… Goranom Milićem (31.03.’14.)

Od života satkanog sa toliko gradova, žena, prijateljstava do – Sarajevo, ljubavi moja!

 Ponedjeljkom na kavi sa… legendom hrvatskog novinarstva,
direktorom Al Jazeere u Sarajevu, Goranom Milićem

http://webpublicapress.net/wp-content/uploads/2011/11/Goran-Milic-3.jpgBaš nekako sa viješću da je gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću oduzeta titula počasnog građanina Sarajeva, prisjetila sam se da sam prije nekoliko godina radila intervju sa legendom hrvatskog novinarstva, koji se baš tada spremao u mirovinu. No, s vremenom se uspostavilo da baš ne miruje, već da je preuzeo ravnateljski štapić kojim “dirigira orkestrom” Al Jazeere u Sarajevu.

Riječ je o, pogađate, novinaru – Goranu Miliću. Kakve, međutim, veze ima Goran Milić sa oduzimanjem titule počasnog građanina Sarajeva Milanu Bandiću? Puno me pitate. Pojma, nemam i sliježem ravnodušno na sve što se oko mene zbiva. Jer, puno previše se toga izdogađalo u ovih posljednjih tjedana, mjeseci, godina…

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/2/24/Sarajevo_princip_bruecke.jpg/240px-Sarajevo_princip_bruecke.jpgMožda ih jedino spaja Sarajevo. I tu je u gradu pored rijeke Miljacke, rođena u “toku svijesti” ova asocijacija na Gorana Milića koji bi nam mogao možda nešto reći i o čuvenim sarajevskim čevapima,  a i o koječem drugom iz svojeg, a, tako, što no se kaže: bogatog života koji ga je od malih nogu nosio sad tamo, sad vamo i u zlatnoj dobi ponovno doveo na početak. U grad u kojem je vodio YUTEL kojeg sam ja gledala kao “klinka i Titova pionirka” dok je kolega Milić “vedrio i oblačio” medijskim prostorom bivše države, a tako je nastavio zahvaljujući svojem znanju, iskustvu i sposobnostima i u “lijepoj našoj”. A sada, opet u Bosni i Hercegovini, pa opet “Jovo, na novo”. Ali, ovaj put je drugačije. Puno je vode proteklo ispod mosta i sve se promijenilo… No, za početak idemo od rodnog lista. (Danas su, naime, došla takva vremena da nitko nikome ne vjeruje, da se sve provjerava, pa valja nama od početka. Nema nam druge. )

 

Rođeni ste…?
24 siječnja 1946, u Zagrebu, u Petrovoj bolnici.

U obitelji oca diplomate i majke…?
Nije mi otac bio diplomat na početku karijere. Prije Drugog svjetskog rata bio je mladi sudac u Zagrebu. A majka mi je Dubrovkinja, završila je trgovačku akademiju i 20-ak godina je radila u vanjskoj trgovini. Jedno vrijeme u Beogradu u istoj zgradi gdje je radila i Ankica Tuđman.

Gdje ste sve živjeli kao dijete i gdje ste se sve školovali?
Počeo sam osnovnu školu u Zagrebu, onda sam pet razreda završio u Strasbourgu, u veoma konzervativnom ali i veoma renomiranome Lycee Fustel de Coulanges, pa sam gimnaziju i maturu položio u Beogradu.

Jeste li kao dječak maštali da ćete jednog dana postati novinar ili ste imali neke druge prioritete?
Nikada nisam poželio novinarstvo kao klinac. Mislio sam se baviti divljim životinjama, proučavati lavove, tigrove, leoparde, a kasnije sam namjeravao doktorirati pomorsko pravo.

Koliko vam je u novinarstvu pomogla činjenica što ste odrastali i školovali se u različitim sredinama?
Mislim da je pomoglo, život na više mjesta daje istim događajima različitu dimenziju. U Francuskoj je, npr, bilo normalno da su dječaci i djevojčice u osnovnoj školi razdvojeni, u Jugoslaviji je to bilo drukčije. Kao klinac, to vam je čudno i odmah zauzimate stajalište što je bolja opcija. Kad razmišljate kao novinar, vidite da za svaki sustav ima razloga.

Za one mlađe: kada i gdje ste započeli «peči novinarski zanat»?
U prosincu 1970 zaposlio sam se kao početnik na TV Beograd.

Koliko trajete u novinarstvu?
Evo, započeo sam 41 godinu novinarstva.

