje smo završili u srpskim koncentracijskim logorima. Bio sam u logoru Stajićevo do 10.prosinca 1991. godine kada smo zahvaljujući Stjepanu Adaniću koji je bio gradonačelnik Varaždina kada smo odlazili na ratište krajem ’91. godine on je bio glavni pregovarač Republike Hrvatske i on je uspio dogovoriti pregovore, te je uspio 110 varaždinskih policajaca 10.12.1991. razmijeniti u Bosanskom Šamcu. O svakom danu provedenom u logoru dalo bi se puno pričati. Naravno da smo prošli sve torture, da su se posebno iživljavali na nama, jer se najveći dio onih koji nisu bili ranjeni predao u uniformama Hrvatske policije i to je bilo posebno zanimljivo neprijatelju da se može nad nama iživljavati.

Jeste li moguće prilikom obrane Vukovara došli u kontakt sa pokojnim legendarnim Blagom Zadrom iz samog Vukovara, ili pak slušali glas isto tako legendarnog vukovarskog novinara koji je ubijen u svojem rodnom gradu, Siniše Glavaševića?

Sa Blagom Zadrom sam zajedno ratovao. On je imao liniju odgovornosti Trpinjska cesta i cijelog Borov naselja. Na Trpinjskoj cesti su bili naši djelatnici većinom s područja Međimurja, a drugi dio Borovog naselja: Lička ulica, Stara, Nova Banijska je bila pod ingerencijom varaždinskih policajaca koji smo tu liniju držali. Naravno da smo svakodnevno komunicirali, nadopunjavali, dolazili jedni drugima u pomoć, više puta on je bio u našem Štabu i mi u njegovom i sve akcije i sve obrambene radnje smo usklađivali sa Blagom Zadrom! Svaki dan putem radija smo slušali vijesti i glas Siniše Glavaševića i tako smo očekivali pomoć koja bi nam trebala doći iz vana, slušali što se događa van grada. To nam je bila jedina poveznica sa svijetom! Kao što sam rekao telefona nije bilo i nismo mogli na drugačiji način komunicirati!

Kada ste se vi, dakle, ponovno vratili iz logora Stajićevo u Varaždin?
10. prosinca 1991. sam razmijenjen u Bosanskom Šamcu i autobusom smo došli u Varaždin gdje nas je dočekao velik broj građana ispred hotela Turist.

Sjećate li se kako ste se tada osjećali?
Osjećaji su bili pomiješani. S jedne strane bilo mi je drago što sam se iz tog pakla vratio živ s druge strane bio sam ponosan što nas je došlo jako puno – 110 iz tog logora, jer ono što smo proživjeli i što smo svaki dan doživljavali i granatiranja i napade koje smo doživljavali… Mislio sam u samom Borovom naselju da ako to proživi nekoliko djelatnika PU da će to biti velika sreća! Kazao sam da su osjećaji bili pomiješani i stoga, jer se sa nama nisu vratili poginuli naši suborci, a ispred hotela Turist čekale su i njihove obitelji. Trebalo je njima kazati da njihovih najmilijih nema više među živima. I to je bilo izuzetno teško.

Koja ste sva ratišta nakon Vukovara prošli?
Dalje sam nastavio raditi u PU Varaždinskoj pošto sam u Vukovaru bio ranjen nisam više mogao na ratište. Uniformu sam skinuo 2003. godine kada sam umirovljen.

Jeste li odlikovani za svoje ratne zasluge?
Odlikovana je cijela postrojba prošle godine 11. rujna znači na 20. godišnjicu formiranja same postrojbe. Odlikovani smo kao postrojba Ordenom kneza Domagoja sa ogrlicom što je najveće vojno priznanje u Republici Hrvatskoj za postrojbu! Znači to su osim nas dobili samo gardijske postrojbe. Isto tako pripadnici postrojbe imaju gotovo sva odličja, a posebno sam ponosan što svi imamo Odlikovanje reda Nikole Šubića Zrinskog što je odlikovanje za posebne junačke činove u ratu!

Osjećate li i vi vaša obitelj posljedice rata?
Drugi kažu da imam posljedica. I ja isto mislim da imam. Naravno ono što smo prošli nije jednostavno, nije lako zaboraviti, nije lako se nositi sa time, ali pokušavam čim manje misliti na rat, na ono što je bilo, a čim više se posvetiti sadašnjem trenutku!

Družite li se sa svojim kolegama, suborcima iz Varaždina?
Svakog 11. u mjesecu od dolaska iz logora sastanemo se i onda evociramo uspomene i malo se družimo. U Varaždinu smo započeli sa izgradnjom jednog objekta na Dravi gdje bi nam trebala biti baza ubuduće, ali ako ima neki prijatelj neki rođendan ili slično isto se sastanemo. Primjerice sada je Martinje pa se kod nekoga nađemo u klijeti. Nalazimo se na sportskim susretima i sl. Tako da nemamo definirano gdje bi moglo biti druženje.

Jeste li zadovoljni načinom na koji bilo koja Vlada, dakle, bilo ona “lijeva ili desna” tretira hrvatske branitelje?
Isto je teško odgovoriti. Osobno sam zadovoljan, jer mislim da ima puno više ljudi koji puno teže žive. Ali da se moglo kvalitetnije i bolje i da se i danas može kvalitetnije i bolje neke stvari odraditi, sigurno da – da! Najviše bi se trebalo raditi po pitanju zdravstvenog statusa branitelja, jer mislim da posljedice ratovanja su počele izbijati odmah nakon dolaska iz logora i da će se što smo stariji to još više manifestirati i da će nam trebati sve intenzivnija i bolja zdravstvena skrb.

