… Đurom Pavičićem (25.05.’15.)

Društva pjesnika odumiru, jer institucije zadužene za kulturu ih više ne financiraju, pa ni lokalna vlast, jer postoji neki viši prioriteti važniji od kulture!

 

Ponedjeljkom na kavi sa…
pjesnikom Đurom Pavičićem

 

 

U čast umornog ljubavnika

Ne ismijavajte starog klošara
Kada se žica
Za jednu cigaretu.

Ne ismijavajte dušu
Koju upoznali niste
Pa joj na prečac sudite
Bez prava da se brani.

Ne krivite ga za promašeni život,
Vi komformistički mrtvaci.

Kad je on zavlačio ruke
U bijela ženska njedra,
Vi ste svoje zavlačili
U vaše duboke džepove.

Kad je on glasom
Krasnog Serafina
Pod prozorima djeva umilnih
Pjevao zanosne podoknice,
Vi ste na nekom kaljavom sokaku
Mrtvi pijani
I podbuhli od rakije,
Njakali nepodnošljivo i ružno
Da bi od vaše dreke
I magare uteklo,
A sutradan ste se kočili bahato
Poput nekog latinoameričkog diktatora.
Po čemu ste vi bolji
Od ove golubinje duše
U ritama i dronjcima
Koju je život mimoišao
Na nekom napuštenom kolodvoru?

Zar se toliko teško odreći
Te vražje beznačajne cigarete
Kao da vam je na srcu rasla?

Kad bi on mogao,
Dao bi vam cijeli svijet
I još pola svemira
I ne bih tražio
Ni bijedni čiklić zauzvrat.
A vi cmizdrite
Nad jednom cigaretom
Kao da vam je
Posljednja u životu.
Da vam barem bude posljednja!

(5.VII.2003., Đuro Pavičić)

 

Đuru sam srela jedne večeri sasvim slučajno u “razgaljenom slavonsko-zagrebačkom društvu” u kafiću znakovita imena – Narcis. Svi su ga zvali Đuro-pjesnik. Podulja crna kosa poput grive vranca padala mu je do ispod vrata. Lijepa, dječačka, prostodušna figura pjesnika Đure Pavičića odmah mi je upala u oči. Kad sam kasnije pročitala njegove tri zbirke poezije koliko mi ih je te večeri poklonio, ostala sam ugodno iznenađena. Zapravo, sve ono kako sam ga “na prvu” doživjela bilo je prisutno u njegovim stihovima: Đurin ponos, a opet skromnost i jednostavnost, Đurina borba s vjetrenjačama, vitez slavonske ravni koji “životnu bitku bije riječima” i to ne bilo kakvim već – poezijom.

Krajem travnja Đuro Pavičić bio je organizator skromnog susreta slavonskih pjesnika u Zagrebu u knjižnici Bogdan Ogrizović, pa je i to bio povod da sa Đurom popijemo ponedjeljkom zajedno kavu i porazgovaramo o stanju u našoj književnosti, našoj poeziji o položaju pjesnika u našem društvu, o poeziji, kulturi čitanja, pisanja u nas, njegovim životnim vrijednostima… Zavirite slobodno u jedan svijet koji polako izumire, nestaje pred našim očima, a koji krije skriveno blago – “duše od čovjeka”, Đure Pavičića koji između dobrog pjesnika i dobrog čovjeka bira uvijek ovo – potonje. Možda će već i stoga biti upamćen u našoj, nekoj budućoj “povijesti suvremene hrvatske lirike”?!

Gdje ste rođeni?
Rođen sam u Babinoj Gredi, pretežno ratarskom kraju s nekih četiri i pol tisuće stanovnika na istoku Slavonije.

Što ste po zanimanju?
Po zanimanju sam slobodni umjetnik bez statusa i bez ikakve profesije, jer si to nisam mogao priuštiti.

Od kada se bavite pisanjem poezije?
Pisanjem poezije bavim se od rane mladosti paralelno sa preranim prekidom školovanja i nisam se mogao pomiriti s time da tu sve prestaje, ali naravno to nije jedini razlog. Klica je već ranije postojala. Da sam tada odustao, vjerojatno nikad ne bih ovo radio i tko zna kako bih završio?

Koliko ste zbirka poezije do danas izdali?
2002. godine objavio sam svoju prvu zbirku poezije pod naslovom “Na poljskom putu”, 2006. godine uslijedila je zbirka “Bratstvo srodnih duša”, zatim 2009. godine “Ples rajskih ptica” i 2012. godine “Tebi kojoj sam nekad pjevao”.