Sa kojim ste sve javnim osobama radili intervjue, a da su vam posebno ostali u sjećanju?
Jimmy Carter, George Bush stariji, predsjednik Argentine Carlos Menem, predsjednik Venezuele Carlos Andres Perez, književnica Erica Jong, Shimon Peres, Felipe Gonzalez, Juan Antonio Samaranch, bilo ih je…

Koji vam je bio najdraži novinarski zadatak?
Uvijek su najdraži oni koji ispadnu najteži ali sa sretnim svršetkom. To je bilo 1974 na zaraćenom Cipru, stigao sam sa snimateljem Rakićem polulegalno, a ostao sam zarobljen na otoku cijelih 60 dana.

http://www.mate.hr/Administration/_Upload/SmallImages/uvod-u-novinarstvo-mala.pngKoje ste sve radne zadatke i funkcije obavljali u novinarstvu?
Novinar početnik, cjepač teleksa, pisac vijesti, prezenter vanjske politike, izvještač, reporter, urednik emisije, urednik vanjskopolitičke redakcije, stalni dopisnik iz New Yorka (5 godina), urednik TV Dnevnika, urednik i voditelj magazinske emisije, glavni urednik Yutela, urednik specijaliziranih emisija (TV Sudnica), autor više od 100 putopisnih emisija sa svih kontinenata i sada, direktor programa i vijesti Aljazeera Balkans.

Zašto ste se uvijek držali elektroničkih medija? Koje su prednosti, a koji nedostaci elektroničkih medija prema pisanim?
Teško je naći u jednoj osobi nadarenost za pisanje u tiskovnim medijima i za televizijsko autorstvo. Ja poznajem samo jednoga, to je Tonči Bonaći koji je podjednako spretan u oba medija. Meni je bliža govorna nego pisana forma.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/d1/Belgrade_iz_balona.jpg/300px-Belgrade_iz_balona.jpgVaš život u Beogradu… Kakve vas uspomene vežu uz taj grad?
Dosta dobre, nije mi ostalo u sjećanju ništa određeno, samo puno smijeha i kronični a bezrazložni strah od dosade. Ali, tamo sam studirao, zaposlio se, dobio veliku novinarsku nagradu, dobio priliku za napredovanje, tako da o Beogradu danas mislim  – u etapama.

Zašto ste se prihvatili vođenja YUTEL-a? I kako ste doživjeli raspad Jugoslavije?
Rekao sam da mi je u Beogradu bilo lijepo, ali se to dramatično promijenilo s „događanjima naroda“ i Gazimestanom. Morao sam otići. A što se tiče raspada Jugoslavije, u početku sam imao iluziju da se sve može riješiti mirnim putem, a kad sam vidio koliko je krvi proliveno, baš mi je nije žao.

Sa prvom suprugom Beograđankom imate kćer, a iz drugog braka sa suprugom Sarajkom imate sina. Kako ste djecu odgajali? Liberalno, tradicionalno ili «kombinirano»?
Moja prva supruga Olivera umrla je mlada, u 39-oj godini, od raka, pa sam s kćeri Lanom ostao sam od njene 4-te godine. Tako da mogu reći da je moja druga supruga Ana odgojila oboje djece. I, odgovorit ću oko odgoja, on je „kombiniran“, Ana je u tom pogledu konzervativnija, ja sam liberalniji, a rezultat nije loš. Dapače.

Ima li novinar, posebice vašeg kalibra, dovoljno vremena za obitelj?
Nema koliko bi želio, ali malo je očeva koji su sa svojom djecom proveli više vremena od mene. Zapravo, nije bitna količina provedenih sati, bitan je taj kontakt.

Kako je izgledao vaš povratak u Zagreb 90-tih godina? Je su li se izjalovile vaše nade, očekivanja, ideali?
Ne, nikako. Bilo je to jedno poletno vrijeme u kojemu su, istina, mnogi mene podozrivo gledali („evo ga, jutelovac“, „dovukao se iz Beograda“), i ja sam bio svjestan da će proći nekoliko godina dok me bolje ne upoznaju. Jer, mnogi se ljudi ocjenjuju prema percepciji iz medija, a mene u to vrijeme hrvatski mediji nisu mazili, ni oni koji su propagirali hrvatstvo, ali ni oni drugi koji su se predstavljali kao slobodni i tolerantni prema različitim mišljenjima. Isti novinari koji su mi spočitavali „beogradsku vezu“ danas hvale Beograd kao „pravo središte Regije“, forsiraju pomirbu, uzajamne oproste, zaboravljajući svoje ratnohuškačko razdoblje. Ali, tko bi se toga više sjećao. Prošlo je 20 godina…

http://mirzahasanefendic.com/wp-content/uploads/2013/07/novac-1.jpgŽalite li za nečime u profesionalnom i privatnom životu?
Rekao sam jednom, žao mi je što nisam prihvatio poziv jednog bankara, čak vlasnika ugledne banke, da prođem put od šegrta do člana uprave u roku od šest mjeseci. Imao sam tada 19 godina, da sam prošao taj tečaj mnoge bi mi stvari bile jasnije u životu. Tako mislim, ali ne mogu jamčiti da bi tako i bilo.