Što se, međutim dobilo objavom registra branitelja?
Na to pitanje sam puno puta odgovorio. Mislim da objava registra neće napraviti ništa! Ako je cilj objave registra da se neke stvari riješe unutar braniteljske populacije onda je to promašaj. Ali da je dobro što postoji registar branitelja i da bi se po njemu trebalo raditi da se iz tog registra maknu svi oni koji u njega ne pripadaju, da u državnu blagajnu vrate sve one novce koje su dobili sa tog statusa, a nisu zaslužili. A mislim da osim branitelja prema kojima sve češće ide i taj medijski napad postoje i druge strukture: recimo osobe koje su učestvovale u pretvorbi, osobe koje su odbile ući u Domovinski rat, danas su možda na registru branitelja i td. A tek onda bi se trebalo napraviti reda. Ali slažem se da se treba ako postoji neka sumnja da je nešto loše napravljeno onda se to treba odraditi!

O kakvoj ste Hrvatskoj sanjali kada ste krenuli u Domovinski rat, a kakvu danas imamo?
Na početku možda nisam dovoljno objasnio. Nismo mi išli u Domovinski rat da bismo ostvarili nešto posebno. Znači, prvenstveno ne da bismo stvorili neke povlastice! Većina nas je ušla u Domovinski rat radi zaštite života i ugroženosti imovine! I iz toga se stvorila naravno država Hrvatska! A svima nam je bio zajednički cilj da se u budućnosti bolje živi! Da svi bolje živimo, da imamo manje stresa, da ima više posla, da bude pravednije društvo! Ali nije samo borba u Domovinskom ratu odlučujuća bila da se za te ideale izbori. Mislim da se to trebalo nastaviti, jer uvijek ima ljudi koji sve izokrenu u svoju korist! I pokušavaju sve gledati kroz novac, kroz kapital, što mislim da se nitko od nas nije za to borio!

Kako u tom kontekstu gledate na one koji su se u ratu bogatili dok ste se vi i vaši kolege suborci borili?
Mislim da sam kroz prethodna dva pitanja na to odgovorio. Još uvijek postoje zakoni i ako je toga bilo treba to riješiti. Postoje institucije koje bi to trebale dokazati i procesuirati! I tražiti da se novac vrati tamo gdje mu je mjesto!

Ima li u vama gorčine ili mržnje? Odnosno, mogu li Hrvati i Srbi skladno živjeti na ovim prostorima?
U meni nema gorčine. Ja se ne ljutim na nikoga , ne mrzim nikoga! Jer i u našoj postrojbi u Vukovaru sa nama su se borili Srbi isto kao i mi. Oni su isto uvidjeli kao i mi nepravilnosti koje su se u onom društvu događale i stvari koje nisu bile u redu. Nikad nisam imao problema sa time. Naposljetku, kada sam bio u Vukovaru u ratu bio sam podstanar u Varaždinu sa čovjekom koji je srpske nacionalnosti i koji je svako jutro moju djecu vozio u vrtić! Tako da ne može biti ljutnje. Sa srpskom politikom koja je na taj način vodila i potencirala Domovinski rat, to je jedno sasvim drugo pitanje! Ali, pojedinačno: ljudi kao ljudi, imaju dobru ili lošu osobinu. Ja sam imao sreću da sam uvijek sretao dobre ljude!

Je li Domovinski rat bio “čist kao suza”?
Ja mogu samo reći što se naše postrojbe tiče. Da mogu reći što smo u takvim teškim situacijama ostali ljudi, što smo sve zadatke ljudski obavili! Jer mala je granica kad se nalazite u takvim strašnim situacijama da se iz čovjeka pretvorite u zvijer! Mi smo uspjeli u tome i držim da nam je to najveći doprinos!

Volite li zapjevati Pepelkove sthove “Rane 90-te”?
Pepelka izuzetno cijenim i on je bio na promociji naše knjige VUKOVARAŽDIN kao jedan od posebnih gostiju. Ali od ove mi je draža pjesma “Bit će bolje”.

Da je opet potrebno, biste li uzeli pušku u ruke i krenuli braniti domovinu?
Rekao sam vam i prije: pripreme su bile puno kompleksnije i situacija je bila puno složenija. I mi smo praktički u rat ušli iz jedne mirne situacije! Naravno i danas kad bi se to ponovilo išao bih prije nego da u rat moraju ići moja djeca ili djeca mojih prijatelja i ostalih!

Čime se danas bavite i kako ste ispunili svoju svakodnevnicu?
Predsjednik sam Hrvatskog društva logoraša podružnice Varaždin. Tu potrošim najviše vremena, a ostalo imam neke hobije i vrijeme mi vrlo brzo prođe.

Da li ste kao Društvo logoraša tražili od srpske strane kakvu materijalnu naknadu za zlodjela koja su izvršena nad vama u srpskim logorima? I je li materijalna naknada dovoljna?
Ne može se nadoknaditi ono što je nama tamo počinjeno! Preko Hrvatskog društva logoraša išla je jedna inicijativa, ali mislim da je to sve u povojima.

 vukovar_svijeca_6001-300x249

Pozdrav od ZMUSK-a:
“Za sva vremena, prokleti bili svi ratovi!”

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s