Što je za vas poezija?
Bilo kojeg pjesnika da pitaš, svaki bi imao svoju definiciju poezije, pa evo, došao i na mene red. Tehnički gledano, poezija je matematički poredak slogova, rima i melodičnosti riječi podesnih za uglazbljivanje, ali poezija je za mene puno više od toga. Ona je projekcija naših najsuptilnijih misli i osjećaja. Ona je pejzaž naših duša i nježni titraj naše nutrine. Za nas pjesnike, ona je smisao života, baš zato što nije naučen zanat i nije podesna za prekvalifikaciju. S njom smo doživotno.

Kako ste se odlučili da budete organizator susreta pjesnika iz Slavonije u Zagrebu koji su se po 4. puta održali u Zagrebu ovaj puta 24. 04. u knjižnici Bogdan Ogrizović?
Razlog organiziranja susreta pjesnika Slavonije u Zagrebu sam nedavno naveo pri otvaranju susreta 24. travnja u knjižnici Bogdan Ogrizović u Zagrebu, ali ipak ću ga ponoviti za potrebu ovog intervjua: Udruge pjesnika u Slavoniji, a vjerojatno i šire se gase domino-efektom, jer nadležne institucije zadužene za kulturu ih više ne financiraju, pa ni lokalna vlast, jer postoji neki viši prioriteti, nažalost važniji od kulture. Na ovaj način svi ti ljudi na jednom mjestu; i kao što rekoh, da se njihov glas puno dalje čuje, a metropola, ta naša glavna kolijevka kulture bi im to trebala omogućiti. Međutim, i tu sam se ovaj put duboko razočarao. Tri preostala društva koje sam pozvao, nisu mogla doći jer im lokalna vlast u njihovim mjestima nije dala novac za putni trošak. Polovica od pozvanih pjesnika iz istih razloga je ostalo kod kuće taj dan. Zaista moraš biti fantastičan entuzijasta da bi radio ovo što mi radimo.

Gdje živite?
Živim u malom naselju od tridesetak kuća udaljenom od Babine Grede 8 kilometara, a spaja nas izlokana drndava makadamska cesta. Naselje se zove Kladavac. Dakle, duboka provincija.

Zašto za sebe kažete da živite u provinciji? Je li pravedno ljude dijeliti na one koji žive u provinciji i na one koji žive u metropoli? Nije li većina pjesnika, pa i umjetnika općenito došla iz te tzv. provincije u Zagreb?

Jednim dijelom sam u sedmom pitanju odgovorio na ovo tvoje pitanje. Ja ne dijelim ljude na provincijalce i stanovnike metropole, već ističem nejednak odnos njihovih mogućnosti. U toj metropoli ćeš se lakše afirmirati, ali treba nekako doći do nje. A umjetnici? Njihova vrijednost je neporeciva, ma gdje živjeli, samo neki će ostati anonimni, jer se zbog omalovažavanja njihovih sumještana neće nikad usuditi objelodaniti svoj rad. Oni su ridikuli, glupani, zgubidani, škarabala; teško zemlji po kojoj hodaju! Znam to iz vlastitog iskustva, jer sam bio jedan od njih. U gradovima nas sa izvjesnom dozom simpatije nazivaju boemima i o nama se raspredaju izvjesne anegdote sa slatkastim prizvukom legendi. Imamo svoja posvećena okupljališta. Dakle, ljepše je u gradu biti boem, nego na selu budala.

Zašto ste odlučili ostati živjeti u Babinoj Gredi?
Nisam se odlučio živjeti tu. Natjerale su me okolnosti. Kud može siromašan čovjek?

Kako vi doživljavate Slavoniju?
Doživljavam je kao vjerojatno i većina žitelja Slavonije. To je jedina kuća u kojoj živim. Tu su grobovi mojih predaka. Tu ću i ja ostaviti svoje kosti. Zar to nije lijepo?

A kako doživljavate Zagreb?
Doživljavam ga kao veličanstven grad, arhaičan i moderan istovremeno, grad s patinom i dušom. Doživljavam ga vjerojatno kao Francuz Pariz ili kao Austrijanac Beč. Ipak se u njima ogleda dobra stara Europa.

Kakvu vrstu poezije pišete? Ljubavnu, pejzažnu…?
U poeziji se ne držim strogo određenog pravca. Pišem i ljubavnu i pjesažnu i socijalnu i misaonu i refleksivnu i satiričnu poeziju, već u kontekstu određenog trenutka i okolnosti u kojima nastaje, a i prema trenutno raspoloženju.