Kako ste odabrali kolegu Matiju za vašeg «šegrta» u reportažama?
Ma, Matija je apsolutno self-made autor. On se ponudio raditi dobrovoljno, neplaćeno u Brisanom prostoru kako bi učio posao. I od mene je mogao naučiti par stvari, ali sve je napravio sam. Završio, magistrirao režiju, govori engleski, talijanski i španjolski, djeluje opušteno i rokerski, ali je veoma vrijedan i inventivan.

Koliko jezika govorite i sve nagrade za novinarski rad pobrojite?
Govorim francuski, engleski, španjolski, malo trokiram s talijanskim ali se lako sporazumijevam, sad već znam i 300-400 njemačkih riječi, a i oko 200 arapskih. Nagrade sam dobivao posvuda, u Beogradu je to bio „Svetozar Marković“, pa Orden Rada, u Zagrebu sam bio Novinar Godine za 2006-tu, pa još jedna nagrada HND za najbolje uređenu emisiju (Nedjeljni TV Dnevnik), onda i četiri Večernjakova „Ekrana“ za putopise, Brisani prostor, TV Dnevnik i Lice godine. Ali, važna mi je i nagrada Oslobođenja grada Sarajeva, koju je malo tko, ako itko, dobio izvan BiH.

http://www.novilist.hr/var/novilist/storage/images/scena/tv/goran-milic-u-nedjelju-vodi-dnevnik-u-ponedjeljak-odlazi-u-mirovinu/143134-1-cro-HR/Goran-Milic-u-nedjelju-vodi-Dnevnik-u-ponedjeljak-odlazi-u-mirovinu_ca_large.jpg

Koju dužnost obavljate na Al Jazeeri i kada ste stupili na tu dužnost u Sarajevu?
Programski sam direktor i direktor vijesti. To će biti newskanal, a oni dijele program na vijesti i sporovozne emisije, dokumentarce, analize, biznis magazine, itd. Ja sam direktor za obadvije redakcije. I veoma je zanimljivo, tehnološki zahtjevno, ali mondijalistički ambiciozno. Imat ću ja tu svašta za naučiti.

Jeste li bili «na rubu suza” kad ste se u Dnevniku prije više od tri godine opraštali sa TV gledateljima zbog «crkavice od mirovine» ili…?
Pa izračunali su mi hrvatski dio mirovine, nije ni tako mizeran, 3300 kuna. A kad se pridoda i srpski dio, oko 250 eura, ja sam u Hrvatskoj bogati umirovljenik. Međutim, mirovinu ću primati samo par mjeseci jer sad opet sklapam stalni radni odnos s Aljazeerom. A onda, moram mirovinu staviti u mirovanje (zgodna floskula).

Kako izgleda Sarajevo 20 godina poslije?
Popravljeno od rata, s novim neboderima, boljim hotelima, više restorana, bezbroj trgovina velikih i malih, četiri puta više automobila, ali i s dosta „tragova pokraj puta“ koji dokazuju da ekonomska situacija nije sjajna.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/4a/Aged_Canadian_Whisky.jpg/250px-Aged_Canadian_Whisky.jpgJeste li hedonist? Što najviše volite popiti ili pojesti? Dobar wisky ili ste hrvatski prosjek «pivo, gemišti…»?
Dobar viski prije jela , čak dva dobra viskija. Onda riba ili janjetina, pasta ili nešto s žlicom, vrhunac bivajući – prstaci, kavijar, foie gras ili istarski tartufi. Ali, kad počnem jesti, više ne pijem alkohol, uzmem vodu. Tako da vino pijem uz jelo samo ako nisam popio viski prije jela.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/7a/%C4%8Cevapi.JPG/450px-%C4%8Cevapi.JPGGdje vas možemo vidjeti u Sarajevu, a gdje zalazite kad ste u Zagrebu?U Zagrebu sam u Marijinom zvonu blizu HTV, u kafiću Gradec u Grahorovoj ulici ili u podzemnom kafiću Jamajka na Savskoj. A u Sarajevu budem u BBI centru, bezalkoholnoj oazi usred grada, pijemo prirodne sokove u Cafe del Mar, na janjetinu se ide kod Minje, na bosansku klopu kod Kibeta, na glavušu kod Murata Šabanovića, na jetricu i bubrege kod Brailovića, na intelektualne razgovore u „Krug 99“ i na šuplje priče u hotel „Europa“.