Imate li moguće uzora u europskoj, svjetskoj ili hrvatskoj književnosti? I kojeg?
Nemam uzora niti u jednom od njih. Apsolutno ij cijenim i poštujem i porčitao sam u životu popriličan broj knjiga iz svjetske i domaće književnosti i mnogi su me impresionirali do ganuća, ali zamisli da sam u svakom od njih tražio uzor! To bi bilo strašno zbunjujuće. Od svakog popabirčiš nešto vrijedno, naučiš neke bitne osnove, razviješ neke vještine i slijediš svoj vlastiti umjetnički instinkt. Također, ne trudim se previše biti originalan, jer to je krajnost u kojoj odjednom nađeš toliko navodnih originalaca koji su nesvjesno pretvorili svoj rad u svojevrsni stereotip.

A tko je za vas najveći hrvatski pjesnik?
Ne mogu izdvojiti pojedinca, jer bih učinio nepravdu drugima. Krleža je izvrstan po svojim dramama kao što su primjerice: Put u Vučjak, Glembajevi, U logoru i drugima; Matoš po svojim putopisima i sonetima kao što su: Utjeha kose, Djevojčici umjesto igračke i drugim; Dobriša Cesarić po svom glasovitom trubaču sa Sene, Tin Ujević po svojoj Svakidašnjoj jadikovci. I kako sada nekog izdvojiti? Naravno, oni nisu jedini pisci u Hrvatskoj koje zaista neizmjerno poštujem, ali bio bi povelik popis da ih svih nabrojim.

Tko su pak bolji pjesnici: muškarci ili žene?
Nema tu razlike. I među jednima i među drugima ima podjednako i dobrih i loših.

Je li točna ona poznata izreka: pjesnici su čuđenje u svijetu? I kako vi na to gledate?
Ne podržavam tu izreku. Cijenim poeziju Antuna Branka Šimića, ali mislim da je on to izrekao u jednom snažnom naboju stvaralačkog zanosa i treba to shvatiti samo kao pjesničku figuru bez određenog značenja. Ima i među nama nekih začudnih pjesnika, gotovo – performera, ali to već pripada ekstremima.

Što pravi pjesnik mora od karakternih osobina imati: dječju narav, prostodušnost, začuđenost…?
Možda pomalo od svega toga, ali iznad svega pjesnik mora biti inteligentan, suptilan, umjeren u nastupu, ne previše teatralan, znati osluškivati misli i težnje čovječanstva, jer mi smo njegova savjest, njegov ukras i baštinici njegove duše kroz sva povijesna razdoblja.

Kako vi u pjesmi doživljavate ženu, a kako prirodu, svijet i ljude oko sebe?
Žene u životu doživljavam kroz prizmu majke, sestre, ljubavnice, supruge, prijateljice, njegovateljice, tješiteljice, supatnice vrijedne divljenja, poštovanja i ljubavi. Tako je doživljavam i u poeziji. Bez nje ne bi bilo niti poezije, a niti čovječanstva. Ta naša međusobna ovisnost, ispisala je najljepše i najnježnije misli i osjećaje svijeta, oslikala najveličanstveniju paletu snovitih pesaža i svemu dala smisao i ljepotu postojanja. Prirodu oko sebe doživljavam kao kutak rajskog vrta koji je Gospod u svom bijesu, namjerno ili nenamjerno, zaboravio zatvoriti za posjetitelje, te se u njega kradom ušuljao ostatak čovječanstva odmah poslije izgona Adama i Eve. Od nas sad zavisi, hoćemo li znati sačuvati taj ostatak raja ili će netko i za nama zalupiti vrata. Ljude doživljavam različito. Ima nas dobrih a ima nas i loših. Moja poezija ima prilično širok raspon i u njoj se izmjenjuju razni žanrovi; od balada, elegija, pastorale, ode ženi, prirodi, ljubavi u njezinom čistom, esencijalnom i uzvišenom elementu, ali ponekad škrinem zubima, kriknem, zaurlam zbog silnog zla koje narušava harmoniju života i sav taj bijes pretočim u pjesmu i pitam se: je li to zaista samo pjesma ili vapaj pojedinca koji u tom trenutku osjeća tu nesnosnu univerzalnu bol čovječanstva?

Kazali ste mi da vas u jutro budi pjev slavuja. Zar to nije jedino moguće u tzv. provinciji? Nije li čovjek u metropoli zakinut za ljepotu prirode?
Da. Onaj me slavuj neko jutro zaista nadahnuo pjesmom, ali me je nekog drugog jutra i kod vas u Zagrebu probudio slavuj. Treba znati samo osluškivati i čut ćeš ljepotu.

Kako vam prođe vaš jedan dan? Kada, naime, pišete? Navečer kad sve utihne ili nemate neko određeno doba dana za pisanje?
Za mene je svaki dan poprilično dinamičan. Budući da živim sam moram si priskrbiti drva, naložiti vatru, pripraviti jelo, nahraniti i napojiti živad, jer krupnije stoke nemam, pomesti, zatim obrisati prašinu, oprati rublje ručno… – zvuči li ti to poznato? Zatim slijedi vani još bezbroj sitnijih i krupnijih poslova, no ipak uspijem uloviti nešto vremena za pogledati televizijski program, poslušati dobru glazbu (tu imam stroge kriterije). Nema estradnog šunda, nema cajki, nema neartikuliranog dreždenja koje na žalost prevladava u ovoj dubokoj provinciji. Poezija nema svoje određeno radno vrijeme. Pjesma ti odnekud doleti u bilo koje doba dana i noći i tada samo moraš oslušnuti njen opojan pjev, a riječi već dođu same, samo ih treba zapisati. Tako ja radim.

Što pripremate ubuduće u svojem pjesničkom pregnuću?
Upravo radim na petoj zbirci poezije, a u pripremi imam dvije dovršene drame i zbirku kratkih priča. Sve još stoji u ladicama i nadam se da ću se za promjenu okušati u objavljivanju kratkih priča, vjerojatno – uskoro.

Do kojih vrijednosti osobito držite u životu?
Držim do svih vrijednosti na kojima bi trebalo egzistirati ljudsko društvo. Nažalost, pojedinac ne može utjecati na događaje u svijetu, niti na neke sulude odluke i aktivnosti velikih svjetskih moćnika koji upravljaju životom i smrću milijardi ljudi u svijetu, ali ja ću nastojati sa ovog svijeta, kao i do sad, da prođem neokaljan kroz život i odem sa ovog svijeta kao častan čovjek.

Je li bitnije biti dobar pjesnik ili dobar čovjek?
Bilo bi dobro biti i dobar pjesnik i dobar čovjek, ali to je vrlo relativno. Sjetimo se talijanskog pjesnika Gabrijelea Denuncija. Njegove pjesme se izvode na svjetskim opernim pozornicama. Jednu od njih pjevao je i Lucao Pavaroti, a znamo da je bio jedan od najgorih zločinaca 20. stoljeća. Jedno vrijeme je držao Rijeku pod okupacijom. U tom slučaju su mi draži loši pjesnici, a dobri ljudi. Barem su bezopasni.

Koliko naše društvo drži do poezije? Čita li se, naime, dovoljno? Ili je kultura čitanja po vašem sudu na niskom nivou?
Naše društvo vjerojatno još uvijek drži do poezije, ali je toliko zaokupljeno vlastitim problemima da za nju nema dovoljno vremena. Tko je pasionirani čitatelj on će i dalje čitati. Bojim se da je mlada generacija previše zaokupljena virtualnim svijetom koji im nameće visoka tehnologija. Žalosno je vidjeti te prištave nosiće vječito zabijene u supermoderne ajpode i ostale čudovišne sprave. Više nisu sposobni voditi ljubav, a kamoli čitati.

Koja je razlika između pjesnika amatera i pjesnika profesionalca?
Rekao sam: Ne postoji pjesnik amater i pjesnik profesionalac. Postoje samo afirmirani i neafirmirani. Afirmacija je suprotan pojam od negacije. Afirmirani pjesnik ima sigurnost i stalnog nakladnika, njegove su naklade visoke i gotovo automatski rasprodane nedugo poslije objavljivanja. On ima visok status u društvu, kako u umjetničkim krugovima, tako i općenito. Njihove pjesme su na svim natječajima i pobiru visoke nagrade, njihove zbirke se prevode na svjetske jezike, ulaze u anale svjetske književnosti, u školske lektire, uglazbljuju ih velika imena glazbene produkcije, oni dobivaju doživotne tantijeme, često se pojavljuju na radiju i na televiziji, oni su institucija u jednoj osobi. Ne moraju se brinuti kako platiti struju, vodu, plin, telefon, internet, nalaze se na prestižnim sajmovima knjiga po svim svjetskim metropolama, spavaju i provode se po skupim hotelima, ali oni nisu samo pjesnici i taj luksuz im nije priuštila samo poezija. Oni su već prije stekli visoki društveni status,a to im je samo ugodna zabava na kojoj se može i dobro zaraditi. Ovo ne govorim iz zavisti. To su činjenice.

Može li se pisanje poezije naučiti? Ili je to vanredan dar?
Pisanje poezije je zaista vanredan dar, ali čovjek koji joj se posveti trebao bi kroz pisanje evoluirati iz dana u dan i da se u svakoj novoj njegovoj zbirci osjeti izvjestan napredak, jer ljudski duh je još uvijek djevičanski neistražen krajolik i samo treba uroniti u svoj vlastiti mikrokozmos, a mogućnosti su beskonačne!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s