Što nedostaje mladim novinarima? Obrazovanja, strpljivosti, marljivosti… Ili…?
Mnogi su nadareni, vrijedni, obrazovani. Od manjkavosti rekao bih da im nedostaje radoznalost da isti događaj osvijetle iz više kutova. I kad to čine, to je nekako mehanički, evo Horvatinčić kaže ovo, prosvjednici ono, svatko ostaje pri svojem stajalištu. Novinarski tekst između tih suprotstavljenih mišljenja nije nijansiran, nema posredništva između događaja, konflikta i gledatelja.

Kako gledat na standard umirovljenika u Hrvatskoj?
http://www.hercegovina.info/img/repository/2013/11/medium/umirovljenici.jpgTaj standard je veoma nizak, prosjek mirovine od 2000 kuna za nekoga tko živi u gradu je na rubu egzistencije. A bit će još gore.  Međutim, ni u bogatoj Americi mirovina nije izdašna pa se podrazumijeva da je čovjek štedio za stare dane. Neka svaki naš umirovljenik izračuna koliko je dao djeci nakon njihove 18-te godine života, ali ne za školovanju što je bila pametna investicija, nego u novcu, autima, stanovima, ljetovanjima, garderobi i raznim životnim zadovoljstvima, vidjet će da bi mu to jamčilo pristojniji život u starosti. U uspješnim državama, roditelji ne daju djeci imovinu prije nego osiguraju vlastitu starost. Nama su važniji unuci od nas samih, pa su mnogi zbog toga postali siromašni umirovljenici.

Koji je recept za vaš “elan vital”? Odakle crpite toliko životne energije?
Ima nešto genetike, dobar mi je protok krvi u mozak, u tome sam 30-godišnjak, ali mi je tijelo pravi krš, u tome sam 70-godišnjak. A onda, ne podcjenjujte strah od siromaštva u ovim vremenima opće sebičnosti.

Kako je bilo živjeti, da parafraziram roman Julijane Matanović, život satkan od tolikih gradova, žena, prijateljstava…
Život je savršena pojava. Ma zamislite jastoga u akvariju, kakvo je to nevjerojatno biće. Zamislite što se vrti po glavi vašeg psa kad vas dočekuje na kućnom pragu, kad se umiljava da ga izvedete van. A sad, koliko je iznad toga čovjek! Prohodati gradom, gledati ljude, nebodere, automobile, samo je to dovoljno da se čovjek zahvaljuje Bogu svakoga dana do kraja života. A što bih ja trebao reći koji je znao u jednome danu doživjeti koliko netko drugi ne bi na za cijelu godinu! Bilo je sjajno živjeti. I sad je više nego sjajno!

Prošli ste gotovo cijelu kuglu zemaljsku. Gdje biste voljeli doživjeti starost? Gdje se najljepše po vama živi i to svi slojevi od reda?
http://www.wellness.hr/sites/default/files/imagecache/sadrzaj/plaza_odmor.jpgMislim da mi je suđeno da starost provedem u Zagrebu, gdje sam se i rodio. Ili u Slanom otkud mi je otac. Ali, ne bi bilo loše ostariti u francuskoj Provansi. Osobno, ja bih uživao u Buenos Airesu, ali kako u toj mojoj starosti neću biti sam, ne mogu tjerati i suprugu da zavoli taj grad kao ja. A ono gdje svi slojevi od reda žive dobro, to je Australija. Naravno, i Monaco i San Marino, ali tamo nećete postati njihov državljanin.

Vaša poruka svojim vršnjacima, umirovljenicima?
Ako ste se osigurali, ako imate novčanih rezervi, putujte s vršnjacima, vratite se u mladost, obiđite sve ono što ranije niste stigli. Ako vam još preostane, pomozite generacijskim prijateljima koji su lošije prošli. Nemojte im nametati krivnju („koliko si radio, toliko si i zaslužio u starosti“), time ih dvostruko osuđujete. http://www.vaseljenska.com/wp-content/uploads/2012/09/prazan-novcanik-580x330.jpgMladi im neće pomoći, pomozite im vi. Umjesto da dajete mladima koji, prirodom stvari, osim u Hercegovini i na Kosovu, nikada neće vratiti starima. Ako vam je mirovina mala, probajte se aktivirati, vaše iskustvo i danas ima prođu na tržištu, budite sigurni. A ako ste u najtežoj mogućoj situaciji,  siromašni ste, ne znate ništa umno raditi, a uz to ste bolesni i fizički nemoćni, aplicirajte za pomoć nekom skandinavskom fondu. Ako im dokažete da baš nikako ne možete sami sebi pomoći, oni će sigurno stati uz vas!

 

Pozdrav od ZMUSK-ovaca: Zbogom Bosno, odoh ja u Sarajevo!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s